Dva teksta iz Pisma se mogu uzeti kao ključ za odlomak koji ćemo proučavati ove sedmice. To su Jovan 14,30: „Dolazi knez ovoga sveta, i u meni nema ništa“ (Sinod SPC) i Jovan 13,1: „Voleći svoje koji su bili na svetu, On ih je voleo do kraja“ ili „do krajnjih granica (u potpunosti)“ (KJV).
Isus je završio svoj poslednji poverljivi razgovor sa učenicima. On zaista jeste bio poverljiv, kao što nijedan drugi nikada nije mogao biti, jer nije bilo prisustva izdajnika. Isus se prema Judi odnosio isto kao i prema drugim učenicima, tako da niko od njih nije ništa znao o njegovom pravom karakteru; ipak, bilo je nemoguće da je postojala tako bliska zajednica između njega i Učitelja, kao što je postojala sa ostalima. Juda je stalno odbijao Učitelja i Njegove pouke, dok su ostali, nesavršeni kakvi su bili, ipak bili prijemčivi.
Isusove reči su bile veoma nežne. On im se obratio sa „dečice“ (Jovan 13,33) i dao im najutešnija obećanja. Sada ih je odveo do poznatog mesta, gde se tako često sastajao sa njima.
„A za to mesto je znao i Juda, njegov izdajnik“ (Jovan 18,2 – Čarnić). Isus nije ni pokušao da se sakrije. On se nikada ne bi skrivao. On nije učinio ništa da se izloži izdaji i progonstvu, već je postupio baš kao što je činio mnogo puta ranije. Nadomak krsta, Njegovi postupci su bili isto tako smireni i dostojanstveni, kao i uvek. Veličina, čast, i da, carsko dostojanstvo ovog Čoveka, te noći su se isticali jasnije nego ikada pre.
„Tada Juda uze četu i sluge od prvosveštenika i od fariseja, pa dođe onamo sa buktinjama, svetiljkama i oružjem. A Isus, znajući šta će se sve dogoditi s njim, istupi i reče im: koga tražite?“ (stihovi 3 i 4 – Čarnić).
Razmislite o tome! Grupa vojnika sa oružjem, kreće da uhvati jednog nenaoružanog čoveka, koji nikada nije naudio nekom živom biću i koji se ne bi borio, čak ni u samoodbrani. Mora da su svi imali nečistu savest, koja ih je učinila kukavicama. Međutim, kolika god je bila njihova ljudska sila, ipak je bila suviše mala i slaba da ostvari njihovu nameru; kao da je to bilo takmičenje u snazi. Isus je bio vođen kao jagnje na klanje. On je bio Božje Jagnje, koje je nosilo grehe sveta; ali svet to nije znao. A ljudi se ne naoružavaju da bi uhvatili jedno jagnje.
I sada vidimo Isusa kako stoji pred naoružanom ruljom. „Koga tražite?“ Umesno pitanje, zaista. Koga bi tražili na tom mestu, na takav način? To pitanje je trabalo da postidi svakoga od njih, ali oni nisu bili postiđeni. Odvažno su odgovorili: „Isusa Nazarećanina“ (stih 5). Ko je On, koga naoružana gomila traži, kao da je neki okrutni razbojnik? To je Isus iz Nazareta, nežno biće koje je čitav svoj život provelo čineći dobro, isceljujući bolesne, olakšavajući ugnjetavanima i tešeći ožalošćene. Njegov nežni dodir nije u sebi imao ništa osim lekovitosti, jer je On došao da sačuva život, a ne da ga oduzme. I sada oni dolaze po Njega, kao da je u pitanju medved koga gone. U ovoj nepromišljenoj i nepotrebnoj predostrožnosti i u Isusovoj smirenoj smelosti vidimo ispunjenje Pisma: „Zli beže kada ih niko ne goni, a pravedni su odvažni (srčani – Bakotić) kao lav“ (Priče 28,1 – KJV).
Na pitanje: „Koga tražite?“ predvodnici rulje su odgovorili: „Isusa Nazarećanina“, na šta je Isus rekao: „Ja sam On“ (KJV). Čim im je rekao „Ja sam On“, oni su ustuknuli i pali na zemlju.
