Počinjemo sa 9. stihom: „Vidimo Isusa“. Gde gledamo?
(Glas) „U čoveka u njegovom palom stanju.“
Da, naš pogled je usmeren na čovekovu prvu vlast. Dok gledamo, vidimo kako on pada i, još uvek gledajući, vidimo Isusa koji uzima čovekovo palo stanje i koji je krunisan slavom i čašću. Mi, kao i ostali koji se nazivaju hrišćanima, najvećim delom radije gledamo ono što jeste, nego ono što bi trebalo da bude. Kada smo pročitali o Božjem odnosu sa Njegovim narodom u Starom zavetu, izgubili smo iz vida Njegov plan za njih i videli smo radije ono što su oni primili, nego ono što je Bog nameravao da oni imaju. Božji plan je bio jedno, a ono što su oni primili nešto sasvim drugo. Da su oni prihvatili Božji plan i uzeli ono što je On imao za njih, njihova istorija bi bila znatno drugačija.
Bog je bio sa njima sve vreme; nije ih ostavio, ali to nije značilo da je ono što su oni radili bilo dobro. Da jeste, to bi bio kraj bilo kakvog napretka u hrišćanskom životu. „Bog je bio sa mnom u prošlosti, kada sam držao (svetkovao) nedelju“, neko kaže. To je u redu. „Bog je bio sa mnom i ja se neću promeniti.“ On je bio sa takvima, ali neće ostati sa njima dugo, ukoliko oni nastave na tom temelju. Ako misle da nemaju više šta da prime, ONI odlaze od Gospoda (ali Bog nikada ne odlazi prvi od njih – prim. izdavača). Gospod je bio sa Izraelom da bi, svim sredstvima koja su bila u Njegovoj moći, mogao da ih dovede do toga da prihvate ono što je imao za njih u početku.
Sada gledamo na tu predivnu vlast koju je Bog dao čoveku, svakom čoveku, jer ju je Isus osvojio nazad (povratio), okusivši smrt za svakog čoveka – i to je ono što želimo najviše da gledamo – potpunost vlasti, dostojanstvo preneto na čoveka. Tako predivna je bila ta čast ukazana čoveku da, iako je sam Bog vladar svemira, Njegov cilj je bio da vlada Zemljom samo kroz čoveka i da se ne upliće mimo čoveka. Ali čovek je prah. I to je pouka o tome šta Bog može da učini kroz prah. Ali dok to gledamo, mi sada ne vidimo da je sve pod čovekom, već vidimo Isusa – Isusa manjeg od anđela, to jest čoveka. Reč je postala telo. Bog se pokazao (objavio) u telu, u ljudskom telu u početku, zato što je sila koja je delovala u Adamu bila Božja sila. Onda, kada je čovek zgrešio i odbacio Boga, Bog ga nije poslušao i ostavio ga na miru, već je sišao kod njega, toliko nisko koliko je on pao, i rekao: „Siroti čoveče, ja ću ti pomoći“. I ostao je sa njim. Tako vidimo Isusa nižeg od anđela, to jest, vidimo Ga kao čoveka. Ali vidimo Ga krunisanog slavom i čašću kao sina čovečijeg. Zapazite ovo, vidimo Ga krunisanog slavom i čašću kao Sina čovečijeg, a ne Sina Božjeg. Nije bilo neophodno da Sin Božji dođe na ovu Zemlju i pati da bi bio krunisan slavom; jer On je bio sâmo isijavanje blistave Božje slave. Ali On se lišio (odrekao) ugleda, odrekao se sebe i postao čovek; uzeo je ljudsko telo, da bi čovek ponovo mogao da bude krunisan slavom i čašću. „Vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo manjim od anđela, krunisanog slavom i čašću zbog smrti koju je podneo“ (Jevrejima 2,9 – KJV). Zapazite da u ovom stihu imamo sva Hristova dela za čoveka. Imamo Njegovo poniženje, i smrt, i vaskresenje, i vaznesenje. Kada je Hristos podignut iz mrtvih, koliko visoko je podignut? Čitajte ponovo: „njegova neuporedivo velika sila za nas koji verujemo. Ta sila je srazmerna delovanju njegove silne snage, koju je na delu pokazao na Hristu kada ga je vaskrsao iz mrtvih i poseo sebi zdesna na nebesima, iznad svakog poglavarstva i vlasti, sile i gospodstva i iznad svakog imena koje se može dati, ne samo na ovom svetu nego i u budućem (koji dolazi – KJV)“. (Efescima 1,19-21 – SSP)
Kada je Hristos bio podignut iz mrtvih, bio je podignut do Božjeg trona. „Oživeo i vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prestupa i grehova“ (Efescima 2,1 – Čarnić). On je i nas „vaskrsao zajedno sa sobom“ (Efescima 2,6 – KJV). Hristos je podignut iz mrtvih u slavu, na isti način na koji se i pravedni, kada se podižu iz mrtvih, podižu u slavu. Ali čak i sada, kroz silu vaskrsenja, mi se podižemo sa Njim koji sedi na nebesima kao čovek Hristos Isus. Sve je to učinjeno za Hrista kao čoveka, za Hrista kao jednog od nas. Nema sumnje u to. Svi to razumemo. Ako to zaista razumemo, onda razumemo mnogo.
