Tekst koji predstavlja lekciju za ovu nedelju je tako bogat i tako sveobuhvatan u uputstvima koja daje, da ćemo ga citirati u celini, iz Revidirane verzije. Samo čitanje teksta ne može da ne koristi čitaocu. Posvetite mu pažnju brižljivo i sa molitvom.
„Pre samog Praznika Pashe, Isus, znajući da je došao njegov čas da pređe sa ovog sveta Ocu, do kraja pokaza ljubav prema svojima, prema onima koje je voleo na ovom svetu. Služila se večera, a đavo je u srce Jude, sina Simona Iskariotskog, već stavio misao da izda Isusa. Znajući da mu je Otac sve predao u ruke, i da je izašao od Boga i da se Bogu vraća, Isus ustade od večere i skide ogrtač pa uze ubrus i opasa se. Onda u lavor nasu vode i poče da pere noge učenicima i da ih briše ubrusom kojim se opasao. Tako stiže i do Simona Petra, koji mu reče: ‘Gospode, zar ćeš mi ti oprati noge?’ ‘Ti sad ne znaš šta ja činim’, odgovori mu Isus, ‘ali shvatićeš kasnije’. A Petar mu reče: ‘Nećeš ti meni prati noge nikada!’ ‘Ako te ne operem’, odgovori mu Isus, ‘nećeš imati udela sa mnom’. ‘Gospode’, reče mu Simon Petar, ‘onda nemoj samo noge, nego i ruke i glavu!’ ‘Okupani ne treba da opere ništa osim nogu jer je ceo čist’, reče mu Isus. ‘I vi ste čisti, ali ne svi’. Znao je ko će ga izdati pa je zato rekao: ‘Niste svi čisti’.
A kad im je oprao noge, uze svoj ogrtač i ponovo leže za trpezu pa ih upita: ‘Razumete li to što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodom, i dobro kažete jer to jesam. Pa ako sam ja, Gospod i Učitelj, oprao noge vama, onda treba i vi da perete noge jedan drugom. Dao sam vam primer da i vi činite onako kako sam ja učinio vama. Istinu vam kažem: sluga nije veći od svoga gospodara, ni poslanik od onoga koji ga je poslao. Pošto to znate, blago vama ako tako budete i činili’“ (Jovan 13,1-17 – SSP).
Ovde imamo priču; razmotrimo neke od bogatih pouka koje ona sadrži za nas. Ne možemo je iscrpeti. Najviše što se može učiniti u ovom tekstu biće samo da se predlože neke stvari za razmišljanje.
Na prvom mestu treba napomenuti da ovo nije bila nikakva uobičajena pojava. Neki ljudi umišljaju da je taj čin pranja nogu bio nešto što je bilo neophodno obaviti, zbog činjenice da su ljudi nosili niske sandale, tako da su se noge brzo prljale te je bilo potrebno često pranje, i da je to bio uobičajeni čin ljubaznosti, da domaćin učini takvu uslugu za svoje goste. To je potpuna uobrazilja. Pod pretpostavkom da je to istina, kakav bi on bio domaćin, koji bi zanemario ono što bi trebalo biti učinjeno kada gosti prvi put uđu u kuću – ako bi uopšte zanemario – do trenutka nakon što su seli da večeraju? Šta biste pomislili da ste pozvani na gozbu i usred nje vas domaćin pozove da se okupate? Ne; tvrdnja da je pranje nogu bio uobičajeni čin ljubaznosti samo pokazuje Isusa kao nemarnog; a ta činjenica sama to opovrgava.
