PREDAVANJE BROJ 13

Na početku našeg posla ovde, osećao sam se i izrazio sam se ovako – da nisam imao srca, kako god, da nastavim samo obično proučavanje Svetog pisma. Znate da je u proučavanju Božje Reči život i spasenje; ali samo izdvojiti sat vremena, i sedeti ovde, i proučavati određene reči, a onda opet otići i više ne misliti o tome – to nisam mogao da podnesem. Ako je to samo obično proučavanje, delovalo je kao da bi bilo gubljenje vremena, jer mi nemamo baš mnogo vremena da gubimo i znao sam od početka da nam je potrebno nešto što nemamo. Znao sam da su u Jevrejima poslanici, naročito u prvih nekoliko poglavlja, život i istina, i da se na malo prostora nalazi posebna poruka za ovo vreme. Prešli smo preko određenog dela, ali nisam imao srca da idem dalje dok nismo prihvatili istinitost onoga što smo proučavali. Svakog dana je delovalo kao da ne mogu da nastavim; nisam znao šta tu ima za nas. Ali svakog dana, kad bi došlo vreme za predavanje, Gospod mi je davao poruku. Drago mi je što smo tu gde jesmo – sve dok jesmo. Tako sam ovog popodneva pomislio: „Šta ćemo imati? Šta možemo da radimo?“ I rekao sam Gospodu: „Reci mi koja je poruka i da li ćemo nešto imati ili ne.“ Onda su se pojavile ove reči: „Ja ću se uzdati u Njega“ (Jevrejima 2,13). Ovo je deo našeg podučavanja o Jevrejima poslanici, reči o Hristu. Juče smo bili dovedeni licem k licu sa činjenicom da Božji Duh treba da obavlja posao, a ne mi; licem k licu sa činjenicom da Bog čeka da ispuni svoj narod Duhom, da bismo na Zemlji mogli da obavimo posao onako kako On planira da ga uradimo. Ima toliko stvari koje treba da znamo, ali zahvaljujem Gospodu što nam neće biti potrebno mnogo vremena. Međutim, kada primimo Božjeg Duha, moramo da Ga primimo sa razumevanjem. Mi nismo u stanju u kom su bili učenici, kada se Duh izlio na Pedesetnicu. Mi smo daleko od toga. Ali onda se zahvaljujem Gospodu što nam nije potrebno mnogo vremena da to dostignemo.

Narednog leta, posle sastanka u Mineapolisu, tamo je bio jedan dobar brat, koga sam prvi put sreo, koji je na kraju sastanka rekao da je primio pomoć i svetlost; da je bio pogrešno obavešten, bio je siguran, u pogledu sastanka u Mineapolisu i u pogledu posla koji je bio urađen, i bilo mu je drago što je sam mogao da vidi neke stvari; bilo mu je drago da razume i primi opravdanje verom. Onda, misleći kako je to zvučalo kada propovednik kaže da je naučio da prihvati opravdanje verom, dodao je: „Naravno, mi smo uvek verovali u opravdanje verom, ali nismo znali šta je to“. Dakle, braćo, od tog vremena sam video više stotina dobrih ljudi koji su verovali u opravdanje verom, ali nisu znali šta je to, i to među Adventistima. Ima mnogo onih koji misle da veruju u to, i koji zaista veruju, koji su to prihvatili samo u određenoj meri, kao teoriju. Oni su to primili kao novu stavku u veri. Ne postoji nešto kao što je „teorija“ o opravdanju verom. To je činjenica, to je sve; i ima neverovatno malo ljudi koji dopuštaju toj činjenici da uđe u njih, što je vredno u svakom pogledu.

Ove reči koje su mi došle: „Ja ću se uzdati u Njega“ pokrivaju čitavu oblast. Taj tekst je sve. Opravdanje verom nije jednostavno neka serija ili niz istina koje treba da se predstave ljudima. To je čitava istina; to je poruka trećeg anđela; nema ničeg drugog. Da li postoji nešto na ovom svetu što želimo osim pravednosti? Zar to ne uključuje sve? Zato što pravednost, kako razumemo, nije samo neka osobina u čovekovom životu; prosto to nije nešto (vezano) samo za Subotu. Šta je pravednost? – Činiti ispravno; činiti pravu stvar, umesto pogrešne stvari – to je pravednost. Ne samo činiti izvesnu stvar ispravno, umesto činiti to pogrešno, već uvek činiti pravu stvar umesto pogrešne. Zar nije dovoljno jednostavno, dovoljno jasno, šta je to pravednost?

