„Šest dana pre Pashe Isus ode u Vitaniju, gde je bio Lazar, koga je Isus vaskrsao iz mrtvih. Onde mu spremiše večeru. Marta je služila, a Lazar je bio među onima koji su s njim ležali za trpezom. Tada Marija uze litru skupocene mirisne pomasti (mira – Čarnić) od čistog narda, pomaza Isusove noge i obrisa ih svojom kosom. I kuća se ispuni mirisom pomasti. A Juda Iskariotski, jedan od Isusovih učenika - koji će ga kasnije izdati - reče: ‘Zašto se ova pomast nije prodala za trista dinara i to podelilo siromasima?’ On to nije rekao zato što mu je bilo stalo do siromaha, nego zato što je bio kradljivac: kod njega je bila kesa s novcem pa je uzimao ono što se u nju stavljalo. Tada Isus reče: ‘Pusti je, neka to sačuva za dan moje sahrane. Siromahe ćete uvek imati sa sobom, ali mene nećete uvek imati’“ (SSP).
„Silno mnoštvo Judeja (tako i običan jevrejski narod – KJV) sazna da je Isus u Vitaniji pa odoše onamo, ne samo zbog Isusa nego i zbog Lazara, koga je Isus vaskrsao iz mrtvih. A prvosveštenici odlučiše da i Lazara ubiju, jer su zbog njega mnogi Judeji odlazili k Isusu i verovali u njega“ (stihovi 9-11).
Šest dana pre pashe znači šest dana pre krsta Golgote. Niko od onih koji su sedeli za stolom sa Isusom to nije znao; ali Isus je veoma dobro znao. Zaista, Isus je uvek hodao pod krstom, jer je od početka svoje službe znao kakav će biti njen kraj; i znao je kada će se tačno dogoditi izdaja i raspeće, jer je On sam govorio svojim učenicima o tome kada su bili na putu za Jerusalim. Ipak, bio je miran (smiren), kao i u bilo koje drugo vreme. Nije bilo ničega u Njegovom izgledu ili postupcima što bi pokvarilo mir ili radost praznika.
Kakvu pouku to sadrži za nas! Isus je sve dane živeo tako savršeno, kao što bi eventualno mogao živeti svoj poslednji dan i zato nije bilo potrebe da učini neku veliku promenu poslednjeg dana. Većina ljudi bi smatrala da je to pokazivanje nerazboritosti ili razmetanje hrabrošću ili pak ozbiljna neosetljivost od strane čoveka koji bi trebalo da prisustvuje gozbi šest dana pre časa za koji je znao da će u njemu pretrpeti smrt; ali mi znamo da to nije bilo tako u Isusovom slučaju. Zašto bi On odbio da u poslednjoj nedelji svog zemaljskog života postupa isto kao što je uvek postupao? Zašto provoditi vreme u žalosnim „pripremama za smrt“? To uvek podrazumeva da je čovek svestan protraćenog života. Nikakva priprema nije potrebna za smrt; sve što čovek treba da uradi je da bude pripremljen da živi, i to da zaista živi, a onda, ako dođe smrt, biće spreman za nju, bez obzira kako ili kada ona dođe.
Ako se stavimo na mesto tih učenika, nećemo se čuditi njihovoj ogorčenosti zbog, naizgled, rasipanja skupog ulja. Upućivanje na zapis u dvadeset šestom poglavlju Jevanđelja po Mateju pokazuje da su i drugi učenici bili ogorčeni, isto kao i Juda. Koliko često smo pokazali ono za šta smo mislili da je „pravedna ogorčenost“ zbog nekog navodnog rasipništva ili kada je učinjeno nešto za šta nismo mogli da vidimo nikakav razlog. Veoma smo skloni tome da ishitreno sudimo. Zar ne možemo iz ovoga naučiti lekciju? Možemo videti da je to bilo pogrešno u ovom slučaju; ali to, samo po sebi, nije tako očigledno, kao u mnogim slučajevima kada to možemo odmah da uočimo. Da su učenici znali sve okolnosti, kao što ih mi znamo sada, i kao što su oni znali kasnije, niko od njih, osim Jude, ne bi gunđao.
Jedanaest učenika bilo je iskreno u svojoj brizi za siromašne, dok je Juda bio licemerni lopov; ipak, njihova revnost je bila potpuno neumesna. Zaista, oni su sebe učinili onima koji imaju udela u Judinom grehu, zato što je on bio predvodnik u osudi Marijinog čina, pošto se na ovom mestu spominje da se samo on požalio. Da su znali koji duh ga je pokretao, ne bi ni pomislili da mu se pridruže u njegovom negodovanju. Ovde ponovo možemo naučiti da se čuvamo od prelakog pristajanja uz nečiju pritužbu i prelakog pridruživanja nečijoj osudi onoga što je, naizgled, jasno da je pogrešno. Ako nismo pažljivi, možda učvršćujemo nekog izdajnika u njegovim pokvarenim namerama, umesto da pomažemo ljudima koje pate.