Kakva čudesna sila se nalazila u tih nekoliko reči! Možda će misterija biti jasnija ako bliže razmotrimo šta je to Isus zaista rekao. Zapazite da je reč „On“ u kurzivu, što ukazuje na to da je dodatak tekstu (u engleskom prevodu KJV koji pisac koristi – prim. izdavača). Hristove sopstvene reči, kako je zabeleženo na grčkom, jednostavno su: „Ja sam“. Gospod je Mojsiju u pustinji o svom imenu rekao: „Ovo je zauvek moje ime i to je moj spomen za sve naraštaje“ (2. Mojsijeva 3,14.15 – KJV). Ovim imenom Isus je objavio sebe neverujućim Jevrejima (Jovan 8,24.28.58). Sada je došlo vreme za koje je On rekao: „Kad podignete Sina čovečijega, tada ćete saznati da Ja jesam“ (stih 28 – SSP). U samom času izdaje, On se i svojim progoniteljima otkrio tim slavnim imenom kojim je oslobodio decu Izraela iz ropstva i kojim oslobađa sve koji u njega veruju. Svojim odgovorom njima, pokazujući se kao Onaj koga su tražili da ubiju, Isus im se otkrio kao njihov Spasitelj. Ali oni su tada bili suviše zaslepljeni da prime otkrivenje. Nikakav dokaz tada nije mogao da utiče na njih, ali kasnije su neki od onih koji su bili Njegovi izdajnici i ubice našli mir verujući u – JA (JE)SAM – Tvorca života.
Postoji čudesna sila u ovom blagoslovenom imenu. Kada je Isus došao svojim učenicima one olujne noći na moru (jezeru), kada su bili umorni od veslanja protiv užasnih teškoća i bez nade da će preživeti, On im je doneo ohrabrenje i spasenje rečima: „Samo hrabro (budite hrabri – KJV)! Ja sam! Ne bojte se!“ (Matej 14,27 – SSP). To isto ime je u ovom teškom času bilo zaštita za Njegove voljene učenike. Čim ga je izgovorio, naoružana gomila je ustuknula i pala na zemlju, kao da ih je pogodilo nevidljivo oružje. Tu je bio dokaz Hristovog Božanstva, koji je uzrokovao da ti ljudi odustanu od svoje namere. Hristova sila se tom prilikom pokazala/ispoljila, ništa manje za spasenje Njegovih neprijatelja, nego za Njegove učenike.
Hristovo sopstveno ime je bilo kao štit oko Njega. Ono je bilo neprobojan zid, uspešno Ga štiteći od svih neprijatelja. „Knez ovog sveta“ nije mogao da pronađe pristup Njemu. On nije imao ništa u Njemu i stoga nije bilo nikakvog izgovora pod kojim bi mogao da uđe. Izgovaranjem tog imena, Isus je pokazao da nijedan čovek niti ljudi nisu mogli da Ga liše života, već da ga je On sam dao, svojevoljno.
Baš to ime, sa istom zaštitnom silom, naše je – da ga uzmemo sa sobom. Taj mali događaj u vrtu zabeležen je da bismo znali da je JA SAM, koji je sa nama u svim danima, sve do kraja sveta, naš štit protiv svih napada neprijatelja naših duša. On stavlja svoje sopstveno ime na nas. U tom imenu se krštavamo. Dok priznajemo to ime, znajući da je Hristos došao u našem telu i da više nismo mi oni koji žive i koji moraju da se suoče sa napadima sotone, već Hristos koji živi u nama, možemo isto tako sigurno zadržati na odstojanju lava koji riče, kao što je Isus razularenu rulju. Kakva blagoslovena pouka nam je preneta ovom jednostavnom pričom!
„Nosite Isusovo ime uvek,
od svake zamke štitite se njime;
Kada vas iskušenja snađu,
U molitvi recite to sveto ime.“
„Od onih koje si mi dao, nisam izgubio nijednog“ (Jovan 17,12 – KJV). Pokazivanjem svoje moći kroz izgovaranje reči „Ja sam“, Isus je obezbedio sigurnost svojih učenika. „On ih je voleo do kraja.“ Ovde vidimo dokaz da je Isusovo ime zaštita. Međutim nije, kada se koristi samo kao neka čarolija. „Tvrda je kula ime Gospodnje; pravednik će pobeći u nju i biće bezbedan“ (Priče 18,10 – kombinacija prevoda Daničić-KJV). Ono se mora poznavati, kao stvarna stvar, u kojoj živi duša, kako bi bilo zaštita. Neki ljudi, koji nisu znali Gospoda, jednom su pokušali da upotrebe Njegovo ime za svoje sebične interese i rezultat je bio porazan za njih (pogledajte Dela 19,13-16).
