Isus je sam dopustio da bude uhvaćen od strane naoružane rulje, koju je Juda doveo; oni su Ga vezali i odveli na lažno suđenje. Učenici su insistirali da ništa neće moći da ih navede da Ga napuste; ali to je bilo zato što nisu znali šta se sprema. Bili su sigurni da neće zaboraviti Onoga koji se tako nežno brinuo za njih, a ipak se pokazao tako moćnim da oslobađa. Nisu mogli da Ga zamisle ni u jednom drugom izdanju, nego kao što su Ga videli da prolazi, šireći svuda blagoslove, osim kada su razmišljali kako će On, proterujući Rimljane, a ispravljajući izopačenosti koje su se uvukle među jevrejsko sveštenstvo, preuzeti carstvo za sebe i vladati u raskoši i veličanstvu. Ali sada su Ga videli vezanog i odvedenog bez otpora; i iako su bili svedoci sile jednostavnih reči „JA SAM“, koje je On izgovorio, nisu mogli da se odupru ogromnom šoku zbog Njegovog hvatanja, i „tad ga svi napustiše i pobegoše“ (Marko 14,50 – Bakotić).
Čak i Petar, koji je bio najrevnosniji u svom insistiranju na odanosti Učitelju i koji je bio dovoljno hrabar sa mačem, suočen sa Učiteljevim očiglednim porazom, nije mogao da zadrži svoju hrabrost, te je pobegao sa ostalima. Međutim, kada je utvrdio da se rulja zadovoljila Isusom, da su ovi samo Pastira tražili, a ne i ovce, on se okrenuo i „išao za njim izdaleka“ (Luka 22,54 – Čarnić).
Možemo biti sigurni da nije puka radoznalost bila ono što je navelo Petra da ih sledi. On je imao snažnu ljubav prema Isusu, kao što su imali i drugi učenici. Istina, još nisu dostigli tu savršenu ljubav koja isteruje sav strah, ali ipak su Ga voleli, iako su pobegli u strahu.
Jovan je bio poznanik prvosveštenika i tako je našao pogodan pristup palati. Petar je bio zaustavljen na vratima, ali je zbog Jovanovog uticaja ipak pušten. Dok je prolazio, devojka koja je čuvala vrata ga je prepoznala, ili je mislila da ga je prepoznala, i rekla je: „Da nisi i ti jedan od učenika ovoga čoveka?“ Petar je rekao: „Nisam“ (Jovan 18,17 – SSP).
Petrova ljubav prema Učitelju uzrokovala je da je on želeo da Mu bude što je bliže moguće, jer se brinuo kakav će biti ishod. Ipak, bila je to opasna situacija, i on nije želeo sebe da ugrozi time što će delovati kao da je veoma zainteresovan za taj slučaj. Tako se pridružio grupi sluga i pomoćnika koji su stajali oko vatre, grejući se, „i Petar je stajao sa njima i grejao se“ (stih 18 – Čarnić).
Nije teško da zamislimo stanje Petrovog uma. Veoma uplašen za svoju sopstvenu bezbednost, a ipak zabrinut zbog Isusa, strah Ga je prisilio da izgleda kao da je jedan od nezainteresovanih ljudi oko vatre. Slušajući njihove grube šale i nepristojno brbljanje, u koje ne bi mogao da se uključi čak ni da mu um nije bio rastrojen teskobnim mislima o Učitelju, i prisiljen da izgleda kao da je deo razgovora koji ga uopšte nije zanimao i u kome nije učestvovao, u isto vreme se naprezao da čuje šta se dešava između Isusa i Njegovih nemilosrdnih progonitelja. Nije bio prijatan položaj u kome se našao. Nikada nije lako igrati dvostruku ulogu, a okolnosti u ovom slučaju činile su to dvostruko težim. Osim toga, Petar po prirodi nije bio dvoličan, već iskren i otvoren. Njegov strah ga je sada pokolebao.
Ali, Petar nije uspeo da prikrije svoj identitet. U stvari, najverovatnije je da su baš njegovi napori da to uradi, učinili to težim. On nije bio samo jedan od neosetljivih ljudi iz te gomile i nije mogao da natera sebe da tako izgleda. Osećao se nelagodno. Nije mogao da prikrije duboko osećanje koje je imao i njegova nelagodnost mogla je samo da privuče pažnju drugih na njega, dok je „stajao i grejao se“. „Uto (onda) mu rekoše: da nisi i ti jedan od njegovih učenika? On odreče i reče: nisam“ (stih 25 – Čarnić). Ovo je bilo drugo izričito odricanje Hrista te večeri.
