Iako su sinovi Izraelovi pevali pesmu oslobođenja pored Crvenog mora, i to s dobrim razlogom, tek kad su prešli preko Jordana, stvarno su se oslobodili Egipta. Oni se nisu od početka do kraja čvrsto držali svog pouzdanja, već „okrenuše se srcem svojim Egiptu, pa rekoše Aaronu: načini nam bogove koji će ići pred nama“ (Dela 7,39.40 – Čarnić). Međutim, kad su prešli preko Jordana i ušli u hanansku zemlju, Bog im je posvedočio da je sa njih skinuo sramotu egipatsku. Tek tada su imali odmor i bili slobodni u Gospodu.
Ali u ovoj slobodi nisu dugo uživali; negodovanje, nepoverenje i otpad ubrzo su se proširili među Božjim narodom. Poželeli su da imaju cara da bi mogli da budu kao okolni neznabošci i želja im je ispunjena. „Nego se pomešaše s neznabošcima, i naučiše dela njihova. Stadoše služiti idolima njihovim, i oni im biše zamka. Sinove svoje i kćeri svoje prinosiše na žrtvu đavolima. Prolivaše krv pravu; krv sinova svojih i kćeri svojih, koje prinošahu na žrtvu idolima Hananskim, i oskvrni se zemlja krvnim delima“ (Psalam 106,35-38). Tako su doslovno postali isti kao okolni neznabošci.
Letimičan pogled u istoriju nekih izraelskih i Judinih careva pokazaće da su sinovi Izraelovi, svojim zahtevom za carem, stvarno ispunili svoju želju da budu kao neznabošci. Božji prorok je Saulu, prvome caru, rekao: „Poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske. Jer je neposlušnost kao greh od čaranja, i nepokornost kao sujeverstvo i idolopoklonstvo. Odbacio si reč Gospodnju, zato je i on tebe odbacio da ne budeš više car“ (1. Samuilova 15,22.23).
Solomun je uzeo za žene mnoge tuđinke iz neznaboštva i „kad ostare Solomun, žene zanesoše srce njegovo za tuđim bogovima; i srce njegovo ne bi celo prema Gospodu Bogu njegovu kao što je bilo srce Davida oca njegova. I Solomun hođaše za Astarotom, boginjom Sidonskom, i za Melhomom, gadom Amonskim“ (1. Carevima 11,4.5).
Pod Rovoamom, Solomunovim sinom, „Juda činjaše što je zlo pred Gospodom; i gresima svojim kojim grešahu dražiše ga više nego oci njihovi svim što činiše. Jer i oni načiniše sebi visine i stupove i lugove na svakom visokom humu i pod svakim zelenim drvetom. A bejaše i adžuvana (homoseksualaca) u zemlji, i činjahu sve gadove naroda koje beše isterao Gospod ispred sinova Izrailjevih“ (1. Carevima 14,22-24).
Isto je zabeleženo o Ahazu (2. Carevima 16,1-4); i „Gospod obaraše Judu s Ahaza cara Izrailjeva, jer odvuče Judu da grdno greši Gospodu“, „kad beše u nevolji, on još više grešaše Gospodu; taki beše car Ahaz. I prinošaše žrtve bogovima Damaštanskim, koji ga razbiše, i govoraše: kad bogovi careva Sirskih njima pomažu, prinosiću njima žrtve da bi mi pomagali; ali mu oni biše na to da padne on i sav Izrailj“ (2. Dnevnika 28,19-23).
