„Verom je Avraam, kad je pozvan da ode na mesto koje će kasnije primiti u nasledstvo, poslušao i pošao, iako nije znao kuda ide. Verom se u obećanoj zemlji nastanio kao stranac u tuđini, stanujući pod šatorima sa Isaakom i Jakovom, sunaslednicima istog obećanja, jer je iščekivao Grad sa čvrstim temeljima, čiji je graditelj i tvorac Bog. Verom je dobio i moć da začne potomstvo, iako je već bio zašao u godine - a i sama Sara je bila nerotkinja - jer je vernim smatrao Onoga koji je obećao. Tako je od jednog čoveka, bezmalo mrtvog, poteklo potomaka koliko i zvezda na nebu i neizbrojivih kao pesak na morskoj obali. Svi su oni živeli u veri sve do svoje smrti, ne primivši obećano. Samo su ga izdaleka videli i pozdravili, priznajući da su stranci i došljaci na zemlji. A oni koji tako govore, pokazuju da traže otadžbinu. Da su pri tom mislili na onu iz koje su došli, imali su još priliku da se u nju vrate. Ali, oni su čeznuli za boljom, to jest nebeskom otadžbinom. Zato se Bog ne stidi da se zove njihov Bog jer im je pripremio Grad.“ (Jevrejima 11,8-16 – SSP)
Prvo što zapažamo u ovom odlomku Pisma jeste da su svi oni bili naslednici. Već smo saznali da je i sam Avram za svog života bio samo naslednik, jer je trebalo da umre pre nego što njegovo potomstvo bude oslobođeno ropstva. Ali, Isak i Jakov, njegovi neposredni potomci, bili su isto tako naslednici. Deca su, zajedno sa svojim očevima, bila naslednici tog istog obećanog nasledstva.
Ne samo oni, jer su od Avrama proizašli mnogi, „kao zvezde nebeske mnoštvom, i kao nebrojeni pesak pokraj mora“. I oni su bili naslednici tog obećanja, jer „svi su oni živeli u veri sve do svoje smrti, ne primivši obećano. Samo su ga izdaleka videli i pozdravili, priznajući da su stranci i došljaci na zemlji.“ Zapamtimo da je veliko mnoštvo Avramovih potomaka pomrlo „ne primivši obećano“. Zapazimo da se ovde spominje „obećano“. Ovde nije bila reč o nekom delu koji nisu primili, već o celom obećanju. Sva obećanja se ostvaruju samo u Hristu koji je Potomak, i ona nisu mogla da se ispune na onima koji pripadaju Njemu pre nego što se ispune u Njemu; čak i onda On mora da čeka dok Njegovi neprijatelji ne budu položeni pod Njegove noge.
U skladu sa rečima da su pomrli u veri ne primivši obećanja, ali su priznali da su gosti i došljaci na zemlji, imamo reči cara Davida stotinama godina posle oslobođenja iz Egipta: „Jer sam gost u Tebe i došljak kao i svi stari moji“ (Psalam 39,12). I kad je na vrhuncu svoje moći pred mnoštvom naroda predao carstvo svom sinu Solomunu, rekao je: „Jer smo došljaci pred Tobom i gosti kao svi oci naši; dani su naši na zemlji kao sen i nema stajanja.“ (1. Dnevnika 19,15)
Razlog zašto ovo bezbrojno mnoštvo nije primilo obećano nasledstvo iskazan je rečima: „Jer, Bog je za nas predvideo nešto bolje, da oni ne dostignu savršenstvo bez nas“ (Jevrejima 11,40 – SSP). Ostale pojedinosti razmotrićemo kad dođemo do njihovog vremena.
