Uručeno mi je ovo pitanje dok sam ulazio: „U Rimljanima poslanici 13,1 (‘Nema vlasti, a da nije od Boga’), da li reč ‘vlast’ (moć, sila) ima isto značenje kao na drugim mestima?“ Ne znam zašto bi na jednom mestu trebalo da znači nešto drugo nego na drugom mestu. Vlast je vlast, i vlast pripada Bogu, i nema drugog izvora vlasti (moći, sile). Ne izgleda kao da bi trebalo da bude teško ljudima koji veruju u Boga da veruju i u to. Vlast, bez ikakvih uslova i ograničenja, pripada Bogu, to jest, povezana je sa Njim. To je Njegova osobina. Recimo da prihvatimo da Bog ima vlast, ali nema svu vlast koja postoji. Da je to tako, postojao bi još neki Bog, zar ne?
(Glas) Tako bi moralo da bude.
Recimo da kažemo da On ima neku vlast u svemiru i da postoji i drugo biće u svemiru koje ima neku vlast. Onda će biti pitanje: Koja vlast je veća? Postojaće spor u svemiru. Upravo takav neki spor se i pojavio – sotona je zahtevao da bude jednak sa Bogom i usudio se da ospori (Božje) pravo na vlast. Ali ja sam zahvalan Bogu zato što ne postoji sumnja u vezi sa ishodom ili činjenicama. Vlast pripada Bogu i zato mi ne moramo da čekamo do kraja da bismo saznali ko će pobediti, kako bismo stali na Njegovu stranu. Znamo iz Svetog pisma i iz Reči Božje u čitavoj prirodi, da vlast, apsolutna i univerzalna, sva vlast koja postoji, pripada Bogu. Zar ne vidite da bi, ukoliko nije tako, postojao neki deo svemira nad kojim Bog ne bi imao pravo na kontrolu.
(Glas) Da.
I kad bismo mogli da saznamo ko su ti pojedinci koji imaju vlast koja ne pripada Bogu, mi ne bismo imali nikakav temelj, ništa na šta bi se mogli osloniti u propovedanju jevanđelja njima. Oni bi rekli: Ja nikada nisam primio ništa od Gospoda i ne dugujem Mu ništa.
Ne vidite li da je pitanje o podeli vlasti jednostavno pitanje: Koliko bogova postoji? Postoji jedan Bog, i samo jedan.
To je za mene predivno; svaki dan živim, i što duže živim, to je divnije za mene – u tako malo reči, a tako jednostavna istina, sva istina razložena. Ko god da prepozna tu činjenicu i drži je se, kao da je to sva istina koja postoji u svemiru da Bog jeste, i da nema drugog; i kada shvatimo da Bog jeste, onaj koji dolazi Bogu mora da veruje da On jeste. To je Njegovo ime – Ja (je)sam. Šta? – Ja sam, nepromenljiv. Kada se suočimo s tim, to je predivna pomisao. Bog jeste. Gde? – On jeste. Idi gde god želiš po svemiru i tamo može da bude rečeno: On jeste. Znate da to piše u 139. psalmu (stihovi 7-10):
„Kuda bih otišao od duha tvog, i od lica tvog kuda bih pobegao? Da izađem na nebo, ti si onde (to je otprilike jedini prostor za koji neki ljudi veruju da ga On ima); da siđem u pakao, (to je u dubini, u srcu Zemlje) onde si. Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora, i onde će me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.“ (Daničić)
Zašto bi iko pokušao da umanji Božju vlast ili da tvrdi kako je vlast podeljena između Njega i još nekog bića? Zar ne vidite da, radeći to, čovek izmiče sebi tlo pod nogama? Kakvo poverenje mi možemo da imamo u Boga, ako On nije vrhovni, apsolutni, jedini Bog, jedini vladar u svemiru? Ako iko može da traži vlast pored ili odvojeno od Boga, mi onda nemamo nadu.