Manasija, Jezekijin sin, „činjaše što je zlo pred Gospodom po gadnim delima naroda, koje Gospod odagna ispred sinova Izrailjevih; jer opet načini visine, koje beše potro Jezekija otac njegov, i podiže oltare Valu, i načini lug kao što beše načinio Ahav car Izrailjev, i klanjaše se svoj vojsci nebeskoj i služaše joj. I … načini oltare svoj vojsci nebeskoj u dva trema doma Gospodnjega. I sina svojega provede kroz oganj, i vračaše i gataše, i uredi one što se dogovaraju s duhovima i vračare; i činjaše vrlo mnogo što je zlo pred Gospodom, gneveći ga. I postavi rezan lik šumski koji načini u domu, za koji beše rekao Gospod Davidu i Solomunu sinu njegovu: u ovom domu i u Jerusalimu, koji izabrah između svih plemena Izrailjevih, namestiću ime svoje doveka; i neću više dati da se makne noga sinovima Izrailjevim iz zemlje koju dadoh ocima njihovim, ako samo uzdrže i ustvore sve što sam im zapovedio, i sav zakon koji im je zapovedio moj sluga Mojsije. Ali ne poslušaše, jer ih zavede Manasija, te činiše gore nego narodi koje istrebi Gospod ispred sinova Izrailjevih.“ „Još i pravu krv veoma mnogu proli Manasija tako da napuni Jerusalim od kraja do kraja, osim greha svojega kojim navede Judu na greh da čini što je zlo pred Gospodom“ (2. Carevima 21,1-9.16).
Manasiju je nasledio Amon: „I činjaše što je zlo pred Gospodom kao što je činio Manasija otac mu; jer svim likovima rezanim, koje načini Manasija otac njegov, prinošaše Amon žrtve i služaše im“ (2. Dnevnika 33,22).
Ako uzmemo careve koji su vladali severnim delom Izraela nakon podele carstva posle Solomunove smrti, naići ćemo na još gori izveštaj. U Jerusalimu je bilo nekoliko pravednih careva, ali počevši od Jerovoama, koji „je grešio i na greh naveo Izrailja“ (1. Carevima 14,16), svaki sledeći car nad ostatkom Izraela bio je gori od prethodnoga. Nadav, Jerovoamov sin, „činjaše što je zlo pred Gospodom hodeći putem oca svojega i u grehu njegovu, kojim navede na greh Izrailja“ (1. Carevima 15,26). I Vasa „činjaše što je zlo pred Gospodom hodeći putem Jerovoamovim i u grehu njegovu, kojim navede na greh Izrailja“ (Stih 34). Amrije, koji je sagradio Samariju, „činjaše što je zlo pred Gospodom, i gore činjaše od svih koji bejahu pre njega. Jer hođaše svim putovima Jerovoama sina Navatova i u grehu njegovu, kojim je naveo na greh Izrailja gneveći Gospoda Boga Izrailjeva taštinama svojim“ (1. Carevima 16,25.26). Ali koliko god Amrije bio loš, „činjaše Ahav sin Amrijev što je zlo pred Gospodom, više od svih koji bejahu pre njega“; „i učini Ahav više od svih careva Izrailjevih koji beše pre njega, da bi razgnevio Gospoda Boga Izrailjeva“ (Stihovi 30 i 33).
Tako se nastavljalo sve dok Gospod preko proroka Jeremije nije mogao da kaže: „Prođite po ulicama Jerusalimskim, i vidite sada i raz[a]berite i potražite po ulicama njegovim, hoćete li naći čoveka, ima li ko da čini što je pravo i da traži istinu“ (Jeremija 5,1). Takvog je čoveka bilo teško naći, „jer se nalaze u narodu mom bezbožnici, koji vrebaju kao ptičari kad se pritaje, postavljaju zamke da hvataju ljude. Kao kavez pun ptica tako su kuće njihove pune prevare; zato postaše veliki i obogatiše. Ugojiše se, sjaju se, nadmašuju dela neznabožaca“ (Stihovi 26-28 – KJV).
Iako je Bog isterao neznabošce iz zemlje zbog njihovog odvratnog idolopoklonstva, potpuno je jasno da sinovi Izraelovi nisu u njoj mogli da imaju pravo nasledstvo s obzirom da su bili isti kao neznabošci, pa čak i gori od njih. Činjenica da oni koji se nazivaju Gospodnjim imenom usvajaju neznabožačke običaje i ponašanje, ne čini ove običaje ni za dlaku prihvatljivijim Bogu. Činjenica da se neznaboštvo nalazi u crkvi, ne znači da se preporučuje. Naprotiv, uzvišeno zvanje zle postupke čini samo još odvratnijima. Zbog toga sinovi Izraelovi u suštini nisu posedovali hanansku zemlju dok su sledili puteve neznabožaca; u stvari, pošto je sramota egipatskog ropstva bila greh u koji su pali, očigledno je da su, dok su se hvalili svojom slobodom u Hananu, zapravo bili u najcrnjem ropstvu. Kad su Jevreji mnogo kasnije hvalisavo rekli: „Mi smo Avraamovo potomstvo i nikad nikome nismo robovali“, Isus je ponovio: „zaista, zaista, kažem vam, da je svaki - ko greši (čini greh – Karadžić) - rob greha. A rob ne ostaje u kući doveka; sin ostaje doveka“ (Jovan 8,33-35 – Čarnić).
