19.ČOKOT I LOZE

JOVAN 15,1-14

„Ja sam pravi čokot, a moj Otac je vinogradar. On odseca svaku lozu na meni koja ne donosi rod, i svaku koja donosi rod, obrezuje (čisti – Čarnić) da više roda donese. Vi ste već čisti zbog Reči koju sam vam govorio. Ostanite u meni, i ja ću u vama. Kao što loza ne može da donese rod sama od sebe ako ne ostane na čokotu, ne možete ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam čokot, a vi loze. Ko ostaje u meni, i ja u njemu, mnogo roda donosi“ (Jovan 15,1-5 – SSP).

Pashalna večera je bila pojedena. Isus je obavio poslednji čin ljubavi – čin ponizne službe za svoje učenike, završna pesma je bila otpevana i oni su sada bili na svom putu ka vrtu, koji će biti poprište Spasiteljeve najveće borbe sa silama tame. Ništa nije više uobičajeno, nego vinova loza koja formira senicu; i Isus, koji je uvek bio spreman da lekciju učini upečatljivom, uz pomoć stvari koje su bile pred Njim, iskoristio je prednost prizora vinove loze koju su prolazili, da bi svoje učenike naučio važnoj lekciji o stvarnom stanju stvari. On će ih upoznati sa tim da su stvari koje se vide – privremene, a stvari koje su nevidljive – stvarne i večne (2. Korinćanima 4,18), tako da bi se mogli držati „Onoga koji se ne vidi, kao da se vidi“ (Jevrejima 11,27 – kombinacija prevoda D. Stefanović-KJV).

Isus je pravi čokot. Sve loze koje vidimo da rastu iz zemlje i daju rod su samo vidljivi dokazi prisustva nevidljivog čokota – stvarnosti. Seme svega što raste je Božja reč (Luka 8,11). U početku, kada je najpre Zemlja stvorena, i nije bilo ničega na njoj, Bog je rekao: „Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama“ (1. Mojsijeva 1,11 – Daničić). „I bi tako.“ Božja reč je bila seme iz kojeg je nikla biljka svake vrste. Baš kao što je poslao svoju reč u tamu i svetlost je zasijala, tako je poslao svoju reč na pustu Zemlju i pojavio se biljni svet. Ali Isus je „Božija reč“ (Jevrejima 4,12 – SSP). „U početku je bila Reč, i Reč je bila kod Boga (sa Bogom – KJV), i Reč je bila Bog... Sve je kroz nju postalo“ (Jovan 1,1.3 – SSP). Otuda je Hristos Seme. To je tačno u najširem smislu. Naše poverenje u Njega, kao pravedno seme, koje će začeti pravednost u nama, usavršava se dok gledamo efikasno delovanje tog semena u celoj tvorevini. „I Reč je postala telo“, boraveći među nama „puna blagodati i istine“ (stih 14); a mogućnost ovoga nam se pokazuje čak i pre nego što to iskusimo, činjenicom koja se vidi svuda, da je reč postala trava, bilje i drveće. Život koji je u stanju da vegetativnu tvorevinu dovede do savršenstva, takođe je u stanju da naš put učini savršenim, kada mu se daju odrešene ruke da slobodno deluje.

Dokaz o istinitosti tvrdnje da je Hristos pravi čokot, bio je dat na samom početku Njegove službe. Na svadbi u Kani Isus je pretvorio vodu u vino. Voda je bila stavljena u posude i izvađeno je vino. Isto čudo se čini svake godine. Voda pada sa neba na zemlju, skuplja se u čokot i izlazi vino. Čudo učinjeno u Kani je bilo u svrhu toga da nam pokaže da svaka čestica vode koja se pretvara u vino na svim čokotima na Zemlji, menja se samo prisustvom i silom Hrista, pravog čokota.