Postoji jedno biće koje je pomislilo da podeli božanske počasti sa Gospodom. On je rekao: „Izjednačiću se s Višnjim“ (Isaija 14,14), i on je usadio taj duh u ljudski rod od samog početka, govoreći: U onaj dan kad okusite... bićete kao Bog (1. Mojsijeva 3,5). Verujem da su se zbog toga naši praroditelji odvojili od Boga. Oni su pomislili da će moći da napreduju bez Njega i da zato ne moraju da Ga slušaju. Sve je povezano sa tim; sotona je rekao: Ja imam vlast mimo Boga, ja sam nezavisan od Njega. Sotona je učinio da oni poveruju da je Bog tiranin (despot) i da pokušava da ih drži dalje od Neba, kako oni ne bi imali znanje i kako bi On mogao da prisvoji sve počasti za sebe. Onda su oni pojeli plod kako bi dobili vlast (moć) koju je Bog zadržavao od njih. Ali prevarili su se, jer vlast pripada samo Bogu. Kada su ispružili ruke da uzmu to što bi im dalo moć i učinilo ih da budu kao Bog, misleći da će moći da postoje nezavisno od Njega, upravo tog dana pojavila se smrt. Tada su shvatili da nema druge sile osim Boga i da ih je đavo slagao.
Bog je u svojoj milosti i strpljenju dozvolio da se Njegova sila izopači, dozvolio je ljudima da koriste Njegovu silu, čak i protiv Njega. Zašto? – Zato što je On milostiv i pun ljubavi, šalje svoju kišu i na zle i na dobre, svoje sunce pravednima i nepravednima, kako bi dobrota Božja mogla da otkrije istinu, silu koja pripada Bogu.
Ta pouka koju smo juče došli da proučavamo u drugom poglavlju Jevrejima poslanice, toliko je važna, da moramo tome da posvetimo vreme, proučavajući Pismo i ukazujući na to kako je jasno otkriveno da je Bog u Hristu, zato što se Bog pokazuje samo u Hristu.
I zato nije važno koji pojam koristimo kada govorimo – Bog ili Hristos – to je ta sila, zato što je Hristos Božja sila i mudrost. Gde god je Hristos, tu je i sila Božja. Gde god je sila Božja, tu je i Hristos.
Pa da ne bismo odlutali od proučavanja Jevrejima poslanice, čitaćemo, počevši sa ovim stihovima:
„Ali sad još ne vidimo da Mu je sve pokoreno. Ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo manjim od anđela, krunisanog slavom i čašću zbog smrti koju je podneo; da bi, po blagodati Božjoj, okusio smrt za svakog čoveka. Jer je Njemu dolikovalo, zbog koga je sve i kroz koga je sve, da dovede mnoge sinove u slavu, da poglavara njihovog spasenja učini savršenim kroz patnju. Jer i onaj koji posvećuje, i oni koji se posvećuju, svi su od jednoga; zato se ne stidi nazvati ih braćom, govoreći: objaviću ime Tvoje svojoj braći i usred crkve hvaliću te. I opet: Ja ću se u Njega uzdati. I opet: Evo ja, i deca koju mi je dao Bog. Imajući u vidu da deca imaju telo i krv, tako je i On uzeo udeo u tome, da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavola; i da izbavi one koji su, strahujući od smrti, celog života bili robovi. Jer, zaista, On nije uzeo na sebe prirodu anđela.“ (2,8-16 – KJV)
On se vraća na početak. On nije anđelima potčinio svet koji će doći; stoga, pošto se Hristova žrtva, kao što smatramo, odnosi na ovaj svet, On na sebe nije uzeo prirodu anđela, već prirodu semena (potomstva) Avramovog.