Sve to vreme narodu su na dohvatu ruke bile predivne mogućnosti. U svakom trenutku su se mogli pokajati i okrenuti Gospodu i ustanovili bi da je u svemu spreman da ispuni svoje obećanje. Iako „svi glavari između sveštenika i narod grešaše veoma mnogo po svim gadnim delima drugih naroda“, još uvek „Gospod Bog otaca njihovih slaše k njima zarana jednako glasnike svoje, jer mu beše žao naroda njegova i stana njegova“ (2. Dnevnika 36,14.15). Mnoga čudesna oslobođenja, kad su neprijatelji ugnjetavali Izraelce a ovi ponizno tražili Gospoda, pokazala su da je isti Bog, koji je njihove očeve izveo iz Egipta, bio spreman i da je čekao da upotrebi istu silu za njih, kako bi ostvario ono zbog čega ih je doveo u Obećanu zemlju.
Jedan značajan slučaj Božjeg delovanja za one koji se uzdaju u Njega, i pobedu vere, nalazimo u Josafatovoj biografiji (2. Dnevnika 20). Ona je od posebne važnosti za nas, jer pokazuje kako se pobeđuje; a takođe nam iznova pokazuje ono što smo toliko puta zapazili, da su prave pobede u Izraelu izvojevane verom u Boga, a ne upotrebom mača. Događaj je ukratko tekao ovako: Moavci i Amonci, zajedno s drugim narodima, krenuli su u rat protiv Josafata. Njihov broj je daleko nadmašivao broj Izraelaca i zato se Josafat „uplaši, i obrati lice svoje da traži Gospoda, i oglasi post po svoj zemlji Judinoj. I skupiše se svi sinovi Judini da traže Gospoda, i iz svih gradova Judinih dođoše da traže Gospoda“ (2. Dnevnika 20,3.4).
Josafatova molitva u toj situacija predstavlja primer. Rekao je:
„Gospode Bože otaca naših! nisi li ti Bog na nebu i vladaš svim carstvima narodnim? Nije li u tvojoj ruci moć i sila da ti niko ne može odoleti? Nisi li ti, Bože naš, odagnao stanovnike ove zemlje ispred naroda svojega Izrailja, i dao je navek semenu Avrama prijatelja svojega? … A sad evo, sinovi Amonovi i Moavovi i oni iz gore Sira, … oni nam vraćaju došavši da nas isteraju iz nasledstva tvojega, koje si nam predao. Bože naš, zar im nećeš suditi? jer u nama nema snage da se opremo tome mnoštvu velikom, koje ide na nas, niti znamo što bismo činili, nego su oči naše uprte u tebe“ (Stihovi 6-12).
Josafat je prvo priznao Boga kao Boga nebeskog, koji ima svu moć. Zatim se pozvao na tu silu izjavom da je Bog njegov Bog. Tada je bio spreman da iznese svoju potrebu i molbu u punoj veri. Kod onoga ko se moli na takav način, sve je moguće. Suviše je mnogo onih koji se mole Bogu bez ikakve svesti o Njegovom postojanju, kao da se mole nekom apstraktnom imenu, a ne živom, ličnom Spasitelju; i naravno, ne primaju ništa, jer u stvarnosti ništa i ne očekuju. Svakako, događa se da većina ljudi, kad se moli, misli više na sebe nego na Boga; umesto toga trebalo bi da se izgube u razmatranju Božje veličine i Njegove ljubavi. Onda nije teško verovati da Bog nagrađuje one koji Ga iskreno traže. Kao što reče psalmist: „U Tebe se uzdaju koji znaju ime Tvoje (koji poznaju tebe – vidi Jovan 17,3 – prim. izdavača), jer ne ostavljaš onih koji Te traže, Gospode!“ (Psalam 9,10).
