„Velik je Gospod i slavan veoma u gradu Boga našega, na svetoj gori svojoj. Prekrasna je visina, uteha svoj zemlji gora Sion, na severnoj strani njenoj grad cara velikoga. Bog u dvorima njegovim zna se da je branič“ (Psalam 48,1-3).
Ove reči pevane su u čast Božjeg prebivališta na nebu, jer „Gospod je u svetom dvoru svom, presto je Gospodnji na nebesima“ (Psalam 11,4), a o Hristu da „sedi s desne strane prestola veličine (Veličanstva – Čarnić) na nebesima“ (Jevrejima 8,1 – Karadžić). Gospod kaže: „Ja sam pomazao cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj“ (Psalam 2,6). Ili: „Na gori svoje svetosti“ (KJV).
Isus Hristos, pomazani Car u Sionu, je i Prvosveštenik, jer „ti si sveštenik doveka po redu Melhisedekovom“ (Jevrejima 5,6 – SSP). Gospod je za „čoveka, kojemu je ime klica“ rekao: „Jer će on sagraditi crkvu Gospodnju, i nosiće slavu, i sedeće i vladati na svom prestolu, i biće sveštenik na prestolu svom, i savet mirni biće među obema“ (Zaharija 6,12.13). I dok sedi na Očevom prestolu na nebesima, On je „služitelj u Svetilištu, u pravom Šatoru koji je podigao Gospod, a ne čovek“ (Jevrejima 8,2 – kombinacija prevoda Čarnić-SSP).
Tom mestu – gori Sionskoj, svetoj gori svojoj i svetinji na njoj, svom prebivalištu – Bog je vodio svoj narod Izrael kad ga je oslobodio iz Egipta. Kad su bezbedno prošli kroz Crveno more, Mojsije je pevao sledeće nadahnute reči: „Odvešćeš ih i posadićeš ih na gori nasledstva svoga, na mestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, u svetinji, Gospode, koju su tvoje ruke utvrdile“ (2. Mojsijeva 15,17).
Međutim, oni nisu došli na goru Sionsku, jer nisu „slobodu i slavnu nadu do kraja tvrdo“ održali (Jevrejima 3,6). „I vidimo da nisu mogli da uđu zbog neverovanja“ (Stih 19 – Čarnić). Ali Bog ih nije odbacio, jer čak i ako „smo neverni, on ostaje veran, jer ne može da se odrekne samoga sebe“ (2. Timotiju 2,13 – Čarnić). Zato je dao uputstva Mojsiju da pozove narod da dobrovoljno donese zlata i srebra i dragog kamenja, zajedno sa drugim materijalom, i dodao: „I neka mi načine svetinju, da među njima nastavam; kao što ću ti pokazati sliku od šatora i sliku od svih stvari njegovih, tako da načinite“ (2. Mojsijeva 26,8.9).
To nije bila prava svetinja „koju je podigao Gospod“ (Jevrejima 8,2 – SSP), već svetinja koju je podigao čovek. Svetinja i njen nameštaj bili su samo obličje nebeskog, a ne samo nebesko (Jevrejima 9,23). Svetinja je bila samo senka, a ne stvarnost. Uzrok za sen razmatraćemo kasnije. Međutim, vernici onog vremena su dobro znali, kao i Stefan godinama kasnije, da Najviši „ne prebiva u hramovima sagrađenima rukom“ (Dela 17,24 – SSP), kao što je to prorok i rekao: „‘Nebo mi je presto, a zemlja podnožje mojim nogama. Kakav ćete mi dom sagraditi, govori Gospod, ili gde je mesto moga počinka?’“ (Dela 7,48.49 – SSP). Pri posvećenju svog veličanstvenog hrama Solomun je rekao: „Ali hoće li doista Bog stanovati na zemlji? Eto, nebo, i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, a kamoli ovaj dom što ga sazidah“ (2. Dnevnika 6,18).
Sva verna Božja deca znala su da zemaljska svetinja ili hram nisu bili pravo Božje prebivalište, već samo njegova slika (senka). A tako je i sa nameštajem koji se nalazio u svetinji.
Kao što se Božji presto nalazi u Njegovom svetom hramu na nebu, tako je i slika toga hrama na zemlji bila prikaz Njegovog prestola. Veoma bleda slika, istina, daleko slabija od stvarnosti kao što su ljudska dela slabija od Božjih, ali ipak slika. Slika Božjeg prestola bio je kovčeg u kome su se nalazile ploče Zakona. To pokazuje nekoliko biblijskih tekstova.
