Poznato nam je da su sinovi Izraelovi u bilo kom trenutku razdoblja od nekoliko stotina godina mogli da uživaju u ispunjenju obećanja datog Avramu – večnom odmoru u obnovljenoj zemlji sa Hristom i svim proslavljenim svetima, pobednicima nad poslednjim neprijateljem – jer kad se Mojsije rodio, približilo se vreme za ispunjenje obećanja, a Isus Navin je umro tek „posle mnogo vremena, pošto Gospod umiri Izrailja“ (Isus Navin 23,1). U vreme kad im je Bog preko Davida ponudio „drugi dan“ – danas – rečeno je da je bilo „toliko vremena“ (Jevrejima 4,7). Bog je silno želeo da narod uzme sve što mu je On dao. Da je to tačno može se viditi iz Njegovih reči koje im je uputio preko proroka Jeremije.
Iako je narod bio tako duboko ogrezao u idolopoklonstvo da su Judini gresi bili zapisani gvozdenim perom i dijamantom, milostivi Bog im je [ipak] uputio sledeće obećanje:
„Ovako mi reče Gospod: idi, i stani na vrata sinova narodnih, na koja ulaze carevi Judini i na koja izlaze, i na svaka vrata Jerusalimska. I reci im: čujte reč Gospodnju, carevi Judini i svi Judejci i svi Jerusalimljani, koji ulazite na ova vrata. Ovako veli Gospod: čuvajte se da ne nosite bremena u subotu i ne unosite na vrata Jerusalimska. I ne iznosite bremena iz kuća svojih u subotu, i nikakvoga posla ne radite, nego svetite (svetkujte) subotu, kao što sam zapovedio ocima vašim. Ali ne poslušaše niti prignuše uha svojega, nego otvrdnuše vratom svojim da ne poslušaju i ne prime nauke. Ako me poslušate govori Gospod, da ne nosite bremena na vrata ovoga grada u subotu, nego svetite subotu ne radeći u nju nikakvoga posla, tada će ulaziti na vrata grada ovoga carevi i knezovi, koji sede na prestolu Davidovu, na kolima i na konjima, oni i knezovi njihovi, Judejci i Jerusalimljani, i stajaće ovaj grad doveka. I dolaziće iz gradova Judinijeh i iz okoline Jerusalimske, i iz zemlje Venijaminove, i iz ravnice i iz gora i s juga, i donosiće žrtve paljenice i prinose s darom i kadom, i žrtve zahvalne donosiće u dom Gospodnji“ (Jeremija 17,17-26).
Nije na nama da nagađamo na koji način bi se ovo obećanje ispunilo; dovoljno je da znamo da ga je izrekao Gospod i da je On u stanju da ispuni svako obećanje. Izgraditi stari grad i učiniti ga novim svakako bi bilo lako kao „preobraziti naše poniženo telo, - da bude saobrazno njegovom slavnom telu (jednako telu slave njegove – Karadžić)“ (Filibljanima 3,21 – Čarnić) ili na mestu starog stvoriti potpuno nov grad.
Imajmo na umu da je ovo Jeremijino obećanje bilo dato u poslednjim danima Judinog carstva, jer Jeremija nije počeo da prorokuje sve do vremena „Josije sina Amonova, cara Judina“ (Jeremija 1,2), u trinaestoj godini njegove vladavine, tek dvadeset jednu godinu od početka vavilonskog ropstva. Pre nego što je Jeremija počeo da prorokuje, gotovo svi drugi proroci završili su svoje delo i umrli. Proročanstva Isaije, Osije, Amosa, Miheja i drugih – svih velikih proroka – bila su u rukama naroda pre Jeremijinog rođenja. Tu činjenicu ne smemo nikako da zanemarimo jer je od najveće važnosti. U tim proročanstvima je bilo mnogo obećanja o obnovi Jerusalima, a sva su mogla da budu ispunjena da ih je narod prihvatio. Međutim, kao i sva Božja obećanja, i ova su bila u Hristu; ona su se odnosila, kao i ova pred nama, na večnost, a ne samo na vreme (ovaj svet – prim. izdavača). Ali pošto ih narod onog vremena nije prihvatio, ona ostaju podjednako aktuelna za nas. Samo ih je Gospodnji dolazak, koji očekujemo, mogao ispuniti. Ta proročanstva sadrže jevanđelje za ovo vreme podjednako kao Matejeva i Jovanove knjige i poslanice.
