[U proučavanju predmeta prošle sedmice videli smo da je obećani odmor (mir, počinak) Božji odmor – odmor u koji je Adam ušao kad ga je Gospod postavio „da odmara u vrtu uživanja“.]
Greh donosi umor. Adamu je u Edemskom vrstu poveren posao koji je trebalo da obavlja, ali je sve vreme dok se nalazio u vrtu imao potpuno savršen odmor, dok nije zgrešio. Da nije nikad zgrešio, na ovoj zemlji se nikada ne bi ni znalo za umor. Rad nije deo prokletstva, ali umor jeste.
„Što si … okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega veka; trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko; sa znojem lica svojega ješćeš hleb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet“ (1. Mojsijeva 3,17-19).
Do tog vremena Adam je uživao u savršenom odmoru iako je radio. Zašto? – Zato što je njegov posao jednostavno bio da „čuva“ savršeno delo koje je Bog pripremio za njega i njemu poverio. Adam nije ništa morao da stvara. Da se od njega tražilo da stvori samo jedan cvet ili jednu jedinu travku, mogao je da se muči do smrti da to uradi, i umro bi ne dovršivši to; ali Bog je obavio posao i dao ga u posed Adamu sa uputstvom da ga čuva, i on je to radio dokle god je negovao veru.
Zapazite da je taj savršeni odmor bio odmor na novoj zemlji, a uz to uočite da bi zemlja, da greh nije nikad ušao, zauvek ostala nova. Greh je na zemlju doneo propadanje, i doveo do toga da ona stari. Božji savršeni odmor nalazi se samo u nebeskom stanju, a nova zemlja je bez sumnje bila „bolja, nebeska otadžbina“ (Jevrejima 11,16 – KJV). Ono što je Bog dao čoveku na samom početku kad je bio „krunisan slavom i čašću“, a što je izgubio kad je zgrešio i bio lišen slave Božje, ono što je Drugi Adam imao po svom pravu pošto je bio krunisan slavom i čašću zato što je pretrpeo smrt, jeste ono što je Bog obećao Avramu i njegovom potomstvu, i što će dobiti kad dođe Mesija, „do vremena kada će se uspostaviti sve“ (Dela 3,21 – Čarnić).
Ta savršena nova tvorevina je nestala – ali njen ostatak još uvek postoji. Dokaz da su dela završena i da je odmor pripremljen od postanka sveta je to što Bog „počinu u sedmi dan od svih dela svojih“. Gospodnja Subota – sedmi dan – deo je Edema koji ostaje usred prokletstva; ona je deo odmora nove zemlje koji premošćuje provaliju između izgubljenog Edema i obnovljenog Edema. To što je Subota zaokružila sedmicu stvaranja i bila dokaz da je delo završeno, predstavljalo je pečat savršenog novog stvaranja. Sada je potrebno novo stvaranje i ono mora da bude obavljeno istom silom kao u početku. U Hristu je sve stvoreno i „ako je ko u Hristu - novo je stvorenje“ (2. Korinćanima 5,17 – Čarnić), a pečat savršenstva je isti u oba slučaja. Zato je Subota pečat savršenstva, savršene pravednosti.
Međutim, moramo da shvatimo da se subotni odmor ne sastoji samo od odustajanja od manuelnog (fizičkog) rada od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu; da je ona samo znak odmora; da je kao i svi drugi znaci prevara ako u njoj nije prisutno ono što ona obeležava. Pravi subotni počinak sastoji se od potpunog i stalnog priznavanja Boga kao Stvoritelja i Održavatelja svega, Onoga u kome živimo, mičemo se i jesmo, koji je naš život i naša pravednost. Svetkovanje Subote nije dužnost koju treba obaviti da bismo stekli Božju naklonost, već negovanje vere koja nam se uračunava u pravednost.
Prigovor da ne treba da svetkujemo sedmi dan tj. Subotu jer se ne spasavamo delima, nije opravdan, zato što Subota nije rad već odmor – Božji odmor. „Ko, naime, uđe u njegov mir (pokoj – Karadžić) taj je počinuo od svojih dela - kao i Bog od svojih“ (Jevrejima 4,10 – Čarnić). Pravo svetkovanje Subote nije opravdanje delima; ono je beskrajno daleko od bilo kakve slične ideje; naprotiv, ono je opravdanje verom – apsolutni odmor koji dolazi od savršene vere u Božju silu da stvori novog čoveka i sačuva dušu da ne padne u greh.
Ali „vera, dakle, dolazi slušanjem poruke (propovedi – Čarnić), a poruka Hristovom rečju“ (Rimljanima 10,17 – SSP), tako da je besmisleno za svakog ko ispoveda veru u Boga ako zanemaruje ili odbacuje Božju reč. Čovek treba da živi od svake reči koja dolazi iz usta Božjih. U svakoj Božjoj reči je život. Ako čovek poznaje samo jednu Božju reč, i prihvati je kao reč Božju, sigurno će se njome spasiti. Bog sažaljeva neuke i ne zahteva da ljudi steknu određeni obim znanja pre nego što mogu da budu spaseni; ali svesno ostati u neznanju je nešto drugo. Nečije neznanje može da bude posledica namernog odbacivanja znanja, i onaj ko tako postupa, odbacuje život. Pošto je u svakoj Božjoj reči život, i u svakoj reči je isti život, ko god odbaci samo jednu reč koja jasno dopire do njega, odbacio je sve. Vera prihvata Gospoda onakvog kakav On jeste – sa svim što vidimo u Njemu i sa svim što nam je još nepoznato.
