Kad blage mere nisu uspele da navedu faraona da prizna Božju moć, poslani su sudovi. Bog koji od početka zna kraj rekao je da će faraonovo srce otvrdnuti i čak da će ga On sam otvrdnuti; tako je i bilo. Međutim, ne smemo pretpostaviti da je Bog namerno otvrdnuo faraonovo srce protiv njegove volje, kao da nije mogao da popusti da je to želeo. Bog šalje snažne obmane da bi ljudi verovali laž, samo ako odbacuju istinu. Ako neko želi da vrši Božju volju, onda treba da sazna šta Bog uči; ali, za onoga koji odbaci istinu ne ostaje ništa osim tame i prevare.
Zanimljivo je zapaziti da se i u tome što je otvrdnuo faraonovo srce ispoljila Božja milost. Jednostavan Gospodnji zahtev faraon je prezrivo odbacio. Onda su došla zla, ali ne odmah, već sa dovoljno razmaka da faraon ima vremena za razmišljanje. No, dokle god se činilo da je moć vračara bila veća od one koju su pokazali Mojsije i Aron, faraon nije hteo da popusti. A onda je postalo očigledno da postoji veća sila od one koju su posedovali vračari. Oni su takođe učinili da se žabe rašire po zemlji, ali ih nisu mogli ukloniti. „A Faraon dozva Mojsija i Arona i reče: molite Gospoda da ukloni žabe od mene i od naroda mojega, pak ću pustiti narod da prinesu žrtvu Gospodu“ (2. Mojsijeva 8,8). Faraon je već dovoljno naučio o Gospodu da Ga je mogao nazvati imenom.
„I ode Mojsije i Aron od Faraona; i zavapi Mojsije ka Gospodu za žabe koje beše pustio na Faraona. A Gospod učini po reči Mojsijevoj; i pocrkaše žabe, i oprostiše ih se kuće i sela i polja. I na gomile ih zgrtahu, da je smrdela zemlja. A kad Faraon vide gde odahnu, otvrdnu mu srce, i ne posluša ih, kao što beše kazao Gospod.“ (2. Mojsijeva 8,12-15 – Daničić)
„Ako se i pomiluje bezbožnik, ne uči se pravdi, u zemlji najpravednijoj čini bezakonje i ne gleda na veličanstvo Gospodnje“ (Isaija 26,10). Tako je bilo i sa faraonom. Božji sud je učinio da se njegova oholost smanji, ali „kada je Faraon video da je nastupilo olakšanje, srce mu je otvrdnulo“.
„A Faraon reče: Pustiću vas da prinesete žrtvu Gospodu Bogu svom u pustinji; ali da ne idete dalje; pa se molite za me. A Mojsije reče: Evo ja idem od tebe, i moliću se Gospodu da odu bubine od Faraona i od sluga njegovih i od naroda njegovog sutra; ali nemoj opet da prevariš, i da ne pustiš narod da prinese žrtvu Gospodu. I ode Mojsije od Faraona, i pomoli se Gospodu. I učini Gospod po reči Mojsijevoj, te odoše bubine od Faraona i od sluga njegovih i od naroda njegovog; ne osta ni jedna. Ali opet otvrdnu srce Faraonovo, i ne pusti narod.“ (2. Mojsijeva 8,28-32)
I to se ponavljalo tokom svih zala. Sve pojedinosti svakog slučaja nisu zapisane, ali vidimo da su upravo Božje dugo strpljenje i milost otvrdnuli faraonovo srce. Isto propovedanje koje je utešilo srca mnogih u Isusovo vreme, kod drugih je izazvalo još veće ogorčenje prema Njemu. Lazarovo vaskrsenje iz mrtvih utvrdilo je u srcima neverujućih Jevreja odlučnost da ubiju Isusa. Poslednji sud otkriće činjenicu da je svako, ko je otvrdnulog srca odbacio Gospoda, to učinio uprkos otkrivenju Njegove milosti.
„Posle reče Gospod Mojsiju: Ustani rano i izađi pred Faraona, i reci mu: Ovako veli Gospod Bog jevrejski: Pusti narod moj da mi posluži. Jer ću sada pustiti sva zla svoja na srce tvoje i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znaš da niko nije kao ja na celoj zemlji. Jer sada kad pružih ruku svoju, mogah i tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi više bilo na zemlji; Ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju, i da se pripoveda ime moje po svoj zemlji.“ (2. Mojsijeva 9,13-16)
Još doslovniji prevod sa jevrejskog glasi: „Jer mogao sam da pružim ruku svoju, mogao sam tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi više bilo na zemlji. Ali te ostavih da živiš, da ti pokažem silu svoju, i da se ime moje objavi po svoj zemlji.“ (Prevod dr Kalisch)
Pri pažljivom upoređivanju vidi se da je ta misao izražena u već citiranom tekstu, iako ne tako jasno.
