Sudeći po nekim svedočanstvima koja sam čuo, mi smo upravo sada tamo gde bismo mogli da počnemo da proučavamo neke od stvari preko kojih smo samo prelazili. Naravno, bilo bi mi drago kada bismo, u vremenu koje nam je dodeljeno, mogli u potpunosti, ili skoro u potpunosti, da pređemo Poslanicu Jevrejima. Ali, jednostavno, ne bi bilo korisno, zbog prelaženja toliko teksta, da to bude sve. Bila bi velika stvar kada bismo bili u stanju da utvrđujemo i usvajamo materiju kako prolazimo kroz nju. Ali ono zbog čega smo mi ovde, na ovoj Konferenciji, jesu praktični rezultati; ne da pokažemo da smo proučavali, već da dobijemo nešto što će biti od praktične koristi, što možemo da ponesemo sa sobom. Ne možete sa sobom da ponesete ništa što ne prihvatite u sebe. Ne možete to da ponesete u svojim džepovima, niti bilo gde spolja, već samo u sebi. Zato što je Božja reč život. Ko bi se obavezao da ode napolje i sakupi određenu količinu Sunca, tako da bismo mogli da ga imamo u svojim sobama noćas? Ali mogli biste isto tako samo da pomislite da to uradite, kao što biste mogli da pomislite i o nošenju Božje svetlosti ljudima na bilo koji način osim u vama samima.
Tekst koji smo imali juče glasio je: „Ja ću se uzdati u Njega“ (Jev. 2,13). Da li smo naučili tu lekciju? U koga ću se uzdati? – U Boga. Ovo su Hristove reči. On kaže: „Ja ću se uzdati u Njega“. U Boga i u koga još?
(Glas) U Hrista.
Da, ali to je isto. Ali kako to obično ide, ja ću se uzdati u Boga i...
(Glasovi) Sebe.
U Boga i još nekoga, a obično više u čoveka nego u Boga, zato što ne možemo da vidimo Gospoda. Da li znate da je neznaboštvo najjednostavnija i najprirodnija stvar na svetu i da mi nismo tako daleko od neznabožaca? Ljudi žele da veruju u nešto što mogu da vide, a ne mogu da vide Gospoda, tako da ne znaju o poverenju u Njega. Oni žele da veruju u nešto što mogu da vide; tako čujete ljude koji pričaju kao da postoji visoko, izuzetno visoko poverenje u Gospoda onda kada ne možemo da vidimo šta On radi. Kako predivno poverenje! Neko želi da pozajmi od mene neki novac i ja mu dam. Ja mu verujem u vezi sa tim, ali ga motrim. On ide u šetnju, ja ga pratim. Šta to radiš? – Ja imam poverenja u tog čoveka. On skreće iza ugla; ja ga pratim. Šta radiš? Ja imam poverenja u njega. On ulazi u kuću; idem i ja, sve dok mogu, i posmatram vrata. Šta radiš? Imam poverenja u tog čoveka tamo gde ne mogu da ga vidim. To nije poverenje; to je nepoverenje i sumnja. To je za njega uvreda; ali niko ne pomišlja da tako postupa prema nekom čoveku. Samo je Bog taj prema kome se ljudi osećaju slobodnima da Ga uvrede, zato što ne mogu da vide Gospoda, a On se ne vređa zbog njihovog postupanja, kao što bi ljudi.
Tvrdim da imamo mnogo da naučimo iz ovog teksta: „Ja ću se uzdati u Njega“. Kakve su osnove stavljanja našeg poverenja u Gospoda? Ako ćete poveriti svoj novac nekom čoveku, vi se raspitujete o njegovoj finansijskoj situaciji. Vi želite da znate nešto u vezi sa njegovim poštenjem. Morate da imate neke osnove da biste mu verovali. A koju osnovu imamo da bismo verovali Gospodu? – On je jak, On je mudar, On je jači od nas i zna više nego što mi znamo. On je svemoćan i sveznajući. Koliko ljudi veruje da Gospod zna više nego što oni znaju? Mi kažemo Gospodu da ne možemo da činimo ništa bez Njega, a onda nastavimo da činimo stvari bez Njega. Mi smo uzeli, kao predmet našeg veroispovedanja, da bez Gospoda ne možemo da činimo ništa. Mi svi tvrdimo da verujemo da bez Gospoda ne možemo da činimo ništa, a onda nastavimo i počnemo da mislimo i planiramo, a da uopšte ne uzimamo u obzir Gospoda. Koliko u tome ima smisla?
