„Jer da ih je Isus Navin doveo do mira, ne bi Bog posle tih dana govorio o jednom drugom danu. Znači, Božijem narodu preostaje subotni mir (počivanje – Karadžić)“ (Jevrejima 4,8.9 – Čarnić).
Videli smo da, iako nijedna reč Božjih obećanja Izraelu nije izostala, njima „ne pomože reč koju su čuli, zato što nije bila spojena sa verom kod onih koji su je čuli“ (stih 2), i da je dugo vremena nakon što im je Gospod dao odmor, izneo preko Isusa Navina uslove pod kojima mogu da uživaju u nasledstvu.
Prelazeći preko razdoblja dužeg od četiri stotine godina, u kome istorija sinova Izraelovih pedstavlja izveštaj o otpadu i pokajanju i ponovljenom otpadu, dolazimo do Davidovog vremena, kad se izraelsko carstvo nalazilo na vrhuncu svoje moći. Iako su sinovi Izraelovi, zahtevajući cara, odbacili Boga, On nije odbacio njih. Božji plan je bio da Izrael nikad nema nijednog drugog cara osim Njega samog, ali oni se nisu zadovoljili da žive verom, da imaju Cara koga ne mogu da vide. Ipak je carstvo i dalje ostalo Gospodnje i zato se Bog služio svojim pravom da postavlja vladare.
Tako je i danas u celom svetu. „Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj.“ „Carstvo njegovo svim vlada“ (Psalam 103,19). Narodi sveta Ga ne priznaju za Cara i nadmeno se hvale svojim vlastima, ali „višnji vlada carstvom ljudskim i daje ga kome hoće“ (Danilo 4,32; 2,21). „Jer nema vlasti a da nije od Boga; Bog je postavio vlasti koje postoje“ (Rimljanima 13,1 – Čarnić). Zato bi svaka duša trebalo da bude pokorna „pretpostavljenim vlastima“. Jasno je da Gospodnje carstvo uključuje celu zemlju, čak i ako je vladarima neko vreme dopušteno da misle da oni drže uzde pa se postavljaju protiv Njega.
I tako je David, kad je po Božjem proviđenju stupio na izraelski presto, „i Gospod mu dade mir svuda unaokolo od svih neprijatelja njegovih“ (2. Samuilova 7,1), odlučio u svom srcu da sagradi hram Gospodu. U početku mu je prorok Natan, iznoseći svoje mišljenje, rekao: „Šta ti je god u srcu, idi, čini, jer je Gospod s tobom“, ali nakon toga je izneo Gospodnju reč i rekao Davidu da ga ne gradi. Tom prilikom je Gospod rekao Davidu:
„I odrediću mesto narodu svojemu Izrailju, i posadiću ga, te će nastavati u svom mestu, i neće se više pretresati, niti će ih više mučiti nepravednici kao pre, i od onoga dana kad postavih sudije nad narodom svojim Izrailjem; i smiriću te od svih neprijatelja tvojih. Jošte ti javlja Gospod da će ti Gospod načiniti kuću“ (2. Samuilova 7,10.11).
Iz toga proizlazi da Izrael još nije dobio odmor i nasledstvo. David je bio moćan car i imao „ime veliko, kao što je ime velikih ljudi koji su na zemlji“, ali kad je predao carstvo, zajedno sa svim materijalom za gradnju hrama, svom sinu Solomunu, rekao je u svojoj molitvi Bogu: „Jer smo došljaci pred tobom i gosti kao svi oci naši; dani su naši na zemlji kao sen i nema stajanja“ (1. Dnevnika 29,15).