Zaista je bilo uobičajeno da domaćini obezbede vodu za noge svojih gostiju, ali ne i da peru njihove noge. Svako je to radio sam za sebe. Domaćin ne bi mislio o pranju nogu svojih prijatelja ništa više nego što bismo mi mislili o pranju ruku i umivanju svojih prijatelja kada stignu nakon putovanja. Mi im obezbedimo vodu i ostavimo da se sami srede. Tako je bilo i u starim vremenima. Avram je bio primer gostoljubivosti, ali nije oprao noge trojici ljudi koje je tako učtivo primio. Potrčao im je u susret, poklonio im se do zemlje i pozvao ih da uđu, govoreći: „Da vam donesem malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovim drvetom. I izneću malo hleba, te potkrepite srce svoje“ (1. Mojsijeva 18,4.5 – Daničić). Ovde veoma jasno vidimo da se očekivalo da gosti sami operu svoje noge. Otuda je izazvalo krajnje čuđenje kod učenika to kada su videli da je Isus počeo da pere njihove noge. Oni nikada ranije nisu videli niti čuli za tako nešto.
Ko je učinio ono što se nije očekivalo da učini ni običan sluga? Bio je to Isus, Božji Sin. Da li je to učinio zato što je izgubio iz vida dostojanstvo svog položaja? Nikako; On je to učinio potpuno svestan da je došao od Boga i da odlazi Bogu. Znao je da je On njihov Gospod i Učitelj i ništa što je učinio nije bilo u suprotnosti sa tom činjenicom. On nije unizio sebe. Nijedan od Njegovih učenika nije imao ništa manje poštovanja prema Njemu zbog onoga što je uradio. Njegovo dostojanstvo je bilo istinsko dostojanstvo, koje ne mora da se štiti da bi se sačuvalo, već koje čuva samo sebe i oplemenjuje sve čega se prihvati.
Ovo je bila lekcija o službi. Isus je rekao: „Znate da knezovi neznabožaca sprovode vlast nad njima i velikaši ih drže pod vlašću. Ali tako neće biti među vama, nego koji god hoće da bude velik među vama, da vam bude sluga, i koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga. Tako ni Sin čovečji nije došao da mu služe, nego da služi, i da da život svoj u otkup za mnoge“ (Matej 20,25-28 – kombinacija prevoda KJV-Bakotić). Baš tom prilikom je rekao: „Ko je veći: onaj za trpezom ili onaj koji služi? Zar nije onaj koji je za trpezom? A ja sam među vama kao onaj koji služi“ (Luka 22,27 – SSP). Isus je bio najveći od svih, zato što je činio poniznu službu.
„Neka u vama bude ovaj um, koji je bio i u Isusu Hristu, koji, iako je bio u Božjem obličju, nije pomišljao da se otima da se izjednači sa Bogom; nego je lišio sebe ugleda, uzeo na sebe obličje sluge i bio učinjen poput ljudi.“ (Filibljanima 2,5-7 – KJV)
Obratite pažnju da je obličje, a ne karakter sluge bilo ono što je Isus uzeo na sebe. Zašto nije, dolazeći na Zemlju, uzeo karakter sluge? – Zato što je to već imao. On je došao na Zemlju da bi svet video i znao upravo kakav je On, ali je morao da dođe u obličju koje bi oni cenili. Ljudske ideje su bile tako izopačene da, u slučaju da je Isus došao na Zemlju u carskom izdanju i sa nebeskom slavom, oni Ga nikada ne bi mogli povezati sa službom i tako ne bi mogli da nauče lekcije o služenju, koje je trebalo da nauče.
Zato je On promenio svoje obličje i dopustio da Njegov život pokaže ko je On. Oni koji Ga prepoznaju kao Gospoda i priznaju kao takvog, čak i dok nosi obličje sluge, jednog dana će imati privilegiju da Ga gledaju kako služi i da budu služeni od strane Njega, kada bude obučen kao Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima; jer nam On kaže: „Blago onim slugama koje gospodar, kad dođe, nađe budne (a oni straže – Karadžić; bdiju – Bakotić). Zaista vam kažem da će se opasati i posadiće ih za trpezu, pa će pristupiti i služiće im“ (Luka 12,37 – kombinacija prevoda D. Stefanović-Čarnić).
