Prošle sedmice pri kraju našeg proučavanja o vavilonskom ropstvu, videli smo da je Izrael naučio pouku poverenja u Boga, i da nije i dalje nastavio u robovanju oholosti i samopouzdanju, sedamdeset godina vavilonskog ropstva dovele bi ga do trenutka kad bi se dugo odlagano proročanstvo o večnom nasledstvu moglo brzo ispuniti. Naime, kao što smo već rekli, sve do vremena početka vavilonskog ropstva jedino konačno proročko vreme bilo je razdoblje od sedamdeset godina. I tako je pri kraju tog razdoblja Bog dao proroku Danilu viziju u kojoj je određeno drugo i duže vreme. Proročanstvo je ukratko bilo ovo:
Danilo je u viziji video ovna s neobičnom osobinom, da je jedan rog bio viši od drugog i da se taj viši pojavio kasnije. On je video „ovna gde bode na zapad i na sever i na jug, i ni jedna zver ne mogaše mu odoleti, i ne beše nikoga ko bi izbavio od njega, nego činjaše šta je hteo, i osili“ (Danilo 8,3.4).
Zatim je ugledao jarca koji je silovito dojurio sa zapada; između očiju imao je značajan rog. „A kad ja motrah, gle, iđaše jarac od zapada povrh sve zemlje a ne doticaše se zemlje; i taj jarac imaše rog znamenit među očima svojim. I dođe do ovna koji imaše dva roga, kojega videh gde stoji kraj vode, i potrča na njega gnevno silom svojom. I videh ga gde dođe do ovna, i razgnevivši se na njega udari ovna, te mu slomi oba roga i ne beše sile u ovnu da mu odoli, nego ga obori na zemlju i pogazi ga, i ne beše nikoga da izbavi ovna od njega. I jarac posta vrlo velik; a kad osili, slomi se veliki rog, i mesto njega narastoše znamenita četiri roga prema četiri vetra nebeska. I iz jednoga njih iziđe jedan rog malen i naraste vrlo velik prema jugu i istoku prema krasnoj zemlji. I naraste dori (čak) do vojske nebeske, i obori na zemlju neke od vojske i od zvezda, i pogazi ih. I naraste čak do poglavara toj vojsci…“, i tako dalje. (Danilo 8,5-11).
Nakon što je dao neke druge pojedinosti o tom čudesnom malom rogu, prorok je zaključio izveštaj o ovoj viziji:
„Tada čuh jednoga sveca gde govoraše, i jedan svetac reče nekome koji govoraše: dokle će trajati ta utvara za svagdašnju žrtvu i za otpad pustošni da se gazi svetinja i vojska? I reče mi: do dve hiljade i tri stotine dana i noći; onda će se svetinja očistiti.“ (Stihovi 13 i 14)
Nemam nameru da se upuštamo u detalje ovog proročanstva, već jedino dajem osnovnu skicu tako da možemo da sledimo istoriju obećanja. Jedan anđeo je trebalo da objasni Danilu viđenje, i on to čini ovako:
„Ovan što si ga vidio, koji ima dva roga, to su carevi Midski i Persijski. A runjavi je jarac car Grčki; i veliki rog što mu beše među očima, to je prvi car. A što se on slomi, i mesto njega narastoše četiri, to su četiri carstva, koja će nastati iza toga naroda, ali ne s njegovom silom. A na posledak carovanja njihova, kad bezakonici navrše meru, nastaće car bestidan i lukav. Sila će mu biti jaka, ali ne od njegove jačine, i čudesno će pustošiti, i biće srećan i svršivaće, i gubiće silne i narod sveti. I lukavstvom njegovim napredovaće prevara u njegovoj ruci, i podignuće se u srcu svom, i u miru će pogubiti mnoge, i ustaće na kneza nad knezovima, ali će se potrti bez ruke. A rečena utvara o danu i noći istina je.“ (Stihovi 20-26)
Imenovana su dva svetska carstva koja slede Vavilon, a sledeće je tako jasno opisano da lako možemo da ga imenujemo. Sila koja je stekla vlast nad svetom kao posledica treće revolucije o kojoj je govorio Jezekilj, bila je Rim. Ovde je jasno istaknuto njeno ustajanje protiv Kneza nad knezovima. Posle smrti grčkog cara Aleksandra, njegovo carstvo podeljeno je na četiri dela i osvajanjem Makedonije, jednog od ta četiri dela, 68. godine pre Hrista, Rim je stekao takvu moć da je mogao da je nametne svetu. Zato je rečeno da je to carstvo došlo od jednog od njih.
