Pre nego što pređemo na neke praktične pouke koje valja izvući iz izloženih istina, moraćemo na trenutak da sepozabavimo jednim tumačenjem koje mnogi iskreno podržavaju. Ne sumnjamo u dobronamernost ovih duša koje, sigurnismo, ni u kom slučaju ne bi svojevoljno obeščastile Hrista. Međutim, upravo podržavanjem pomenutog tumačenja, onipraktično poriču Hristovo božanstvo. Radi se o ideji da je Hristos stvoreno biće koje je, Božjom slobodnom voljom i iz Njegovog zadovoljstva, uzdignuto do svog visokog položaja koji sada zauzima. Niko ko ima slično stanovište, ne možeizgraditi ispravnu predstavu o položaju na kojem se Hristos zaista nalazi.
Ovaj stav je zasnovan na pogrešnom razumevanju jednog stiha – Otkrivenje 3,14: „I anđelu Laodikijske crkve napiši: tako govori Amin, svjedok vjerni i istiniti, početak stvorenja Božijega.“ Pogrešno je shvaćeno da je Hristos prvo među bićima koje je Bog stvorio, i da je Božje delo stvaranja započelo stvaranjem Hrista. Ovakvo tumačenje, međutim, suprotise Spisima koji objavljuju da je Hristos Lično stvarao sve što postoji. Reći da je Bog započeo svoj posao stvaranja,stvorivši Hrista – to znači potpuno izostaviti Hrista (kao delotvorca – prim. izdavača) iz dela stvaranja.
Reč „početak“, na grčkom jeziku „arche“, prevodi se i kao „glava“, „poglavar“, „zapovednik“. Nalazimo je u imenu grčkog vladara, Arhona, u tituli „arhibiskup“, kao i u reči „arhanđel“. Hristos je arhanđel (Vidi Juda 9; 1.Solunjanima 4,16; Jovan 5, 28.29; Danilo 10,21). To svakako ne znači da je on prvi od anđela, jer on nije anđeo, već je iznad njih (Jevrejima 1,4). To znači da je On poglavar ili gospodar anđela, kao što je arhibiskup poglavar biskupa. Hristos je zapovednik anđela (Kološanima 1,16). Dakle, reči „početak (tj. ‚glava‘) stvaranja Božjega“ koje se odnose na Hrista, znače da je u Njemu stvaranje imalosvoj početak (da su u Njemu sve stvari imale svoj početak); da je On, kako Sam izjavljuje, Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Poslednji (Otkrivenje 21,6; 22,13). On je, dakle, izvor u kojem sve što je stvoreno ima svoj početak.
Ne treba ni da pomislimo da je Hristos stvoreno biće, pozivajući se na Pavlove reči u Kološanima 1,15 gde se kaže da jeOn „rođen pre svake tvari“, jer odmah potom, u stihovima koji slede, On je prikazan kao Tvorac, a ne kao stvorenje. „Jer kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji, što se vidi i što se ne vidi, bili prijestoli ili gospodstva ili poglavarstva, ili vlasti: sve se kroza nj i za nj sazda.“ (Kološanima 1,15.16). Ako je On stvorio sve što je ikada bilo stvoreno, i akoje postojao pre svega stvorenog, jasno je da On Sam ne spada među stvorenja. On je iznad svega stvorenog, a ne deo stvorenog.
Pismo, takođe, objavljuje da je Hristos „jedinorođeni sin Božji“. On je rođen, a ne stvoren. Kada je reč o Njegovomrođenju, nije naše da istražujemo, niti bi naš um mogao to da razume, čak i kad bi nam bilo kazano. Prorok Mihejsaopštava sve ono što mi treba da znamo o ovom pitanju, sledećim rečima: „A ti, Vitlejeme Efrato, ako i jesi najmanji među tisućama Judinijem, iz tebe će mi izaći koji će biti gospodar u Izrailju, kojemu su izlasci od početka, od vječnijeh vremena.“ (Mihej 5,2). Postojalo je vreme kada je Hristos izašao i došao od Boga, iz naručja Očevog (Jovan 8,42; 1,18), ali to vreme je tako daleko u prošlosti da za jedan ograničeni um to praktično znači večnost koja nema početka.