„Zato je bilo potrebno da u svemu bude kao braća, da bude milostiv i veran poglavar sveštenički pred Bogom, da izvrši pomirenje za grehe naroda.“ (stih 17 – KJV)
Pogledaćemo ponovo ono što smo pročitali juče u 10. poglavlju Rimljanima poslanice: „A pravednost, koja je od vere, ovako govori: ‘Nemoj da kažeš u svom srcu: ko će se popeti na nebo?’ to jest, da svede Hrista“. Odnosno, Hristos je sišao svojom voljom. On se ponizio i postao poslušan do smrti, čak smrti na krstu. „Ili ko će sići u bezdan?’ to jest, da izvede Hrista iz mrtvih“. Ili, kada se jevanđelje propoveda kroz Hrista, reč koja može da se kaže svakoj duši je: Sada nema potrebe da kažeš, gde ću Ga naći? Ovo je upravo ono zbog čega možda 99,9 % propovedanja jevanđelja ne stigne do ljudi – zato što ne uspe da se uspostavi veza između Boga i ljudi. Da, veruj u Gospoda. Ali, šta? Gde je On? Gde mogu da nađem Gospoda? Kako mogu da znam da je Hristos razapet i ustao? Ne bi trebalo govoriti tako. Reč je Hristos. Nemojte da kažete: Ko je došao da nam donese Reč, ili Hrista, kako bismo mogli da postanemo pravedni da bismo držali zakon. Ne, nikako; Jer šta kaže? Reč je u njima. U njihovim je ustima. Ili, doslovno, u ustima i u srcu (umu – prim. izdavača).
Šta je reč vere koju propovedamo? „Jer ako ustima priznaješ da je Isus Gospod, i veruješ u svom srcu da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen.“ A sada, koja je ta velika stvar, ta velika istina u vezi sa Gospodom Isusom, koja treba da se priznaje ustima? To da je Reč postala telo – to je ono što treba da se prizna, ‘Priznaj Gospoda Isusa’. Zašto da priznaš Hrista? – Zato što priznati nešto, znači reći da je to tako. Priznati Gospoda Isusa u telu znači priznati da je Hristos sila Božja; a to znači priznati da ta sila uopšte nije od ljudi. Ovaj život koji imam nije moj život. On je Božji.
On je Božji u apsolutnom smislu. Dah Božji, i Reč – oni su podjednako u ustima. To je ispoljavanje Božje sile. A onda, kada čovek to prizna, on jednostavno odustaje, on se odriče svih svojih pretenzija na moć i prava da vlada; i vlasništva nad sobom, koje je tvrdio da ima, on se odriče, i on je Gospodnji, jer ovaj život je život koji je Bog dao. To je dah koji je Bog pozajmio. Ja živim na (po) Njegovoj darežljivosti; i ne samo to, već je i Njegov život u meni.
Znajući to – da je Hristos, Gospod, sila Božja, u mom telu – poverovaću u svom srcu da Ga je Bog podigao iz mrtvih; to jest, da Mu daje pobedu nad slabošću tela i čak nad smrću. Onda imam Hrista razapetog i ponovo podignutog u telu i, kada verujem u tog Hrista, podignutog s desne strane Boga, to i mene podiže sve dok verujem. Čovek srcem veruje za pravednost.
Ovo je poruka za Božji narod; i kada ovo čitate, videćete da nije slučajno što danas razmatramo ove stvari.
Okrenimo se 40. poglavlju Isaije:
„Glas je nekoga koji viče: Pripravite (pripremite) u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našem. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mesta neka budu ravna. I javiće se slava Gospodnja, i svako će telo videti; jer usta Gospodnja govoriše.“ (stihovi 3-5 – Daničić)
A sada, koji je taj glas koji viče u pustinji: „Pripremite put Gospodnji“? – Bio je to glas Jovana Krstitelja (pogledajte Jovan 1,19-23).