Kakva čast je biti služen od strane Cara slave! Pa ipak, baš tu čast mi svi primamo svakog dana; jer Bog svemira utvrđuje i održava svu prirodu u funkciji da nam služi. Dan i noć On čeka da se pobrine za svaku potrebu. Svakog trenutka On posmatra, da bi video da nam ništa ne nedostaje. On nam daje život i disanje i sve i obavlja za nas službu za koju nijedan zemaljski sluga ne bi mogao biti unajmljen da čini, čak i kada bi imao moć. Setite se da je Isus bio otkrivanje Boga ljudima. Ko god je video Njega, video je Oca (Jovan 14,9). Stoga je Isusov čin pranja nogu svojim učenicima bio osmišljen da nam pokaže da je Najviši Bog zapravo sluga svih. Isus Hristos je bio „Bog koji se pokazao/ispoljio u telu“ (1. Timotiju 3,16 – KJV). Kada je Isus rekao: „Učite se od mene, jer sam krotak i smeran (ponizan – KJV) u srcu“ (Matej 11,29 – D. Stefanović), On je objavljivao Božji karakter. Čovek obično ne očekuje krotkost i poniznost u carskim dvorovima niti u samim carevima; ali Car nad carevima je krotak i ponizan u srcu. Iako je On „Visoki i Uzvišeni“ koji prebiva „na visokom i svetom mestu“, On prebiva i sa onim ko je pokajničkog i poniznog/skromnog duha (Isaija 57,15 – KJV). Njegova krotkost čini Njegovu veličinu i samo Njegova blagost je ono što nas čini velikim (Psalam 18,35).
Mi Njega zovemo Gospodom i Učiteljem; a da li to i mislimo? Da li je On naš Gospod(ar)? Ako jeste, onda smo mi, i priznajemo da jesmo, sluge. „Jer kakav je on, takvi smo i mi na ovom svetu“ (1. Jovanova 4,17 – Čarnić). On je Gospodar sluga, jer je Gospodar jednostavno zato što je sluga. On nama nije Gospodar, ako mi nismo, kao i On, sluge. On je Gospodar, ne da bi vladao nad svojim sledbenicima, nego da bi ih vodio. Sam naziv „učenici“ ili „sledbenici“ ukazuje na to da je On vođa. A to pokazuje apsolutno jedinstvo cilja i karaktera između njih. Oni su onakvi kakav je On. On se od njih razlikuje samo po rangu, ne po rodu. On je Gospodar, ne zato što vlada dok oni služe, nego zato što On više služi, nego oni. Kada ovo shvatimo, znaćemo kakva je naša dužnost na bilo kojoj poziciji vlasti na koju možemo biti postavljeni u Hristovom telu.
Primer Hrista kako pere noge svojim učenicima uči nas lekciji u vezi sa dostojanstvom posla i pokazuje nam da ne postoji nešto poput „ponižavajućeg“ posla. Svako ko se stidi poštenog posla, nije Hristov sledbenik, jer je On veći deo svog zemaljskog života proveo kao stolar. Svako ko i sa najmanjim stepenom potcenjivanja gleda na onog ko je zaposlen u najnižoj službi ili ko se u bilo kom stepenu oseća superiornije u odnosu na slugu koji obavlja legitiman posao na najnižem položaju, stavlja sebe iznad Hrista i prezire Hrista. Sve dok svet postoji, moraju postojati i neki koji su ono što svet naziva slugama. Nužno mora postojati podela posla. Niko ne može raditi sve. Neki su sposobni za jednu stvar, a drugi