Imamo lekciju o poverenju u 50. poglavlju Isaije. Da bismo pokazali ko je onaj koji govori, kako ne bismo imali teškoću u vezi sa tim pitanjem, čitamo 6. stih: „Leđa svoja podmetah onima koji me bijahu i obraze svoje onima koji me čupahu; ne zaklonih lice svoje od ruga (sramote) ni od (za)pljuvanja“. Ko govori? – To je Hristos. Sada se vratimo 4. stihu i nadalje:
„Gospod Gospod dade mi jezik učen da umem progovoriti zgodnu (prigodnu) reč umornom; budi svako jutro, budi mi uši, da slušam kao učenici.
Gospod Gospod otvori mi uši, i ja se ne protivih, ne odstupih natrag. Leđa svoja podmetah onima koji me bijahu i obraze svoje onima koji me čupahu; ne zaklonih lice svoje od ruga ni od zapljuvanja.
Jer mi Gospod Gospod pomaže, zato se ne osramotih (zato se neću poremetiti – KJV), zato stavih čelo svoje kao kremen (zato sam svoje lice učinio [tvrdim] kao kremen – KJV), i znam da se neću postideti. Blizu je Onaj koji me pravda (opravdava); ko će se pre(pira)ti sa mnom? Stanimo zajedno; ko je suparnik moj? Neka pristupi k meni. Gle, Gospod Gospod pomagaće mi: ko će me osuditi? Gle, svi će oni kao haljina ovetšati (svi će se oni ko odeća raspasti – KJV), moljac će ih izjesti.
Ko se među vama boji Gospoda i sluša glas sluge Njegovog? Ko hodi po mraku i nema videla (svetla), neka se uzda u ime Gospodnje i neka se oslanja na Boga svog. Gle, svi koji ložite oganj i opasujete se iskrama, idite (hodajte – KJV) u svetlosti ognja svog i u iskrama koje raspaliste. To vam je iz moje ruke, u mukama ćete ležati.“ (Isaija 50,4-11 – Daničić)
Deseti stih kaže kada da imamo poverenja, i to je jedino vreme kada možemo da verujemo Gospodu. To je onda kada ne možemo da vidimo; i koliko Gospodnjeg puta, koliko Gospoda mi možemo da vidimo u bilo koje vreme? – Ništa. Oblaci i mrak Ga okružuju, ali ovde imamo Gospoda, i treba da Mu verujemo. Gospod mi je dao učen jezik pa bi trebalo da znam kako da govorim pravu stvar, u pravo vreme. „Gospod mi otvori uši, i ja se ne protivih, ne otstupih natrag“. Zapazite jednostavnu izjavu u Psalmu 40,6-9:
„Žrtve i darove nećeš (ne želiš); Ti si mi uši otvorio; žrtvu paljenicu i koja se za greh prinosi ne tražiš. I po tome rekoh (i onda sam rekao – KJV): Evo idem, kao što je u knjizi pisano za mene; hoću činiti volju Tvoju, Bože moj, i zakon je Tvoj meni u srcu. Kazujem (propovedam) pravdu (pravednost) na saboru velikom; evo, usta svojih ne ustavljam (uzdržavam); Gospode, Ti znaš.“
Okrenimo se sada Jevanđelju po Luki. Drugo poglavlje govori o Hristovom rođenju, predstavljanju u hramu, povratku u Nazaret, naravno, nakon što su bili u Egiptu. „A dete je raslo i jačalo u duhu, ispunjeno mudrošću“ (Luka 2,40 – KJV). Ili doslovno: „postajući ispunjeno mudrošću“. Dete je raslo, jačalo u duhu, postajući ispunjeno mudrošću. U preostalom delu poglavlja imamo tu predivnu priču o putu u Jerusalim i o Isusu koji priča sa učiteljima u hramu. Uvek vidimo na slikama „Isusa koji se raspravlja sa učiteljima“ (stih 46), što pokazuje da ljudi, koji prave slike, ne poznaju uvek Sveto pismo, zato što nemamo izveštaj o Njegovoj raspravi, i to bi bilo izuzetno neprikladno za dečaka od 12 godina. On je bio tamo da iskoristi svaku mogućnost koju je mogao, kako bi nešto naučio; ali, iako nije bio tamo kao učitelj, ipak je mogao