Avram je čekao grad koji ima temelje, kome je zidar i Tvorac Bog. Ovaj grad sa temeljima opisan je u Otkrivenju 21,10-14.19 (Čarnić):
„I odvede me u duhu na veliku i visoku goru i pokaza mi sveti grad Jerusalim kako silazi sa neba od Boga u slavi Božijoj. Njegova luča beše kao najskuplji dragi kamen, kao kristalno svetli kamen jaspis. Imaše velik i visok zid sa dvanaest vrata, a na vratima dvanaest anđela i napisana imena; to su imena dvanaest plemena Izrailjevih.
Od istoka troja vrata i od severa troja vrata i od juga troja vrata i od zapada troja vrata. A zid gradski imaše dvanaest temelja i na njima dvanaest imena dvanaestorice Jagnjetovih apostola. Temelji gradskog zida behu ukrašeni svakovrsnim dragim kamenjem.“
To je delimičan opis grada koji je Avram čekao. Njegovi potomci čekali su taj isti grad, čiji opis daju stari proroci. Ako su želeli, mogli su da imaju dom na ovoj zemlji. Haldeja je bila jednako plodna kao Palestina i bila bi dovoljna da u njoj imaju privremen dom kao u bilo kojoj drugoj zemlji. Ali, nijedan ih ne bi zadovoljio, jer „oni su čeznuli za boljom, to jest nebeskom otadžbinom. Zato se Bog ne stidi da se zove njihov Bog jer im je pripremio Grad“ (Jevrejima 11,16 – SSP). Imajmo na umu ovaj biblijski tekst, jer će nas on voditi u našem daljem proučavanju sinova Izraelovih. Prava Avramova deca ispunjenje ovog obećanja nisu nikad očekivala na ovoj zemlji, već na novoj.
Ova želja za nebeskom zemljom omogućila je pravim naslednicima da se lako snađu u ovozemaljskim događanjima, kao što je to ilustrovano u Isakovom životu. Otišao je u filistejsku zemlju i posejao u njoj žito, „i dobi one godine po sto, tako ga blagoslovi Gospod. I obogati se čovek, i napredovaše sve više, te posta silan. I imaše ovaca i goveda i mnogo sluga; a Filisteji mu zaviđahu. … I Avimeleh reče Isaku: Idi od nas, jer si postao silniji od nas. I Isak otide odande, i razape šatore u dolini gerarskoj, i nastani se onde.“ (1. Mojsijeva 26,12-17)
Iako je Isak bio silniji od naroda u čijoj je zemlji živeo, ipak je na njihov zahtev otišao od njih, bez obzira što je dobro napredovao. Nije hteo da se bori za posed nekakvog zemaljskog imanja.
Isti duh je pokazao kad je otišao u Gerar. Isakove sluge otkopale su bunare (studence) koji su pripadali Avramu, a onda su kopali u dolini i naišli na izvorsku vodu. A gerarski pastiri su se svađali s njima govoreći: „Naša je voda.“ Isak je otišao i iskopao novi bunar; a gerarski pastiri su prisvojili i njega. „Tada se podiže odande, i iskopa drugi studenac, i oko njega ne bi svađe; zato ga nazva Rehovot, govoreći: Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji.“ (1. Mojsijeva 26,18-22)
„I istu noć javi mu se Gospod, i reče: Ja sam Bog Avrama oca tvog. Ne boj se, jer sam ja s tobom, i blagosloviću te i umnožiću seme tvoje Avrama radi sluge svog. I načini onde žrtvenik, i prizva ime Gospodnje; i onde razape šator svoj.“ (1. Mojsijeva 26,24.25)
Isak je dobio obećanje bolje zemlje, nebeske, i zato nije hteo da se bori za vlasništvo nad nekoliko kvadratnih kilometara zemljišta na ovoj grehom prokletoj zemlji. A i zašto bi? To nije bilo nasledstvo koje mu je Bog obećao; i zašto bi se borio za deo zemlje u kojoj je bio samo gost? Istina, morao je da živi, ali dopustio je Gospodu da On upravlja za njega. Kad su ga isterali s jednog mesta, otišao je u drugo, dok konačno nije našao mir i onda je rekao: „Sad nam dade Gospod prostora.“ U ovome je pokazao pravi Hristov duh kojim „kad su ga vređali, nije odgovarao uvredom, i kad je stradao, nije pretio, nego se prepustio Onome koji pravedno sudi.“ (1. Petrova 2,23 – SSP)
U ovome imamo primer. Ako smo Hristovi, onda smo potomstvo Avramovo i po obećanju naslednici. Zato treba da sledimo Hristove propise. Evo jednog od njih: „A ja vam kažem da se ne protivite zlu; nego ako te ko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi; i onome koji hoće da se parniči s tobom i da ti uzme haljinu, podaj mu i ogrtač“ (Matej 5,39.40 – Čarnić). Mnogi koji sebe smatraju hrišćanima misle da je tako nešto maštarija i potpuno nepraktično. Ali ovakvi propisi su namenjeni svakodnevnoj upotrebi. Hristos ih je primenjivao, a mi i u Isakovom slučaju imamo primer.