za neku drugu. Međutim, ono čemu svako treba da bude naučen je da sve vrste poštenog i neophodnog posla stoje na istom nivou. Svi koji se susreću sa krajem svog postojanja na ovom svetu, jesu sluge. Čitajte Kološanima 3,22-24 i 4,1: „Sluge, slušajte u svemu svoje gospodare po puti (telu – Karadžić), ne samo pred očima radeći kao da ljudima ugađate, nego u bezazlenosti (jednodušnosti – KJV; prostoti – Čarnić; iskrenog – SSP) srca bojeći se Gospoda; i sve što činite, od srca činite kao Gospodu a na kao ljudima, znajući da ćete od Gospoda primiti nasleđe u ime nagrade. Hristu, Gospodu, služite.“ „Gospodari, dajte slugama svojim što je pravo i pravedno (pravdu i jednakost – Karadžić), znajući da i vi imate Gospodara na nebesima“ (Bakotić). Tako vidimo da su svi – i bogati i siromašni, na visokom i niskom položaju – sluge jednog Gospodara. Činjenica da mnogi odbijaju da priznaju taj odnos, ne poništava istinu. Vidimo da, kada neko prezire drugoga, koji se naziva slugom ili nosi odeću sluge, znači da poriče da je i on sam sluga i da prezire svog Gospodara koji je, i obličjem i činjenično, sluga. Nije ono na čemu neko radi, već duh u kojem radi, ono što određuje stepen njegove službe. Brisanje podova i čišćenje cipela je isto tako časna služba, kao što su i propovedanja ili pisanje knjiga. Voditi zapregu konja je po sebi isto tako dostojanstven poziv, kao i voditi državu; a čovek koji svoju zapregu vodi dobro, i kao Hristov radnik, časniji je od onog koji vodi državu bez ikakve pomisli o svojoj odgovornosti prema Bogu. Naučite od Hrista da je posao Božji dar ljudima i da, kada se obavlja kako treba, ujedinjuje čoveka sa Bogom.
Pogledajte ponovo u gornju sobu gde je Isus oprao noge svojih učenika. Juda je bio među njima, iako je đavo već bio stavio u njegovo srce to da izda svog Gospoda i već je bila napravljena pogodba sa svešteničkim starešinama. Isus je dobro znao šta je bilo u Judinom srcu, ali drugi učenici, Judina sabraća, to nisu znali. Isus je sve vreme znao za pohlepu koja je bila u Judinom srcu i znao je da će ga ta pohlepa učiniti Njegovim izdajnikom. Znao je za bes koji je ispunio Judino srce kada nije uspeo da obezbedi vrednost ulja koje je izliveno na Učitelja. Video je Judu kako odlazi svešteničkim poglavarima i pravi pogodbu koja je zapravo značila ubistvo. Ipak, Gospod je nastavio da pere i Judine noge, isto kao što je učinio i ostalima. Nikakva senka različitosti se nije primetila u Njegovom postupanju prema njima. Delom, izgledom ili gestom Isus nije dao nikakav nagoveštaj da zna da Juda nije bio tako odan, kao ostali od dvanaestorice. Njegov odnos sa Judom, izdajnikom, bio je obeležen istom nežnošću kao i sa Jovanom, omiljenim učenikom. Neka oni koji običavaju da pranje nogu smatraju činom ljubaznosti sagledaju ovaj njegov aspekat, kao primer ljubaznosti kakvu svet nikada nije video.