Ne smemo da zaboravimo da subota nije breme koje je Bog položio na ljude (ko je ikad čuo da je savršeni odmor teret?) već blagoslov koji im nudi; ona je uklanjanje bremena. „Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti“. Umesto da je nameće ljudima, Bog kaže da niko ne može da uživa u subotnom počinku ako ne veruje. Čoveku koji kaže: „Ne verujem da je potrebno da svetkujem Subotu“, Gospod odgovara: „Ne možeš je svetkovati; nećeš ući u moj pokoj; nemaš dela u njemu“. Nemoguće je da čovek svetkuje Gospodnju Subotu bez vere, „jer pravednik će živeti od vere“. Subota je Božji odmor, a Božji odmor je savršenstvo, a ono se ne može zadobiti osim savršenom verom.
„Bog je duh, i koji mu se mole treba da se mole u duhu i istini“ (Jovan 4,24 – Čarnić). Zato je Njegov odmor duhovan, i zato telesni odmor bez duhovnog uopšte nije svetkovanje Subote. Samo duhovni mogu da stvarno svetkuju Gospodnju Subotu. Dokle god je Duh vodio Adama, on je uživao u savršenom odmoru, i tela i duše; ali čim je sagrešio, izgubio je taj odmor. Međutim, iako prokletstvo na zemlji uzrokuje umor tela, Subota iz Edema još uvek ostaje kao zalog i pečat duhovnog odmora. Uzdržavanje od svih naših poslova i zadovoljstava u sedmi dan – od svega na čemu bismo mogli zaraditi – znači jednostavno priznavati Boga Stvoriteljem i Održavateljem svega – Onog čijom silom živimo. Ali prividni odmor je samo farsa ako ga stvarno i potpuno ne priznamo kao takvog i ne predamo se potpuno Njegovoj zaštiti.
Otuda je Subota poseban prijatelj siromaha; ona posebno odgovara radnom čoveku, jer se siromasima propoveda jevanđelje. Bogati će retko kad poslušati Gospodnji poziv, jer se verovatno osećaju zadovoljni svojim životom; oni se uzdaju u svoje bogatstvo i smatraju se sposobnima da se sami brinu za sebe u sadašnjosti kao i u budućnosti. „Oni misle da će kuće njihove trajati doveka“ (Psalam 49,11), ali siromahu, koji ne zna kako da preživi, Subota donosi nadu i radost jer usmerava njegove misli ka Bogu Stvoritelju koji je naš život. Ona govori: „Nego, prvo tražite njegovo Carstvo i njegovu pravednost, i sve ovo će vam se dodati“ (Matej 6,33 – SSP). Umesto da mora pitati: „Kako ću da preživim ako svetkujem Subotu?“, siromah može u Suboti da vidi rešenje svog problema. „Pobožnost je korisna za sve, jer ima obećanje za sadašnji i budući život“ (1. Timoteju 4,8 – Čarnić).
Imajte na umu da iako je subotni dan sedmi dan sedmice, odmor koji donosi Subota je stalan. Kao što dan nije čovek, tako postoji razlika između blagosiljanja dana i blagosiljanja čoveka. Bog je blagoslovio sedmi dan (1. Mojsijeva 2,3), ali On ljude blagosilja svakog dana. Samo oni koji odmaraju u Gospodu sve vreme svetkuju Subotu. Kao što niko ne može da bude svetkovatelj Subote a da zanemari dan koji je Bog blagoslovio, tako je istina da čovek koji stalno ne počiva u Gospodu, ne svetkuje Subotu.
Stoga se odmor u Gospodu može naći samo verom u Njega; vera spasava od greha, živa vera je stalna kao i disanje, „jer pravednik će živeti od vere“. Ako neko u toku sedmice nema poverenja u Gospoda, ako sumnja i boji se kako će da preživi, možda se muči i brine, nestrpljiv je ili grub, ili je na neki način nepravedan prema svojim bližnjima, svakako da ne počiva u Gospodu – on ne razmišlja o Suboti da je svetkuje. Kada bi stvarno vodio računa o Suboti, bio bi svestan da se Božja sila brine za njega, pa bi mu „kao vernome tvorcu“ (1. Petrova 4,19 – Karadžić) poverio svoju dušu.
