Šta nam je ostalo? – Odmor ili obećanje ulaska u odmor (mir, počinak, pokoj). Čiji odmor? – Božji odmor. Ko ulazi u odmor? – Oni koji veruju. Kada ulaze u odmor? – Kada odustanu od svojih sopstvenih dela. A kada neko odustaje od svojih sopstvenih dela? – Kada veruje. „Jer mi koji verujemo ulazimo u odmor“ (Jevrejima 4,3 – eng. prevod KJV). Koji je dokaz da je odmor spreman? – Zato što su dela bila završena od postanka sveta. Koji je dokaz da su dela tada bila završena? – Zato što se Bog odmorio u sedmi dan od svih svojih dela. A to da je ovo odmor koji Bog daje svom narodu pokazuje se u činjenici da, još uvek govoreći o sedmom danu, on kaže nevernicima: Oni neće ući u moj odmor.
„Jer je negde za sedmi dan ovako rekao: ‘I počinu Bog u sedmi dan od svih svojih dela’. A na ovom mestu opet: ‘Neće ući u moj mir’.“ (stihovi 4 i 5 – Čarnić)
O čemu On priča na oba mesta? – O sedmom danu. Na jednom mestu, on o sedmom danu kaže da se Bog odmorio sedmog dana od svih svojih dela; a na drugom mestu on o njemu kaže: Oni „Neće ući u moj mir (odmor)’“. Kada se Bog odmorio sedmog dana? – Kada je završio svoje delo, po završetku šest dana stvaranja. U kakvom stanju su bila tada Njegova dela? – Ona su bila veoma dobra. Zemlja je bila nova, tako da se Božji odmor odnosi na Novu Zemlju, na stanje Nove Zemlje. Da budem konkretniji, trebalo bi da kažemo da je nova tvorevina u stvari odmor.
Šta je Hristos rekao o Božjim delima? – „Ovo je delo Božije, da verujete“ (Čarnić). Međutim, koja je karakteristika svih Božjih dela? – Ona su savršena. Onoliko su dobra, koliko je i moguće da budu. Štaviše, Bog se odmorio od svih svojih dela, tako da su ona dovršena – ništa im se ne može dodati, ništa oduzeti; i kada istinski verujemo, mi dobijamo ta dela; ali pošto su Božja dela završena dela, i tako savršena, da ne može biti izmena (dopuna), stoga mi koji dobijamo Božja dela, dobijamo Božji odmor. Jedno od najsavršenijih dela koje je Bog učinio u početku, bio je sam čovek. Čovek je bio Božje delo, stvoren u Hristu Isusu za dobra dela; i ta dobra dela su bila stvorena u Hristu. Bog ih je već dovršio, čak i pre nego što je stvoren čovek. Dela su bila završena od nastanka sveta, i čovek je mogao da hoda u njima, i hodajući u njima, mogao je da se odmara u Gospodnjem odmoru.
Ali čovek je pao, dela su bila izgubljena, i na sve je došlo prokletstvo. Hristos nas iskupljuje od prokletstva, postavši prokletstvo (kletva) za nas; On je učinjen prokletstvom za nas, tako što je visio na drvetu. I tako se u Njemu, u Njegovom krstu, stvara nova tvorevina, mi postajemo nova stvorenja. U krstu onda nalazimo završena Božja dela, savršena i potpuna, ona koja je čovek izgubio grehom. U Hristovom krstu je savršen odmor, zato što se u Njemu završavaju dela. Hristos je rekao: „Svrši (završilo) se“ (Jovan 19,30 – Čarnić). Svako ko dolazi Hristu nalazi tamo savršeno delo, i nalazeći to savršeno Božje delo, završeno i potpuno, on se odmara.