Međutim, čujemo kako drugi govore:„Ako postupimo kao što ovaj tekst kaže, izgubićemo sve što imamo na ovom svetu“. Pa ni onda ne bismo bili u goroj situaciji nego što je bio Gospod Hristos ovde na zemlji. Treba da zapamtimo da „zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno“ (Matej 6,32 – Čarnić). Onaj ko se stara za vrapce u stanju je da se stara za one koji su svoj slučaj poverili Njemu. Mi vidimo da je Isak napredovao iako se nije „borio za svoja prava“. Obećanje koje je dao očevima, isti Bog dao je i nama. „Tada ih još beše malo na broj, beše ih malo, i behu došljaci. Iđahu od naroda do naroda, iz jednog carstva k drugom plemenu. Ne dade nikome da im naudi, i kažnjavaše za njih careve: ‘Ne dirajte u pomazanike moje, i prorocima mojim ne činite zla’“ (Psalam 105,12-15). Isti Bog se još uvek stara za one koji se uzdaju u Njega.
Nasledstvo koje je Gospod obećao svome narodu, potomstvu Avramovom, ne stiče se borbom, osim duhovnim oružjem – Hristovom vojnom opremom – protiv sotonine vojske. Oni koji traže zemlju koju je Bog obećao, izjavljuju da su gosti i došljaci na ovoj zemlji. Oni ne mogu da se služe mačem, čak ni u samoodbrani, a još manje za osvajanje. Gospod je njihov branilac. On kaže: „Ovako veli Gospod: Da je proklet čovek koji se uzda u čoveka i koji stavlja telo sebi za mišicu, a od Gospoda odstupa srce njegovo. Jer će biti kao vres u pustinji, koji ne oseća kad dođe dobro, nego stoji u pustinji, na suvim mestima u zemlji slanoj i u kojoj se ne živi. Blago čoveku koji se uzda u Gospoda i kome je Gospod uzdanica. Jer će biti kao drvo usađeno kraj vode i koje niz potok pušta žile svoje, koje ne oseća kad dođe pripeka, nego mu se list zeleni, i za sušne godine ne brine se i ne prestaje rađati rod“ (Jeremija 17,5-8). On nije obećao da će na licu mesta, pa čak ni u ovom životu ispraviti sve nepravde kojima smo izloženi; ali On ne zaboravlja vapaj siromaha i zato je rekao: „Moja je osveta, ja ću vratiti.“ (Rimljanima 12,19)
„Neka stoga oni koji stradaju po Božijoj volji, povere svoje duše vernom Stvoritelju čineći dobro“ (1. Petrova 4,19 – SSP). Ovo možemo učiniti sa potpunim poverenjem da će „Gospod pokazati pravdu nevoljnome i pravicu ubogima.“ (Psalam 140.12)
Događaj sa Isavom daje još jedan dokaz da nasledstvo obećano Avramu i njegovom potomstvu nije bilo samo za ovo vreme i da bude uživano samo u ovom životu; nego je bilo za večnost, da bude uživano i u budućem životu. Ovaj događaj iznesen je sledećim rečima:
„Jednom Jakov skuva jelo, a Isav dođe iz polja umoran. I reče Isav Jakovu: Daj mi da jedem to jelo crveno, jer sam umoran. Otuda se prozva Edom. A Jakov mu reče: Prodaj mi danas prvenaštvo svoje. A Isav odgovori: Evo, hoću da umrem, pa šta će mi prvenaštvo? A Jakov reče: Zakuni mi se danas. I on mu se zakle; tako prodade svoje prvenaštvo Jakovu. I Jakov dade Isavu hleba i skuvanog leća (sočiva), i on se najede i napi, pa usta i otide. Tako Isav nije mario za prvenaštvo svoje.“ (1. Mojsijeva 25,29-34)
U Poslanici Jevrejima za Isava piše da je bio „opoganjen“ zato što je prodao svoje prvenaštvo (rođenjem stečeno pravo na prvenstvo – prim. izdavača). To pokazuje da se u ovoj trgovini radilo o nečemu drugom osim ludosti. Čovek bi rekao da je detinjasto prodati rođenjem stečeno pravo na prvenstvo za hranu, ali ovo je bilo više od detinjastog; bilo je zlo. To je pokazivalo da je bio nevernik, da o obećanju koje je Bog dao njegovom ocu nije osećao ništa osim prezira.
Zapazimo Isavove reči kad mu je Jakov tražio da proda svoje prvenaštvo: „Evo, hoću da umrem, pa šta će mi prvenaštvo?“ On nije imao druge nade osim ovog sadašnjeg života i nije gledao dalje. Nije se osećao sigurnim ni za šta što nije posedovao u sadašnjem trenutku. Nema sumnje da je bio vrlo gladan. Možda je verovao da će zaista umreti od gladi; ali ni mogućnost da umru nije delovala na Avrama i mnoge druge. U veri su pomrli a da nisu primili obećanja, nego su ih ona uverila i oni su ih prihvatili. Međutim Isav nije imao takve vere. Nije verovao u nasledstvo iza groba. Šta god je hteo da ima, hteo je sada. Zato je prodao svoje rođenjem stečeno pravo na prvenstvo (prvenaštvo).
Jakovljevo postupanje nije ni na koji način pohvalno. Ponašao se podmuklo, što je bila njegova prirodna sklonost. Njegov slučaj je primer neotesane, nerazumne vere. Verovao je da postoji nešto u Božjem obećanju i poštovao je očevu veru, iako je u suštini sam nije imao. Verovao je da će nasledstvo obećano očevima biti dodeljeno, ali je imao tako malo duhovne spoznaje da je pretpostavljao da se Božji dar može kupiti novcem. Znamo da je čak i Avram u jednom trenutku mislio da on sam mora da ispuni Božje obećanje. Tako je Jakov nesumnjivo mislio, kao što mnogi misle, da „Bog pomaže onima koji sebi pomažu“. Kasnije je bolje shvatio, i stvarno se obratio i pokazao iskrenu veru kao Avram i Isak. Njegov slučaj treba da nam bude ohrabrenje, jer pokazuje šta Bog može da učini sa onim čija je ćud veoma nezgodna, ukoliko se Njemu preda.