Voda koja čini zemlju plodnom jeste voda života iz Božje reke (Psalam 65,9-11). Voda dolazi od zaklanog Jagnjeta nasred prestola (Otkrivenje 5,6; 7,17), baš kao što je voda koju su Izraelci pili u pustinji došla od Hrista (1. Korinćanima 10,4). Božji Duh je voda života (Jovan 7,37-39), a Duh, voda i krv su jedno. To se pokazuje vodom i krvlju koje su potekle iz Hristove probodene slabine, dok je visio na krstu (Jovan 19,34.35). Krv je život. Tako vidimo da, kada je Isus dao „rod čokota (vinove loze – SSP)“ (Matej 26,29 – Čarnić) svojim učenicima na poslednjoj večeri, On je izjavio doslovnu istinu, kada je rekao: „Ovo je moja krv“ (stih 28). Rod čokota, koji okrepljuje čoveka, dajući mu život, jeste krv Hrista, pravog čokota!

Međutim, to nije sve. Nikada ne možemo iscrpeti to čudo da je Hristos stvarno vino; ali još čudesnija za naše shvatanje je činjenica da smo mi loze i, kao takvi, treba da donosimo rod. Loze donose rod. To nije razlog za hvalisanje, jer čokot je taj koji nosi loze, a loze ne proizvode ništa, već su potpuno zavisne od matičnog stabla; ali kada se životnom vezom udruže sa čokotom, one donose rod. „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas i odredio vas da idete i donosite rod, i da vaš rod ostane“ (Jovan 15,16 – SSP).

Iz ovoga vidimo da Hristos očekuje da mi obavljamo delo koje se obavlja na ovoj Zemlji ili, tačnije, On očekuje da se to delo obavi kroz nas. On sam kaže: „Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe“ (Jovan 5,30 – Bakotić). „Otac koji prebiva u meni, on dela čini“ (Jovan 14,10). Dakle, „sile, čuda i znaci“ su bili ono što je „Bog učinio preko Njega“ (Dela 2,22 – KJV). Znači da mi ne možemo činiti ništa odvojeno od Njega. On je pokretačka sila, a mi smo oni u kojima treba da se vide rezultati i rod koji se vidi, uračunava nam se kao naš. Bog nas je postavio ovde, na ovom svetu, umesto Hrista, koji je sa Ocem. Otac je čuvar vinograda, čiji koren i stablo su na nebu, a loze na Zemlji.

„Ovim se proslavlja moj Otac: da mnogo roda donesete (rodite – KJV) i da budete moji učenici“. Rod koji je rodio jeste „rod svetlosti“ (Efescima 5,9 – D. Stefanović). Stoga smo podstaknuti: „Neka tako vaša svetlost svetli pred ljudima, da vide vaša dobra dela i da slave vašeg Oca, koji je na nebesima“ (Matej 5,16 – SSP). Poslednja poruka koja izlazi – poslednja objava jevanđelja, koja proglašava da je čas Božjeg suda već došao – jeste poruka podsticanja na donošenje roda ovim rečima: „Bojte se Boga i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova, i poklonite se onome koji je stvorio nebo i zemlju, more i izvore vodene!“ (Otkrivenje 14,7 – D. Stefanović). Bog se proslavlja preko nas jedino kada rađamo rod; a to treba da činimo Njegovom silom, koja se pokazuje u čitavoj tvorevini.

Dakle, poslednja poruka čovečanstvu skreće posebnu pažnju na Boga kao Stvoritelja. Kada Gospod bude došao, Njegova slava treba da prekrije nebesa, ujedinjujući se sa slavom koja ispunjava Zemlju. Slava Gospoda treba da se otkrije, tako da svako telo može da je vidi pre nego što Gospod dođe (Isaija 40,3-5). Uzvik: „Evo Boga vašeg!“ (stih 9) odzvanjaće u ušima svih i oni će biti upućeni na stvari koje je On stvorio, da bi to uvideli (Rimljanima 1,18-20). Kada Ga budu videli kako radi na ostatku tvorevine, oni koji žele da donose rod na slavu Boga biće uvereni da On može isto tako moćno da deluje i u njima, da učini da oni donesu rod za koji ih je i stvorio.