U čitavom svom iskušenju, Isus nikada nije izgubio iz vida svoje učenike. On se brinuo za njih, a ne za sebe. Znao je sve što će Mu se desiti pa ipak, nije se uplašio ni na trenutak. Došao je da spase druge, žrtvujući sebe, i nijednom nije zaboravio svoju misiju. Duša manje čvrsta od „Večne stene“ (Isaija 26,4) bila bi uznemirena i izbačena iz ravnoteže. Ali Isus je bio isto tako smiren, kao i kada je sedeo u Lazarevoj kući. U času najvećeg iskušenja On je pokazao svoju moć da sačuva sve one koji su bežali k Njemu, tražeći utočište.
„A Simon Petar je imao mač pa ga poteže, udari prvosveštenikovog slugu i odseče mu desno uho. Sluga se zvao Malh. Isus reče Petru: ‘Vrati mač u korice. Zar da ne ispijem čašu koju mi je Otac dao?’“ (Jovan 18,10.11 – SSP).
Isus je rekao svojim učenicima, a isto tako i nama: „Ja vam kažem: Ne opirite se zlu“ (Matej 5,39 – Šarić) i ovde je pokazao da Njegove reči treba da se uzmu u svom najjednostavnijem/osnovnom značenju. Ako je ikada na Zemlji postojalo mesto kada je pravo bilo potlačeno od strane sile, to je bilo ovde. Ako je ikada na ovom svetu mač bio potegnut sa pravednim ciljem, to je bilo u ovom trenutku; ipak, Isus je to ukorio. Ništa drugo se ne može naučiti iz ovog događaja, nego da nema takvih okolnosti pod kojima je opravdano upotrebiti oružje za ratovanje. Nalazimo da se takvim osećajima, daje redovno i istaknuto mesto u verskim časopisima, kao što sledi:
„U krajnjem slučaju – kada se uvreda promišljeno nanese, kada se obaveze časti namerno odbace i kada se iscrpi svaki izvor mirnih pregovora – nijedan narod koji ima samopoštovanja, neće se naći nespremnim da održi svoje dostojanstvo i sprovede svoja prava pozivom na oružje.“
Neka to posluži za nauk onim zemljama i narodima koji nemaju drugi način održavanja svoje časti i dostojanstva, nego kao što je onaj koji je uobičajen za svirepe zveri. Isus je pokazao da postoji bolji način da se održi nečije dostojanstvo. On je bio vređan i maltretiran, a ipak, nikad se urođeno dostojanstvo Njegovog karaktera nije tako istaklo i zasijalo tako upadljivo i pobedonosno, nego kada je ukorio Petra za upotrebu mača. Nenaoružan, On je stajao pred gomilom naoružanih ljudi i pokazao da je On njihov Gospodar. Svaki hrišćanin, koji je zaista takav, ima isto oružje koje je i On imao. Čitajte Efescima 6,13. I stoga za one koji se izjašnjavaju kao hrišćani, uzeti mač u samoodbrani ili u neku drugu svrhu, znači priznati da ne znaju ništa o „sili Isusovog imena“.
U svom uputstvu učenicima, Isus je takođe rekao: „Ljubite (volite – SSP) neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone“ (Matej 5,44 – Karadžić). Ovde je On dao i praktičnu ilustraciju tog učenja. Ne samo da je ukorio Petra za njegov čin nasilja prema sluzi prvosveštenika, već je iznova pokazao da je On došao da spase, a ne da uništi. Već je bio u rukama rulje (Marko 14,46.47), kada je revnosni Petar naneo tu ranu, ali On je lagano oslobodio jednu ruku, istovremeno učtivo govoreći, kao da se izvinjava pošto je izgledalo kao da im se suprotstavlja, da bi im učinio dobro delo: „Ostavite se toga (dosta s tim – Čarnić)“ (Luka 22,51 – Sinod SPC); dotakao je uvo sluge i iscelio ga. Da li bi Božanska dobrota mogla upadljivije da se pokaže? Zaista, ovaj čovek je bio Spasitelj sveta.
Ovde možemo da počinemo i dobro razmislimo. U pitanju je samo kratka pripovest koju smo proučavali, ali ona sija Božanskom svetlošću. Još samo jednu stvar treba reći, a to je: „Razmišljajte o Onome koji je protiv sebe trpeo takvo protivljenje grešnika, da ne biste, premoreni, klonuli u svojim umovima“ (Jevrejima 12,3 – kombinacija prevoda KJV-Stvarnost & Duda-Fućak).
4. maj 1899.