U vreme kad je izraelsko carstvo bilo veliko i moćno kao nikad ranije, car se proglasio došljakom i gostom u zemlji kao Avram, koji nije imao „nasledstva u njoj - ni jednu stopu“ (Dela 7,5 – Čarnić). David u svojoj kući od kedrovine, kao i Avram, Isak i Jakov, koji su živeli u šatorima, došli su „u zemlju obećanu, kao u tuđu“. I ne samo Avram, Isak i Jakov, već i Gedeon, Samson, Jeftaj, David, Samuilo i drugi proroci, sa mnogim drugima, „svi su oni pohvaljeni zbog svoje vere, ali nisu primili obećano“ (Jevrejima 11,32-39 – SSP). Može li biti snažnijeg dokaza da nasledstvo, koje je Bog obećao Avramu i njegovom potomstvu, nikad nije bilo prolazni posed u „ovome zlom svetu“?
Pošto veliki car David, na vrhuncu svoje moći, nije primio ispunjenje obećanja, kako je samo ludo pretpostavljati da se obećanje o obnovi Izraela u njihovoj zemlji može ikad ispuniti povratkom Jevreja u stari Jerusalim. Oni koji grade svoje nade na „sadašnjem Jerusalimu“, gube svu blagoslovenost jevanđelja. „Jer ne primiste duha ropstva, opet da se bojite“ (Rimljanima 8,15 – Karadžić); zato se nećemo pouzdati ni u šta što je povezano sa starim Jerusalimom, jer današnji Jerusalim „robuje zajedno sa svojom decom. Ali, onaj Jerusalim koji je na nebu, slobodan je - on je naša majka“ (Galatima 4,25.26 – SSP). Kad se bude ispunilo obećanje i izraelski narod bude stvarno zauzeo zemlju, u njoj više neće biti došljaci i gosti, njihovi dani više neće biti kao senka, već će trajati zauvek.
Jer „Gospod ne odugovlači da ispuni obećanje, kao što neki misle da odugovlači, nego je strpljiv prema vama pošto ne želi da iko propadne, nego da se svi pokaju“ (2. Petrova 3,9 – SSP). „A njegovu strpljivost smatrajte spasenjem“ (Stih 15). I u Mojsijevo vreme približilo se ispunjenje obećanje (Dela 7,19), ali narod nije mario za njega. Izabrali su radije sadašnji zao svet nego onaj budući. Međutim, Bog se sobom zakleo da će potomstvo vernog Avrama ući u njega i „ako, dakle, ostaje da neki uđu u taj mir, a oni koji su ranije čuli radosnu vest nisu ušli zbog neposlušnosti, to opet određuje jedan dan, jedno ‘danas’, kad posle toliko vremena govori preko Davida, kao što je ranije rečeno: ‘Danas ako čujete njegov glas, neka vam ne otvrdnu vaša srca’“ (Jevrejima 4,6.7 – Čarnić).
Čovekovo neverstvo ne može da ukine Božje obećanje (Rimljanima 3,3). „Ako smo neverni (ne verujemo – Karadžić), on ostaje veran, jer ne može da se odrekne samoga sebe“ (2. Timotiju 2,13 – Čarnić). Da se nijedna duša od bioloških potomaka Avrama i Jakova nije pokazala Avramovom decom jer su svi bili deca đavolja (Jovan 8,39-44), Božje obećanje Avramovom, Isakovom i Jakovljevom potomstvu ipak bi se doslovno ispunilo, s obzirom da je Bog u stanju da od kamenja podigne „decu Avramu“ (Matej 3,9). To bi bilo samo ponavljanje onog što je učinio u početku kad je čoveka stvorio od praha zemaljskog. Da im je Isus Navin dao odmor, onda ne bi bilo potrebe za nekim drugim danom spasenja, ali neverstvo onih koji su tvrdili da su Božji sledbenici odložilo je ispunjenje, i zato Bog u svojoj milosti daje još jedan dan, a to je „danas“. „Evo sad je vreme najbolje, evo sad je dan spasenja!“ (2. Korinćanima 6,2 – Karadžić). „Danas ako glas njegov čujete, ne budite drvenastih srca.“