da poduči učitelje nečemu, a to je učinio pitanjima koja je postavljao, i odgovorima koje je davao. Da li pretpostavljate, možete li da pretpostavite da je, što se tiče Isusovog držanja tamo u hramu, kada je imao 12 godina, bilo ičega nepristojnog i neprikladnog u ponašanju jednog dvanaestogodišnjeg deteta prema onima koji su bili stariji? Nešto drsko, ili nametljivo, ili arogantno, ili bezobrazno u Njegovom karakteru? – Ne. Kao jedan mali dečak, On je samo zalutao tamo gde se učio zakon, zato što su Ga naklonosti odvele tamo. Oni su se divili odgovorima koje im je On davao, tako jasnim, tako dubokim, i divili su se tome što su pitanja koja im je On postavljao, otkrivala stvari čak i njihovim umovima. Ali, ipak, nije bilo ničega što nije bilo savršeno u skladu sa postupcima pristojnog dvanaestogodišnjeg deteta.
W. W. Prescott: Ja sam bio veoma zainteresovan za jednu izjavu koju sam skoro video u „Životu Hristovom“, koja uskoro treba da se pojavi; kaže se da su ti učitelji pomislili: „Kakav bi to mogao da bude mladi čovek, ako bismo ga samo pravilno usmerili“. Kakvog bismo čoveka mogli da napravimo od njega.
A sada, poslednji stih: „Isus je pak napredovao u mudrosti i rastu, i milosti kod Boga i ljudi“ (stih 52). Razmislite malo o Isusovoj mudrosti. Mi je ni upola ne cenimo. Sećate se da je On morao da sreće iste učitelje, a ako ne iste, onda druge, isto tako mudre, čitav svoj život. Bio je prinuđen da ih sreće, zato što bi Mu se često isprečili na putu; to su bili književnici (tumači zakona), fariseji, sadukeji, obrazovana klasa Jevreja. Jevreji, kao narod, nisu bili u neznanju. Jevrejski narod tog vremena bio je prožet grčkom književnošću i filozofijom, i svom mudrošću Grka. Grčki jezik se uobičajeno koristio među njima. Ti učitelji su bili najuglađeniji i najkulturniji od ljudi; proveli su život izoštravajući svoje umove razmišljanjem o teškim problemima i zbunjujućim pitanjima.
Ovi ljudi su se posvetili tome da uhvate u klopku ovog mladog čoveka koji je bio dovoljno odvažan da ide okolo, učeći narod, a da nije prošao kroz njihove škole. Koliko puta su to uradili? Koliko puta su Ga uhvatili? – Nijednom. Oni su Mu postavili mnogo teških pitanja i mislili su da su Ga saterali u ćošak; a da li su? Vi i ja bismo dali mnogo da možemo da delujemo tako mudro kao što je činio Isus. Svaki put je znao da kaže pravu stvar, i da uradi pravu stvar i kada ništa nije rekao. Da li je postojala neka osoba na svetu koja je bila tako željna razuma, koja je umela da se suoči sa svakom nepredviđenom situacijom, kao što je činio Isus? Znate da je On bio mudriji od Solomuna. Kako je dobio tu mudrost? – Kroz Božjeg Duha. Božji Duh je učinio da se On utvrdi (odomaći) u strahu Gospodnjem. Ali u kom trenutku u Njegovom životu Mu je ova predivna mudrost došla? Da li je to bilo kao otkrivenje u viziji koja mu se javila? – Ne; dete je raslo i jačalo u mudrosti. Da li je bilo neke mudrosti u Isusu – koji nikada nije pogrešio, kome su bila upućena najnejasnija pitanja – da li je bilo neke mudrosti u Isusu koje ne bi moglo biti u drugim ljudima? Ne; jer je On sam učinjen mudrošću za nas. On je uvek bio spreman. Kada je došlo vreme da se potraži (pozove) mudrost, mudrost je bila tu. Kako je On dobio tu mudrost, kako Mu je ona došla?