To, međutim, nije bio kraj. Same reči kojima se Petar odrekao Gospoda poslužile su da ga označe kao jednog od Njegovih učenika. Isus je bio poznat kao prorok iz Galileje, a Njegovi učenici su takođe bili Galilejci, koji su govorili naglaskom znatno drugačijim od naglaska stanovnika Judeje i Jerusalima. Tako su „oni što su stajali ponovo rekli Petru: Sigurno si ti jedan od njih, jer si Galilejac i govor ti je takav“ (Marko 14,70 – KJV). Ali što je on više poricao, to je više pažnje bilo usmereno na njega. I „jedan od prvosveštenikovih slugu - rođak onoga kome je Petar odsekao uho - reče: ‘Zar te nisam video s njim u vrtu?’“ (Jovan 18,26 – SSP).
Ovo je dovelo Petra u škripac. On nije bio u opasnosti samo zbog povezanosti sa Isusom, već će verovatno stradati zbog svoje brzoplete revnosti u vrtu. Rođak ranjenog čoveka bi možda bio spreman da se osveti, ako bi to delo bilo pripisano Petru. I tako je dvostruko uplašeni Petar počeo da na sebe priziva prokletstva i da se zaklinje, govoreći: „Ne poznajem čoveka o kome govorite!“ (Marko 14,71 – SSP). Avaj, kakva je to bila promena u odnosu na odanog Petra u gornjoj sobi, koji je nekoliko sati ranije bio u razgovoru punom ljubavi sa Isusom,.
Sve je to zabeleženo nama za nauk; ali, nažalost, mi prečesto propuštamo lekcije. Lakše je osuditi Petrov kukavičluk, nego ga izbeći. Petar nije jedini učenik koji se odrekao svog Gospoda. U stvari, bekstvo jedanaestorice, kada je Isus bio vezan, samo po sebi bilo je prećutno odricanje Njega. Petrovo odricanje je bilo izraženije (upadljivije), nego odricanje ostalih, ali to je bilo samo prirodno odstupanje od njegovog hvalisanja sopstvenom vernošću: „I ako bi svi ljudi bili navedeni da se spotaknu (sablazne – Čarnić) zbog Tebe, mene nikada neće navesti da se spotaknem“ (Matej 26,33 – KJV, vidi marginu prevoda).
Štaviše, Petrova upotreba mača dovela je do njegove zbunjenosti. Da nije koristio nasilje, ne bi imao nikakav poseban razlog za strah. Ljudima često aplaudiraju zbog hrabrosti koju ratnim oružjem pokažu u odbrani onoga što je ispravno, ili onoga što misle da je ispravno. Ali ta vrsta odbrane, koliko god revnosno vođena, u stvarnosti može biti samo ispoljavanje kukavičluka. Potrebno je mnogo više hrabrosti da se pretrpi u tišini, nego da se žestoko odbije napad. Tiho podnošenje povrede je daleko bolji izraz stvarne revnosti za Hrista, nego što su glasna deklarisanja i snažni udarci.
Tu postoji istina koju u ovom trenutku treba posebno naglasiti. Na svakom hrišćanskom okupljanju ova pouka bi mogla snažno da se iznosi pred njih. Gotovo da nema skupa bez odluka koje osuđuju ovo ili ono zlo. Verske vođe postaju skoro frenetične u svom strastvenom osuđivanju ljudi i merila za koje misle, i koji bi zaista mogli biti suprotstavljeni Hristu i hrišćanstvu. Oni se međusobno takmiče u snažnom prikazivanju odanosti hrišćanstvu i mržnji prema činjenju zla; ipak, kada njima lično dođe test, da sami i neznani trpe u ime istine, prečesto su spremni na kompromis. Dobro je govoriti smelo za istinu, ali je bolje držati se istine i ne reći ništa, nego koristiti snažan jezik za nju, a ne živeti je.
U Titu 1,16 čitamo o nekima koji „govore da poznaju Boga, a delima ga [se] odriču“ (Bakotić). Ovo se čini svaki put kada deklarisani Hristov sledbenik čini ono što nije u skladu sa Hristovim karakterom. „Jer, svi vi koji ste se u Hrista krstili, u Hrista ste se obukli“ (Galatima 3,27 – SSP). Bez obzira da li je neko imao stvarnost tog iskustva ili ne, čin krštenja ukazuje na to da čovek predaje sebe Hristu; da, i više od toga – da on polaže svoj sopstveni život i uzima Hristov život, tako da nije više on, već je Hristos onaj koji živi i hoda među ljudima. Stari čovek se proglašava mrtvim, a novi čovek, koji uzima njegovo mesto, jeste Čovek Hristos Isus. Tako se on naziva Hristovim imenom – hrišćanin. I dokle god se izjašnjava da je hrišćanin, on, svime što čini, govori: „Ovo je način na koji Hristos čini; ovo je Hristov karakter.“ Ali ako čini one stvari koje nisu u skladu sa karakterom Isusa iz Nazareta, onda se on odriče Njega, isto tako sigurno kao što je i Petar to učinio, a njegova krivica može biti čak i veća nego što je bila Petrova.
