Setimo se da ne možemo da znamo ništa osim onako kao što to nađemo u Reči. Ja nisam ovde da nešto istresem pred vas, da vam ispričam nešto što sam na bilo koji način shvatio ili saznao; mi smo ovde zajedno, i vi i ja, da proučavamo Reč i vidimo šta nam je Gospod rekao; i da vidimo da Bog govori svakome od nas, a ne samo posebnima i da svi možemo da naučimo da Ga razumemo kada govori.
Dok se nalazimo na početku ovog poglavlja, mi stojimo licem k licu s Bogom, koji nam govori kroz svog Sina. Nije ništa novo za Boga da govori, jer je govorio i u prošlim vremenima očevima i prorocima i sada govori nama preko Hrista. Čini mi se da Jevrejima poslanica na upadljiv način prikazuje ono što nalazimo u čitavoj Bibliji. Počinje sa Bogom, a u čitavom Pismu mi stojimo licem k licu s Bogom. Ovde se možemo zaustaviti s poštovanjem. Bog nam u ovim poslednjim danima govori preko svog Sina. On je nekada govorio i još uvek nam govori kroz svoju Reč. Bog je najpre rekao i stvorio, kao što je izraženo u Psalmima: „Jer on reče i postade“ (Psalam 33,9). On je sve stvorio u Hristu, zato što je Hristos reč i Bog je u Njemu (kroz Njega – prim. izdavača) govorio; zato je sve u Njemu stvoreno. I dalje, mi saznajemo da je Hristos odsjaj Božje slave, isijavanje Njegove slave. Nema razlike između Oca i Sina. Sin je otisak karaktera Božjeg bića.
Pitanje: Ako nema razlike između Oca i Sina, kako je Hristos mogao da kaže: „Otac je veći od mene“ (Jovan 14,28 – SSP)?
Ne znam. Sada ćete mi oprostiti ako se zadržim na trenutak na ovom pitanju, bez ličnog uplitanja bilo koga. Koji uslovi nam omogućavaju da čujemo ono što nam drugi govore? A ako ne čujemo, šta nas to sprečava da čujemo? Ponekad neka osoba možda ne govori dovoljno glasno ili dovoljno jasno. Da li je moguća takva situacija i kada Bog govori? Ne. Zar Bog ne govori dovoljno jasno da bi se čuo, i dovoljno precizno da bi se razumeo, i dovoljno glasno da bi se čuo? Najverovatnije. Dakle, ako krivica nije u Njemu, a mi ne čujemo, u čemu je problem? Mi ne slušamo! A sada, recimo da sam ja ovde da bih govorio ovog popodneva, i ako bih ja počeo da pričam, i ako bi svako od vas u isto vreme počeo da priča sa osobom do sebe, vi ne biste mogli da čujete mnogo od onoga što ja kažem. I ako bi ovde postojao neko ko ne bi rekao ništa, ali bi pokušavao da sluša, razgovor drugih bi mu otežao da čuje. Dakle, moje iskustvo i zapažanje, a nesumnjivo i vaše, jeste da jedan razlog zašto ne čujemo kada Gospod govori, je to što Mu ne pružamo priliku da govori; mi Ga ometamo. On počne da govori i pre nego što završi rečenicu mi počinjemo da Mu uzvraćamo ili smesta zaboravimo da On priča i počinjemo da pričamo sa osobom do sebe i kažemo: „Ne znam kako to može da se desi“. Šta uopšte mislite o tome? Mi tako ne bismo postupali prema bratu, zato što to nije pristojno. A onda, zar Bog nema pravo da bude saslušan, barem dok ne završi govor, pre nego što počnemo da Mu odgovaramo? Svi se slažete da On ima to pravo. Pošteno je da Bog ima priliku da završi ono što govori pre nego što počnemo da Mu odgovaramo.
Rekli ste mi nešto o prirodi Božje reči; ona živi i ostaje zauvek. Bog je u prošlim vremenima govorio; a da li je prestao da govori? Nije. Onda još uvek nije vreme da mi pričamo. On još uvek govori. Šta On kaže u Psalmima? „Budite tihi i znajte da sam ja Bog“ (Psalam 46,10 – eng. prevod). Braćo, jedini način na koji možemo da saznamo nešto jeste da ostanemo tihi. Ne želim da kažem da ne bi trebalo da postavljamo pitanja; to je u redu, ali držimo se samo onoga što Bog kaže i ne sumnjajmo ni u šta što Bog kaže jasno, samo zato što kaže i nešto drugo što ne razumemo. Pošto Bog na jednom mestu kaže nešto što ne razumemo, mi onda često posumnjamo i u ono što razumemo. To nije u redu. Držite se onoga što On kaže i u pravo vreme ćete saznati i ono što ne razumete.
