Zapazili smo ponavljanje obećanja i zakletvu koja ga je potvrdila. Ali, u ovom obećanju nalazi se još jedan važan element koji nismo posebno naglasili. A to je: „I naslediće seme tvoje vrata neprijatelja svojih“ (1. Mojsijeva 22,17). Ovo je dostojno najpažljivijeg razmatranja, jer predstavlja zaključak jevanđelja.
Nikad ne smemo da zaboravimo da su „Abrahamu rečena obećanja i potomku njegovu. Ne veli: ‘I potomcima’, kao za mnoge, nego kao za jednoga: ‘I potomku tvojemu, koji je Krist’“ (Galatima 3,16 – Šarić). Postoji samo jedan potomak, a to je Hristos; međutim, „svi vi koji ste se u Hrista krstili, u Hrista ste se obukli“. I „ako ste Hristovi, onda ste Avraamovo potomstvo, naslednici po obećanju“ (Stihovi 27.29). Nigde Sveto pismo ne govori o nekom drugom Avramovom potomku. Prema tome, obećanje dato Avramu dovelo je do sledećeg: Hristos, i oni koji pripadaju Njemu – „potomku tvom“ – naslediće vrata svojih neprijatelja.
Preko jednog čoveka na svet je došao greh. Iskušenje je došlo kroz sotonu, zakletog Hristovog neprijatelja. Sotona i njegova vojska su Hristovi neprijatelji, kao i svega što je nalik Hristu. Oni su neprijatelji svakog dobra i svih ljudi. „Neprijatelj“ koji je posejao kukolj je đavo. Ime „sotona“ znači protivnik. „Vaš protivnik, đavo, ide okolo kao lav koji riče tražeći koga da proždere“ (1. Petrova 5,8 – Čarnić). Obećanje da će Avramovo potomstvo naslediti vrata svojih neprijatelja je obećanje pobede nad grehom i sotonom, zahvaljujući Isusu Hristu.
To se vidi iz reči sveštenika Zarije kad je bio ispunjen Svetim Duhom. On je prorokovao:
„Neka je blagosloven Gospod Bog Izrailjev što je posetio i iskupio svoj narod, i podigao nam rog spasenja u domu svoga sluge Davida, kao što je obrekao od davnine kroz usta svojih svetih proroka spasenje od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milost našim očevima i da se seti svoga svetog saveza, zakletve kojom se zakleo našem ocu Avraamu, da će nam dati da mu služimo bez straha izbavljeni od neprijateljske ruke u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.“ (Luka 1,68-75 – Čarnić)
Ove reči je izgovorio prilikom rođenja Jovana Krstitelja, Hristovog preteče. One direktno spominju obećanje i zakletvu koje upravo proučavamo. Podstakao ih je Sveti Duh. Prema tome, mi jednostavno sledimo Duha kad kažemo da je obećanje o nasleđivanju vrata naših neprijatelja izbavljenje (oslobođenje) od moći sotonine vojske. Kad je Hristos poslao dvanaestoricu, „dade im silu i vlast nad svim đavolima“ (Luka 9,1). Ova sila biće do završetka vremena na raspolaganju Njegovoj crkvi, jer Hristos je rekao: „A znaci onima koji veruju biće ovi: imenom mojim izgoniće đavole...“ (Marko 16,17). I ponovo: „ko veruje u mene činiće dela koja ja činim, činiće i veća od ovih, jer ja idem k Ocu.“ (Jovan 14,12 – Čarnić)
Smrt je došla sa grehom, a pošto je sotona začetnik greha, on ima vlast nad smrću. Teologija izvedena iz neznaboštva može navesti čoveka da kaže da je smrt prijatelj; ali svaka pogrebna povorka i svaka gorka suza prolivena za pokojnikom objavljuje da je smrt neprijatelj. Biblija to izjavljuje i govori o njenom uništenju. Govoreći o braći, i obraćajući se braći ona kaže:
„Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživeti. Ali svaki u svom redu: kao prvenac Hristos, zatim oni koji Hristu pripadaju - prilikom njegovog dolaska, onda dolazi kraj, kad preda carstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo, svaku vlast i silu. Jer on treba da vlada ‘dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje’. Smrt će biti uništena kao poslednji neprijatelj.“ (1. Korinćanima 15,22-26 – Čarnić)