Od čega se sastoji čovekov život? – Od njegovih postupaka. Život jednog čoveka se sastoji od njegovih postupaka; od onoga što on radi. Ako radi ispravno, on je ispravan. Nećemo sada ulaziti u uzrok stvari. Mi razmatramo samu stvar; mi sada ne razmatramo kako, zašto ili odakle pravednost dolazi, već jednostavno razmatramo tu činjenicu i koliko toga ona obuhvata. Ako su čovekova dela ispravna, on je čovek, pravedan čovek.

„Niko da vas ne vara: koji tvori (čini) pravdu pravedan je.“ (1. Jovanova 3,7 – Sinod SPC)

To je ispravno. Ali ako on deluje pogrešno, onda on nije ispravan, to je sve. Ovo su činjenice; jednostavne, jasne, očigledne istine. Nije im potreban nikakav argument. Čovekov život se sastoji od postupaka koje on čini. Sve to Gospod izvodi na sud – ono što su ljudi učinili. Na koliko toga u čovekovom životu mogu da se odnose pridevi [sic] „pravednost i nepravednost“? – Na svako delo u čovekovom životu. Da li je to jasno? Onda je pravednost verom ili odsustvo toga, nepravednost bez bilo kakve mogućnosti da se čoveku pomogne, povezana sa čitavim čovekovim životom; sa svakim postupkom, zar ne?

(Glas) Da.

Dakle, to je pravednost. Da li je čovek pravedan i da li može da bude pravedan i radi ispravne stvari u nekim aspektima, a onda da greši u drugim aspektima? – Ne. Ne; čovek se sastoji od svojih postupaka i pravednost ili nepravednost je povezana sa svim čovekovim postupcima. „Onaj koji čini pravdu, pravedan je“ (KJV). Pravedan čovek čini ispravno u svim životnim okolnostima i čini to na pravi način.

Onda, mi kažemo da prihvatamo doktrinu o pravednosti verom. Šta to znači? – Činiti ispravno verom. Znam da nekima taj jezik deluje kao najluđa besmislica, zato što je ideja o pravednosti verom, naravno, nekima besmislena. Ali mnogi su rekli da je pravednost verom sama po sebi dobra stvar, ali ne sme da vodi u krajnost. To će reći, pravednost verom je dobra stvar, ali nemojte biti suviše pravedni; nemojte biti suviše dobri. Vera u Boga je dobra stvar, ali nemojte ići predaleko. Ne verujte Mu toliko. A sada, da li ova ideja o pravednosti verom do krajnosti znači išta drugo nego da je pravednost dobra stvar i da je vera dobra stvar, ali da biste mogli da imate suviše toga i da onda stupite na opasan teren? Ja ništa ne zamišljam, već jednostavno ponavljam ono što sam čuo: „Vera je dobra stvar, ali nemojte da idete u krajnost“. Braćo, koliko vas je pretpostavilo da je fanatizam jednostavno preterivanje u veri? Neću tražiti da podignete ruke, ali siguran sam da sam video dobar deo onih koji su pretpostavljali da je fanatizam bio jednostavno preterivanje u veri, zar ne? Neki od njih su sada u ovom domu. Reći ću vam da, sve dok se čovek drži ovih reči, „Ja ću se uzdati u Njega“, sve dok se drži toga, vi ne možete njega učiniti (nazvati) fanatikom, bez obzira koliko pokušavate. On ne može biti učinjen fanatičnim. Fanatizam se javlja onda kada se ostavi Božja reč i zameni svojim sopstvenim idejama; ali niko u svetu nikada nije bio fanatičan zato što je previše verovao u Božju Reč. Mi treba da budemo tako dobro upoznati sa Gospodom, da se nećemo plašiti da On ne može da upravlja svojim sopstvenim delom (poslom), da ne zna kako to da radi.