Vratimo se sada na onu misao u poglavlju: Hristos stoji kao odsjaj Božje slave i obličje Njegove ličnosti – kao sam otisak i isijavanje slave Božje. Hristos je Reč, a Reč koju On govori je duh i život. Kada On izgovara tu Reč, koja je duh i život, On priča sopstveni život. Tako, kada čitamo da On nosi sve svojom silnom rečju, mi u tome vidimo ne samo to, već vidimo i da On sve nosi SAM. Dakle, On govori, On stvara, On nosi, On je očistio naše grehe i seo s desne strane Veličanstva na Nebu.
Kakva je sila te reči „budući“ – „budući da je odsjaj“ (Jev. 1,3 – Karadžić)? Budući da je odsjaj Božje slave, učinio je nešto. Pošto je On odsjaj, zato što je odsjaj Očeve slave, zato što je sama slika Božja, zato što nosi sve svojom silnom rečju, On je očistio naše grehe. Da li piše da će očistiti naše grehe? Ne, piše da je to (već) učinio. On ih je pročistio, isprao, oprao. Voleo nas je i oprao nas je svojom sopstvenom krvlju.
A sada, postoji jedna reč u tekstu koja zaista ne bi trebalo da bude tu. Ona nije navedena u najboljim grčkim tekstovima. To je reč „naše“. Šta je Hristos učinio? Očistio grehe. On je izvršio pročišćenje greha. Zašto je trebalo da On sam očisti greh? Pošto On sam nosi sve, pošto je sve u Njemu, On je i greh očistio sam i izvršio pročišćenje. Koliko dugo ćemo čekati na oproštenje? Koliko dugo ćemo čekati da spoznamo potpuni i savršen oproštaj i očišćenje od greha? Dovoljno dugo da priznamo greh, da prihvatimo ono što je već učinjeno. Koliko grehova je on očistio? Sve grehe. Onda je u stvari tačno da je on očistio naše grehe. On je očistio grehe celog sveta, zato što je došao da sve ponese.
Sada Hristos ima bolje mesto od onog koje imaju anđeli; to bolje mesto je zato što je seo s desne strane Veličanstva na Nebu; postao je moćniji od anđela, zato što je nasleđem dobio uzvišenije ime od njih. To uzvišenije ime koje je dobio je „Sin“, ime kojim se Bog nikada nije obratio nekom od anđela.
Svi Božji anđeli su se klanjali njemu, kao Prvorođenom, kada je uveden u svet (vidljivo se pokazao, objavio – prim. izdavača), tako da je za Hrista u najdonjim mestima (Efescima 4,9), čak i u jaslama, Bog rekao: „Neka mu se poklone svi anđeli“.
„Presto je tvoj, Bože, doveka.“ Ove reči je Otac uputio Sinu. „Skiptar pravednosti (pravde) je skiptar tvog carstva.“ Koja reč stoji kao simbol moći i autoriteta u carstvu? Skiptar (žezlo). Skiptar znači moć, tako da je sama priroda i sila Njegovog carstva pravednost. „Jer, Božije carstvo nije jelo i piće, nego pravednost“ (Rimljanima 14,17 – SSP). Skiptar Njegovog carstva je skiptar pravde. Sila Hristovog carstva je sila pravednosti. On je zavoleo pravednost i, voleći pravednost, zamrzeo je bezakonje. Postoji samo jedno stanje uma uključeno u ljubav prema pravednosti i mržnji prema bezakonju. Ako čovek voli pravednost, on ne mora da priziva neko drugo stanje uma da bi zamrzeo zlo. Sve je u ljubavi prema pravednosti. Zapazite šta dolazi prvo – voli pravednost, mrzi bezakonje. Veoma je uobičajeno u ovom svetu da ljudi pokušavaju da izgrade ljubav prema pravednosti ili osećaj ljubavi prema pravdi, vičući protiv bezakonja; ali to nije pravi način. Ne, najpre zavoli pravednost, a mržnja prema nepravednosti (nepravdi) će neminovno sama doći. „Toga radi pomaza te, Bože, Bog Tvoj uljem radosti više nego drugove Tvoje“ (Psalam 45,7) – u prisustvu tvojih drugova ili prijatelja.
Ovde su nam rečene dve stvari u vezi sa Hristovim carstvom: skiptar ili moć, a samim tim i priroda Njegovog carstva, jeste pravednost; i Bog Ga je pomazao. Na šta ukazuje pomazanje? Ukazuje na carstvo. Kada je bio pomazan, bio je pomazan kao car. Bog je, pomazujući Ga za cara ovog carstva pravednosti, koristio ulje radosti; zato je Njegovo carstvo – carstvo radosti. „Jer, Božije carstvo nije jelo i piće, nego pravednost, mir i radost u Svetom Duhu“ (Rim. 14,17 – SSP). Stoga, oni koji priznaju vlast ovog carstva će, pre svega, biti pravedni ljudi. „Sva tvoja deca biće pravednici.“ Ne može biti nikakve sumnje da li će oni koji priznaju autoritet Hrista biti pravedni. Autoritet je pravedan i ko god priznaje taj autoritet, mora takođe da bude pravedan.