2. Mojsijeva 5,10-22 sadrži potpun opis kovčega. Bio je to drveni sanduk, ali potpuno prekriven zlatom spolja i Gospod je rekao Mojsiju da u taj kovčeg stavi Svedočanstvo koje mu je dao. Mojsije je to učinio, jer kasnije, kad je podsećao Izrael na okolnosti davanja Zakona, zajedno sa njihovim idolopoklonstvom koje je dovelo do razbijanja prvih ploča, kazao je:
„U to vreme reče mi Gospod: isteši dve ploče od kamena kao što behu prve, i iziđi k meni na goru, i načini kovčeg od drveta. I napisaću na tim pločama reči koje su bile na prvim pločama što si ih razbio, pa ćeš ih metnuti u kovčeg. Tako načinih kovčeg od drveta sitima, i istesah dve ploče od kamena, kao što behu prve, i izidoh na goru s dvema pločama u ruku. I napisa na tim pločama što beše prvo napisao, deset reči, koje vam izgovori Gospod na gori isred ognja na dan zbora vašega; i dade mi ih Gospod. I vrativ se siđoh s gore, i metnuh ploče u kovčeg koji načinih, i ostaše onde, kao što mi zapovedi Gospod“ (5. Mojsijeva 10,1-5).
Poklopac ovog kovčega nazivao se „presto milosti“. Bio je načinjen od čistog zlata i na svakom njegovom kraju bio je po jedan heruvim raširenih krila izrađen u jednom komadu. „Prema zaklopcu (poklopcu) neka su okrenuta lica heruvimima.“ Nakon svih tih uputstava Gospod je rekao: „I metnućeš zaklopac ozgo na kovčeg, a u kovčeg ćeš metnuti svedočanstvo, koje ću ti dati“, što je Mojsije i učinio. „I tu ću se sastajati s tobom i govoriću ti ozgo sa zaklopca između dva heruvima, koji će biti na kovčegu od svedočanstva, sve što ću ti zapovedati za sinove Izrailjeve“ (2. Mojsijeva 25,7-22).
Bog je rekao da će im se javljati između heruvima. Zato čitamo: „Gospod caruje: neka strepe narodi; sedi na heruvimima: nek se drma zemlja! Gospod je na Sionu velik, i visok nad svima narodima“ (Psalam 99,1.2). Heruvimi su zasenjivali presto milosti sa koga je Bog govorio narodu. Sada milost zapravo znači blagodat, pa je presto milosti u zemaljskoj svetinji bio slika „prestola blagodati“ kome smo pozvani da slobodno pristupimo „da primimo milost i nađemo blagodat kad nam zatreba pomoć“ (Jevrejima 4,16 – Čarnić).
Deset zapovesti, napisane na dve kamene ploče, nalazile su se u kovčegu ispod prestola milosti. Time je pokazano da je Božji Zakon temelj Njegovog prestola i vladavine. Zato čitamo: „Gospod caruje: nek se raduje zemlja! Nek se vesele ostrva mnoga. Oblak je i mrak oko njega; blagost i pravda podnožje prestolu njegovu.“ „Blagost je i pravda podnožje prestolu tvojemu, milost i istina ide pred licem tvojim“ (Psalam 97,1.2; 89,14).
Pošto su šator od sastanka i sve što je sadržavao bili napravljeni tačno po skici koju je Mojsije dobio, i pošto je to bilo po uzoru na nebesko, iz toga proizlazi da su kamene ploče sa Deset zapovesti bile tačne kopije Zakona koji je temelj Božjeg pravog prestola na nebu. Ovo omogućuje da bolje razumemo da je lakše „da nebo i zemlja prođu, nego da propadne jedna crtica iz zakona“ (Luka 16,17 – Čarnić). Dokle god stoji Božji presto, dotle Božji Zakon objavljen sa Sinaja ostaje nepromenljiv. „Kad su raskopani temelji, šta će činiti pravednik?“ (Psalam 11,3). Kad bi Deset zapovesti – temeljne ploče Božjeg prestola – bile uništene, sam presto bi pao i nada pravednih bi propala. Ali niko ne treba da se plaši takve katastrofe. „Gospod je u svetom dvoru svom, presto je Gospodnji na nebesima“ (stih 4), jer Njegova reč ostaje zauvek na nebu. To je „ono što se ne može uzdrmati“ (Jevrejima 12,27 – SSP).