Čovek se može odreći Hrista svojim druženjem sa drugima, čak i ako ne izgovori ni reč. Petrovo mešanje sa nepristojnim, neosetljivim ljudima iz gomile u sudnici, bilo je samo po sebi odricanje Hrista. Nije da je bilo pogrešno družiti se sa grešnicima – to je činio i sam Isus. Ulazio je sa carinicima i grešnicima i jeo sa njima. Ali mora se imati u vidu da, kada se Isus družio sa grešnicima, On nije pokušavao da izgleda kao da je jedan od njih. On se družio sa njima da bi ih pridobio svojom dobrotom i svojim primerom za bolji život. I iako je Njegovo ponašanje bilo takvo da su mogli prisno da se povežu sa Njim, ipak, kada je najviše izgledalo da je On jedan od njih, uvek je bila očigledna činjenica da je bio daleko drugačiji. Stajati u gomili ili sedeti na skupu, gde nepristojna šala, prost govor i eventualno vređanje onoga što je dobro i čisto, pokazuju da su oni neprijatelji Hrista, znači odricati se Njega, čak i da čovek ne kaže ni reč. Ukoliko nečije prisustvo nije ukor greha, ono je njegova podrška – a to je odricanje Hrista. „Blago čoveku koji ne ide na veće bezbožničko, i na putu grešničkom ne stoji, i u društvu nevaljalih ljudi ne sedi (niti sedi sa onima koji su podrugljivi – KJV), nego mu je omileo zakon Gospodnji i o zakonu Njegovom misli (razmišlja – KJV) dan i noć!“ (Psalam 1,1 – Daničić).
Sablazan krsta je bila ono što je dovelo do toga da učenici pobegnu i da se Petar odrekne svog Gospoda. To nije značilo da su oni išta manje voleli Hrista, nego su neočekivano bili dovedeni licem u lice sa situacijom na koju nisu računali. Oni sramotu krsta nisu uzeli u razmatranje kada su krenuli za Hristom. Isus im je o tome pričao u više navrata, kako bi bili pripremljeni za to vreme, ali oni nisu shvatili Njegove reči. Nisu računali na cenu. Bili su spremni da prihvate Isusa kao Cara, iako je bio siromašan, omražen i odbačen od strane sveštenika i starešina, zato što se Njegova sila vidljivo pokazala pred njima. Ali nisu naučili da Bog bira ono što nije, da postidi ono što jeste. Dakle, kada je izgledalo da Isus, u rukama rulje, kao i na krstu, uopšte nema nikakvu silu, oni su poklekli.
Da ne bismo učinili isti propust, moramo se postarati za krst u svom životu. Ne smemo očekivati da, pošto biti hrišćanin znači imati ime veće od imena zemaljskih careva, zato ćemo uvek biti visoko uvažavani zbog našeg ispovedanja vere. Moramo imati u vidu da je svet u smrtnoj suprotnosti Hristu i da svet nikada ne postaje preobraćen. „Ko, dakle hoće da bude prijatelj svetu, postaje neprijatelj Božiji“ (Jakov 4,4 – Čarnić). Dakle, ne može biti izričitijeg odricanja Hrista, nego biti poput sveta ili izgledati kao da smo poput sveta. „Ne prilagođavajte se ovom svetu, nego budite promenjeni obnavljanjem svog uma“ (Rimljanima 12,2 – KJV). Znajte da, ono što je visoko uvažavano od strane sveta, to je gadost Gospodu; i da ono „što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog“ (1. Korinćanima 1,28 – Šarić). Hristov krst, na koji svet gleda sa prezirom, Božja je sila. Stoga, „ne čudite se vatri koja je nastala među vama - da vas kuša, kao da vam se događa nešto neobično, nego se radujte što učestvujete u stradanjima Hristovim“ (1. Petrova 4,12 – kombinacija prevoda Čarnić-Sinod SPC). Priznavanje Hrista znači neusaglašenost sa svetom; a one koji priznaju Njega u Njegovom poniženju, On će priznati kada bude došao u svojoj slavi. Neka, onda, naša iskrena molitva bude: „A ja Bože sačuvaj da se čim drugim hvalim (ponosim – Stvarnost; dičim – grčki) osim krstom Gospoda našeg Isusa Hrista, kojim se meni razape svet i ja svetu“ (Galatima 6,14 – D. Stefanović).
11. maj 1899.