Zamislite! Čak i u doba dok je David živeo bilo je to „posle toliko vremena“. Svakako je bilo „dugo vreme“, punih četiri stotine godina nakon što se obećanje moglo ispuniti, pa ipak, nakon mnogo dužeg vremena Gospod još uvek nudi „jedan dan“. Taj dan je danas; nije nam data godina da prihvatimo ponudu spasenja, ni sledeći mesec, ni sledeća sedmica, čak ni sutra, već samo danas. To je sve vreme koje nam je Bog dao – vreme probe traje samo jedan dan. Koliko nam onda nakon toliko vremena sa većom silom dolaze reči: „Danas ako glas njegov čujete, ne budite drvenastih srca“. Kakvo veliko blago nam je Bog dao u tom danas – priliku da uđemo na vrata pravednosti. A ta vrata su Hristos i kroz (preko) Njega mogu da uđu svi „dok god se kaže ‘danas’“ (Jevrejima 3,13 – Čarnić). Zar onda nećemo da Ga prihvatimo kao „dan, koji stvori Gospod“ (Psalam 118,24) i da se radujemo i veselimo u Njemu? „Glas radosti i spasenja čuje se u kolibama pravedničkim“, „Jer, svi mi imamo udela u Hristu ako se do kraja čvrsto držimo pouzdanja koje smo imali u početku“ (Jevrejima 3,14 – SSP). „Jer ovako govori Gospod Gospod, svetac Izrailjev: ako se povratite i budete mirni, izbavićete se, u miru i uzdanju biće sila vaša“ (Isaija 30,15).
Taj odmor je najavljen u Jevanđelju jer Hristos kaže: „Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako“ (Matej 11,28-30 – Karadžić). Izraelski narod u staro doba nije dobio ovaj odmor, ne zato što im nije bio ponuđen, nego zato što nisu verovali kad im je jevanđelje bilo propovedano; jevanđelje koje se nama danas propoveda, isto je ono koje se propovedalo i njima (Jevrejima 4,2).
Odmor je potpuno pripremljen, jer „u mir, naime, ulazimo mi koji smo poverovali, kao što je rekao: ‘Tako se zakleh u svom gnevu i neće ući u moj mir’“. Bog se zakleo sobom da će Avramovo potomstvo – oni koji imaju njegovu veru – ući u odmor (mir, pokoj); a to je bilo kao da se zakleo da oni koji ne veruju neće ući u njega; zato se Bog nije zakleo da oni koji ne veruju neće ući. To nije bio despotski (samovoljni) dekret, već iznošenje činjenica, imajući u vidu da je za osobu koja ne veruje nemoguće da uđe u pokoj, kao što bi bilo u slučaju da čovek živi i dobija snagu a da ne jede, ne pije ili ne diše.
Činjenica da „nisu mogli da uđu zbog neverovanja“ pokazuje da bi ušli da su verovali; a činjenica da je za njih već bio spreman savršen odmor, opet je pokazana tvrdnjom: „iako su njegova dela završena još od stvaranja sveta“ (Jevrejima 4,3 – SSP). Kad su dela završena, mora da sledi odmor; u skladu sa tim čitamo: „I sedmog dana Bog otpočinu od svih svojih dela“ (Stih 4). To je Bog rekao na jednom mestu za sedmi dan; ali na drugome mestu je rekao: „Neće ući u moj Počinak“ (Stih 5). Zato vidimo da je odmor koji je bio spreman, i u koji sinovi Izraelovi nisu ušli zbog neverstva, bio odmor povezan sa sedmim danom. Naime, njima je bio ponuđen Božji odmor, ali oni su propustili da osiguraju Njegov odmor, a sedmi dan je subota (odmor) Gospodnja. Ona je jedini odmor o kojem čitamo da je povezan sa Bogom – Bog počinu u sedmi dan od svih svojih dela – i taj odmor je bio spreman čim je delo stvaranja bilo završeno.