Kada su učenici videli da je cela količina ulja upotrebljena na Isusa, rekli su: „Čemu to rasipništvo?“ (Matej 26,8 – SSP). Razmislite o potrošenoj vrednosti celogodišnjeg rada na jedan poklon i to na nešto što bi moglo da se iskoristi samo jednom! Tri stotine dinara je bila plata za posao od tri stotine dana. Pogledajte Mateja 20,1.2. Ali to je bilo dato svojevoljno i Isus nije ukorio davaoca, naprotiv, pohvalio ju je. Ništa se ne rasipa što se iskrenog srca daje Gospodu. U stara vremena, Božji narod je spaljivao cele životinje na oltaru i nudio veoma skup tamjan i Bog je to prihvatao, da, nalazio je zadovoljstvo u tome. Međutim, Božje zadovoljstvo takvom službom zavisilo je od stanja srca poštovaoca. Kada je srce bilo ispunjeno zlom, tamjan je bio mrzak i mnoštvo celih žrtava paljenica nije imalo svrhu (Isaija 1,10-13). Ali, kada je srce bilo pročišćeno verom, i žrtva predstavljala radost zbog darovane pravednosti, onda je Bog bio zadovoljan jer je „Božja žrtva slomljen (skrušen – Daničić) duh“ (Psalam 51,17-19 – KJV).
Postoji samo jedna žrtva koja je ikada bila učinjena (podneta) ili koja ikada može biti učinjena, a to je Hristova žrtva. Nijedan čovek još nikada nije „učinio žrtvu“ za Boga. Mnogi su „ponudili žrtve“, i to žrtve koje su bile i prihvatljive, ali to su bile žrtve koje je sam Bog obezbedio. U jednoj žrtvi Bog nam je dao sve, i očekuje se da vratimo od Njegove punine, koju smo svi primili, što služi tome, ne da Njega obogati, nego da pokaže našu zahvalnost za dar i poverenje u taj dar. Tajna svake prihvatljive žrtve je poverenje u Boga. „Verom je Avelj Bogu prineo bolju (prihvatljiviju – KJV; uzvišeniju – Bakotić; veću – Karadžić) žrtvu nego Kain“ (Jevrejima 11,4 – SSP). To što onaj koji žrtvuje zaista govori – to što njegov prinos znači – jeste da sve vraća Gospodu, a On ga i dalje podupire. Sa Hristom primamo sve od Boga. Bog ima obilje svega i bogato daje. Ne samo da šalje kišu na nepravedne, isto kao i na pravedne, nego čini da kiša pada u pustinji, gde nema čoveka (Jov 38,26). Da li je to protraćeno? O, ne; neće se vratiti Njemu prazno. Nijedan od Božjih darova nije protraćen i ništa nije protraćeno što se Njemu daje. Samo davanjem sebe i svega što imamo Gospodu, možemo biti sačuvani. Onaj koji hoće da sačuva svoj život, izgubiće ga, a onaj koji hoće da izgubi svoj život radi Hrista, sačuvaće ga za večni život.
Kakav primer imamo u ovoj pouci o slepilu i pokvarenosti neverstva. Lazar je bio podignut iz mrtvih i, samim tim, mnogo interesovanja se usmerilo na njega. Čudo je dovelo do toga da mnogi poveruju u Isusa. Ljudi su se okupljali da vide čoveka koji je bio mrtav četiri dana, i sahranjen, a koji je sada bio živ, i mnogi od njih su otišli verujući. Šta su neverni sveštenički poglavari učinili? Oni su bili odlučni da ne veruju i da, ako bi mogli, pripomognu u tome da ne dozvole da bilo ko drugi poveruje; tako su odlučili da pogube Lazara, kako bi taj svedok Hristove sile bio uklonjen. Još su mislili da rade za dobro naroda. Čudno je što nisu mogli da uvide da, kada su smatrali da je neophodno počiniti ubistvo, kako bi zadržali svoju poziciju, onda ta pozicija mora da bude pogrešna; jer istina nikada ne može da se održi nasiljem i zločinom. „Jer srdžba (gnev) čovječja ne čini pravde Božje“ (Jakov 1,20 – Šarić). To pokazuje zlo na koje neverstvo tera ljude. Što se tiče tog slepila, razmislite o njihovom planiranju da ubiju čoveka koji je bio podignut iz mrtvih Božjom slavom i za Božju slavu, kako bi ućutkali njegovo živo svedočanstvo o sili Hrista da dâ život! Kako su mogli očekivati da ga ubiju? Oni bi se tako borili direktno protiv Boga. Čak i da je sveštenicima bilo dozvoljeno da ubiju Lazara, rezultat bi nužno bio njegovo ponovno vaskrsenje pod upečatljivijim okolnostima, nego ranije. Bog čini da Ga čak i čovečiji gnev hvali, tako da niko ne može činiti ništa protiv istine, već za istinu. Ko ne bi želeo da bude u skladu sa silom koja će tako sigurno trijumfovati, da joj čak i protivljenje ide na ruku?
30. mart 1899.