Ovo nam govori da dolazi kraj sa Gospodnjim dolaskom, i kad se to dogodi, svi Hristovi neprijatelji biće položeni pod Njegove noge u skladu s onim što je Otac rekao Sinu: „Sedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim“ (Psalam 110,1). A poslednji neprijatelj koji će biti uništen je smrt. Jovan je u viziji gledao male i velike kako u onaj poslednji veliki dan stoje na sudu pred Bogom. Oni čija imena nisu bila zapisana u Jagnjetovoj knjizi života, biće bačeni u jezero ognjeno. „I smrt i ad (predeo mrtvih – Bakotić, D. Stefanović; podzemlje – SSP, Stvarnost) behu bačeni u vatreno jezero. Ovo je druga smrt, vatreno jezero.“ „Blažen je i svet onaj koji ima udela u prvom uskrsu; nad ovima druga smrt nema vlasti.“ (Otkrivenje 20,14.6 – Čarnić)
Obećanje: „I naslediće potomstvo tvoje vrata neprijatelja svojih“ može da se ispuni tek kad svekoliko potomstvo pobedi sve svoje neprijatelje. Hristos je pobedio, a mi već sada možemo da zahvalimo Bogu „koji nam daje pobedu kroz Gospoda našega Isusa Hrista“ (1. Korinćanima 15,57 – Čarnić). Međutim, bitka nije gotova, ni kod nas; ima mnogo onih koji će biti pobednici, a koji se još nisu svrstali pod Gospodnju zastavu; a neki od onih koji sada pripadaju Njemu, mogu da okrenu leđa veri. Zato obećanje obuhvata samo kraj delovanja jevanđelja i vaskrsenje svih pravednika – Avramove dece – i oblačenje u besmrtnost pri drugom Hristovom dolasku.
„A ako ste Hristovi, onda ste Avraamovo potomstvo, naslednici po obećanju.“ Posedovanje Svetoga Duha je razdvajajuća osobina onih koji pripadaju Hristu. „Ko pak nema Duha Hristova, taj njemu ne pripada“ (Rimljanima 8,9 – Čarnić). Međutim, svako ko ima Duha ima i garanciju vaskrsenja, jer „Duh onoga koji je Isusa vaskrsao iz mrtvih, onaj koji je vaskrsao iz mrtvih Hrista (Isusa) oživeće i vaša smrtna telesa svojim Duhom, koji u vama obitava.“ (Rimljanima 8,11 – Čarnić).
Kao što vidimo, nada obećanja datog Avramu bilo je vaskrsenje umrlih pri Gospodnjem dolasku. Nada u Hristov dolazak je „blažena nada“ koja je podizala duh Božjeg naroda još od Avramovog vremena, zapravo od Adamovog vremena. Često kažemo kako su sve žrtve ukazivale na Hrista, a gotovo isto tako često nismo svesni onoga šta ta tvrdnja znači. Ona ne može da ukazuje na vreme kad treba da se dobije oproštenje greha, jer su ga imali svi patrijarsi kao i svi nakon Hristovog raspeća. Posebno su spomenuti Avelj i Enoh, u mnoštvu drugih, da su bili opravdani verom. Hristov krst je bio isto tako stvaran u Avramovo vreme kao što to može biti za svakoga ko danas živi.
Prema tome, šta je pravo značenje tvrdnje da su sve žrtve od Avelja do Hristovog vremena ukazivale na Hrista? To znači ovo: Jasno je da su ukazivale na Hristovu smrt; to nije potrebno još jednom ponavljati. Ali šta vredi Hristova smrt bez vaskrsenja? Pavle je propovedao Hrista, i to raspetog, ali je najozbiljnije propovedao Isusa i vaskrsenje. Propovedati raspetog Hrista znači propovedati vaskrslog Hrista. A Hristovo vaskrsenje u sebi ima vaskrsenje svih koji pripadaju Njemu. Prema tome, dobro poučeni Jevreji, oni koji su verovali, pokazivali su žrtvama koje su prinosili svoju veru u obećanje dato Avramu, a koje je trebalo da se ispuni prilikom Gospodnjeg dolaska. Meso i krv žrtve predstavljali su Hristovo telo i krv, kao što to predstavljaju hleb i vino pri Gospodnjoj večeri, na kojoj mi, isto kao oni, „Gospodnju smrt objavljujete dok on ne dođe.“ (1. Korinćanima 11,26 – SSP)
(Sadašnja istina, 16. juli 1896)