Kao što smo rekli, Božji odmor je nova tvorevina. Zapazite sada: Koja su to dela koja dobijamo u Hristu? – Božja završena dela, nova tvorevina. Dakle, upravo ona ista dela koja su bila završena od postanka sveta. Stoga, u krstu u Hristu, dolazimo do tog istog odmora. Hristov krst odvodi nas nazad do stvaranja, uklanja, zakopava i uništava sav beskonačni mrak, i greh, i prokletstvo, i odvodi nas nazad – do novog stvaranja, do istih onih dela, a samim tim do istog onog odmora, kao u početku. Kada se propoveda Hristov krst, kada se propoveda jevanđelje, nema prostora ni za koga da kaže da je subota ukinuta na krstu. Kako bi neko mogao da zamisli tako nešto? Prigovor se uklanja pre nego što ima šansu da se postavi, jer smo mi u Hristovom krstu dovedeni do odmora koji je bio spreman od osnivanja sveta, zato što su tada bila završena dela. Tako je 4. poglavlje Jevrejima poslanice najsnažnije poglavlje o suboti u Svetom pismu. Ali u njemu ima podjednako mnogo toga što treba i mi da naučimo, kao i bilo ko drugi, zato što mi koji govorimo o suboti moramo da naučimo šta je subota. To je Božji odmor, a Njegov odmor nema u sebi mrlju prokletstva. (Nema u njemu nesavršenstva; on je sam savršenstvo.)
Mi smo Božje delo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra dela, Božja dobra dela, a ova dobra dela su bila pripremljena od početka, da bismo mi hodali u njima. Hodanjem u ovim dobrim delima, već pripremljenim i završenim, mi ćemo imati stalni odmor, Gospodnji odmor. Subota od početka – a ona je uvek ista, kao što je bila u početku, ali moramo uvek da se vratimo na to, zbog ispravnog stanja svega – treba da obeleži Božje završeno delo. Subota je onda Božja pravednost koju čovek dobija kao poklon (dar).
Mi onda vidimo da čovek, koji ne veruje u Gospoda, ne svetkuje subotu. On ne može da svetkuje subotu; to je jednostavno nemoguće. Subota obeležava Božju završenu, novu tvorevinu; zato je subota pečat savršenstva. Držanje subote je onda jednostavno učestvovanje u Božjem savršenstvu. Vidite ovde: nema mogućnosti da bilo ko kaže: „Pa ti svetkuješ subotu, očekujući da ćaš time biti spašen?“ – Ne, nikako; zato što je sama subota dokaz činjenice da je Bog Stvoritelj – da On stvara sve u Hristu i da čovek nema silu. Držanje subote je priznanje činjenice da mi ne možemo da činimo ništa. Sve što mi možemo da učinimo je da prihvatimo da je Bog učinio za nas. Imamo izjavu: „Seti se subotnjeg dana, da ga držiš (čuvaš) svetim“ (2. Mojsijeva 20,8 – KJV). Ova zapovest, umesto da bude breme jadnom, radnom čoveku, u stvari je za njega blagoslov, iznad svih ostalih.
Jadan čovek, koji na Zemlji nema ništa u šta bi se (po)uzdao, koji iz dana u dan, između sebe i propasti, nema ništa, osim svog dnevnog posla – njemu dolazi subota, donoseći znanje o Bogu, kao Stvoritelju i Zaštitniku. On se odmara u sedmom danu, ne kao po zadatku, kao pod teretom koji je Bog stavio na njega, već kao u prednosti koju mu je Bog dodelio, zato što on zna (poznaje) Gospoda tako dobro, video je Gospoda u Njegovom savršenstvu, da može savršeno da se uzda u Njega, znajući da ne može da uradi ništa sam za sebe, i da ne mora da zavisi sam od sebe. Čak i ako je stekao svoj svakodnevni hleb, da li je on u stanju da učini bilo šta? Ali to dolazi od Boga. Bog mu to obezbeđuje, a on jednostavno skupi ono što mu Bog da; to je pouka koju Bog želi da naučimo. Psalmista kaže o pticama i zverima: „Kad im daješ, skupe; kada otvoriš svoju ruku, nasite se“ (Psalam 104,28 – KJV). Ptica zarađuje za svoj život, isto koliko i čovek. Pa ipak, koliko mnogo ljudi želi da nema ništa više briga nego ptice. Oni imaju upravo toliko briga, koliko je čoveku potrebno. On mora da radi ceo dan, da bi obezbedio za sebe i one koji zavise od njega; ali vi kažete da ptice jedino treba da izaberu svoju hranu. Da, ali to je sve što i čovek treba da uradi. On radi i skuplja, i onda se ponosi svojom superiornošću nad pticama; a ptica je ona koja bolje prolazi od njih dvoje, zato što se ptica ne uzda u sebe, već se uzda u Gospoda. Čovek mora da zavisi od Gospoda, ali Mu on ne odaje priznanje.