Ne želim da kažem da mi to razumemo u smislu spoznaje, ali razumemo na način na koji razumemo bilo koju istinu. „Verom poznajemo (shvatamo – Čarnić)“ (Jevrejima 11,3 – Bakotić). To ne znači da možemo da kažemo da to možemo da shvatimo i objasnimo; to ne može da se učini. To se ne može znati čak ni u večnosti; to se ne može objasniti. To je tajna Božja. Samo Božji um to može da dokuči; samo Bog to može da razume; ali mi možemo to da razumemo i da iz toga izvučemo dobro tako što ćemo verovati u to, i tada to za nas postaje praktično iskustvo.
Isus je blagodaću Božjom okusio smrt za svakog čoveka: „Jer je dolikovalo njemu, za koga je sve i kroz koga je sve, pošto je mnoge sinove doveo u slavu, da stradanjima (patnjama – KJV; Stvarnost) učini savršenim začetnika njihovoga spasenja“ (Jevrejima 2,10 – Čarnić). To je On postao; to je bilo odgovarajuće; to je bilo neophodno, to je bilo baš ono što je trebalo učiniti. Ko je to postao? Pogledajte pažljivo taj stih. On (Hristos) koji dovodi mnogo sinova Bogu, čini poglavara njihovog spasenja, sebe, savršenim kroz patnju. Dakle, imamo u ovom stihu Boga Oca, mnoge sinove koji se dovode u slavu i poglavara kroz čiju patnju se oni dovode u slavu. Bog je bio taj koji je učinio njihovog poglavara savršenim kroz patnju. On je okusio smrt za svakog čoveka. To je bila odgovarajuća stvar koju je trebalo učiniti i jedina stvar koja se mogla učiniti da bi se sproveo prvobitni plan o davanju Zemlje čoveku – taj večni plan koji se ne bi mogao promeniti čak ni čovekovim padom.
Sav sud je predat Sinu, Hristu, ne zato što je on Sin Božji, već zato što je Sin čovečji. Kao što smo naučili pre nekoliko minuta, Bog je osmislio (i ne menja svoj plan) vladavinu svetom, vlast koju je dao čoveku – ne ovim svetom, već svetom koji će doći – jedino kroz čoveka. Pošto je vlast data čoveku, tako je čoveku dat i sud. Ali ne zaboravite da Božji narod ne treba da vlada ovim svetom. Nije u pitanju ovaj svet, već svet koji će doći, koji je Bog pokorio čoveku – savršen svet pod vlašću savršenog čoveka. Sada samo usput zapazite kako ta jednostavna istina uništava temelj svake lažne teorije.
Uzmite teoriju da hrišćani iznad svih drugih ljudi imaju pravo da vladaju ovim svetom, zato što su oni jedini koji su prikladni da vladaju. Ali oni su jedini koji nemaju pravo da vladaju ovim svetom. Oni nemaju ništa s tim. Njima je dat svet koji će doći. Oh, ne budimo sebični; kada nam je već Bog dao svet koji će doći, ne pokušavajmo da lišimo ljude ovog sveta svih pogodnosti koje oni mogu dobiti. Ne lišavajte ih toga; nije pošteno. Umesto da hrišćani budu jedini koji će vladati ovim svetom, oni su jedini koji treba da drže ruke dalje od njega. Pustite da njime vladaju oni kojima i pripada. Božjem narodu pripada svet koji će doći. Šta onda moramo da uradimo? – Naša dužnost je da pobegnemo iz ovog sveta, da prigrlimo što više siromašnih duša i da ih povedemo.