Ali radilo se o razdoblju vremena koje je bilo povezano sa ovom vizijom, a koje anđeo nije objasnio sa ostatkom vizije. Bilo je to dve hiljade trista dana, ili doslovno, dve hiljade trista večeri i jutara. Da se ovde na radi o doslovnim danima jasno je iz sledećeg: Ovo je proročanstvo simbola u kojima su uzete životinje kratkog životnog veka da predstavljaju carstva koja su postojala tokom stotina godina; savršeno je u skladu s metodom simboličkog proročanstva upotrebiti dane u vezi s ovim simbolima, ali je očigledno da oni u tumačenju moraju da predstavljaju duže razdoblje, pošto dve hiljade trista dana – doslovno nešto više od šest godina – teško da mogu biti početak prvog carstva. Prema tome, s pravom zaključujemo da svaki dan predstavlja godinu, kao u Jezekilju 4,6 gde Gospod koristi dane da prikažu godine.
Kasnije se isti anđeo vratio kao rezultat Danilove molitve, da mu objasni ostatak vizije, naime, šta znače ti dani (Vidi Danilo 9,20-23). Započinjući tamo gde je stao, kao da je prošao tek trenutak, anđeo je rekao: „Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu …“, i tako dalje (Stih 24).
Sedamdeset sedmica, što je četiristo devedeset godina, određeno je ili odsečeno za jevrejski narod od dve hiljade trista godina. Trebalo je da one otpočnu od izdavanja zapovesti da se obnovi i izgradi Jerusalim. Celu tu zapovest nalazimo u Jezdri 7,11-26 i ona je izdata sedme godina vladanja persijskog cara Artakserksa, a to je 457. godina pre Hrista. Počevši od te godine, četiristo devedeset godina bi se završile 34. godine naše ere.
Međutim, poslednja od tih proročkih sedmica bila je podeljena. Šezdeset devet od njih – 483 godine – dosezalo je do 27. godine naše ere i označilo vreme pojavljivanja Mesije, Pomazanika, vreme kad je Isus pomazan Svetim Duhom prilikom svog krštenja.
Sredinom te poslednje sedmice (proročkih) godina, naime tri i po godine posle Isusovog krštenja, „pogubljen će biti pomazanik“. Za vreme čitave te sedmice, ili sedam godina, utvrdiće se savez.
Čitavo razdoblje od dve hiljade trista godina, što se lepo može izračunati, dopire do 1844. godine naše ere, a ona je prošla. Najduže proročko razdoblje iz Svetog pisma je prošlo tako da sada „vreme obećanja“ mora biti vrlo blizu. Kada će Gospod doći da obnovi sve niko ne može reći, jer „o danu tome i času niko ne zna“ (Matej 24,36).
Ali zadržimo se za trenutak na razdoblju od četiristo devedeset godina posvećenih jevrejskom narodu. Da li je to bio period za vreme koga će Bog biti pristrasan pa neće mariti za spasenje drugih naroda? Nemoguće, jer Bog ne gleda ko je ko. Bio je to jednostavno dokaz velikog Božjeg strpljenja da će čekati još toliko godina na izraelski narod da mu da priliku da prihvati svoje uzvišeno zvanje Božjih sveštenika, da svetu objavi obećanje. Međutim, oni to nisu hteli. Naprotiv, oni sami su Ga toliko zaboravili da su Mesiju, kada je došao, odbacili.
I tako, umesto da budu ti oko kojih će se uspostaviti peto i poslednje svetsko carstvo, oni su prestali da imaju posebno mesto u obećanju. Da su verovali jevanđelje kao drugi, ono bi ih spasilo. Razrušeni hram, sa pocepanom zavesom koja je otkrivala činjenicu da Božja slava više ne prebiva u svetinji nad svetinjama, bio je simbol odnosa tog naroda prema savezu. Kao pojedinci, mogli su (i dalje) da se nakaleme na dobru maslinu kao i neznabošci, i da tako postanu Izrael; međutim, njihov položaj kao verskih vođa sveta je zauvek prestao, jer ga nisu cenili. Nisu spoznali vreme svog pohođenja.
I šta sada preostaje? Samo to da Božji narod čuje i posluša poziv da izađe iz Vavilona, jer će ga, ako ostane, zadesiti zla namenjena Vavilonu. Iako je grad na Eufratu razoren pre mnogo vekova, zapravo nekoliko vekova pre Hrista, skoro vek posle Hrista prorok Jovan je, pokrenut Duhom, ponovio pretnje koje je Isaija izrekao protiv Vavilona i to gotovo istim rečima:
„Koliko se sam proslavio i odao raskoši, toliko mu dajte muka i žalosti; jer on govori u svom srcu: sedim na prestolu kao car i nisam udovac i žalosti neću videti. Zato će u jedan dan doći njegova zla: smrt i žalost i glad“ (Otkrivenje 18,7.8 – Čarnić; Uporedi sa Isaija 47,7-10).
Vavilon, taj neznabožački grad, uzdigao se iznad Boga. Kao što se videlo na Valtazarovoj gozbi, on je predstavljao religiju koja prkosi Bogu (Danilo 5). Isti duh postoji i danas, ne samo u nekom određenom društvu, već gde god ljudi odlučuju da u religiji idu svojim putem, umesto da se pokore svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Bog u svojoj nežnoj milosti dugo trpi i čeka dok se Njegov narod, koji izlazi iz Vavilona, ponizi da bi hodao sa Njim i propovedao jevanđelje o carstvu, sa svom silom tog carstva, zapravo silom budućeg sveta, „po svemu svetu za svedočanstvo svima narodima, i tada će doći kraj“ (Matej 24,14 – Čarnić).