Subota dolazi otkrivajući Hrista Stvoritelja kao nosioca bremena. On nosi terete celoga sveta, sa svim njegovim patnjama, gresima i tugama, i On taj teret nosi lako, jer Njegovo breme je lako. „On je u svom telu poneo naše grehe na drvo, da mi, umrevši gresima, živimo za pravednost. Njegovim ranama ste isceljeni“ (1. Petrova 2,24 – SSP). Zahvaljujući Hristovom krstu primamo život i postajemo nova stvorenja. Sila krsta je stvaralačka sila. Kad je Isus na krstu povikao: „Svršeno je“, On je jednostavno objavio da se u Njemu, kroz Njegov krst, mogu zadobiti pravedna dela Božja koja su dovršena od postanka sveta. Tako je Subota – odmor sedmog dana koji podseća da je stvaranje završeno u (samom) početku – blagosloveni podsetnik na činjenicu da je u Hristovom krstu ista stvaralačka sila besplatno ponuđena da nas izbavi od prokletstva, i učini nas ispunjenim u Njemu, kao i sve što je Bog video i proglasio „veoma dobrim“. Reč života, koja nam je objavljena u jevanđelju jeste ona što „je u početku bila kod (u – Čarnić) Boga“ (1. Jovanova 1,2 – SSP).
On se ne razočarava niti postaje nestrpljiv ili obeshrabren; zato sa poverenjem možemo baciti sve svoje brige na Njega. Tada je Subota milina. U psalmu za subotni dan David je pevao: „Jer si me razveselio, Gospode, delima svojim, s dela ruku tvojih radujem se“ (Psalam 92,4). Subota znači uživati u delima Božjim, a ne naših ruku. Ona znači pobedu nad grehom i smrti – nad svim što je povezano sa prokletstvom – kroz Gospoda Isusa Hrista, kojim su stvoreni svetovi. Ona je ostatak Edema pre nego što je došlo prokletstvo, savršeni odmor, koji može dati samo nova zemlja.
Sada možemo razumeti zašto Subota zauzima tako istaknuto mesto u izveštaju o Božjem postupanju sa Izraelom. Razlog nije u tome što bi Subota bila namenjena isključivo njima, kao što ni spasenje nije bilo predviđeno samo za njih, već zato što je svetkovanje Subote početak odmora koji je Bog obećao svom narodu u Hananu. Ponekad se govori da Subota nije data neznabošcima, ali treba da imamo na umu da ni zemlja nije bila obećana neznabošcima. Neznabošci nemaju „udela u savezima obećanja“ (Efescima 2,12 – KJV). Međutim, istina je da su neznabošci – ceo svet – pozvani da dođu Hristu, živoj vodi. „Oj žedni koji ste god, hodite na vodu“ (Isaija 55,1). Obećanje Izraelu bilo je i jeste da „narodi koji te nisu znali steći će se k tebi, radi Gospoda Boga tvojega i sveca Izrailjeva“ (Stih 5). A malo dalje u pozivu Bog kaže:
„Ovako veli Gospod: pazite na sud, i tvorite pravdu, jer će skoro doći spasenje moje, i pravda (pravednost) će se moja objaviti. Blago čoveku koji tako čini, i sinu čovečjemu koji se drži toga čuvajući subotu da je ne oskvrni, čuvajući ruku svoju da ne učini zla. I neka ne govori tuđin koji pristane uz Gospoda: Gospod me je odlučio (odvojio) od svoga naroda; … A tuđine koji pristanu uz Gospoda da mu služe i da ljube ime Gospodnje, da mu budu sluge, koji god drže subotu da je ne oskvrne i drže zavet (savez) moj, njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveseliću ih u domu svojem molitvenom; žrtve njihove paljenice i druge žrtve biće ugodne na oltaru mom, jer će se dom moj zvati dom molitve svim narodima. Gospod Gospod govori, koji sabira prognanike Izrailjeve: još ću mu sabrati osim onih koji su sabrani“ (Isaija 56,1-8).
I jednima i drugima – svima kojima On proglašava mir, bili blizu ili daleko (Isaija 57,19) – Gospod objavljuje:
„Ako odvratiš nogu svoju od subote da ne činiš što je tebi drago na moj sveti dan, i ako prozoveš subotu milinom, sveti dan Gospodnji slavnim, i budeš ga slavio ne idući svojim putovima i ne čineći što je tebi drago, ni govoreći reči, tada ćeš se veseliti u Gospodu, i izvešću te na visine zemaljske, i daću ti da jedeš nasledstvo Jakova oca svojega; jer usta Gospodnja rekoše“ (Isaija 58,13.14).
Oni koji Subotu nazivaju milinom – a ne teretom – veseliće se u Gospodu. Zašto? – Zato što je Gospodnja Subota Gospodnji odmor – počinak koji dobijamo samo u Njegovoj prisutnosti gde je „punina radosti“ i večnog zadovoljstva. Ona je Edemski odmor, jer Edem je milina, zadovoljstvo; ona je odmor nove zemlje, jer Edem pripada novoj zemlji. Čitali smo da će se oni koji dođu Gospodu da svetkuju Njegovu subotu razveseliti u Gospodnjem domu, i za njih je rečeno: „Hrane se od izobila doma tvojega, i iz potoka sladosti svojih ti ih napajaš“ – doslovno „iz Edema“ (Psalam 36,8). To je nasledstvo Gospodnje, i sada je vreme, danas je dan kad možemo da uđemo u njega, jer je On deo našeg nasledstva i u Njemu imamo sve.
(Sadašnja istina, 11. februar 1897)