Dakle, u skladu sa Božjim prvobitnim planom, vlast koju je čovek izgubio, čovek mora ponovo da osvoji, zato što, ako je neko drugo biće osim čoveka osvoji, onda plan nije sproveden. Ali mi kažemo da je Bog u čoveku. Naravno da jeste, zato što je Bog bio u čoveku i u početku. Bog je u čoveku sve vreme. Ko je mogao da vlada svetom u početku? Čovek nije mogao da vlada; prah nije mogao da se podigne da bi išta učinio; ali Bog u čoveku je mogao da učini sve. Tako da, kao što je preko čoveka došla smrt, takođe je preko čoveka došlo i vaskrsenje iz mrtvih. Predivna je čast koju je Bog ukazao čoveku, ali čovek ne sme da misli da je on Bog. On je prah, a samo Božje prisustvo u njemu ga uzdiže.
„Jer, i Onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju, svi su od jednoga“ (Jevrejima 2,11 – SSP). Zato se Hristos ne stidi da ih nazove braćom. Videli smo slučajeve ljudi koji se stide svojih porodica – ljudi koji se, našavši se u boljim okolnostima, možda stekavši malo znanja ili malo više novca, stide da se zna da pripadaju svojoj porodici. Oni ipak njoj pripadaju; oni su ista krv. Ali onaj koji posvećuje, i oni koji se posvećuju, svi su jedno (od jednoga?). Zato se On ne stidi da prizna porodični odnos. Zar ne vidite da ovo neraskidivim vezama povezuje Gospoda Isusa sa nama? On priznaje da se ne stidi da nas ima za braću. Šta je dokaz za to? – Govoreći: „Objaviću tvoje ime svojoj braći“ (Jevrejima 2,12; Psalam 22,22). Kome On govori kada kaže: „Objaviću tvoje ime“? – Hristos govori Ocu i kaže: „Objaviću tvoje ime svojoj braći“. Ko je to? – To smo mi. Da li je to zato što smo mi tako dobri da se On ne stidi da nas nazove braćom? Da smo dobri, da li bi bilo ikakve svrhe reći da (nas) se ne stidi? Mora da postoji nešto što bi, pod uobičajenim okolnostima, učinilo da se On postidi. O, ima toga dovoljno, pod uobičajenim okolnostima, čega se On može postideti. Ali dokaz da se On ne stidi se nalazi u činjenici da On kaže: „Objaviću tvoje ime svojoj braći“.
A sada, kakvo je to stanje koje bi učinilo neophodnim da Hristos objavi Božje ime nekome? Koje je jedino stanje pod kojim bi On trebalo da objavi Očevo ime? – To je ono u kome ljudi ne znaju to ime. Ne bi bilo svrhe objavljivati ime kada bi ga oni znali. Onda su oni kojima On objavljuje Božje ime, upravo oni koji ne znaju ime Oca, ali su Mu (ipak) braća. Kako mi zovemo one koji ne znaju ime Gospodnje? – Neznabošci, zar ne? Takvi smo bili i mi pre nego što smo se obratili. Možete se setiti vremena kada Ga niste znali. Ja mogu da se setim vremena kada Ga nisam znao ništa više nego da sam rođen u srcu Afrike. Čuo sam ime, ali Ga nisam znao. Onda su oni kojima Hristos kaže: „Objaviću ime Gospodnje“ neznabošci – ne obavezno neznabošci u Africi, nego neznabošci u Americi, ili u Evropi, i svuda po svetu. Gospod kaže: „Oni su moja braća“.