Međutim, to nije bio samo neki čin puke ljubaznosti. To je bila ljubaznost koja prirodno izvire iz savršene ljubavi. Nije bilo ničega što je kod Isusa bilo „pretvaranje“. On je bio upravo onakav kakvim se i činilo da jeste. On se nije prisiljavao ni na koji potez u postupanju. U svetu se visina „dobrog vaspitanja“ pokazuje u čoveku koji može da zadrži mirnu spoljašnjost, dok iznutra ključa od ogorčenosti i besa; a Isus je imao to savršenstvo dobrog vaspitanja za koje svet nikada ne može znati. To je bilo vaspitanje koje je obeležje najstarije od „starih porodica“ – Božje porodice. On je postupao smireno, zato što je iznutra bio smiren. On nije pravio razliku u svom postupanju prema učenicima, zato što nije osećao nikakvu razliku. Njegov karakter je bio karakter Boga, koji „čini da Njegovo Sunce izlazi i na zle i na dobre i šalje kišu i na pravedne i na nepravedne“ (Matej 5,45) „Jer je on blag i prema nezahvalnima i zlima“ (Luka 6,35 – Sinod SPC). Isus je sa Judom postupao blago, zato što je osećao blagost prema njemu. U Njegovom srcu nije bilo ni traga gorčine, nikakvog nadiranja besa, nikakve osvete ili onoga što ljudi uživaju da nazivaju „pravednom ogorčenošću“. Ipak, Isus je bio „u svačemu iskušan kao i mi“ (Jevrejima 4,15 – Bakotić). Imao je našu prirodu, kako bi nepravda mogla da Ga izazove isto koliko i nas. Savršena ljubav koju je On pokazao prema svima jeste dokaz sile Božanske prirode da proguta ljudsku. Bog je Njemu dao „vlast nad svakim telom“ (Jovan 17,2 – Karadžić), kako bi ista nesebična ljubav mogla da se pokaže i u nama.
Ljubav koju je Isus pokazao pranjem Judinih nogu bila je ona ista koja je podstakla molitvu za one koji su Ga razapeli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Luka 23,34 – Čarnić). On, koji je oprao Judine noge, isto tako spremno bi oprao i noge Pilata ili svešteničkih starešina. I ne samo da bi oprao noge tim ljudima, da je prilika to zahtevala, već bi obavio bilo koju drugu službu za njih; jer pranje nogu je ostalo kao primer svih vrsta službi za druge. Nijedan čovek nikada nije učinio podlije delo, nego Juda; i činjenica da je Isus učinio za njega najponizniju službu, znajući da je on u to vreme bio pod neposrednim uticajem đavola, planirajući najbezdušniju podmuklost protiv svog najvećeg Dobrotvora, jeste dokaz za nas da bi Hristos rado i s ljubavlju služio svojim najgorim neprijateljima. Ovo je čvrst temelj utehe za nas, koji nam omogućava da Mu dođemo sa poverenjem, uprkos svojim gresima protiv Njega; ali je i više od toga; to nam je lekcija kako bi trebalo da postupamo prema onima koji se mogu smatrati našim neprijateljima.
Veoma je malo deklarisanih Hristovih sledbenika koji Ga slede u činu pranja nogu, pa ipak, zapovest da to činimo je tako izričita, kao i svaka zapovest koja se nalazi u Bibliji. Slušajte: „Pa ako sam ja, Gospod i Učitelj, oprao noge vama, onda treba i vi da perete noge jedan drugom. Dao sam vam primer da i vi činite onako kako sam ja učinio vama“. Vi treba da perete noge jedni drugima; odnosno, to je dužnost; vi ste dužni da to činite jedni drugima. Pretpostavimo da neko u Bibliji nađe sličan govor što se tiče nedelje, kako bi se samo uhvatili za to. Šta bi zagovornici držanja nedelje dali za jednu takvu izjavu o tom danu. I kada bi postojala jedna takva izjava, ona bi bila presudna. Kada Isus kaže da treba da učinimo bilo šta, to bi trebalo da važi za sve Njegove učenike; mi treba to da učinimo bez ikakvog preispitivanja. Stvari koje možda ne razumemo, biće nam pojašnjene kroz izvršavanje. U držanju Gospodnjih zapovesti je velika plata (Psalam 19,11). „Ako ovo znate, blagosloveni ste ako to činite“ (Jovan 13,17 – KJV).