Mi sada možemo videti da je gora Sinaj, koja je sinonim za Zakon, i koja je u vreme davanja Zakona bila stvarno utelovljenje strahovitog veličanstva Zakona, takođe i slika Božjeg prestola. U stvari Sinaj je od pamtiveka bio Božji presto. Bog je tu bio prisutan sa svim svojim svetim anđelima.
Štaviše, užasan strah Sinaja je samo strah Božjeg prestola na nebesima. Jovan je dobio viziju Božjeg hrama na nebu i prestola na kome je Bog sedeo, a „iz prestola su izlazile munje, glasovi i gromovi“ (Otkrivenje 4,5 – SSP). „Tada se otvori Božiji hram na nebu i ukaza se Kovčeg njegovog saveza u njegovom Hramu. Sevnuše munje, razlegoše se tutnjava i grmljavina, nastade zemljotres i poče da pada silan grad“ (Otkrivenje 11,19). „Oganj pred njim ide“ (Psalam 97,3).
Strahota Božjeg prestola ista je ona koja je bila kod Sinaja – strahota Zakona. Ali, isti taj presto je „presto milosti“ kome smo pozvani da priđemo sa slobodom (pouzdanjem). Osim toga „Mojsije pristupi k mraku u kojem beše Bog“ na Sinaju (2. Mojsijeva 20,21). Ne samo Mojsije, već i „Aron, Nadav i Avijud, i sedamdeset starešina Izrailjevih“ uzašli su na goru „i videše Boga Izrailjeva, i pod nogama njegovim kao delo od kamena safira i kao nebo kad je vedro. I ne pruži ruke svoje na izabrane između sinova Izrailjevih, nego videše Boga, pa jedoše i piše“ (2. Mojsijeva 24,9-11). Da nije bilo tako, onda ne bismo imali jasan prikaz činjenice da i mi možemo slobodno pristupiti prestolu milosti – tom strašnom prestolu iz koga izlaze munje, gromovi i glasovi – i tamo naći blagodat. Zakon čini da se greh umnoži, a „gde se umnoži greh onde se još više umnoži blagodat“ (Rimljanima 5,20 – Karadžić). Na Sinaju se nalazio krst, tako da je i tamo stajao Božji presto.
Ne smemo da zaboravimo da jedino „krvlju Isusa Hrista“ imamo slobodu „ulaziti u svetinju nad svetinjama“ (Jevrejima 10,19 – KJV). Da nema te krvi, čekala bi nas sigurna smrt kada bismo pristupili Božjem prestolu i uzeli u usta Njegovo ime, kao što bi se desilo svakome ko bi se lakoumno približio Sinaju. Međutim, Mojsije i drugi su se približili Bogu na Sinaju, iako je vladao gusti mrak, i nisu umrli, što je siguran dokaz da ih je spasila Isusova krv. Živa voda koja je kod Sinaja potekla iz Hrista, bila je isto ono što je Jovan video kao „reku vode života, bistru kao kristal, koja izvire iz prestola Božijeg i Jagnjetovog“ (Otkrivenje 22,1 – Čarnić).
Ova voda dolazi iz Hristovog srca, u kome se nalazi i čuva Zakon. Hristos je bio Božji hram, a Njegovo je srce bilo Božje prebivalište. Mi znamo da je voda – živa voda za narod – kod Sinaja došla iz Hrista, i da su krv i voda, koje se slažu, potekle na Golgoti iz Njegove slabine – živa voda života za svet. Iako je krst na Golgoti najveće moguće ispoljavanje Božje nežne milosti i ljubavi za čoveka, tamo je u stvari bila i strahota Sinaja – strahota Božjeg prestola. Tamo je bio mrkli mrak i zemljotres i narod je obuzeo veliki strah, jer je Bog prikazao strašne posledice kršenja svog Zakona. Zakon sa svojim užasom za one koji čine zlo bio je i na Golgoti kao na Sinaju i nasred Božjeg prestola.
Kad je video nebeski hram i Božji zastrašujući presto, Jovan je „(na)sred prestola“ video „Jagnje gde stoji kao zaklano“ (Otkrivenje 5,6 – Čarnić). Prema tome, voda života iz Božjeg prestola teče iz Hrista, kao što je tekla sa Sinaja i sa Golgote. Sinaj, Golgota i Sion su tri svete Božje gore i sve su jedno za one koji im prilaze sa verom. Kod svih vidimo Božji strašan, smrtonosni Zakon kako nam teče kao slatka, osvežavajuća reka života, tako da možemo pevati:
„Široka je milost Božja,
Široka ko morske vode,
A u pravdi ljubav vlada,
Što je viša od slobode.“
(Sadašnja istina, 3. decembar 1896)