(Glas) Na šta se tekst odnosi?
Psalam 104,28. Odnosi se, ne samo na ptice, već na sve životinje. „Kad im daješ, skupe; kada otvoriš svoju ruku, nasite se.“ Tako Gospod otvori svoje ruke i ljudi dođu i uzmu, i to je sve. Čovek to ne pravi, ne stvara. Bog kaže Zemlji, ona obilno rodi, i čovek to pokupi, to je sve.
Sada, što se tiče držanja subote: Subota dolazi jadnom čoveku, da mu otkrije Boga. „I subote svoje dadoh im da su znak između mene i njih da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem“ (Jezekilj 20,12 – Daničić). Subota nam pokazuje Božju silu da nas posveti, pokazujući da Njemu dugujemo svoje postojanje i (sve) njegovo trajanje. Mi propustimo jedan dan posla u potpunosti, da bi to pokazalo šta? – Da zavisimo od Gospoda; da uzmemo Njegovu Reč, verujemo u nju, živimo po njoj, i onda, iako po ljudskoj proceni može da izgleda nemoguće da živimo ako držimo subotu, može da izgleda da je to za nas propast, jer ćemo verovatno izgubiti posao i nećemo imati perspektivu da dobijemo neki drugi, jadan čovek može jednostavno da kaže: Ja živim Gospodnjom Rečju, ja se uzdam u Njega, On je onaj koji mi daje hleb svaki dan; zato ću se uzdati u Njega za sve i, kao pokazatelj te činjenice, odmoriću se baš ovde, prema Njegovoj Reči. Vidite li? Subota je tu kao znak savršenog pouzdanja u Gospoda. Seti se subotnjeg dana, da ga držiš svetim – na koliko dana u sedmici se to odnosi? – Na svaki dan. Subota je sedmi dan, ali držanje subote se odnosi na svaki dan u sedmici; jer, ako odmaram svoje telo sedmog dana, a drugog, ili trećeg, ili četvrtog dana u sedmici sumnjam u Gospoda, šta to znači? – Nemir. Sam Bog je radio za mene, da podrži čoveka, ne samo za kratko vreme, već za večnost. Kada smo nepoverljivi prema Gospodu, mi zaboravljamo tu činjenicu. Da li se čovek uzda u Gospoda kada je uznemiren ili zabrinut, jer strah od ovoga ili onoga neće izaći na dobro? – Ne. Onda, kada čovek počne da se brine i da ide sa tužnim licem, šta on radi? – Krši subotu. On se ne seća subote da je drži svetom. On nosi na sebi breme. Hristos kaže: Dođite, učite od mene. Moje breme je lako. Šta je Njegovo breme? – On nosi grehe sveta, da, sam svet. Ali On kaže: Moje breme je lako. Sav posao i brige, nemir i greh, sve na svetu, On to nosi sve, i nosi lako.
Mi imamo vrlo malo sveta na sebi, ali je užasno težak, zar ne? Ljudi ponekad misle da imaju čitav svet na svojim ramenima, i da moraju da ga nose. Ne znam ni za jednu grupu ljudi na Zemlji koji su podložniji tome da misle da su preopterećeni, nego što je to slučaj sa adventističkim propovednicima; zato ponekad sretnete predsednika konferencije i pomislili biste da je upravo stigao sa sahrane. Oni imaju breme koje nose na sebi, koje ih iscrpljuje. Oni imaju breme u Gospodnjem delu; ali šta Hristos kaže? – Učite od mene. On se nije brinuo. On je imao isto toliko na svojim ramenima, u svom umu, kao i bilo koja obična osoba; isto toliko osoba je dolazilo k Njemu i oduzimalo Mu vreme, ali On se nije brinuo, nije se uzbuđivao, niti uznemiravao i bunio; ne, nimalo; i rekao je: „Dođite, i učite od mene. Moje breme je lako“ (Matej 11,29). Ono ga uopšte nije brinulo. Mogao je da ga nosi tako lako. To je držanje subote, odmaranje u Gospodu, zavisnost od Njega. Zašto? – Zato što je On obavio posao. Mi smo upregnuti sa Njim, i radimo sa Njim, tako da On obavlja posao u nama, i to čini posao lakšim, breme lakše.