(Glas) To je bila intuicija.
Onda On uopšte nije bio poput nas. Čitamo da je „morao u svemu biti kao njegova braća“ (Jev. 2,17 – D. Stefanović); to jest, u svakoj pojedinosti. Mi ne želimo da sklonimo Gospoda dalje od nas, već je On jedan od nas. „Uzvisio sam jednog izabranog iz naroda“ (Psalam 89,19 – KJV). „Gle, podignuću jednog među braćom.“ On je bio jedan iz naroda, jedan od običnih ljudi, samo običan čovek. Kako je došao do svoje mudrosti? Evo izveštaja datog u 13. stihu, koji daje odgovor na to pitanje: „Ja ću se uzdati u Njega“. Šta je On to učio što Mu je dalo tako predivnu sposobnost pronicljivosti, razumevanja karaktera ljudi i poznavanja ljudskih potreba, i što Mu je omogućilo da zna, ne samo kako da odgovori na pitanja, već i kako da nauči ljude? – Proučavao je Božju Reč. „Hoću činiti volju tvoju, Bože moj.“ „I zakon je tvoj meni u srcu“ (Psalam 40,8). To je to. On se potpuno predao Gospodu, znajući da za čoveka nema druge koristi na ovom svetu, nego da služi Gospodu. To je životni posao – ugoditi Gospodu. Poslušajte dok čitamo u 50. poglavlju Isaije:
„Gospod Gospod dade mi jezik učen da umem progovoriti zgodnu reč umornom; budi svako jutro, budi mi uši, da slušam kao učenici.“
Onda je nastavio da uči, iz dana u dan. On je napredovao, On je proučavao Reč i pokoravao se Duhu; to je bilo sve. Okrenite Priče 1,23:
„Obratite se (osvrnite se) na moje karanje (opomenu)“. Zahvalan sam Bogu što ova delegacija, ovo telo delegata pokazuje spremnost da se povinuje ovim rečima.
(Publika) Amin.
To je dobro. Ali, braćo, ja se strahovito bojim da nećete otići mnogo dalje od toga. To je samo prvi deo. „Obratite se.“ Pitao sam se danas koliko danas znamo više, koliko više mudrosti imamo, nego prekjuče. Šta smo usvojili juče?
(Glas) Nešto po Gospodnjoj volji.
(Drugi glas) Opomenu.
Da, primili smo mnoge izveštaje o tome koje su greške napravljene i o pogrešnim smerovima koji su preduzeti. To je bilo glavno. Videlo se da u mnogim stvarima uopšte nismo bili u pravu. Da li priznanje da je načinio grešku čoveku daje mudrost, tako da više neće grešiti? Ne. To je ono gde smo sada. Prekjuče, preksinoć, svi odbornici su imali osećaj kao da su došli na mesto gde nisu znali šta da rade; gde su rekli: „Ne možemo da nastavimo dalje“. Juče smo čitali Svedočanstva koja nam govore o onom što je pogrešno, u ovoj ili onoj stvari, pogrešno u vezi sa ovim ili onim smerom delovanja; i rekli smo: „To je tako, Gospode; to je dobro“. Gospod je pokazao da je odgovorio na to. I šta sada? Imali smo iskustvo i sad smo spremni da nastavimo, zato što znamo sve o tome. Svedočanstvo nam je reklo o tome; reklo nam je da grešimo, i mi smo to prihvatili, i sada možemo da nastavimo – da nastavimo i šta da radimo? – Iste stvari iznova; to je sve. Iako ste priznali svoju grešku, kakvu garanciju ima bilo ko od vas da neće ponovo učiniti isto? Ko je krenuo s namerom da greši? – Niko nije nameravao da to učini. Svako je mislio da radi pravu stvar. Da ste znali da grešite, da li biste to učinili? – Naravno da ne. Vi ste svi bili pošteni i iskreni, i želeli ste da radite Božje delo na najbolji mogući način. I sada, možda, ne želite da radite ništa više ispravno, nego što ste želeli tada. Vi ste željni i sada da radite ispravno i bili ste isto tako željni i tada, kao i sada. Ali sada se ukazuje na vas; vi ste napravili grešku i niste bili u pravu; i vi kažete: „Da“. Sada mi priznajemo greške, i nastavljamo, i šta radimo? – Nastavljamo i pravimo novi spisak grešaka, i opet dođemo tamo gde ćemo dobiti svedočanstva, i ponovo ćemo morati da kažemo: „Ova stvar je potpuno pogrešna“, i onda ćemo ponovo preko svega toga da pređemo. Šta ćemo da uradimo?