Zapazite osim toga da je svetkovanje Subote učinjeno testom za sve kojima je ova istina otkrivena. Da su svetkovali Subotu, oni i njihov grad bi trajali zauvek. Zašto? – Setite se kad smo proučavali Božji odmor i imaćete odgovor. Subota je pečat dovršenog i savršenog stvaranja. Kao takva, ona otkriva Boga kao Stvoritelja i Posvetitelja (Onog koji posvećuje) (Jezekilj 10,12.20), kao Onog koji posvećuje svojom stvaralačkom silom. Subota nije rad kojim možemo uzalud pokušavati da steknemo Božju naklonost, već odmor – odmor u večnim rukama. Ona je znak i spomen (sećanje) na Božju večnu silu; a njeno svetkovanje je pečat savršenstva koji samo Bog može da stavi, i koji će besplatno staviti na sve koji se uzdaju u Njega. Ona označava puno i savršeno pouzdanje u Gospoda da nas može i hoće spasiti istom silom kojom je u početku sve stvorio. Stoga vidimo, pošto je i nama ostavljeno isto obećanje kao i drevnom Izraelu, da i Subota neminovno mora da bude posebno istaknuta u naše vreme, utoliko više što se približava dan Hristovog dolaska.
Ali postojala je alternativa u slučaju da narod odbije da počiva (ima mir, odmor od pokušaja da se opravda svojim delima – prim. izdavača) u Gospodu. Prorok je dobio zadatak da dalje kaže:
„Ako li me ne poslušate da svetite subotu i ne nosite bremena ulazeći na vrata Jerusalimska u subotu, onda ću raspaliti oganj na vratima njegovim, koji će upaliti dvorove Jerusalimske i neće se ugasiti.“ (Jeremija 17,27)
Tako je i bilo; iako je Bog bio veran i dugo trpeo šaljući poruke upozorenja svome narodu,
„oni se rugahu glasnicima Božjim, i ne marahu za reči njegove, i smejahu se prorocima njegovim, dokle se ne raspali gnjev Gospodnji na narod njegov, te ne bi leka. I dovede na njih cara Haldejskoga, koji pobi mladiće njihove mačem u domu svetinje njihove, i ne požali ni mladića ni devojke, ni starca ni nemoćna. Sve mu dade u ruke. I sve sudove doma Božjega, velike i male, i blago doma Gospodnjega i blago carevo i knezova njegovih, sve odnese u Vavilon. I upališe dom Božji, i razvališe zid Jerusalimski, i sve dvorove u njemu popališe ognjem, i iskvariše sve dragocene zaklade njegove. I što ih osta od mača, odnese u Vavilon i biše robovi njemu i sinovima njegovim, dokle ne nasta carstvo Persijsko, da se ispuni reč Gospodnja koju reče ustima Jeremijinim, dokle se zemlja ne izdovolji subotama svojim, jer počivaše sve vreme dokle beše pusta, dokle se ne navrši sedamdeset godina.“ (2. Dnevnika 36,16-21)
Poslednji car u Jerusalimu bio je Sedekija, ali on nije bio nezavisan. Nekoliko godina pre nego što je došao na presto, Navuhodonosor je opseo Jerusalim i Gospod mu ga je predao u ruke (Danilo 1,1.2). Iako je Joakim pobeđen, dopušteno mu je da vlada u Jerusalimu kao knez koji plaća danak, i to je trajalo osam godina. Nakon njegove smrti nasledio ga je njegov sin Joahin, ali je on vladao samo tri meseca kad je Navuhodonosor ponovno opseo Jerusalim, osvojio ga, i odveo cara i njegovu porodicu i sve stolare i kovače u Vavilon; „ne osta ništa osim siromašnoga naroda po zemlji“ (2. Carevima 24,8-16).
