Žrtva je prinesena; ispitana je Avramova vera i nađena da je savršena.
„I anđeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama. I reče: Sobom se zakleh, veli Gospod: kad si tako učinio, i nisi požalio sina svog, jedinca svog, zaista blagoslovom ću te blagosloviti i umnožavajući seme tvoje veoma ga umnožiti, da ga bude kao zvezda na nebu i kao peska na bregu morskom; i naslediće seme tvoje vrata neprijatelja svojih; i blagosloviće se u semenu tvom svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.“ (1. Mojsijeva 22,15-18 – KJV)
U Poslanici Jevrejima saznajemo važnu činjenicu: Bog se zakleo sobom. Čitalac će otprve videti da sledeći biblijski tekst direktno govori o onome što smo malo pre citirali:
„Jer, kad je Bog dao obećanje Avraamu, pošto nije imao nekim većim da se zakune, zakleo se samim sobom, rekavši: ‘Zaista ću te blagosloviti i silno umnožiti.’ I Avraam je, strpljivo čekajući, primio obećano. Ljudi se zaklinju većim od sebe, a zakletva potvrđuje ono što je rečeno i završava svaku raspravu. Zato se i Bog, želeći da naslednicima obećanja što jasnije pokaže nepromenljivost svoje odluke, poslužio zakletvom, da preko dveju nepromenljivih činjenica, o kojima je nemoguće da bi Bog slagao, budemo silno ohrabreni mi koji smo pobegli da dohvatimo nadu koja nam je ponuđena. Tu nadu imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše koje ulazi iza zavese, onamo gde je Isus kao preteča ušao za nas i postao Prvosveštenik doveka po redu Melhisedekovom.“ (Jevrejima 6,13-20 – SSP)
Zakletva nije bila zbog Avrama. Njegovo verovanje Bogu bilo je savršeno bez potrebe da zakletva podrži obećanje. Njegova vera pokazala se savršenom pre nego što je data zakletva. Šta više, da je bila data zbog njega, onda ne bi bilo potrebe da to uđe u izveštaj, pošto je on bio davno mrtav pre pisanja ovog izveštaja. Ali, Bog je bio voljan da naslednicima obećanja mnogo obilnije pokaže nepromenjivost svoje reči i zato je zakletvom potvrdio obećanje.
A ko su naslednici obećanja? To nalazimo u sledećoj rečenici. Zakletva je data da bi mi „imali jaku utehu (bili silno ohrabreni – SSP)“ (stih 18). Zakletva je data zbog nas. To pokazuje da se savez sa Avramom odnosi na nas. Oni koji pripadaju Hristu su Avramovo potomstvo i naslednici po obećanju; a ova zakletva je data da nas ohrabri kada kod Hrista potražimo zaklon.
Kako nam samo jasno ovaj poslednji tekst pokazuje da je ceo savez sa Avramom, sa svim što je bilo uključeno u njegova obećanja, čisto jevanđelje! Zakletva potvrđuje obećanje, ali ona nas teši kad tražimo zaklon u Hristu. Stoga se obećanje odnosi na ono što treba da zadobijemo u Hristu. To se vidi i u tekstu koji smo vrlo često spominjali: „A ako ste Hristovi, onda ste Avraamovo potomstvo, naslednici po obećanju“ (Galatima 3,29). Obećanje nema u vidu ništa drugo osim Hrista i blagoslova koje dobijamo zahvaljujući krstu. Zato je apostol Pavle, koji je odlučio da ne zna ni za šta drugo osim „Isusa Hrista, i to raspeta“, mogao da kaže da stoji pred sudom „zbog nadanja u obećanje, koje je Bog dao našim očevima“ (Dela 26,6 – Čarnić). „Nadanje u obećanje, koje je Bog dao našim očevima“ je nada „koja nam je data“ u Hristu, i koja je „obilnije“ potvrđena Božjom zakletvom Avramu.
Bog je zakletvom potvrdio savez. Zakletva kojom je obećanje potvrđeno daje nam jaku utehu (silno ohrabrenje) kada tražimo zaklon u svetinji gde je Hristos postao sveštenik doveka po redu Melhisedekovom. To je jasno pokazano izjavom da je Hristos postao sveštenik „zakletvom Onoga koji mu je rekao: ‘Gospod se zakleo i neće se predomisliti: ti si sveštenik doveka’“ (Jevrejima 7,21 – SSP), i da zato može da sasvim (zauvek) spase one koji kroz Njega dolaze k Bogu.
Osim toga, zakletva kojom je Hristos postao sveštenik po redu Mehisedekovom bila je zakletva kojom je postao jemac „boljeg saveza“ (stih 22), odnosno Novog saveza. Ali, zakletva kojom je Isus postao sveštenik po redu Melhisedovom bila je ista ona zakletva kojom je potvrdio savez sa Avramom. Zato je savez sa Avramom jednak svojim obimom Novom savezu. U Novom savezu nema ničega što nije bilo i u savezu sa Avramom; i niko ko nije Avramovo dete kroz savez učinjen sa njim, nikad neće biti uključen u Novi savez.
Kakvu predivnu utehu gube oni koji u Božjem obećanju Avramu ne vide jevanđelje i jedino jevanđelje. „Jaka uteha (silno ohrabrenje – SSP)“ koju nam daje Božja zakletva je u Hristovom delu koji je „milostiv i veran poglavar sveštenički pred Bogom, da očisti grehe narodne“ (Jevrejima 2,17 – Karadžić). On kao sveštenik prinosi svoju krv kroz koju imamo otkupljenje i oproštenje greha. Kao sveštenik On ne samo što nam ukazuje milosrđe već i „blagodat za vreme kad nam zatreba pomoć“ (Jevrejima 4,16). To nam je, „ne gledajući ko je ko“, zagarantovano Božjom zakletvom.