Ali, da li je Jovan Krstitelj završio poruku? – Ne. Čitajte dalje:
„I javiće se slava Gospodnja, i svako će telo videti; jer usta Gospodnja govoriše. Glas govori: Viči. I reče: Šta da vičem? Da je svako telo trava i sve dobro njegovo kao cvet poljski. Suši se trava, cvet opada kad duh Gospodnji dune na njega; doista je narod trava. Suši se trava, cvet opada; ali reč Boga našeg ostaje doveka. Izađi na visoku goru, Sione, koji javljaš dobre glasove; podigni silno glas svoj, Jerusalime, koji javljaš dobre glasove; podigni, ne boj se. Kaži gradovima Judinim: Evo Boga vašeg. Evo, Gospod Bog ide na jakog, i mišica će Njegova ovladati njim; evo plata je njegova kod Njega i delo njegovo pred Njim.“ (stihovi 5-10)
U poslednjem poglavlju Svetog pisma čitamo: „Vidi, dolazim ubrzo, i plata moja ide sa mnom“ (Otkrivenje 22,12 – Čarnić). Ali ovde čitamo: „Pripremite put Gospodnji“. Onda je zadatak Jovana Krstitelja bio da pripremi drugi Hristov dolazak; isto kao i prvi. I ta poruka treba da se prenese danas. On će doći i vladaće mišicom; „i njegovo delo (je) pred njim.“ To je poslednja poruka. To mora da se desi. Poslednja poruka je o Gospodnjem dolasku, a Njegov dolazak je blizu. Mi često govorimo o poruci trećeg anđela koji dolazi sa silom, ili sa jakim glasom, „glasnim pokličom“. Šta ovde imamo? – „Podigni silno svoj glas; podigni ga, ne boj se.“ Onda je ovo glasni poklič iz poruke trećeg anđela. To je ono što imamo ovde, u 40. poglavlju Isaije. To je poslednja poruka koja ide sa glasnom vikom, govoreći: „Kaži Judinim gradovima: evo vašeg Boga!“ Gde? – pita neko. Ne mogu da Ga vidim; Gde je On? Onda otvorite oči. To je poslednja poruka: Evo vašeg Boga. Gde? – U onome što je stvorio. Ovo je glavni deo poruke. Videli smo na šta ukazuje – na kraj. To je Božji dolazak u sili i to je poruka objavljena moćnim glasom. Šta ću vikati? Koju poruku ću preneti? – „Da je svako telo trava i sve dobro njegovo kao cvet poljski. Suši se trava, cvet opada kad duh Gospodnji dune na njega; doista je narod trava. Suši se trava, cvet opada; ali reč Boga našeg ostaje doveka.“
Šta je onda poruka, poslednja poruka koja se prenosi ljudima? – Evo vašeg Boga; moćnog Boga. Svako telo je trava, ali Reč Gospodnja ostaje. Ukratko, sam čovek je ništa. Bog je sve. A sada uzmite ovu jednostavnu rečenicu: „Svako telo je trava“. Da li je to tačno? Mi ponekad pokušavamo da to izbegnemo, govoreći: Svako telo je poput trave. Ali „svako telo je trava“.
Uzmite prvo poglavlje 1. Mojsijeve. Nismo ni upola počeli da razumevamo to poglavlje. Kad bismo temeljno znali prvo poglavlje 1. Mojsijeve, ne bi bilo mnogo toga u Bibliji što ne bismo mogli da vidimo potpuno jasno. Čitajmo na tri različita mesta ovde, u ovom poglavlju. Najpre 11. stih:
„Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako.“
Odakle onda dolazi trava? – Iz zemlje. On je rekao: Neka je zemlja pusti iz sebe, i zemlja je poslušala. Zemlja nije imala moć sama po sebi da pusti iz sebe travu, ali kada je On stavio svoju Reč u nju, onda je došla i trava; i tako trava i dalje raste. Reč ostaje doveka; On još uvek govori: Pusti travu, i trava raste silom te Reči. 24. stih:
„Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zveri zemaljske po vrstama njihovim. I bi tako.“
Ista stvar, upravo ista stvar koja je rečena i za travu. Neka zemlja pusti iz sebe travu, a sada neka zemlja pusti iz sebe zveri (životinje). Trava i životinja su došli iz istog mesta. „I Gospod stvori čoveka od praha zemaljskog“ (2. Mojsijeva 2,7). Trava, životinja, čovek dolaze iz zemlje. Čovek, kao i sve ostalo, jeste trava. Svako telo je trava; ona raste iz tla – kojom silom? – Silom Božjom. Tom silom mi živimo. Svi su od praha i svi će se u prah i vratiti. Onda nema mnogo razlike između trave u polju i nas. Hristos je rekao: „Pogledajte ljiljane u polju“ (Matej 6,28), ali postoji neki drugi ljiljan, jer „Izrailj će procvetati kao ljiljan“ (Osija 14,5).