Obećani odmor je Božji odmor. Odmor sledi nakon rada, ali ne dok posao nije obavljen. Čovek ne može da počine od zadatog posla dok ga nije završio. Božje delo je stvaranje, dovršen, savršen posao: „Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti. Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. I svrši Bog do sedmoga dana dela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svih dela svojih, koja učini; i blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih dela svojih koja učini“ (1. Mojsijeva 1,31; 2,1-3).
Delo je bilo savršeno – bilo je najbolje što je Bog mogao da učini, savršeno kao On – i bilo je dovršeno; zato je i odmor bio savršen. Nije bilo ni mrlje prokletstva; odmor je bio potpun, čist i ceo. Bog je bio savršeno zadovoljan i oduševljen onim što je učinio. Nema jezika ni pera, niti um može da zamisli osećanje neograničenog zadovoljstva, predivnog mira i smirenosti koji nesumnjivo moraju da slede nakon dela koje je dovršeno i dobro veoma. Ova zemlja ne može da priušti takvo uživanje, jer
„Ma kolika revnost da je,
Stvar ostane uvek neka,
Nešto još nedovršeno
Na izlazak sunca čeka,“
ali to predivno zadovoljstvo i prekrasan odmor koji je Bog uživao nadilazilo je sve što ljudski um može da zamisli s obzirom na to koliko je Bog veći od čoveka - tog sedmog dana kad je Bog počinuo od svih dela svojih.
Bog je od početka dao čoveku ovaj neuporedivi odmor. „I uzevši Gospod Bog čoveka namesti ga u vrtu Edemskom, da ga radi i da ga čuva“ (1. Mojsijeva 2,15). „Edem“ znači uživanje, zadovoljstvo; Edemski vrt je vrt uživanja; jevrejska reč na ovome mestu znači odmor; to je reč iz koje dolazi lično ime Noja (za njeno značenje vidi tekst u 1. Mojsijevoj 5,29). Zato se tekst u 1. Mojsijevoj 2,15 može prevesti ovako: „I uzevši Gospod Bog čoveka namesti ga da odmara u vrtu uživanja, da ga radi i da ga čuva.“
Čovek je ušao u počinak zato što je ušao u Božje savršeno, dovršeno delo. On je bio Božje delo, stvoren u Hristu Isusu za dobra dela koja je Bog unapred pripremio da hodi (živi) u njima. „Ovo je delo Božje da verujete onoga koga on posla“ (Jovan 6,29), i Adam je isključivo verom mogao da uživa u Božjem delu i učestvuje u Njegovom odmoru, jer čim je pokazao da ne veruje Bogu, uzimajući umesto toga sotoninu reč, izgubio je sve. Sam nije imao sile, jer je bio samo prah zemaljski, pa je svoj odmor i nasledstvo mogao da zadrži samo onoliko dugo koliko je dopuštao Bogu da deluje u njemu „da hoće(te) i učini(te) kao što mu je ugodno“ (Filibljanima 2,13).
„U mir (pokoj), naime, ulazimo mi koji smo poverovali“, pošto „je delo Božje da verujete“. Te dve izjave nisu protivrečne, već im je značenje isto, s obzrom da je Božje delo, koje usvajamo verom, dovršeno delo; zbog toga ući u to delo znači ući u odmor (mir). Zato, Božji odmor nije besposlenost niti lenčarenje. Hristos je rekao: „Otac moj stalno radi, pa radim i ja“ (Jovan 5,17 – Čarnić), jer „Bog večni Gospod, koji je stvorio krajeve zemaljske, ne sustaje niti se utruđuje (umara)“ (Isaija 40,28). On deluje svojom reči kojom održava sve što je na početku stvorio, tako da su oni koji su ušli u odmor (mir, počinak) pozvani da se „staraju da prednjače u dobrim delima“ (Titu 3,8 – Čarnić); pošto se ova dobra dela stiču verom, a „ne na osnovu dela koja smo mi učinili u pravednosti“ (stih 5), njih treba održavati verom; a vera daje odmor i zbog toga je Božji odmor usaglašen i propraćen najvećom aktivnošću.
(Sadašnja istina, 4. februar 1897)