Bog bi doveo mnoge sinove u slavu. On ih zove sinovima. Oni su Njegovi sinovi, obeščašćeni, osramoćeni. U genealogiji u Jevanđelju po Luci, za Adama je rečeno da je sin Božji. A kada je pao, kako onda? – Pali sin, bludni sin. Bludni sin je uzeo očevo imanje, otišao i potrošio ga; ali on je ipak bio sin. Otac je rekao: „ovaj moj sin [je] bio mrtav i oživeo je, bio je izgubljen, ali je nađen“ (Luka 15,24 – Čarnić). I čitamo: „Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac - da se nazovemo deca Božija“ (1. Jovanova 3,1 – Čarnić) Kome? – Nama – sirotim, palim nesrećnicima. „Vidite kakvu nam je ljubav dao.“ Kome? – Meni; da bih ja mogao da se nazovem detetom Božjim. To je ljubav. Hristos je gore na Nebu. Mi opipavamo u mraku i neznanju i On kaže Ocu: „Ja ću sići i objaviću Tvoje ime svojoj braći. Pokazaću svojoj braći ko si Ti. Oni Te ne poznaju. Oni su stranci. Oni su bili zavedeni i govorili su protiv Tebe; ja ću otići i objaviću im Tvoje ime.“
A koje je to ime? U 2. Mojsijevoj 34,6.7 čitamo:
„Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnev i obilan milosrđem i istinom. Koji čuva milost hiljadama, prašta bezakonja i nepravde i grehe.“ (Daničić)
To je ime Gospodnje. „Tvrda je kula ime Gospodnje“ (Priče 18,10 – Daničić). Sada Hristos kaže: „Objaviću tvoje ime svojoj braći“. Nije važna boja kože, gde su ljudi rođeni, šta su učinili, gde su živeli, koliko su siromašni, prezreni, slabi. Hristos kaže: Ja ću otići i „objaviću tvoje ime svojoj braći“. Dakle, svaki Hristov sledbenik će reći: „Otići ću i objaviću Tvoje ime svojoj braći“ u Kini, u Indiji, u sirotinjskim delovima grada. Otići ćemo i objaviti Njegovo ime svoj našoj braći koju možemo da nađemo. I to je jedina stvar koja će udahnuti život misionarskom delu. Mi smo svi braća – ne postoji nešto poput „stranog misionarskog dela“. Svet je polje. To je sve jedno isto polje. U jednom smislu, svi mi smo stranci, došljaci, tuđini na stranom terenu; ali nema stranog terena u smislu da je jedan deo sveta stran drugom. Hristos sebe smatra jednim za celo čovečanstvo i zato On spasava čoveka; i mi zaista možemo da delimo Njegovo delo (posao) spasavanja grešnika samo ako prepoznamo svoju vezu sa njima.
Otvorite 10. poglavlje Rimljanima poslanice na trenutak, počinjući od 6. stiha: „A pravednost, koja je od vere, ovako govori: ‘Nemoj da kažeš u svom srcu: ko će se popeti na nebo?’ to jest, da svede Hrista, ili: ‘Ko će sići u bezdan?’ to jest, da izvede Hrista iz mrtvih“ (Čarnić). Ovaj tekst je citiran iz 5. Mojsijeve 30,12-14, kada se Hristos naziva „Rečju“:
„Nije na nebu, da kažeš: Ko će nam se popeti na nebo da nam je skine i kaže nam je da bismo je tvorili? Niti je preko mora, da kažeš ko će nam otići preko mora, da nam je donese i kaže nam je, da bismo je tvorili? Nego ti je vrlo blizu ova reč, u ustima tvojim i u srcu tvom, da bi je tvorio.“ (Daničić)
Ne reci u svom srcu, „ko će se popeti na Nebo i dovesti Hrista“. Zašto ne? – Zato što je On već ovde. Silazak je poniženje i raspeće: silazeći, On se ponizio, postao poslušan, čak do smrti na krstu. Ili, ne reci, „ko će sići u bezdan, da izvede Hrista“. Zašto ne? – On je već izašao, podigao se. Ali gde je ovaj raspeti i podignuti Hristos? - „Blizu ti je ova Reč.“ Koliko blizu? - „U ustima, i u srcu; to jest, reč vere koju propovedamo, jer, ako ustima priznaješ da je Isus Gospod, i veruješ u svom srcu da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen.“ (Rimljanima 10,8.9 – KJV)
Na koje ljude se misli kada se kaže: „Držite ove zapovesti koje vam danas zapovedam“?
(Glas): „Na grešnike.“
Ali oni kažu da ne mogu to da učine. Oni mogu da kažu: „Ne znam koja je to zapovest“. Reč je za one ljude koji je ne znaju ili, ako je znaju, ne izvršavaju je. U svakom slučaju, reč dolazi do grešnika. Da, Bog šalje Reč (Hrista) svim ljudima, da bi ih upoznao sa večnom istinom. On je došao ovde, u telu. Bog je postao telo i u tom telu je proslavljen, jer je okusio smrt za svakog čoveka.