Gde čovek dobija svoj oslonac? Odakle dolazi njegov život? Gde čovek dobija svoju hranu? Nema ničega što čovek jede, a da ne dolazi iz zemlje. Zveri poljske jedu biljke. Svako telo je trava. Ima mnogo oblika trave, ne samo ona trava po kojoj gazimo; i pšenica je jedna vrsta trave; biljke su samo drugačiji oblici trave i Bog ih je dao čoveku kao hranu. Drveće je istog svojstva kao i trava, tako da je sve stvoreno kao trava; ali Reč Gospodnja ostaje.
Mi možemo da naučimo nešto od trave. Koliko puta smo izašli baš kada su trava ili kukuruz počinjali da niču i, dok smo prolazili pored njih, primetili smo veliki grumen zemlje, odvojen i podignut. Možda bi mogao da bude težak nekoliko kilograma. I onda smo bili radoznali da pogledamo ispod; i šta smo videli? – Samo malu vlat trave, verovatno vlat pšenice, tako sićušnu i malu, da još na sebi nije imala boju. Samo mala bela masa vlakna i vode; to je sve, ništa više. Jednostavno je stajala uspravno i, ne samo da je stajala uspravno ispod tog grumena zemlje, već ga je odlučno gurala sa svog puta, i držala se na svom mestu i stalno išla napred, bez obzira na taj grumen. Moglo bi se reći da jedna vlat trave gura od sebe nešto što je 10 000 puta teže od nje same. Kada bi čovek imao toliko sile, u skladu sa svojom veličinom i težinom, on bi mogao da podigne planinu. On bi mogao da podigne Pajks Pik i da ga baci kao što bi dete bacilo loptu.
Ali kada grumen izvadite odatle, vlat se neće sama održati. Ona samo posustaje – evo, nestala je. Čak i ako pomerite taj grumen, ona ne može da stoji. Ta vlat trave, nakon svega, nije tako mala stvar, ali nesporno je da je postojala predivna sila koja se pokazala na toj vlati trave. A kakva je to bila sila? Božji vlastiti život, Njegovo sopstveno prisustvo tamo, koje čini u toj travi upravo ono za šta je travu i stvorio; Bog je bio taj koji je delovao u njoj, da hoće i čini onako kako Mu je ugodno.
Ne samo Njegova sila, već i Njegova mudrost. Koliko puta smo videli drvo koje je pružalo svo svoje korenje na jednu stranu, a nimalo na drugu. Zašto se to dešavalo? – Zato što je tu bio potok, a na drugoj strani je bilo suvo i neplodno. Kako je to drvo znalo da je tamo bila voda? I ne samo to nego, ako koren stabla, pružajući se na svom uobičajenom putu ka vodi, naiđe na prepreku koju ne može da probije, on će se podvući ispod pa popeti, i nastaviti dalje. Da li je to slučajnost? Nema slučajnosti u vezi sa tim.
Botaničari nam govore, i mi to znamo, da svaka različita vrsta biljke zahteva različitu vrstu hrane. Postoje mala vlakna koja se protežu iz korenja; ova vlakna su usta kojima biljka uzima hranu. Ova vlakna se skupljaju oko jednog dela zemlje. Ali oni koji su pažljivo posmatrali, reći će nam da će ovo korenje primetiti razliku i otići da nađe tlo koje mu je potrebno za hranu. Kako zna kako to da uradi? To je ono što i ptice i zveri rade. One idu tamo gde mogu da nađu odgovarajuću hranu za sebe. Čovek čini isto. Videli smo silu koja je bila u toj vlati trave, i to je bila sila Božja, a to je Hristos. Ali Hristos nije samo sila Božja, već je i Božja mudrost; i tako su i sila, i mudrost Božja u toj vlati trave. Biljka priznaje svoju bespomoćnost. Biljka se nikada ne predstavlja da je nešto za šta nije stvorena da bude. Biljka nikada nije izašla sa svog mesta. Ako je izvučemo s njenog mesta, ona više nije dobra ni za šta. Kada je bila na mestu gde ju je Bog stavio, sve je bilo u redu. Ona je potpuno potčinjena Bogu i zato se sila Božja pokazuje na njoj, kako bi je dovela do savršenstva, kao travu u polju, sa Božjim životom u sebi, a taj isti Božji život u njoj daje joj silu da uzme vodu i hranu koji su joj potrebni. Kada životinja to čini, mi to zovemo instiktom. Šta je to? To je život koji Bog daje. To je mera života koju Bog daje životinji da je usmeri, u skladu sa njenom vrstom, a životinja u savršenom prirodnom stanju, kada je bila povezana sa ljudima, činila je ono što je bilo neophodno za njenu snagu i zdravlje; mudrost koju je Bog dao jeste za njeno savršenstvo kao životinje.