Ali, Hristovo pravo na carstvo, u ovom slučaju kao vladara Zemlje, pokazano je i zapečaćeno Njegovim pomazanjem. To je ono što Ga uvodi u carstvo i uspostavlja Ga nad carstvom. On je pomazan uljem radosti, uljem sreće; stoga, pošto je to ono što ukazuje na Njegovo pravo da vlada, Njegovo carstvo je carstvo radosti. Pošto je to carstvo sreće i radosti, oni koji Mu pripadaju veseliće se u Bogu, biće radosni u Gospodu, radovaće se u Svetom duhu. Može li onda neko da bude podanik, lojalan podanik Hrista cara, i da ne bude radostan? Ne. Ako neko nije radostan, onda tu nešto nije u redu. On ne prepoznaje autoritet cara.
U drugom poglavlju 1. Jovanove poslanice, u 6. stihu je tekst koji smo često čitali: „Ko govori da u njemu stoji, dužan je i sam da živi (hoda – eng. prevod) onako kako je on živeo (hodao)“ (Čarnić). Da li piše da mu je nametnuta obaveza da hoda kao što je Hristos hodao? Da bi trebalo da se natera da hoda kao što je On hodao? Da ilustrujemo: Prolazimo poljem i ugledamo stablo u daljini. Neko me pita koja je to vrsta drveta. Čuo sam da je to bukva. On kaže: „Ako je to bukva, onda bi trebalo da ima određeni oblik lista i jedinstvenu vrstu kore“. Da li on misli da, ako je to bukva, obaveza tog drveta je da uzme odgovarajuće lišće i stavi ga na sebe? Ne. Ako je to drvo bukve, ono ima ono što i treba da ima, zato što to mora da ima, ako je to ta vrsta drveta. Ako to nije drvo bukve, onda i ne treba da ima takvo lišće i koru. Onaj koji kaže da stoji u Hristu, trebalo bi da hoda (živi) kao što On hoda (živi). To znači, ako neki čovek kaže da je hrišćanin, on bi trebalo da ima određene osobine koje ga izdvajaju od drugih. Trebalo bi da hoda onako kako je Hristos hodao. Zašto bi to trebalo da radi? Zato što je hrišćanin, zato što je ta vrsta hoda (življenja) osobina Hrista. On stoji u Hristu i hoda kao što je i On činio; ali ako nije poput Hrista, on ne stoji u Hristu.
Ima mnogo ljudi koji misle da bi Hristovi podanici trebalo da budu radosni i zato pokušavaju da budu radosni. Recimo da kažemo: „Hajde da budemo radosni ovog popodneva“. Ali, vi ne možete da budete radosni ukoliko niste zaista radosni, te takvi ni ne možete da učinite sebe radosnim. Ptica peva zato što je radosna – zato što je radost u njoj.
Pitanje: Što se tiče ove tačke ‘biti uvek srećan’, čitamo u 1. Petrovoj 1,4.5 da smo mi ponovo rođeni „za nasledstvo koje ne propada, ne kvari se i ne vene. Ono se na nebesima čuva za vas, koje Božija sila, kroz veru, čuva za spasenje, spremno da se otkrije u poslednje vreme. U kojem ćete se radovati, iako ste sada malo, gde je potrebno, ožalošćeni zbog raznovrsnih iskušenja“ (kombinacija prevoda SSP-eng. prevod). Zar ponekad nema i tuge?
Dakle, nastavite da čitate i videćete: „Da se kušanje vaše vere, mnogo dragocenije od propadljivog zlata, koje se kuša vatrom, nađe na hvalu i čast i slavu kada se pojavi Isus Hristos; kojeg volite iako ga niste videli; u kojega, iako ga sada ne vidite, ipak verujete i radujete se radošću neizrecivom i punom slave“ (kombinacija prevoda Karadžić - eng. prevod).
U ovome je blaženstvo mira i radosti Hristove, da to ne morate vi da stvorite. Vi to i ne možete da stvorite. „Ostavljam vam mir, dajem vam svoj mir“ (Jovan 14,27 – Čarnić). Da li ga je dao svima ovde? Da. Nije važno da li će ga ljudi uzeti ili neće. On ga je dao.