Glavno u svemu rečenom je da Hristos nije stvorenje, već rođeni Sin. On je nasleđem dobio uzvišenije ime nego što gaanđeli imaju. On je, dakle, „Sin u svojoj kući“ (Jevrejima 1,4; 3,6). S obzirom da je jedinorođeni Sin Božji, On je i Bog, u suštini ipo Svojoj prirodi, posedujući sve božanske atribute Svojim rođenjem; jer, Ocu je činilo zadovoljstvo da Njegov Sin bude obličje Njegovog bića (vidljiv i tačan izraz, slika Očeve Ličnosti), Svetlost slave Njegove, da bude ispunjen svom puninom božanstva. Tako On Hristos ima „život u Sebi Samom“. On ima besmrtnost kao nešto što Mu po pravu pripada i može da je dodeli drugima. Život je nerazdvojno povezan s Njim, tako da ga niko ne može uzeti od Njega, već ga samo On Lično može dobrovoljno položiti i ponovo ga uzeti natrag. Ovo su Njegove reči: „Zato me Otac ljubi, jer ja dušu svoju polažemda je opet uzmem. Niko je ne otima od mene, nego je ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti je, i vlast imam uzeti jeopet. Ovu sam zapovijest primio od Oca svojega.“ (Jovan 10,17.18)
Ako bi neko zapodenuo staru raspravu na temu: kako Hristos može biti besmrtan, a da ipak umre – mi na to jedino možemo reći da ne znamo. Nije nam namera da proniknemo u večnost (da izmerimo večnost – bukvalni prevod). Ne razumemo kako je u početku, pre nego što je svet nastao, Hristos mogao biti Bog koji deli jednaku slavu sa svojim Ocem, a da se potom rodi kao bespomoćna beba u Vitlejemu. Tajna utelovljenja isto je toliko velika kao i tajne raspeća i vaskrsenja. Mi, jednostavno, ne shvatamo kako Hristos može biti Bog, a u isto vreme postati čovek, nasradi. Takođe, ne shvatamo kako je mogao da stvori svet ni iz čega, niti kako podiže mrtve, ili kako On to deluje na naše srce preko Svog Duha; ipak mi verujemo i znamo sve to. Za nas će biti dovoljno ako prihvatimo kao istinu ono što nam jeBog otkrio, ne zadržavajući se na onome što ni anđeoski um ne bi mogao da shvati. Očarani smo, dakle, beskonačnom silom i slavom koje, kako Pismo tvrdi, pripadaju Hristu, ne opterećujući svoj ograničeni um uzaludnim pokušajima da objasnimo večnost.
Konačno, mi znamo za Božansko jedinstvo između Oca i Sina iz činjenice da obojica imaju isti Duh. Pavle, govoreći da oni koji su u telu ne mogu ugoditi Bogu, kaže sledeće: „A vi nijeste u tijelu nego u duhu; jer Duh Božij u vama živi. A ako ko nema Duha Hristova, on nije njegov“ (Rimljanima 8,9). U ovom stihu nalazimo da je Duh Sveti istovremeno Duh Božji iDuh Hristov. Hristos koji je „u naručju Očevom“, iste je prirode i iste suštine kao Bog Otac, imajući život u Sebi Samom.On je s pravom nazvan Jahve (Samopostojeći) u Jeremiji 23,6 gde se govori o pravednoj klici koja će činiti sud i pravdu na Zemlji, a ime će Mu biti Jahveh-Tsidekenu – GOSPOD PRAVDA NAŠA.
Zato, neka Mu niko, ko na bilo koji način uzdiže Hrista, ne uskraćuje slavu, dajući Mu čast manju od one koju daje Ocu, jer bi time obeščastio i Oca. Umesto toga, neka se svi, zajedno sa anđelima na nebu, klanjaju Sinu, bez bojazni da ćečineći tako obožavati stvorenje umesto Tvorca.
I dok je ova tema o Hristovom božanstvu još sveža u našem umu, hajde da zastanemo i razmotrimo predivnu priču o Njegovom poniženju.