Hristos je došao u telu, u mom telu. Zašto? Da li je to zato što sam ja toliko dobar? – O, ne; zato što nema dobrog tela za Hrista u kome bi On mogao da dođe. Hristos je došao u telu, u telu svakog čoveka. „Istinita svetlost, koja osvetljava (prosvetljuje – SSP; obasjava – Karadžić) - svakog čoveka, dolažaše na svet“ (Jovan 1,9 – Čarnić). Život je svetlost i obasjava svakog čoveka. Drugim rečima, svaki čovek na ovom svetu živi po Božjoj blagodati. „Milost je Gospodnja što ne izgibosmo sasvim“ (Plač Jeremijin 3,22 – Daničić) i to je istina o čoveku koji huli na Boga. Odakle taj čovek dobija svoj dah? – Od Boga. Bog nastavlja da daje dah čoveku u njegovoj pokvarenosti, kako bi taj dar (poklon) otkrio Božju dobrotu i kako bi se čovek pokajao; jer to je Božja dobrota. On je dobar i prema zlom i prema dobrom; on šalje kišu i pravednima i nepravednima (Matej 5,45); to je Bog.
„Jer, on (Bog) je taj koji svima daje život i dah i sve drugo. Od jednog čoveka stvorio je sve narode da se nasele po svoj zemlji, odredivši vremena i međe njihovog naseljavanja, da traže Boga, ne bi li ga nekako napipali i našli, iako on nije daleko ni od jednog od nas. ‘Jer, u njemu živimo i mičemo se i jesmo’ - kao što rekoše neki od vaših pesnika - ‘njegov smo rod’.“ (Dela 17,25-28 – SSP)
Šta ja sada radim? – Krećem se. Kako mogu da se krećem? – Silom Božjom. To je Božja sila kojom se ja krećem. Dok se krećem, dok pravim ovaj pokret (maše rukama), ja ne radim ništa loše. Ali recimo da se naljutim na nekoga, i da mu se tako približim, da je njegova glava blizu moje pesnice kada zamahnem, i da ga udarim: da li bi to bila drugačija sila koju koristim? – Ne; snaga koju koristimo da se borimo, čak i protiv Boga, jeste jednostavno Božja sila u nama – Hristova sila u čoveku. Božja dobrota i strpljenje su takvi da će On ostati s nama i dopustiti da Njegova sila bude tako izopačena i okrene se protiv Njega, u nadi da ćemo biti dovedeni do pokajanja. Ovde je slavna istina – u Njemu se krećemo. Ako želimo da dozvolimo Bogu da koristi svoju sopstvenu silu, na svoj sopstveni način, onda će svi naši pokreti biti upravo onakvi kako ih Bog vodi. 14. i 15. stih:
„Pošto su deca od krvi i mesa, i on je uzeo udela u krvi i mesu, da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavola, i da oslobodi one koji su, bojeći se (strahujući od – Čarnić) smrti, celog života bili u ropstvu.“ (SSP)
Neko pita: „Da li je Božja sila u čoveku i kada on greši?“ Kako ćete to otkriti? Pogledajte Reč. Reč je postala telo. Koliko vrsta tela ima? – Jedno ljudsko telo. Svi ljudi su od jednog tela. Mi smo svi Adamova deca. Mi smo svi braća. Mi smo svi u rodu i ne moramo da se stidimo i poričemo taj odnos, zato što i najbolji čovek, sam po sebi, nije ništa bolji od najgoreg. Hristos se ne stidi. Odakle dolazi sila? „Sila pripada Bogu.“ Postoji li neki drugi pokretač sile ili izvor sile? – Ne; ali postoji izopačena sila. To je pobuna. Recimo da Sjedinjene Američke Države uđu u rat sa Španijom (a naredne godine tj. 1898. su i ušle – prim. izdavača); da li bi to bila pobuna? – Ne. To su dve nezavisne zemlje. Ali recimo da država Nebraska započne rat sa Sjedinjenim Državama. O, to jeste pobuna, zato što su Sjedinjene Države jedna sila. Ljudi su u pobuni protiv Boga, zato što su okrenuli Njegovu silu protiv Njega. Ali činjenica da smo u pobuni protiv Boga pokazuje da smo kao Njegova deca – pali, ali živi jedino (životnom – prim. izdavača) silom Njegovog života.