(Glas) Tražićemo mudrost od Boga.
Pa, sada, mi ćemo reći: „Mi to više nećemo da radimo. Sada vidimo da smo sledili pogrešnu zamisao. U našoj organizaciji ima nekih nedostataka. Nismo je dobro vodili. To je dovelo do ovih stvari. Sada ćemo da podelimo malo drugačije, da ponovo razdelimo oblasti, kako bi izbegli da stavimo toliko mnogo odgovornosti na nekoliko ljudi. Stavićemo odgovornost na više ljudi, tako da to nećemo uraditi kao ranije.“ Sada, braćo, plašim se da mi obazrivo planiramo, bez namere, naravno, da nastavimo dalje i da ne činimo iste greške kao ranije, na isti način, ali će se činiti neke gore, na drugačiji način. Kakvu garanciju imate da to nećete učiniti?
(Glas) Uzdajmo se u Gospoda i očekujmo da će nas On voditi.
To je veoma dobro, ali koliko često mi sebe obmanjujemo. Mi mislimo da se uzdamo u Gospoda kada se klanjamo i molimo Gospodu pred našim odborima, a onda ustanemo i pokušavamo da sami planiramo i nagađamo, da prekrajamo i pokušavamo, i smišljamo, a da ne znamo. Gospod nije radio na takav način. Gospod je znao šta radi. Kako je znao? On nije pravio ovakve greške; i Gospod nam je dao ove opomene sa određenom svrhom, kako ne bismo više grešili. Zapazite „Osvrnite se na moje opomene“. On je zatražio pažnju i svi su se osvrnuli. On je rekao: „Stoj“ i mi smo stali. To je dobro. Mi smo se osvrnuli da čujemo šta On ima da kaže. Šta je sada sledeće? – „Izasuću vam svoj duh, kazaću vam svoje reči.“ To je sledeća stvar. Da prihvatimo ovo što nam je dato, da primimo Gospodnju opomenu, da je prihvatimo – to je velika stvar. Ali kakvu garanciju ima bilo koji čovek, nakon što prihvati tu opomenu, da neće nastaviti i činiti iste greške na neki drugi način? – Nema nikakve garancije; ni najmanje.
Pitanje – Zar nas neće Bog voditi?
Odgovor – Ako Mu dopustimo; ali mi Mu nećemo dopustiti.
Pitanje – Zar obećanje nije zasnovano na činjenici da se mi osvrćemo na Njegovu opomenu?