Da li je to pogrešno navođenje ili prenaglašavanje ideja koje su postojale u umovima mnogih ljudi među nama, koji kažu da su mislili da je pravednost verom dobra stvar na svom mestu, ali da, kada dođete do stalne (svakodnevne) praktične primene, to nije funkcionisalo? Zar nije tako? To je bila preovlađujuća ideja. Sada, pre svega moramo da razmotrimo da li prihvatamo činjenice pravednosti verom. Da li prihvatamo istinu da nema drugog načina da postanemo pravedni, osim kroz veru? Da li ima nekog drugog načina da budemo pravedni? – Ne. Za svaki postupak u čovekovom životu može da se primeni termin pravedan ili nepravedan; onda, kada bi neki čovek bio pravedan, za koliko postupaka u njegovom životu vera mora da bude izvor? – Za sve njih. Pravednost verom onda ne znači da je to nešto što ćemo imati u nekom trenutku u svom životu, onaj baš dobar deo, već kada dođe do praktične primene, mi želimo nešto bolje.

Vera nije nešto što se drži sa strane i čemu se podsmeva; vera nije mašta (zamišljanje); vera nije iluzija; vera nije sentimentalnost; vera nije nagađanje; vera je večna činjenica. Stoga, ako je čovek u poslu, i da bio bi pravedan čovek u poslu, taj posao, budući da je delo, mora da se radi verom. Pravednost verom zato znači da Hristov život dolazi da upravlja svime što čovek radi, a naročito u Božjoj stvari, zato što, zapravo, ako smo hrišćani, mi ne radimo ništa što nije Božja stvar. Kao hrišćani mi nemamo dva dela svog života; on je u celini hrišćanski i ako kažemo da smo dali sebe za Božju stvar, onda nemamo posao koji će biti Božja stvar jedan deo vremena, a onda da mali deo vremena radimo nešto drugo. Stoga, ako smo u potpunosti u toj stvari, u tom delu, kažem da pravednost verom znači ništa manje nego da će sve što se radi, biti urađeno verom. To znači da će Gospod delovati. To znači da ćemo se uzdati u Gospoda, tako da ćemo i razumeti; jer, „verom razume(va)mo“.

Reč Božja je istinita. Čovek je ništa. Kada Bog govori, mi treba da prihvatimo Njegovu reč. Nije važno kako ona dolazi, kada ili preko koga, mi treba da kažemo: To je istina. Braćo, Bog je postavio autoritet u crkvi. Taj autoritet je Njegova reč osvetljena Svetim Duhom. To je autoritet. To je jedini autoritet koji postoji. Hristos je vođa crkve. „Evo, dadoh ga za svedoka narodima, za vođu i zapovednika narodima“ (Isaija 55,4 – Daničić). On je vođa; mi ćemo Ga pratiti. Njegova reč je autoritet, i samo ona je autoritet. Kada prihvatimo Božju reč, nije važno da li neki čovek na višem položaju kaže: „To ne znači to“ ili „Mi to ne možemo da primenimo; to bi delovalo u nekom idealnom stanju, ali Bog mora da nas vodi tamo gde smo i to ne može da se primeni ovde. To ne može da se primeni ni tamo.“

Sa svim poštovanjem prema tom čoveku, ja ne verujem ni u jednu jedinu reč toga. Znam da reč Božja nije vizija, niti je izmišljotina, prosto raspršena u plave oblake, a onda ni u šta; nego je Božja reč tu da živimo po njoj. Braćo, u toj reči, u svetlosti koju nam Bog daje – u toj reči je ono što će nas voditi u svemu što moramo da radimo u ovom svetu, bez obzira s kojim sposobnostima delovali. U toj reči je uputstvo za sve što bi trebalo da činimo. Broj onih koji ne veruju u istinu nema ni najmanje uticaja na istinu. Ako 10000 ljudi ne veruje u istinu, to nju ništa manje ne čini istinom. Ako neko drugi to ne može da vidi, to je ne čini ništa manje istinom koju ja mogu da vidim.

I tako, Božji blagoslov je na nama i Bog je među nama; i stvari koje je trebalo da znamo, svako od nas, pre mnogo godina, a nismo znali, i lišili smo sebe toga, a kao posledica, bili smo slabi, zato što nismo prihvatili Boga preko Njegovog Svetog Duha – ako samo dobijemo ključ, ako samo dobijemo koren (temelj), ako samo dobijemo tu stvar za sve što je vredno, imaćemo večnost sada i zauvek. Zavisnost od Boga je sve. Pravednost verom je ključ koji će otključati sve stvari. Tako će nas Bog u svojoj beskrajnoj milosti učiti još malo – O, kako je On dobar – onome što smo godinama odlagali; On će nas učiti, a mi ćemo otići sa ovog sastanka sa Božjom silom, da objavimo istinu svetu. Dakle, braćo, uzdajmo se u Njega.

(Sreda popodne, 24. februar 1897)