Evo jednog novčića. Brate Hajat, daću ga tebi zbog prijateljstva (novčić je stavljen na sto, pored njega). Da li sam ga dao njemu? On ga nije uzeo. Ne znam da li će ga uzeti ili ne, ali dao sam ga njemu, kao dobronameran poklon, i ostavljam ga tamo, kod njega, i nikada ga neću uzeti nazad. Sada, ako verujete da govorim istinu, onda verujete da sam mu dao novčić od 5 centi.
Isus kaže: „Ostavljam vam mir, dajem vam svoj mir“. Kome? Svima. A dao ga je i nama. Ima ljudi koji ne veruju da nam je to On dao i ne uzimaju ga, a ima i nekih ljudi koji to i ne žele. Međutim, ostaje činjenica da je Bog dao svoj mir. Međutim, na šta u vezi sa tim mirom misli? „Moj mir“ – mir Božji, koji prevazilazi svaki um. Čitajte dalje:
„Ali, ne dajem ga onako kako svet daje. Neka se ne uznemirava vaše srce i neka se ne plaši“ (SSP). Ne brinite. Koja je bila osobina Hristovog mira? Neki misle da je mir neka vrsta bezbrižnog osećaja ugodnosti, jednostavna vrsta osećaja lenjosti, jer čovek nema ništa da ga podstakne, i leži u mreži za ljuljanje na suncu, i ima mir – ništa ne radi, ništa ga ne brine. On je čovek mira. To je ono što ljudi misle o miru. To nije način na koji je Hristos radio. Od kolevke pa do groba, đavo je tražio svaku moguću priliku da Mu uzme život. Imao Ga je jednom u svojim rukama, odnosno njegove sluge su Ga imale. Odveli su Ga do ivice brega i pomislili da bi mogli da okončaju Njegov život; i to su pokušavali stalno. Ali, to nije bila najgora stvar koju je On morao da podnosi. Tumači zakona (književnici) i fariseji su Mu stalno prigovarali, kritikujući svaku reč koju bi On izustio. O njemu su se govorile laži. Rekli su: „U Njemu je đavo; On je lud; On obmanjuje ljude; On ih zavodi“. I takve stvari je morao da trpi. I ne samo Njegovi neprijatelji, već ni Njegova braća nisu verovala u Njega. I tako, gde god je išao, nailazio je uvek na probleme – nešto da Ga ometa, nešto da Ga napadne. Uvek je bio u nekom previranju, uvek je bio u nekoj nevolji, ali nikada nije bio uzdrman.
„U svetu ćete imati nevolju“ (Jovan 16,33), ali nemojte biti uzdrmani. Hristov dar (poklon) je takve prirode da čovek može da ima nevolju, a da ne bude uzdrman; on može da ima bol i tugu, a da ne bude žalostan; on može da bude potišten, a da se ipak raduje; on može da ratuje, a da bude u miru. To je mir koji On daje.
Nikom nije bilo dozvoljeno da napravi ulje poput onog ulja kojim su sveštenici bili pomazani. Šta učimo iz toga? To nije samo proizvoljna stvar. Ne pokušavajte da falsifikujete Božiju milost. Bog daje ulje radosti. Ne pokušavajte da stvorite veštačku radost. To je trebalo da pokaže da to ne može da se učini.
A sada, nastavljajući proučavanje Jevrejima poslanice: „Ti si, Gospode, u početku osnovao zemlju, i nebesa su dela tvojih ruku. Ona će proći, a ti ostaješ; i sva će oveštati (ostariti) kao haljina (odeća), i savićeš ih kao ogrtač, kao haljinu i izmeniće se; A ti si uvek isti i tvojih godina neće nestati (tvoje godine nikada neće proći – eng. prevod)“ (Jev. 1,10-12 – Čarnić). Nebesa i zemlja će ostariti. U kakvom su sada stanju? Na mnogim mestima nalazimo zemlju koja je stara, istrošena, neplodna, ogoljena. Ona je istrošena i ostarela – toliko je stara, da drhti. Nije se tresla u početku, kada je bila nova, ali sada se zemlja trese i podrhtava.
Zemlja će ostariti kao odeća i biće izmenjena kao ogrtač. Kada odeća ostari, vi je odložite. Kada promenite stari kaput, šta imate? Novi. Zemlja i nebesa će ostariti kao haljina (odeća) i biće promenjeni; i onda, naravno, kada budu stari i promenjeni, pojaviće se novo nebo i nova zemlja. „Ali ti si uvek isti i tvoje godine nikada neće proći.“ On ne stari. Kakva uteha se nalazi u tome! Mi se menjamo. On je isti. Čak i ako ne verujemo, On je isti. On ostaje veran, uvek isti. Đavo nas navodi da mislimo da se Hristos menja onako kako se mi menjamo. Ali, On je isti.