Odgovor – Da, ali mi moramo da Mu dozvolimo da ispuni to obećanje u nama. „Izliću vam svoj duh“ (Priče 1,23 – eng. prevod). Da li smo imali takav ishod? – Ne; mi to još uvek nismo imali. Mi toliko žurimo, da trčimo ispred Gospoda. Mi igramo ulogu Joavovog sluge. Gde je tvoja poruka? – „O, još je nemam, ali pusti me da je odnesem.“ I tako mi trčimo, i trčimo, uzalud. Gospod je proučavao Reč, i iz Božje Reči Isus je dobio svu mudrost koju je ikada imao. Koliko više vi i ja želimo da znamo nego što je On znao? Koja su polja u kojima je On oskudevao, u kojima mi želimo da se usavršimo? Koja su polja u kojima je On oskudevao, u kojima mi želimo da se izveštimo? On je imao barem 70 ljudi pod sobom, čijim poslom je morao da upravlja; dakle, On je znao nešto o vođenju konferencije. On je pod sobom imao više propovednika, nego bilo koji predsednici konferencija za koje znate. Tako bi On mogao da da uputstva u tom pogledu. Odakle je to dobio? – „O, pogledao je Jevrejske izveštaje i video kako su oni radili, i onda je oblikovao svoje planove na osnovu toga“ – zar ne? „Uzeo je metodističko učenje i pogledao misionarska odeljenja drugih denominacija i video kako oni funkcionišu, i onda je oblikovao svoje planove prema tome.“ Gde je On dobio svoju mudrost? – Iz Reči Gospodnje, zar ne? Iz Božje Reči, i to samo uz prosvetljenje Svetog Duha.
On nije bio buntovnik, nije se povlačio; ali kada je došla Reč, On je nije kritikovao da bi je podvrgao sudu svog sopstvenog razuma, već ju je primio i dopustio da uveća Njegov razum. To je način na koji i mi želimo da prihvatimo Reč – umesto da Reč, Božju reč i Njegov Duh i učenje, potčinimo svom intelektu i razumu, mi moramo da je primimo. Kakvo dobro nam onda ona čini? Ona će uvećati našu sposobnost i razumevanje.
Neko će reći: „Kakav je tvoj plan delovanja? Koje promene će biti učinjene u našoj organizaciji?“ – Ne znam ništa o tome. Ali evo nečega što znam: Znam gde mudrost treba da se dobije. A sada, šta god da kažemo o školskom radu, ili o bilo čemu te vrste (sve se svodi na isto) – šta god da kažemo o bilo kojoj vrsti posla, svakako ako nađemo neku mudrost u Reči, to treba da bude u vezi sa tim kako nastaviti Gospodnje Ako u Bibliji ne možete da saznate kako nastaviti Gospodnje delo, šta onda možete da očekujete da ćete naći?
Zar ne pretpostavljate da u Svetom pismu možemo da nađemo sve što nam je potrebno za nastavljanje Gospodnjeg dela na Zemlji? Ali to je izgleda poslednje mesto koje neko pomišlja da pogleda, zar ne? Vi kažete: „Ja ovde ne vidim ništa o izboru predsednika Konferencije. Gospod to prepušta ljudskim slugama. Gospod nije ulazio u detalje; On je ostavio čoveku da sprovede detalje“. Pažnja Gospoda nije toliko zaokupirana da ne može da obrati pažnju na detalje. Ovo je jedna od stvari koje smo proučavali – Gospod u stvaranju, u svakoj pojedinačnoj stvari; Gospod koji lično brine o svakom delu svog svemira. Svaki detalj u svemiru je pod Njegovim ličnim nadzorom.
(Glas) Da li mislite da se Bog opterećuje svim tim stvarima?
O, ne; nimalo. Bog je toliko veliki da može da posveti pažnju svim tim stvarima, a da se uopšte ne opterećuje. To je Bog.
Ja ću se sad uzdati u Njega. Lekcija koja treba da se nauči, i čitava istina poruke trećeg anđela, jevanđelje u suštini, jednostavno je u ovome – Bog je sve, a čovek je ništa.
U poređenju sa Bogom, mi smo isprazni, ništa, čak manje nego ništa. Ljudi nižeg staleža su ništa, a ljudi višeg staleža su laž (Psalam 62,9). Sinovi nižeg staleža su samo isprazni, ali ljudi višeg staleža su laž, zato što tvrde da su nešto, a i oni su samo isprazni. Ako čovek nije ništa nego neznanje, a Bog je sve, sveznajući, da li bi bilo mudro izostaviti Boga i prepustiti čoveku da se brine o detaljima? Ako Bog zna sve, a čovek ne zna ništa, mudrost bi bila prepustiti Bogu da upravlja svime. Ako je On sva mudrost, šta će Ga sprečiti da ulazi u detalje? Ako On to sve zna, šta će Ga sprečiti da ode do krajnjih granica i pokaže čoveku kako da uradi sav posao?