Dok se narod još molio, javio se Božji prorok i rekao:
„Slušajte, svi sinovi Judini i Jerusalimljani, i ti care Josafate, ovako vam veli Gospod: ne bojte se i ne plašite se toga mnoštva velikoga, jer nije vaš rat nego Božji.“ „Ne treba vi da se bijete u ovom boju; postavite se, stojte pa gledajte kako će vas izbaviti Gospod, Judo i Jerusalime! ne bojte se i ne plašite se, sutra iziđite pred njih, i Gospod će biti s vama“ (2. Dnevnika 20,15-17).
Narod je poverovao u poruku,
„i ujutru ustavši rano iziđoše u pustinju Tekujsku; a kad izlažahu, stade Josafat i reče: čujte me, Judejci i Jerusalimljani: verujte Gospodu Bogu svojemu i bićete jaki, verujte prorocima njegovim i bićete srećni. I tako dogovoriv se s narodom postavi pevače Gospodnje da hvale svetu krasotu idući pred vojskom i govoreći: hvalite Gospoda, jer je doveka milost njegova“ (Stihovi 20 i 21).
Neobičan način odlaska u borbu. On nas na neki način podseća na hodanje oko Jerihona i poklič pobede. Uopšteno govoreći, narod koji dobija takvo obećanje kakvo su oni dobili, da će se Bog boriti za njih, smatrao bi da pokazuje veliku veru time što uopšte izlazi pred neprijatelja. Rekli bi: „Bog je obećao da će nam pomoći, ali mi moramo da učinimo svoj deo“; i onda bi izvršili sve pripreme za borbu. Međutim, ovaj narod u ono vreme jednostavno je Gospoda držao za reč; znali su da moraju učiniti svoj deo, ali su i znali da je taj deo da veruju i da idu napred kao da stvarno veruju. I oni jesu verovali. Njihova je vera bila toliko jaka da su pevali. To nije bila pesma po naređenju koja jedva silazi sa njihovih drhtećih usana, već puna, duboka, spontana, snažna pesma radosti i pobede; uprkos tome što je pred njima bio brojno nadmoćniji neprijatelj. I kakav je bio rezultat?
„A kad počeše pesmu i hvalu, obrati Gospod zasedu na sinove Amonove i sinove Moavove i na one iz gore Sira, koji iziđoše na Judu, te se razbiše. Jer sinovi Amonovi i sinovi Moavovi ustaše na one iz gore Sira da ih pobiju i potru; i kad pobiše one iz gore Sira, udariše jedni na druge, te se potrše. A kad Juda dođe do stražare prema pustinji, i pogleda na mnoštvo, a to mrtva telesa leže po zemlji, i nijedan ne beše ostao živ“ (Stihovi 22-24).
Čim su započeli da pevaju, neprijatelj je bio poražen. Panika je zahvatila Amonce i Moavce pa su navalili jedni na druge. Može biti da su, kad su čuli pesmu i pobedničke pokliče, pomislili da su Izraelci dobili pojačanje, a to je i bilo istina. Izraelski narod je dobio takvo pojačanje da uopšte nije trebalo da se bori. Njihova vera je bila njihova pobeda, a njihovo pevanje je bilo dokaz njihove vere.
Ovo je pouka za nas u sukobima sa našim protivnicima – s poglavarstvima, vlastima i zlim duhovima. „Protivite se đavolu i pobeći će od vas“ (Jakov 4,7 – Karadžić), „Njemu se usprotivite (branite se od njega – Karadžić), čvrsti u veri“ (1. Petrova 5,9 – Čarnić). Samo će ga takav otpor naterati u beg, jer on zna da je jači od nas; ali kad mu se odupremo u Isusovoj veri, on mora da beži jer zna da protiv Hrista uopšte nema nikakve snage. I tako ponovo učimo da će se „oni koje iskupi Gospod vratiti i doći u Sion pevajući“ (Isaija 51,11 – KJV). U događajima kakav je ovaj, koji smo upravo) razmatrali, Gospod je pokazivao Izraelu kako treba da pobeđuju i da On uvek čeka, spreman da ispuni obećanje koje je dao njihovim očevima.
(Nastaviće se).
(Sadašnja istina, 18. februar 1897)