Sada ćemo brzo proći kroz poglavlje:
„Pošto, dakle, preostaje da neki moraju da uđu u njega“ – Gde? – u Božji odmor. Ali koji je taj odmor? – Subotnji odmor. Međutim, subotnji odmor koji nam dolazi (9. stih) – „preostaje, dakle, odmor“, – čega je to deo? – Deo Nove Zemlje. To je sve. Deo nove tvorevine, most od vremena kada je izgubljen raj do obnovljenog raja. Svako ko drži subotu podiže se iz ove jame u koju smo upali, do svetlosti, i radosti, i slave, i blagoslova Nove Zemlje, da okusi silu sveta koji će doći. Ovde imamo istu stvar kao i u 2. poglavlju. „Jer nije anđelima pokorio svet koji će doći“, već ga je potčinio čoveku Hristu Isusu, i nama u Njemu. U Njemu nalazimo držanje subote, zato što se u Njemu nalazi odmor Nove Zemlje. Sada preostaje to da neki moraju (imaju – Karadžić) da uđu u njega. Drago mi je zbog toga. Ne „neki mogu“, već „neki moraju“. Bog se zakleo. Bog se obavezao, ne čoveku, već sebi; zato što se zakleo sobom. Neki moraju da dođu i uđu u taj odmor, da bi sačuvali Njegovu reč, da bi sačuvali Boga od kršenja zakletve. Tako mora da bude.
To me ohrabruje. Neki moraju da uđu, neminovnost da neki moraju da uđu u odmor je tako velika stvar, da je ovo poziv: Ko god hoće, neka dođe; povedite bilo koga – hitnost je tako velika, da bilo ko na svetu ko hoće da dođe, može da dođe i nađe odmor. Nije važno kakvo je njegovo stanje, ili šta je uradio, Bog kaže: Neka dođe, i ja ću ga prihvatiti. To nije nešto isključivo. To ne znači: Neko može da uđe; ima mesta za nekoliko i mi ćemo uzeti nekoliko odabranih – već neki moraju da uđu. Mora da bude nekih regruta, stoga hajde, svi koji želite; uđite i nađite odmor. Mora da se desi da neki uđu, a oni, kojima je prvo propovedano, ne uđu, zbog neverovanja, zato nam je ostavljeno obećanje. Mi znamo, da su oni verovali, delo bi bilo završeno pre više stotina godina, i Zemlja bi bila obnovljena. Ali pošto nisu ušli:
„Stoga je Bog opet odredio jedan dan, ‘danas’, kada je posle toliko vremena govorio preko Davida, kao što je već rečeno: ‘Danas ako mu čujete glas, neka vam ne otvrdnu srca’.“ (stih 7 – SSP)
Zašto je određen drugi dan?
Šta je cilj tog drugog dana? – Dati čoveku još jednu priliku da prihvati Božji odmor; jer neki moraju (imaju) da uđu u njega i On će im dati drugi dan u kojem će doći. To je dan spasenja, a jedini dan spasenja je Danas. „Evo dan (ovo je dan – KJV), koji stvori Gospod! Radujmo se i veselimo se u njemu!“ (Psalam 118,24 – Daničić). Otvorite kapije pravednosti i mi ćemo ući unutra. Ovaj dan je onaj u koji treba da uđemo u Božju pravednost. Slavite Gospoda, radujmo se i veselimo se.