Ako znate – šta to? – Ako znamo da „sluga nije veći od svoga gospodara, ni poslanik od onoga koji ga je poslao“. Ako čovek to zna (a to je tako jednostavno, da svako treba da zna), biće njegovo veliko zadovoljstvo, i smatraće čašću, da mu bude dozvoljeno da čini ono što čini i njegov Gospod. Neki kažu da „misle previsoko o sebi“ da bi učestvovali u nekom takvom činu kao što je pranje nogu. To je tužno stanje da bi se bilo u njemu. To znači misliti o sebi više, nego što neko treba da misli. To znači misliti da smo veći, nego Onaj koji nas je poslao. Niko ne može naći bilo koji izgovor za to što ne sledi Isusov primer, a da to ne bude osuda Gospoda slave.
Međutim, iako nam Isusove reči ne dozvoljavaju da izbegnemo doslovno praćenje Njegovog primera, sam doslovni čin pranja nogu ne znači pratiti taj primer. Mi ne možemo činiti kao što je On činio, osim u istom Duhu. Ako nemamo um koji je bio u Hristu, ne možemo činiti dela koja je On činio. Onaj koji pere noge brata, a istovremeno gaji i najslabiju senku neprijateljstva prema njemu, ili ne gaji bratoljubiva osećanja, ne sledi Hristov primer. I više od toga, ako u njegovom srcu postoji neki osećaj gorčine prema bilo kojoj duši na Zemlji, on ne sledi Hristov primer, bez obzira koliko često pere noge braći. Ako se u njegovom srcu nalazi neka skrivena ljutnja (kivnost, zlovolja – prim. izdavača), ako se oseća povređenim ili žalosnim, zato što je neko loše postupao prema njemu, onda on ne sledi primer Gospodara; jer Hristos nije imao takva osećanja i to je stanje srca koje određuje vrednost bilo kog postupka. Očigledno je da niko ne može činiti onako kako je Hristos činio, ukoliko nije pravedan, kao što je Hristos bio. Zato svima mora biti veoma jasno da je ovaj obred pranja nogu sračunat da dovede sve vernike u potpuno savršeno jedinstvo i sklad sa Hristom; a to bi značilo potpuni sklad jednih sa drugima i savršenu ljubav za sve ljude, čak takvu ljubav koja je vodila Isusa da dâ svoj život za svoje neprijatelje. Kako je to čudesan obred, koji je Hristos ostavio crkvi, da često dovodi članove do toga da se suoče sa pitanjem da li su prožeti Njegovim Duhom i da li hodaju Njegovim koracima ili su se nesvesno udaljili od Njega!
Još jednu stvar bi trebalo zapaziti: Isus je bio pomazan Svetim Duhom i silom i „išao je čineći dobro i isceljujući sve koje je đavo mučio“ (Dela 10,38 – KJV). Onaj koji sledi Hristov primer mora takođe da ide čineći dobro i pomažući isceljenje zbog svih zala koje đavo dovodi na ljude. On mora biti spreman da svakoj osobi pruži bilo koju pomoć koja je potrebna. On mora biti spreman da pruži hrišćansku pomoć svima kojima je pomoć potrebna, bez obzira da li su to braća po veri ili oni koji preziru i mrze veru. „Zato, dakle, dok imamo vremena (priliku – SSP), činimo dobro svakome, a osobito onima koji su s nama u veri!“ (Galatima 6,10 – D. Stefanović). Obred pranja nogu koji je sam Hristos uspostavio u crkvi, jeste naše ispovedanje vere i praksa – uzajamna objava da dajemo sebe Hristu, da činimo onako kako je On činio – objava da ono što činimo jedan za drugog, spremni smo da učinimo za bilo koga. Ako to ne znači ovo, onda je to samo prazna forma. Ali Gospod nema nikakve puke ceremonije u crkvi. Crkva je Njegovo telo i zato mora biti ispunjena Njegovim životom. Kakav je ovo blagosloveni dar koji je On obezbedio za sve svoje sledbenike, da bi mogli znati da su jedno sa Njim. Ovde možemo znati, kao što posetilac starog Jerusalima ne može, da hodamo Hristovim stopama i da je On s nama dok hodamo.
16. april 1899.