Evo jedne jadne, povučene, uzdrhtale duše, utučene i očajne zbog počinjenih greha, pune slabosti i nedostojnosti. Čovek se boji da ga Bog neće prihvatiti. Misli da je suviše beznačajan da bi ga Bog primetio i da niko ne mari, čak ni Bog, ako propadne. Takvom Bog kaže „Poslušajte me koji idete za pravdom, koji tražite Gospoda; pogledajte stenu iz koje ste isečeni, i duboku jamu iz koje ste iskopani; Pogledajte Avrama, oca svog, i Saru, koja vas je rodila, kako ga inokosnog [dok je bio samo jedan – RV] pozvah i blagoslovih ga i umnožih ga. Jer će Gospod utešiti Sion, utešiće sve razvaline njegove, i pustinju njegovu učiniće da bude kao Edem i pustoš njegova kao vrt Gospodnji, radost će se i veselje nalaziti u njemu, zahvaljivanje i pevanje.“ (Isaija 51,1-3)
Pogledaj Avrama, vaspitanog kao neznabošca, i vidi šta je Bog učinio za njega, šta mu je obećao i to potvrdio zaklinjući se samim sobom, zbog tebe. Misliš da Gospod ne mari ako bi propao jer si tako neznatan i beznačajan. Čekaj, tvoja vrednost ili bezvrednost nema nikakve veze s tim. Gospod kaže: „Ja, ja sam brišem tvoje prestupe sebe radi, i grehe tvoje ne pominjem“ (Isaija 43,25). Da li to čini zbog sebe? Svakako, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je voleo On je sebe obavezao da to ostvari. Zakleo se sobom da spase sve koji dođu k Njemu kroz Isusa Hrista i „on ostaje veran, jer ne može da se odrekne samoga sebe“. (2. Timoteju 2,13 – Čarnić)
Zamislite, Bog se zakleo sobom! On je založio sebe, svoj sopstveni život za naše spasenje u Isusu Hristu. Stavio je sebe kao zalog, svoj život za naš, da ne mislimo da smo izgubljeni ako ćemo se uzdati u Njega. Na kocki je Njegova čast. Nema veze da li ste beznačajni i imate malu ili nikakvu vrednost. On sam kaže da smo „manje negoli ništa“ (Isaija 40,17). Kaže: „zabadava se prodadoste“ (Isaija 52,3), što pokazuje koliko stvarno vredimo, ali smo otkupljeni bez novca skupocenom Hristovom krvlju. Hristova krv je Hristov život; a primanje Hristovog života čini nas sudeonicima u Njegovoj vrednosti. Jedino ostaje pitanje: Može li Bog sebi dopustiti da prekrši ili zaboravi svoju zakletvu? A odgovor je da imamo dve nepokolebive stvari „u kojima nije moguće da je Bog slagao“ (Jevrejima 6,18 – Bakotić). Zamislite šta bi sve bilo uključeno u kršenje ovog obećanja i ove zakletve. Božja reč, koja donosi to obećanje, je reč kojom su stvorena nebesa i zemlja, i koja ih održava. „S kim ćete me dakle izjednačiti da bih bio kao on? veli Sveti. Podignite gore oči svoje i vidite; ko je to stvorio? Ko izvodi vojsku svega toga na broj i zove svako po imenu, i velike radi sile Njegove i jake moći ne izostaje nijedno? Zašto govoriš, Jakove, i kažeš, Izrailju: Sakriven je put moj od Gospoda, i stvar moja ne izlazi pred Boga mog?“ (Isaija 40,25-27). Pre ovoga, u istom poglavlju, govori se o Božjoj reči kojom je stvoreno sve i koja ostaje do veka; te reči je citirao apostol Petar, uz dodatnu tvrdnju: „A ovo je reč što je jevanđeljem objavljena među vama.“ (1. Petrova 1,25 – KJV)
Božja reč u Hristu održava svet i drži bezbrojne zvezde na njihovim mestima. „I sve je u Njemu“ (Kološanima 1,17). Kad bi On zakazao, vasiona bi se urušila. A Bog je pouzdan kao i Njegova reč, jer ona je podržana Njegovom zakletvom. On je založio svoj sopstveni život da bi ostvario svoju reč. Kad bi Njegova reč bila prekršena nad najneznatnijom dušom na svetu, On bi bio osramoćen, obeščašćen i svrgnut s prestola. Vasionom bi zavladali haos i uništenje.
Zato je celoj vasioni stalo da osigura spasenje svakoj duši koja ga traži u Hristu. Sila ispoljena u Njemu je sila koja se obavezala da će pomoći slabome. Dokle god postoji materija, dotle je Božja reč sigurna. „Doveka je, Gospode, reč Tvoja utvrđena na nebesima“ (Psalam 119,89). Bio bi tužan gubitak za vas ako biste propustili spasenje; ali bi još daleko veći gubitak bio ako bi vas Gospod zbog neke svoje pogreške izigrao.
Zato neka duša koja je do sada sumnjala zapeva:
Njegova zakletva, savez i krv,
Kad sve oko moje duše propada,
Podupiru me plimom silnom,
On mi je oslonac i sva nada.
(Sadašnja istina, 9. juli 1896)