„Jer da ih je Isus Navin [Jošua – eng. prevod] doveo u mir (odmor), ne bi potom govorio za drugi dan.“ (stih 8 – D. Stefanović)
Ne bi bilo potrebe za tim, da ih je Isus Navin uveo u odmor, a da su oni verovali, to bi završilo stvar. Isus i Jošua su jedna reč, sa značenjem iskupitelj, spasitelj. Nije slučajnost što se onaj koji je bio izabran da vodi narod u zemlju Hanan zvao Jošua. Ovde imamo Jošuu (Isusa) koji nam daje odmor. U Njemu nalazimo savršen odmor, čak odmor sveta koji će doći. Inače, mi gubimo ono što Gospod ima za nas sada, gledanjem previše unapred. Ne želim da bilo ko počne da kritikuje tuđe molitve; ali često mislim da načini izražavanja u koje ljudi upadaju, možda ukazuju na nešto od njihovog stanja uma, a oni onda reaguju po svom razmišljanju. Ne znam koliko je to rasprostranjeno među ljudima, ali mislim da ćete među nama – a mi smo poslednji ljudi na svetu koji bi trebalo tako da postupaju – možda naći 90% molitvi koje se završavaju sa: „Spasi nas na kraju“. Ne brine me taj deo o spasenju na kraju, zato što, ako me Gospod sada spašava, iz dana u dan, biće sve u redu i na kraju. Ako nas Gospod spašava u sadašnje vreme, mi ne treba da imamo strah u vezi sa poslednjim. Ali ja se ponekad bojim da smo mi toliko usmerili oči unapred, i toliko mnogo želimo da budemo spašeni na kraju, da svi zaboravljamo da se zapravo spašavamo sada. Neki kažu: „Kad bih samo mogao da budem spašen na kraju, u Božjem carstvu, bio bih zadovoljan“. Međutim, ako sam spašen sada, ja sam zadovoljan. Mi odlažemo vreme zadovoljstva. Mi smo zadovoljni time da smo nezadovoljni sada, ako možemo da budemo zadovoljni odsada. Međutim, ja bih radije bio zadovoljan sve vreme.
Dakle, Gospod nam daje nebeski odmor u kojem treba da dobijemo Nebo. On nam daje Nebo ovde, na Zemlji. „Ostaje, dakle, još subotni odmor narodu Božjem. Jer, koji je ušao u odmor (mir) njegov, i on prestaje sa svojim sopstvenim delima, kao što je i Bog prestao sa svojim“ (stihovi 9 i 10 – kombinacija prevoda D. Stefanović-KJV). Kada je prestao sa svojim sopstvenim delima, koja dela sada ima? Ko radi u njemu? – Božja dela, i Božja dela će se pokazati u njemu. Ono što nas čini umornima, i uvek slabima u onome što zovemo Gospodnjim delom, jeste pokušaj da usavršimo naša sopstvena dela. To je nešto što se ne može učiniti, i čovek koji to pokušava, opterećuje se time. Ali kada se prepusti, i dopusti Bogu da radi u njemu, on može sve vreme da se odmara s poverenjem u Boga.
„Potrudimo se, dakle, da uđemo u taj mir (odmor), da niko ne padne primerom iste neposlušnosti (neverstva – KJV)“ (11. stih – Čarnić), jer nas neverstvo udaljava od dela, a samim tim i od Gospodnjeg odmora. „Da li je taj odmor sadašnjost ili budućnost?“ – To zavisi od nas. Ako nismo ušli u odmor, naravno, odmor je za nas u budućnosti: Koliko je daleko u budućnosti? Toliko daleko, koliko se nastavlja naše neverstvo. Ako se naše neverstvo nastavi zauvek, on nikada neće doći. Ako naše neverstvo sada prestane, onda je za nas odmor sada.
(Glas) Koju vrstu posla moramo da radimo, da bismo ušli u taj odmor?
Naravno, to je samo tehničko pitanje, zato što je doslovno značenje reči: „Potrudimo se“, umesto „Radimo“. Ali ipak, možemo da je uzmemo tako kako jeste, i na pitanje je lako odgovoriti. „Ovo je delo Božje, da verujete“ (Jovan 6,29). To je vrsta posla koji treba da uradimo da uđemo u odmor, zato što mi, koji verujemo, ulazimo u taj odmor. Mi se odmaramo od dela (poslova), tačno, zato što odmoru moraju da prethode dela. Koja vrsta dela prethodi odmoru? – Dovršena dela; zato što, ako delo nije urađeno, onda ne možete da se odmarate. Čovek ne može da se odmara od svog posla, pre nego što je on urađen. On može da se zaustavi, zato što je prinuđen da se na kratko zaustavi, ali ne može da se odmori od posla pre nego što je posao završen. Onda, ako ćemo imati savršen odmor, on mora da bude od posla koji je završen. Međutim, čije je samo delo završeno i savršeno? – Božje delo. Mi ne možemo da uradimo ništa kao što bi trebalo da se uradi. Zato mi takođe možemo da se zaustavimo, i da prihvatimo Božje delo, zato što je to delo koje nam daje odmor.