„A pravednost, koja je od vere, ovako govori: ‘Nemoj da kažeš u svom srcu: ko će se popeti na nebo?’ to jest, da svede Hrista, ili: ‘Ko će sići u bezdan?’ to jest, da izvede Hrista iz mrtvih. Nego šta ona govori? - ‘Blizu ti je reč, u tvojim ustima i u tvom srcu’, to jest, reč vere koju mi propovedamo. Ako, dakle, svojim ustima ispovediš da je Isus Gospod i poveruješ u svom srcu da ga je Bog vaskrsao iz mrtvih, bićeš spasen.“ (Rimljanima 10,6-9 – Čarnić)
Možemo li da prihvatimo ove reči, posebno one u poslednjem stihu, kao doslovno istinite? Zar nećemo biti u opasnosti, ako to učinimo? Zar za spasenje nije potrebno nešto više od vere u Hrista? Na prvo pitanje odgovaramo: Da, a na poslednja dva: Ne, i pozivamo se na Sveto pismo da to potvrdi. Tako jasna tvrdnja ne može da bude drugačija, osim doslovno istinita. Ona je takva da se na nju može osloniti svaki grešnik koji drhti.
Kao jedan od dokaza uzmite tamničara u Filibi. Pavle i Sila, nakon što su okrutno išibani, povereni su njegovom staranju. Bez obzira na razderanu kožu na leđima i noge u okovima, oni su se molili i pevali hvale Bogu u ponoć, kad je iznenada zemljotres protresao, tamnicu tako da su se sva vrata otvorila. Nije samo prirodni strah, izazvan ljuljanjem zemlje ispod njegovih nogu, niti strah od rimske pravde, ako bi pobegli zatvorenici koji su mu povereni, bio razlog zašto je tamničar drhtao. On je smatrao da je taj zemljotres bio upozorenje na veliki sud o kome su apostoli propovedali i, drhteći pod teretom osećanja krivice, pao je pred Pavla i Silu govoreći: „Gospodo! Šta mi treba činiti da bih bio spasen?“ (Dela 15,30 – KJV). Dobro obratite pažnju na odgovor, jer ovde je bila u pitanju duša koja je trpela najveći bol i ono što je bilo dovoljno za nju, mora biti poruka za sve izgubljene. Na tamničarevo uznemirujuće pitanje, Pavle je odgovorio: „Veruj Gospoda Isusa Hrista i bićeš spasen ti i sav dom tvoj“ (Dela 16,30.31). Ovo se savršeno slaže sa rečima koje smo citirali iz Pavlove poslanice Rimljanima.
Jednom prilikom su Jevreji rekli Isusu: „Šta ćemo činiti da radimo dela Božija?“ To je upravo ono što i mi želimo da znamo. Zapazite odgovor: „Ovo je delo Božje da verujete onog koga On posla“ (Jovan 6,28.29). O, kad bi ove reči mogle da budu napisane zlatnim slovima i stalno držane pred očima svakog hrišćanina koji se bori! Prividni paradoks je rešen. Dela su potrebna, ali je vera potpuno dovoljna, jer vera obavlja delo. Vera sve shvata i bez vere nema ničega.
Problem je u tome što ljudi uglavnom imaju pogrešno shvatanje vere. Oni zamišljaju da je vera puki pristanak (intelektualna saglasnost – prim. izdavača) i da je ona nešto što je samo pasivno, čemu se moraju dodati aktivna dela. Ali, vera je aktivna. I ne samo da je ona najvažnija stvar, nego je i jedini pravi temelj. Zakon je Božja pravednost (Isaija 51,6.7) za koju nam je rečeno da je tražimo (Matej 6,33), ali se on ne može držati drugačije, osim verom, jer jedina pravednost koja će se održati na sudu je ona „koja je od vere Isusa Hrista, pravda (pravednost – Čarnić) koja je od Boga u veri (verom – KJV)“. (Filibljanima 3,9 – Karadžić)
Pročitajmo Pavlove reči u Rimljanima 3,31: „Kvarimo (poništavamo – eng. prevod, Šarić) li dakle zakon verom? Bože sačuvaj! Nego ga još utvrđujemo.“ Kad čovek poništava Božji zakon, on ga ne ukida, jer to nije moguće. Zakon je isto tako utvrđen, kao i Božji presto. Bez obzira šta ljudi govorili o zakonu i bez obzira koliko ga gazili i prezirali, on ostaje isti. Jedini način na koji ljudi mogu da ponište Božji zakon je da učine da on, zbog neposlušnosti, ne deluje u njihovim srcima (umovima – prim. izdavača). Zato je u 4. Mojsijevoj 30,15 rečeno da prekršeni zavet treba da bude poništen. Prema tome, kad apostol kaže da mi zakon ne poništavamo verom, on time misli da su vera i neposlušnost nespojivi. Bez obzira koliko prekršilac zakona ispovedao veru, činjenica da je prekršilac zakona pokazuje da nema vere. Ali, posedovanje vere pokazuje se uspostavljanjem zakona u srcu (umu), tako da čovek ne greši protiv Boga. Neka niko ne proglašava veru beznačajnom.
Međutim, zar apostol Jakov ne kaže da sama vera ne može da spase čoveka i da je vera bez dela mrtva? Pogledajmo malo njegove reči. Mnogo je onih koji su ih sa iskrenom namerom pretvorili u mrtvi legalizam. On kaže da je vera bez dela mrtva i to se potpuno slaže s onim što smo upravo citirali i napisali. Jer, ako je vera bez dela mrtva, odsustvo dela pokazuje odsustvo vere; jer ono što je mrtvo ne postoji. Ako čovek ima vere, nužno će se pojaviti dela, a čovek se neće hvaliti ni jednim ni drugim jer vera isključuje hvalisanje (Rimljanima 3,27). Hvale se samo oni koji se u potpunosti uzdaju u mrtva dela ili oni čije je ispovedanje vere čisto izrugivanje.
Šta onda da kažemo za tekst u Jakovu 2,14, koji glasi: „Kakva je korist, braćo moja, ako ko govori da ima veru, a nema dela? Može li ga vera spasti?“(Čarnić). Odgovor je nagovešten u pitanju: naravno da ne može. Zašto ne može? Jer je nema. Kakva je korist ako čovek kaže da ima veru, a svojim zlim životom pokazuje da je nema? Treba li da obezvredimo silu vere, samo zato što ona ne čini ništa za čoveka koji je lažno ispoveda? Pavle govori o nekima koji tvrde da znaju Boga, ali Ga se svojim delima odriču (Titu 1,16). Čovek o kome Jakov govori pripada takvima. Činjenica da on nema dobrih dela – da nema rodova Duha – pokazuje da nema vere, uprkos svom glasnom ispovedanju (vere), tako da ga vera, naravno, ne može ni spasti, jer vera nema sile da spasi čoveka koji je ne poseduje.
Bible Echo, 1. avgust 1890.
E. J. Waggoner