Međutim, uprkos činjenici da se ono što se može znati o Bogu pokazuje u svim ljudima i da su nevidljive stvari o Njemu, čak Njegova večna sila i Božanstvo, tako jasno otkrivene u stvarima koje je stvorio, ljudi su skloni da budu tako zaokupljeni sobom, da će hodati usred otkrivenja Božjeg života i sile, kao da su slepi. Stoga nam je Bog dao spomen na sebe, da bi Njegova čudesna dela, kao i On sam, bili zapamćeni (Psalam 111,2-4). On kaže: „I subote svoje dadoh im da su znak između mene i njih da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem“ (Jezekilj 20,12 – Daničić). Ovaj spomen ostaje za sve generacije. Sedmicu za sedmicom subota iznova skreće našu pažnju na činjenicu da je Bog Stvoritelj svega i da On sve stvara veoma dobro. Tako se stalno podsećamo da na Njega položimo svoje poverenje za spasenje. On je vinogradar i On čuva svoj vinograd danju i noću, zalivajući ga svakog trenutka (Isaija 27,2.3).

PRIJATELJI GOSPODA

„Vi ste moji prijatelji ako činite ono što vam zapovedam“ (Jovan 15, 14 – SSP). A šta nam On zapoveda? – Da donosimo rod. Čudno je da odmah nakon čitanja prvog dela ovog poglavlja, u kojem su tako jasno postavljeni uslovi za donošenje roda i u kojem je pokazano da mi sami ne možemo od sebe činiti ništa, već samo donositi rod koji u nama začinje život matičnog stabla, ljudi će čitati ovaj četrnaesti stih i umisliti da moraju, svojom sopstvenom silom, učiniti nešto da bi se preporučili Gospodu i zadobili Njegovo prijateljstvo! „Ovo je Božije delo: da verujete u onoga koga je on poslao“ (Jovan 6,29 – SSP). Njegova zapovest nama ispunjava se našim poverenjem u Njega; „tako je i Avram poverovao Bogu i to mu je bilo uračunato za pravednost“ (Galatima 3,6 – KJV).

Bez vere je nemoguće ugoditi Bogu. Avram, naš otac, bio je opravdan delima, kada je prineo Isaka, svog sina, na oltar, zato što je „vera delovala sa njegovim delima i delima je vera bila učinjena savršenom. I ispunilo se Pismo, koje kaže: Avram je verovao Bogu i to mu je pripisano za pravednost; i nazvan je Božjim prijateljem“ (Jakov 2,21-23 – KJV). Bog je bio Avramov prijatelj pre ovoga, ali Avram je na taj način postao Božji prijatelj. Bog je prijatelj svih ljudi, prijatelj je i grešnika; ali tužna je činjenica da će malo ko pristati da bude prijatelj sa Bogom. Oni nemaju poverenja u Njega.

„Prijateljstvo Gospodnje je među onima koji Ga se boje; i On će im pokazati svoj savez“ (Psalam 25,14 – KJV). Kao što stoji u drugim prevodima – zajedništvo poverenja u Boga nalazi se među onima koji Ga se boje. Takvima On otkriva tajne o sebi, koje mogu znati samo oni koji Mu se dovoljno približe da im šapne na uvo.

Prijateljstvo mora biti uzajamno. Prijatelji razmenjuju poverenje. Isus kaže: „Nazvao sam vas prijateljima jer sam vam obznanio sve što sam čuo od svoga Oca“ (Jovan 15,15 – SSP). Ko god ima prijatelje, mora i sam da se pokaže kao prijatelj. Ako želimo da zadržimo prijateljstvo Boga i da imamo udela u Njegovim tajnama, ne smemo sakriti od Njega ništa o sebi. Ništa ne smemo tajiti od Njega. Moramo Mu reći sve, priznajući sve svoje grehe. Ne da ih On već ne zna, nego je to dokaz našeg prijateljstva. Onda nam On otkriva svoju tajnu spasenja. „Ako priznajemo grehe svoje, veran je i pravedan da nam oprosti grehe naše, i očisti nas od svake nepravde“ (1. Jovanova 1,9 – Karadžić). On neće izneveriti naše poverenje. Ne; ne samo da će u poslednji dan sakriti naše grehe od očiju javnosti, bacajući ih u morske dubine, tako da, iako će ih naš protivnik, đavo, tužilac, potraživati, oni se neće moći naći (Jeremija 50,20), već će ih čak i On sam zaboraviti (Jevrejima 8,12). Kakav divan podsticaj da se sprijateljimo s Bogom! Ne odlažite to; jer sada je pogodno vreme; sada je dan spasenja.

27. april 1899.