Taj „kraj“ biće uništenje Vavilona, baš kao što je i rečeno preko Jeremije; međutim, pošto je stari Vavilon bio svetsko carstvo, a njegov pravi car sotona, bog ovog sveta, kao što je pokazano u Isaiji 14, uništenje Vavilona nije ništa drugo do Božji sud nad celom zemljom, kada će On izbaviti svoj narod. Čitajmo sada reči „što prorokova Jeremija za sve narode“ kad je prorekao kraj vavilonskog ropstva:
„Jer ovako mi reče Gospod Bog Izrailjev: uzmi iz moje ruke čašu vina, ovoga gneva, i napoj iz nje sve narode ka kojima te ja pošaljem, neka piju i smetu se i polude od oštroga mača koji ću ja poslati među njih.
I uzeh čašu iz ruke Gospodu, i napojih sve te narode, ka kojima me posla Gospod: Jerusalim i gradove Judine i careve njegove i knezove njegove, da budu pustoš i čudo i podsmeh i uklin, kao što je danas, Faraona cara Misirskoga i sluge njegove i knezove njegove i sav narod njegov, i svu mešavinu, i sve careve zemlje Uza, sve careve zemlje Filistejske, i Askalon i Gazu i Akaron i ostatak od Azota, Edomce i Moavce i sinove Amonove, i sve careve Tirske i sve careve Sidonske i careve na ostrvima preko mora, Dedana i Temu i Vuza, i sve koji se s kraja strigu, i sve careve Arapske i sve careve od mešavine koji žive u pustinji i sve careve Zimrijske, i sve careve Elamske, i sve careve Midske, i sve careve severne, koji su blizu i koji su daleko, kako jednoga tako drugoga, i sva carstva zemaljska što su po zemlji; a car Sisaški piće posle njih.
I reci im: ovako veli Gospod nad vojskama Bog Izrailjev: pijte i opijte se, i bljujte (povraćajte) i padajte, da ne ustanete od mača koji ću pustiti među vas. Ako li ne bi hteli uzeti čaše iz ruke tvoje da piju, tada im reci: ovako veli Gospod nad vojskama: zaista ćete piti. Jer evo počinjem puštati zlo na grad koji se naziva mojim imenom, a vi li ćete ostati bez kazne? nećete ostati bez kazne, jer ću dozvati mač na sve stanovnike zemaljske, govori Gospod nad vojskama.
Ti dakle prorokuj im sve ove reči i reci im: Gospod će s visine riknuti, i iz stana svetinje svoje pustiće glas svoj, silno će riknuti iz stana svojega, kao oni što gaze grožđe podignuće viku na sve stanovnike zemaljske. Proći će graja do kraja zemlje, jer raspravu ima Gospod s narodima, sudi se sa svakim telom, bezbožnike će dati pod mač, govori Gospod. Ovako veli Gospod nad vojskama: evo, nevolja će poći od naroda do naroda, i velik će se vihor podignuti od krajeva zemaljskih. I u onaj će dan biti od kraja do kraja zemlje pobijeni od Gospoda, neće biti oplakani, niti će se pokupiti i pogrepsti, biće gnoj po zemlji.“ (Jeremija 25,15-33)
Ovo je strašna sudbina kojoj u susret žure svi zemaljski narodi. Oni se svi naoružavaju za ovu veliku bitku. Mnogi od njih sanjaju o federaciji i svetskoj vladavini (današnjim terminima rečeno – jednoj svetskoj vladi i religiji), ali Bog je za svetsku vlast nad ovom Zemljom kazao: „Neće ga biti, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu ću ga dati“ (Jezekilj 21,32). Poslednja revolucija biće dolazak „Potomka na koga se odnosi obećanje“ (Galatima 3,19 – SSP), koji će onda sam preuzeti carstvo. Neko kratko vreme ti strašni sudovi su odloženi da bi svi imali priliku da zamene telesno oružje za mač Duha, Božju Reč, koja je silna „u Bogu - da ruši utvrđenja, te rušimo mudrovanja, i svako uzvišavanje koje se diže protiv bogopoznanja i zarobljavamo svaku misao - za poslušnost Hristu“ (2. Korinćanima 10,4.5 – Čarnić).
Ovo zarobljavanje je sloboda. Božjom Reči možemo da izađemo iz vavilonskog robovanja oholosti i samopouzdanju, u slobodu Božje blagosti. Ko će poslušati poziv da izađe i zameni robovanje ljudskim tradicijama i spekulacijama za slobodu koju daje Božja večna istina?
(Sadašnja istina, 11. mart 1897)