Još uvek je u Jerusalimu ostao jedan car, jer je Navuhodonosor postavio Mataniju i promenio mu ime u Sedekija (Stih 17). Ime „Sedekija“ znači „Jahvina pravednost“ i novi car je to ime dobio zato što ga Navuhodonosor „beše zakleo Bogom“ (2. Dnevnika 6,13) da se ne pobuni protiv njegove vladavine. Sledeći događaji pokazuju da je Navuhodonosor imao pravo da to traži:
„U početku carovanja Joakima sina Josijina cara Judina dođe ova reč Jeremiji od Gospoda govoreći: Ovako mi reče Gospod: načini sebi sveze i jaram, i metni sebi oko vrata. Po tom pošalji ih caru Edomskom i caru Moavskom i caru sinova Amonovih i caru Tirskom i caru Sidonskom, po poslanicima koji će doći u Jerusalim k Sedekiji caru Judinu. I naruči im neka reku svojim gospodarima: ovako veli Gospod nad vojskama Bog Izrailjev: ovako recite svojim gospodarima: Ja sam stvorio zemlju i ljude i stoku, što je po zemlji, silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom; i dajem je kome mi je drago. I sada ja dadoh sve te zemlje u ruke Navuhodonosoru caru Vavilonskom sluzi svojemu, dadoh mu i zverje poljsko da mu služi. I svi će narodi služiti njemu i sinu njegovu i unuku njegovu dokle dođe vreme i njegovoj zemlji, i veliki narodi i silni carevi pokore ga. A koji narod ili carstvo ne bi htio služiti Navuhodonosoru caru Vavilonskom, i ne bi htio saviti vrata svojega u jaram cara Vavilonskoga, taki ću narod pohoditi mačem i glađu i pomorom, govori Gospod, dokle ih ne istrebim rukom njegovom. Ne slušajte dakle proroka svojih ni vrača svojih ni sanjača svojih ni gatara svojih ni bajača svojih, koji vam govore i vele: nećete služiti caru Vavilonskom. Jer vam oni laž prorokuju, kako bih vas daleko odveo iz zemlje vaše i izagnao vas da izginete. A narod koji bi savio vrat svoj pod jaram cara Vavilonskoga i služio mu, ostaviću ga na zemlji njegovoj, govori Gospod, da je radi i stanuje u njoj.“ (Jeremija 27,1-11)
Prema tome, Navuhodonosor je imao pravo da vlada u Jerusalimu kao što je vladao svaki drugi car. Njegovo carstvo je, međutim, bilo mnogo veće nego ono kojim je vladao neki izraelski car; štaviše, posle dosta uputstava od Gospoda, on je upotrebio priliku da po celom svetu proširi pozna(va)nje o pravome Bogu (Vidi Danilo 4). Kad se Sedekija pobunio protiv Navuhodonosora, on se prkosno postavio protiv Gospoda koji je predao Izrael u vlast Navuhodonosoru kao kaznu za njegove grehe. U sledećem izveštaju imamo slikovit opis Navuhodonosorovog napada na Jerusalim i kako je Bog vodio delovanje tog neznabožačkog cara, iako se ovaj služio gatanjem:
„A ti, sine čovječji, načini dva puta, kuda će doći mač cara Vavilonskoga; iz jedne zemlje neka izlaze oba; i izaberi stranu, gde počinje put gradski, izaberi. Načini put kojim će doći mač na Ravu sinova Amonovijeh, i u Judeju na tvrdi Jerusalim. Jer će car Vavilonski stati na rasputici (raskrsnici), gde počinju dva puta, te će vračati, gladiće strele, pitaće likove, gledaće u jetru. Nadesno će mu vračanje pokazati Jerusalim da namesti ubojne sprave, da otvori usta na klanje, da podigne glas podvikujući, da namesti ubojne sprave prema vratima, da načini opkope, da pogradi kule. I učiniće se vračanje zaludno zakletima, a to će napomenuti bezakonje da se uhvate. Zato ovako veli Gospod Gospod: što napominjete svoje bezakonje, te se otkriva nevera vaša i gresi se vaši vide u svim delima vašim, zato što dođoste na pamet, bićete pohvatani rukom.“ (Jezekilj 21,24-29)
Posle toga slede sudbonosne reči upućene Sedekiji:
„A ti, nečisti bezbožniče, kneže Izrailjev, kome dođe dan kad bi na kraju bezakonje, ovako veli Gospod Gospod: skini tu kapu i svrzi taj venac, neće ga biti; niskoga ću uzvisiti a visokoga ću poniziti. Uništiću, uništiću, uništiću ga, i neće ga biti, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu ću ga dati.“ (Jezekilj 21,30-32)
Sedekija je bio nečist i zao jer je uz sve svoje odvratno idolopoklonstvo dodao greh krivokletstva, zato što je prekršio svečanu zakletvu. Zato je carstvo bilo potpuno uklonjeno. Venac je skinut sa Davidovih potomaka i stavljen na glavu Haldejca, i sada je pred nama vavilonsko carstvo. O njegovoj veličini smo već čitali i uz to imamo reči proroka Danila koje objašnjavaju veliki kip koji je Navuhodonosor video u snu koji mu je dao Bog nebeski:
„Ti si, care, car nad carevima, jer ti Bog nebeski dade carstvo, silu i krepost i slavu; i gde god žive sinovi ljudski, zveri poljske i ptice nebeske, dao ti je u ruke, i postavio te gospodarem nad svim tim. Ti si ona glava zlatna“ (Danilo 2,37.38). U tome vidimo vlast koja je od početka data čoveku (1. Mojsijeva 1,26), iako su slava i moć bili znatno umanjeni. Ali mi vidimo da Bog još uvek zadržava svoj pogled na njoj i da je radio na njenoj obnovi, u skladu sa obećanjem koje je dao Avramu.