Isavov slučaj je zato stavljen pred nas kao upozorenje:
„Težite za mirom sa svima i za (p)osvećenjem - bez čega niko neće videti Gospoda, pazeći da ko ne ostane bez blagodati Božije, i ‘da ne uzraste kakav gorak koren i ne uznemiri vas’, i da se mnogi njime ne opogane, da ne bude ko bludnik ili nesvet kao Isav, koji je za jedno jelo prodao svoje prvorodstvo. Znate, naime, da je on kasnije, kada je želeo da nasledi blagoslov, bio odbijen, jer ne nađe mesta pokajanju, iako ga je sa suzama tražio.“ (Jevrejima 12,14-17 – Čarnić)
Isav nije bio jedina nerazumna i opoganjena ličnost na svetu. Hiljade su učinile isto što i on, iako osuđuju njegovu ludost. Gospod nas je sve pozvao da objavimo slavno nasledstvo koje je obećao Avramu. Vaskrsenjem Isusa Hrista iz mrtvih On nas je prerodio za živu nadu, „za nepropadljivo nasledstvo, i neokaljano, i koje ne vene, sačuvano na nebesima za vas, koje sila Božija čuva verom za spasenje, spremno da se otkrije u poslednje vreme“ (1. Petrova 1,3-5 – Čarnić). Ovo nasledstvo pravednosti dobijamo kroz poslušnost verom – poslušnost Božjem svetom Zakonu, Deset zapovesti. Ali, kada ljudi shvate da to zahteva svetkovanje sedmog dana, Subote koju su svetkovali Avram, Isak i Jakov, i ceo Izrael, onda odmahuju glavom. „Ne“, kažu, „ne mogu to; voleo bih da mogu i vidim da je to dužnost, ali ako svetkujem Subotu, ne mogu da zaradim za život. Izbaciće me s posla i onda ću gladovati zajedno sa svojom porodicom.“
Upravo je Isav tako rezonovao. Umirao je od gladi, ili je bar tako mislio, pa je svesno zamenio svoje prvenaštvo za nešto što je mogao da pojede. A većina ljudi čak i ne čeka da, naizgled, dođe na ivicu smrti pre nego što prodaju svoje rođenjem stečeno pravo na nasledstvo za nešto što će pojesti. Oni zamišljaju opasnosti koje ne postoje. Ljudi ne umiru od gladi zato što služe Gospodu. Mi u svim okolnostima našeg života u potpunosti zavisimo od Njega, i ako nas On čuva dok gazimo Njegov Zakon, svakako je u stanju da nas sačuva kad Mu služimo. Spasitelj kaže da je briga oko budućnosti, strah da bismo mogli umreti od gladi, karakteristika neznaboštva i daje nam ovo pozitivno uverenje. „Nego, prvo tražite njegovo Carstvo i njegovu pravednost, i sve ovo će vam se dodati“ (Matej 6,33 – SSP). Psalmist kaže: „Bejah mlad i ostareh, i ne videh pravednika ostavljenog, ni dece njegove da prose hleba“ (Psalam 37,25). Čak i ako izgubimo život radi Božje istine, u dobrom smo društvu. (Vidi Jevrejima 11,32-38). Čuvajmo se da Božja bogata obećanja ne cenimo tako malo, da izgubimo večno nasledstvo radi komada hleba i da prekasno ustanovimo da pokajanje nije našlo mesta.
Moj Otac bogat kućama i zemljom,
Sva blaga sveta u rukama ima;
Srebrom i zlatom riznice mu pune,
Bezbrojna bogatstva on drži u njima.
Ja sam dete Cara, ja sam dete Cara:
Sa Isusom, Spasom, ja sam dete Cara.
Sin nebeskog Oca, i sirot i bedan
Išao je zemljom, On Spasitelj ljudi,
Ali sad zauvek na visini vlada
I gore, na nebu, divan dom mi nudi.
Nekada sam bio odbačen i došljak,
Po izboru grešnik, po rođenju stran;
Ali sam usvojen, nosim Božje ime –
Naslediću haljinu, i krunu, i stan.
Da se ja za šator ili kolibu brinem,
A tamo za mene palata se stvara?
Iako sam izgnan, još mogu da pevam:
Nek je slava Bogu, ja sam dete Cara.“
(Sadašnja istina, 23. juli 1896)