Nije tačno, kao što se često olako pretpostavlja, da je Bog stvorio faraona sa izrazitim ciljem da bi na njemu iskalio svoj gnev. Takva ideja sramoti Gospodnji karakter. Ali činjenica je da je Bog mogao da uništi faraona na samom početku, i da je bez odlaganja mogao da oslobodi svoj narod. Međutim, to ne bi bilo u skladu sa Gospodnjim nepromenljivim načinom postupanja da svakom čoveku pruži dovoljno prilika da se pokaje. Bog je dugo trpeo faraonovu tvrdoglavost, i sada je odlučio da pošalje teže sudove. Pa ipak, upozorava ga da bi i sada mogao da se odvrati od svog zla.
Bog je održao faraona u životu i odlagao svoje najoštrije sudove da bi mu pokazao svoju silu. Ali u to vreme Bog je ispoljavao svoju silu radi spasenja svog naroda, a sila Božja na spasenje je jevanđelje. Zato je Bog održavao faraona u životu uprkos njegovoj tvrdoglavosti, da bi mu dao dovoljno vremena da upozna jevanđelje. To jevanđelje je bilo dovoljno moćno da spase faraona, kao što je bilo moćno da spase Izraelce.
Revidirano izdanje (na engleskom) upotrebljeno je zbog toga što je jasnije od uobičajenih prevoda, a ne zato što se u svakom od njih ne nalazi ista istina. Uzmimo uobičajeni prevod: „Ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju, i da se pripoveda ime moje po svoj zemlji“; ovde je očigledno da je Bog doveo faraona na presto. I u ovom slučaju se nikako ne govori da ga je Bog stvorio sa ciljem da ga muči i ubije. Tekst jasno kaže da je razlog tome bio da bi se pokazala Božja sila i da bi se tako objavilo Njegovo ime po svoj zemlji. Zaključiti da Bog može da pokaže svoju silu i objavi svoje ime samo uništavanjem ljudi, znači sramotiti Ga i suprotno je jevanđelju. Milost Njegova traje doveka.
Božji cilj je bio da se Njegovo ime hvali po svoj zemlji. To se i dogodilo, jer čitamo da su se četrdeset godina kasnije hananski narodi uplašili od dolaska Izraelaca, jer su se setili šta je Bog učinio da ih oslobodi iz Egipta. Međutim, Božja namera bi se ostvarila i da se faraon pokorio Gospodnjim željama. Pretpostavimo da je faraon priznao Gospoda i prihvatio jevanđelje koje mu se propovedalo. Kakav bi bio rezultat? On bi učinio ono šta je učinio Mojsije: zamenio bi egipatski presto Hristovom sramotom i imao mesto u večnom nasledstvu. Tako bi bio najmoćnije oruđe koje objavljuje Gospodnje ime po svoj zemlji. Sama činjenica da je neki moćni car prihvatio jevanđelje objavila bi Gospodnju silu isto tako delotvorno kao što su to učinila zla. A sam faraon, umesto da bude progonitelj Božjeg naroda, mogao je da postane, kao Pavle, propovednik vere. Nažalost, nije (s)poznao (upoznao – Čarnić; prepoznao – SSP) vreme svog pohođenja.
Posebno zapazimo činjenicu da je Božji cilj bio da se Njegovo ime objavi po svoj zemlji. Sve ovo nije trebalo da se odigrava negde u nekom zabačenom uglu. Izbavljenje iz Egipta nije bilo nešto što je trebalo da se tiče samo nekolicine ljudi u nekom delu zemlje. Trebalo je da se objavi „svim narodima“. U skladu sa obećanjem datim Avramu, Bog je oslobađao sinove Izraelove iz ropstva, ali to izbavljenje nije bilo samo zbog njih. Kroz njihovo oslobođenje Njegovo ime i sila trebalo je da se pronesu do najudaljenijih delova sveta. Vreme za ispunjenje obećanja koje je zakletvom dato Avramu, približilo se; ali pošto je u to obećanje bila uključena cela zemlja, bilo je potrebno da se jevanđelje naširoko propoveda. Da bi obavio taj posao, Bog je izabrao sinove Izraelove. Oko njih kao jezgra, trebalo je da se osnuje Božje carstvo. To što nisu bili verni poverenom zadatku, samo je odložilo, ali ne i promenilo Božji plan. Iako nisu objavili Gospodnje ime, pa su ga se čak i odrekli, Bog je rekao: „Ali tako ja živ bio, i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje.“ (4. Mojsijeva 14,21)
(Sadašnja istina, 10. septembar 1896)