U Svetom pismu je vrlo malo posvećeno opisu ljudske veličine, i prorok žuri prema kraju. U Jezekilju 21,32 prorečena su tri prevrata ili revolucije koje će uslediti nakon prelaska vlasti nad celom zemljom u Navuhodonosorove ruke. Pošto je njegovo carstvo bilo svetsko carstvo, prorečene revolucije moraju takođe biti prevrat i uspostavljanje svetskog carstva. Zato je Danilo, u nastavku objašnjavanja Navuhodonosorovog sna, rekao:
„A nakon tebe nastaće drugo carstvo, manje od tvojega; a potom treće carstvo, medeno (bronzano), koje će vladati po svoj zemlji.“ (Danilo 2,39)
Carstvo koje je nasledilo vavilonsko, Medopersija, bilo je pokazano u Danilu u 5. poglavlju, a u Danilu 8,1-8.20.21 saznajemo da je treće carstvo, naslednik Medopersije u vladanju svetom, bila Grčka. Tako nam je ukratko prikazana istorija sveta narednih nekoliko stotina godina. Prva dva prevrata prema Jezekilju 21,32 su jasna. Vavilon je sledila Medopersija, a nju Grčka.
Poslednje od tih zemaljskih svetskih carstava, posle treće velike revolucije, nije direktno pomenuto, ali je dovoljno jasno naznačeno. Hristovo rođenje dogodilo se u dane Cezara Avgusta, koji je izdao proglas da ceo svet treba da se oporezuje ili popiše (Luka 2,1). Prema tome, imamo pravo da pomenemo Rim kao proizvod ove treće velike svetske revolucije. U stvari, mi smo vezani za tu imperiju, jer istorija ne poznaje nijednu drugu koja bi mogla da zauzme njeno mesto. U skladu s tim, Vavilon je vladao svetom i u njegovo vreme prorečene su tri revolucije, koje dovode na njegovo mesto tri imperije koje slede jedna za drugom. U redosledu nasleđa izričito su pomenute Medopersija i Grčka, a onda imamo rimskog imperatora koji vlada svetom. Ovo je striktno biblijski dokaz; potvrđen dokaz, ili bolje rečeno, dokaz koji svedoči o tačnosti svetog izveštaja kome nema premca u svetovnoj istoriji.
Međutim, revolucija koja je dovela do predaje vlasti nad svetom Rimu, bila je poslednja sveopšta revolucija koja će se dogoditi u ovom svetu „dokle ne dođe onaj kome pripada“. Mnogi ljudi su posle Rima sanjali o vladanju nad celim svetom, ali su se njihovi snovi izjalovili.
Hristos je bio na zemlji, to je istina, ali je on bio došljak kao i Avram, bez mesta na kome bi mogao da skloni glavu. Ali On je došao „da oglasi(m) zarobljenima slobodu“ (Isaija 61,1) i da objavi da će svako ko bude prebivao u Njegovoj reči znati istinu i da će ga istina osloboditi. Dan za danom i godina za godinom, kako su prolazili vekovi, odjekivala je objava slobode, i umorni zarobljenici su bili oslobađani od sila tame. Nije naše da znamo vreme i čas koje je Otac zadržao u svojoj vlasti, ali znamo da će, kad čitava Hristova crkva bude pristala da bude ispunjena Njegovim Duhom, ceo svet ubrzo čuti vest jevanđelja u svoj punini njene sile; a onda će doći kraj, kada će se tvorevina (stvoreno) koja sada uzdiše osloboditi od ropstva raspadljivosti na slobodu slave Božje dece (Rimljanima 8,21).
(Sadašnja istina, 25. februar 1897)