Ne želim da iko od ovoga pravi čisto teorijsku stvar; to je radost spasenja. To je sila jevanđelja za mene lično. To je za mene sve. To je ono što mi daje nadu spasenja i hrabrost da radim za palo čovečanstvo koje je jednako loše, neki od njih su, kao što sam bio i ja. Nikada nisam video nikoga u svetu za koga sam mislio da je bio išta lošiji od mene. Evo čoveka koji ne poznaje Reč. On možda kaže: Ne znam ništa o tome. On možda kaže u svom srcu: Kako mogu da nađem put? Kako da znam kako da budem ispravan? Ne mogu da nađem Boga. Recite mu: Da li si ubedio sebe? – Ne. Da li ti podupireš sebe, čak i kada kažeš da zaslužuješ svoj život? Ko ti daje snagu? A sada, ima nešto što nam je potrebno sve vreme da bi održalo naš život. To je vazduh. Da li si ti stvorio ovaj vazduh? Odakle dobijaš vazduh koji udišeš? To je Božji vazduh; to je Božji dah.
Bog je udahnuo svoj sopstveni dah u čovekove nozdrve, kako bi on mogao da živi. To je način na koji mi i dalje dišemo. Božji dah je ono što nas drži u životu, Duh Božji u našim nozdrvama. Dakle, taj čovek mora da prizna ono što je toliko očigledno da ne može, a da ne prizna; naime, da on nije sebe doveo u postojanje i da ne može da održava svoje postojanje ni za trenutak. On je doveden licem k licu sa Božjom silom u njemu, koja ga drži u životu. To je Hristos u palom čoveku, to je Hristos u prokletom čoveku, to je Hristos sa prokletstvom (kletvom) na sebi, to je Hristos koji je razapet. Hristos koji je uzeo pali, grešni ljudski rod na sebe, jeste razapeti Hristos. Ne govorite u svom srcu: „Ko će se popeti na Nebo i dovesti meni Hrista, to jest, da bude razapet?“ Ne; on je ovde u telu.
„Ako ustima priznaš da je Isus Gospod.“ Šta to znači da priznamo? Priznati nešto ne znači i činiti tako, već je potrebno potvrditi da je to tako. A sada, činjenica koju priznajemo jeste da je Hristos došao u telu. Pročitaću ovde nešto. Rimljanima 1,18-20 (Čarnić): „Gnev Božiji pak otkriva se sa neba na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi, koji nepravednošću zadržavaju istinu.“ Šta je istina? Hristos kaže: „Ja sam istina“. Prema tome, istina koja je izneta ovde je da „gnev Božiji otkriva se sa neba na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi“ koji zadržavaju Hrista u tome, „jer ono što se može saznati o Bogu njima je poznato; Bog im je objavio“ (stih 19 – Čarnić); jer još od stvaranja sveta, i one nevidljive stvari o Bogu se mogu jasno videti „u onome što je stvoreno“ (SSP).
Pogledajte drveće; vidimo Božju silu u drveću i travi, i u svemu što je Bog stvorio, i to vidimo jasno. Ali čitao sam taj tekst godinama i zaboravio da sam i ja nešto od toga što je Bog stvorio. Zar nisam i ja jedan od predmeta stvaranja, kao što je i drvo? Šta se onda vidi i spoznaje u onome što je Bog stvorio, a čak ni čovek nije isključen? – Večna sila i božanstvo. Dakle, nemamo izgovora. Ako priznaješ ustima da je Isus Gospod, da je On u tvom telu – ali ne zaustavljaj se kod tog priznanja – „i ako veruješ u svom srcu da Ga je Bog podigao iz mrtvih“, podigao Ga sa svoje desne strane na nebesima, „bićeš spasen“. To je Hristos koji je razapet i podignut u svakom čoveku. Kada (čovek) bude priznao istinu i verovao u tu istinu, tada on ima Hrista u sebi, razapetog i podignutog, sa silom vaskresenja, da čini šta god Bog kaže. Kažem vam da je u jevanđelju sila koja može da podigne čoveka iz blata do Božjeg prestola i srećan sam zbog toga.
„Ko je kao Gospod, Bog naš, koji sedi na visini, koji se sagiba da vidi šta je na nebesima i zemlji; koji iz praha podiže ubogoga i iz kala (blata) uzvišuje ništega; i posađuje ga s knezovima, s knezovima u narodu njegovom.“ (Psalam 113,5-8 – Daničić)
Hvala Bogu na tome!