Ali ja sada zamišljam kako čujem nekoga da primećuje da je ovo obeshrabrujuće. Stavljate nas upravo u istu situaciju gde smo bili i pre.
Pa juče nije delovalo obeshrabrujuće, zar ne? Da li je išta juče rečeno što bi ikoga obeshrabrilo? – Ne. Gospod ne izgovara obeshrabrujuću reč nijednoj duši. Ne, „On neće posustati, niti će se obeshrabriti, dok ne postavi sud na Zemlji“ (Isaija 42,4 – KJV). Kakva je onda svrha toga da nas obeshrabruje? On ne obeshrabruje nikoga. „Ali govori neke teške stvari.“
Da; ali to nije zato da bi nas obeshrabrio. Kada Gospod šalje opomenu, ko je donosi?
(Glas) Sveti Duh.
Kako se On zove, ko je On?
(Glas) Utešitelj.
Utešitelj; onda je opomena prvi korak u tešenju. Kada dođe, On će osvedočiti svet za greh, kao i za pravednost. Dobro! Prihvatimo čitavu stvar. Prihvatimo šta god Duh ima da nam da. Šta Duh daje? „Duh sve ispituje, i dubine Božje“ (1. Korinćanima 2,10 – Čarnić). „O, dubino bogatstva, i mudrosti, i znanja Božjeg.“ (Rimljanima 11,33)
Čitav posao je u spasavanju duša. Neću naći neku grešku, niti kritikovati neku pojedinačnu stvar koja postoji u delu. Ja sam zadovoljan, potpuno sam zadovoljan, da je sve, svaka organizacija, upravo takva kakva je. Ima određenih stvari koje smo pokrenuli, po svoj prilici u svrhu pomaganja Gospodnjeg dela, prenošenja poruke, dela na spasavanju duša. Kada se sada osvrnemo na ono što smo učinili, možemo li baš mnogo da se pohvalimo zbog napretka koji smo učinili? Da li je to bio sjajan uspeh? Ono što smo juče čuli, svakako će nas sprečiti da se mnogo razmećemo. Pošto smo pokušali da radimo na svoj sopstveni način, zar ne bi bilo pošteno da barem pokušamo na Gospodnji način?
Evo ljiljana koji raste. To je primer koji nam je dat. „Pogledajte ljiljane“ (Matej 6,28). Ljiljan niče u proleće. On će značajno porasti ove godine; ali pre nego što uopšte može da pomisli da raste, on će stati i izložiti planove za letnji rast, i oceniti koliko će tačno rasti, i šta će se desiti. On mora sve to da osmisli i odmeri; da ima spreman plan. Kad bi to radio, on nikada ne bi porastao. Koja je odgovarajuća veličina i oblik drveta? Koliko drvo mora da bude visoko? Koliko velik mora da bude njegov obim? A njegov prečnik? Koliko visoko od zemlje mora da izraste prva grana? Koliko grane moraju da bude udaljene jedna od druge? Koliko grana mora da ima? I koliko lišća mora da nosi svaka grana? O, to zavisi od drveta. I što se toga tiče, vi to ne možete da odredite, zato što ono ne prestaje da raste. Ono nastavlja da raste sve dok živi. Gospod kaže da njegov narod treba da bude drveće pravednosti, a Hristos je bio jedan od modela za drveće. Kakav je bio slučaj sa tim modelom drvetom? On je nastavio da raste i napreduje, i uči nešto, ne zato što je tako radio neko drugi, već zato što je Bog bio u Njemu.