Ali kada čovek radi te stvari, to više nije Bog, zar ne? Ne, to je zato što sam ja mudar i ja imam takvo pronicljivo opažanje. Ne, ne, to je život Božji. Kakvu god mudrost čovek ima, i snagu, to dolazi od Njega. „Ovako veli Gospod: Mudri da se ne hvali mudrošću svojom, ni jaki da se ne hvali snagom svojom, ni bogati da se ne hvali bogatstvom svojim, nego ko se hvali, neka se hvali time,“ – što sam ja Gospod? – Ne; „što razume i poznaje mene da sam ja Gospod“ (Jer. 9,23.24 – Daničić). U skladu sa ovom mišlju, svako telo je kao trava. Mi smo svi zajedno biljke, sa jednim životom u svima nama. A sada, zapazili smo biljku, koja je bila u zemlji, sa grumenom preko nje. Ona nije imala silu u sebi, bilo šta da podigne taj grumen, ali je u njoj bila moćna sila, i to znači da, ako bi bilo koji čovek, u poređenju sa travom, imao srazmernu silu u sebi, mogao bi da podigne Alpe. Naš Spasitelj je rekao: „Kad biste imali vere kao zrno gorušično“, mogli biste da podignete planinu. Da li je to pretpostavka? – Sve je u veri, u apsolutnoj zavisnosti od Boga. Umesto da budemo uplašeni ili obeshrabreni ili zgroženi zato što smo samo trava, to je zapravo naša nada. Ono što Bog može da učini sa travom u polju, to može da učini i sa nama, ako imamo vere. Bog će učiniti za nas ono što čini i za nju.
Koji život se onda pokazuje svuda u svemiru? – Hristov život. Hristos u telu, razapet i podignut, Hristos u telu, razapet u meni, zato što, ako je Hristos razapet dalje od mene, čak i da je pored mene, to je daleko. Ja ne mogu da uspostavim vezu. Ali kada znam da je taj život koji je ponuđen (dat – prim. izdavača)† i koji je dovoljno moćan da odnese pobedu nad grehom i smrću, da je taj isti život u meni, i to priznam i verujem, sve što taj život može da učini je moje. Uzmite stihove koji su nam svima poznati: „Tada rekoh: evo, idem, kao što je u knjizi pisano za mene; hoću činiti volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu“ (Psalam 40,7.8). To jest, Tvoj zakon je moj život i to je upravo ono što piše u poslednjem stihu 12. poglavlja Jevanđelja po Jovanu: „A ja znam da je njegova zapovest (koja je u čoveku) večni život. To, dakle, što govorim, govorim onako kako mi je rekao Otac“ (SSP). I ovo je večni život, da možemo poznavati jedinog istinitog Boga, i Sina koga je On poslao. Znati Njega i Hrista je večni život. Zato je Božji zakon jednostavno život. To je zakon života – zakon životnog duha u Hristu Isusu, koji nas je oslobodio od zakona greha i smrti. Tako je Božji zakon jednostavno Božji život. To je Njegov život. Onda ne može da bude nikakvog spora u vezi sa tim. Ljudi razmišljaju o Božjim zakonima kao o nečemu što je On doneo, kao što bi zemaljski vladar doneo zakone; to jest, Bog je stvorio čoveka, a onda je pomislio: A sada, koji zakon bih mogao da donesem, koji će ga voditi, koji će biti dobar za čoveka? Ali Bog nije tako uradio. Zakon je bio Njegov život. On je stavio život u čoveka kao svoj zakon i sve dok taj čovek pristaje da bude pod Njegovom kontrolom, on će biti sveti čovek, Božji čovek.