Braćo, mi imamo samo mali tračak svetlosti. Svetlost koju Bog ima za nas, zaslepila bi nam oči kada bi nam je dao (odjednom – prim. izdavača), zato što smo navikli sebe na toliko mraka. Malo po malo svetlosti će svetleti sa Neba, na takav način da će ljudi, koji nisu bili naviknuti na svetlost, bežati i skrivati se u rupama, a ko će ovde to raditi? Ako uskoro ne otvorimo oči, tako da primimo svetlost malo brže nego što smo je primali, možda će se neko od nas ovde skrivati u rupama kada Gospod zasija.
Pitanje – Da li mi treba da shvatimo da je Hristovo znanje bilo stečeno znanje?
Sasvim sigurno je bilo. Nije bilo drugog načina. On nije bio rođen sa mudrošću. Ali u 1. Korinćanima 1,27 imamo ovu izjavu: „Ludost Božja je mudrija od ljudi, i slabost Božja je jača od ljudi“ (KJV). Gde možete da nađete išta luđe i bespomoćnije od male bebe? U 21. psalmu [sic] čitamo da se Hristos predao Gospodu još iz majčine utrobe. Tu je Bog pokazao šta može da uradi. Jedna stvar koju želimo da naučimo je: „U Njega ću se uzdati“. Učite da se uzdate u Gospoda, jer Gospod zna više o bilo čemu, nego što mi znamo. Šta god mi znamo o nečemu u svetu, Gospod zna više o tome od nas.
Jedna stvar koju treba da imam na umu je: Da li ćemo se mi upoznati sa Gospodom, i biti u kontatku sa Njim, tako da možemo da znamo kada On govori, i da razgovaramo sa Njim dan za danom, kako bismo znali šta da radimo i kako to da radimo? A ako ne, šta će nas na svetu sprečiti da pravimo greške koje smo pravili svih ovih godina? Nije važno koliko nam je žao zbog nečega. To ne čini ništa dobro, osim ako ne produžimo dalje. To je dobro samo po sebi, prava vrsta tuge koja donosi pokajanje. Ono što sada treba da kažemo jeste: Gospode, mi prihvatamo opomenu. Izlij svog Duha na nas. Daj nam prosvetljenje svog Duha. Juče sam čitao izjavu koja je za Božje ljude koji sada treba da se skupljaju i da traže od Gospoda izlivanje Njegovog Svetog Duha i ispunjenost Njime. To je ono što nam je potrebno za rad. A kada imamo prosvetljenje Svetog Duha, onda ćemo znati Gospoda iz dana u dan. On će nam otvoriti oči. On će razgovarati sa nama i te stvari koje su pogrešne, nestaće. Gospodnji posao je da ojačava. Mi ne moramo da odlučimo da bilo šta rušimo, već samo treba da dopustimo Gospodu da nas ispuni Duhom – duhom mudrosti i razumevanja, duhom saveta i znanja, i straha Gospodnjeg, što će učiniti da se odomaćimo u strahu Gospodnjem. Tada, šta god da imamo što je ispravno, to će otići sa nama; i šta god da imamo što je nepotrebno i beskorisno, to će otpasti. Ima jedna stvar, braćo, koju želimo ovde da uradimo, a to je da kažemo: Gospode, prihvatamo ove opomene i čekamo da budemo ispunjeni Tvojim Svetim Duhom; i onda očekujmo da će nam se otkriti Njegove reči i otkrićemo da postoji svetlost. Ali onda nemojte da mislite da je to mesto gde se treba zaustaviti. Nema mesta za zaustavljanje. Ljudi dobiju malo svetlosti i onda prva stvar koju shvate je da su u nevolji, zato što se očekuje da dobiju još svetlosti. Oni ne vole da budu u nevolji navikavanjem na više svetlosti. Oni žele neko propisano pravilo, tako da će znati samo ono što treba da kažu i da poduče. Pa jedino pravilo je napredak, večni napredak. Taj put je kao blistava svetlost koja sija sve više i više ka savršenom danu. A kada taj savršeni dan osvane, naše oči će biti tako naviknute da vide Gospodnju svetlost, da ćemo moći da vidimo punu i otkrivenu Gospodnju slavu, i naše oči neće biti zamagljene.