Mi govorimo o zakonima prirode i o Božjim zakonima; ili, o prirodnom i o moralnom zakonu. Kakva je razlika između njih? Prirodni zakon, to je kada vidimo biljku, i ona raste na određeni način, i uvek raste na pravi način; ona će rasti na način na koji ju je Bog stvorio. Ona dopušta Bogu da On živi svoj sopstveni život u njoj. Onda je ono što se zove prirodnim zakonima jednostavno Božji život koji se pokazuje u onome što vidimo – biće koje je savršeno u skladu sa svojom vrstom. Isti je život u travi, u lozi, u hrastovom drvetu. Ali Bog je stvorio travu po svojoj vrsti, i lozu da bude nešto drugo, po svojoj vrsti, i hrast da bude nešto drugo, po svojoj vrsti; i isti život u svemu vodi svakoga do savršenstva, po njegovoj vrsti. I stvorio je čoveka po svojoj vrsti – da bude trava, tačno, prah, ali da ima vrhovnu poziciju na Zemlji. I Božji život u čoveku, ako mu se pokori tako potpuno, kao trava i drveće, dovešće ga do savršenstva po njegovoj vrsti, do savršenstva koje je Bog osmislio za njega.
Šta bi se desilo kada bi ova trava počela da pretpostavlja da bi mogla da bude hrast? Neće biti trava, već će izrasti u hrastovo drvo i tražiće da bude nešto što nije. – Onda Božji plan nije usavršen (upotpunjen) u njoj. Ona se odupire Božjem životu. Ona kaže: ja ne želim da budem ovakva; ja želim da budem onakva i učiniću sebe takvom. I čitava stvar je osujećena. Dakle, mi vidimo da je zakon jedan i da je to Božji život, i to nije proizvoljno uređeno, ali Bog je tvorac i izvor života i Njegov život deluje u svim Njegovim stvorenjima sve dok Mu ona to dopuštaju. Ali sada ne vidimo da je sve pod Njim. Vidimo prokletstvo; a zašto? – Zato što je prokletstvo došlo na Zemlju. Ali prvo je prokletstvo došlo na čoveka, a onda na Zemlju, zbog čovekovog greha. Koje je to prokletstvo koje je palo na čoveka? – Smrt.
Zbog greha su došli prokletstvo i smrt. Smrt je odsustvo života. Tako je smrt pala na čoveka zato što je on odbio Božji život. On je rekao: Ja ću biti Bog. Neću biti zavisan od Njega. Uzeću ovo, ovaj plod – a znate da je to bila jedina stvar koju je mogao da vidi u vrtu. On je mislio da ga je Bog lišio svega, zato što mu je zabranio ovu jednu stvar. On je mislio da je sve ostalo ništa. On je mislio da mora to da ima, da bi mogao da živi. Tako je rekao: Uzeću sa ovog drveta, što će mi doneti moje pravo, i dati mi moju moć, tako da mogu da budem nezavisan od Boga, i ja ću Ga odbaciti. Šta je dobio? – Dobio je odsustvo života. Bog u svojoj milosti nije poslušao čoveka i pustio ga da bude potpuno odvojen od Njega, zato što, da jeste, on bi nastavio da umire. Ali on nastavlja svoj život kao čovek u svom slabom i palom stanju. Ali on je pao. Mi ne vidimo savršenstvo života. Mi vidimo prokletstvo nad Zemljom, zbog čovekovog greha.
Trnje i korov su jednostavan dokaz slabosti, smanjenja životne moći. Slabost čoveka, kao i životinja, dokaz je smanjenja životne moći, što je odsustvo Hrista. Hristos je na sebe preuzeo sve naše slabosti, tako da, kada Ga prihvatimo i upoznamo, i imamo znanje o Njemu, onda smo postali nova stvorenja: „Ako je ko u Hristu, novo je stvorenje“ (2. Korinćanima 5,17 – Čarnić). Umesto da rađa trnje, korov i bodlje i bude odbačen, on donosi plod za večni život, na Božju slavu.