„Zato se sećajte da ste nekada vi, po telesnom poreklu mnogobošci, koji se od rukom učinjenog nazovi obrezanja na telu nazivate neobrezanje, u ono vreme bili bez Hrista, otuđeni od izrailjskog društva, bez udela u obećanim zavetima (savezima – KJV), nemajući nade, i bez Boga u svetu“ (Efescima 2,11.12 – Čarnić).
Danas preovlađuje misao da je Bog imao jedan savez za Jevreje, a drugi za neznabošce; da je postojalo vreme kad je savez sa Jevrejima potpuno isključivao neznabošce, ali da je sada sklopljen novi savez, koji se uglavnom, ali ne potpuno, odnosi na neznabošce; ukratko, da su Jevreji bili ili jesu pod starim savezom, a neznabošci pod novim. Da je ta ideja velika zabluda vidljivo je iz upravo citiranog odlomka.
U stvari, činjenica je da neznabošci, kao neznabošci, nemaju nikakvog dela u Božjim savezima obećanja. U Hristu su, da. „Jer koliko god ima Božijih obećanja, u njemu su ‘da’. Zato i govorimo amin preko njega, Bogu na slavu - preko nas“ (2. Korinćanima 1,20 – Čarnić). Neznabošci su oni koji su bez Hrista i zato su „bez dela u savezima obećanja“ (Efescima 2,12). Nijedan neznabožac nema nikakvog dela ni u kom od obećanja. Ali, ko god želi može da dođe Hristu i da ima udela u tim obećanjima, jer Hristos kaže: „Neću odbaciti onoga ko mi dođe“ (Jovan 6,37 – SSP). I kada to učini neznabožac, bez obzira na svoju nacionalnost, on prestaje da bude neznabožac i postaje član „društva Izraelovog“.
Međutim, zapazimo da ni Jevrejin, u opštem smislu tog imena, kao pripadnik jevrejskog naroda, koji odbaci Hrista više nema dela u Božjim obećanjima ili savezima obećanja, isto kao i neznabožac. Ko god je „bez Hrista“, bilo da se naziva Jevrejin ili neznabožac, bezbožan je na svetu i nema dela u savezima obećanja, i odvojen je od društva Izraelovog. Tome nas uči navedeni tekst. Čovek mora biti u Hristu da bi mogao uživati blagoslove „saveza obećanja“ i pripadati društvu Izraelskom. Stoga, biti Izraelac u stvari znači biti hrišćanin. Ovo je važilo kako za one koji su živeli u Mojsijevo vreme, tako i za one koji su živeli u Pavlovo vreme, kao i za one koji žive danas.
Neko će se verovatno pitati: „Šta je onda sa savezom sklopljenim kod Sinaja? Misliš li reći da je to onaj isti pod kojim hrišćani žive, ili da je bio isto tako dobar? Zar nam nije rečeno da je bio pogrešan? Pa ako je bio pogrešan, kako su kroz njega mogli da dođu život i spasenje?“
Vrlo važna pitanja na koja je lako odgovoriti. Neoboriva je činjenica da je kod Sinaja obilovala blagodat – „blagodat Božja koja spasava“ – jer je Hristos bio tamo u svoj punini blagodati i istine. Milost i istina su se sreli, a pravednost i mir tekli su kao reka. Ali, milost i mir nisu bili tamo zahvaljujući savezu sklopljenom na Sinaju. Taj savez nije narodu doneo ništa, iako je tamo bilo sve u čemu su mogli da uživaju.
Upoređenje vrednosti ta dva saveza koji se nalaze jedan prema drugom kao „prvi“ i „drugi“, ili „stari“ i „novi“, izneseno je u poslanici Jevrejima koja prikazuje Hrista kao Prvosveštenika, i Njegovo sveštenstvo nasuprot ljudskom sveštenstvu. Evo nekoliko tačaka nadmoćnosti našeg Prvosveštenika nad zemaljskim prvosveštenicima:
Zato „toliko boljega saveza je Isus postao jamac“ (Jevrejima 7,22 – KJV). Savez čiji je Hristos služitelj mnogo je bolji od onog kome su služili levitski sveštenici, čije je sveštenstvo postojalo samo od saveza sklopljenog na Sinaju, dok su Hristos i Njegovo sveštenstvo bolji od njih i njihovog sveštenstva. Drugim rečima, savez u kome Hristos služi kao poglavar sveštenički je mnogo bolji od saveza koji potiče sa Sinaja, toliko koliko je Hristos bolji od čoveka; kao što je nebo više od zemlje; kao što je nebeska svetinja veća od zemaljske; kao što su Božja dela bolja od telesnih dela; kao što je „zakon Duha koji daje život u Isusu Hristu“ (Rimljanima 8,2 – Bakotić) bolji od „zakona telesnog propisa“ (Jevrejima 7,16 – Čarnić); kao što je večni život bolji od života koji je samo „vodena para koja se zamalo pokaže i onda nestane“ (Jakov 4,14 – Čarnić); kao što je Božja zakletva bolja od čovekove reči.
Sada možemo da čitamo u čemu se sastoji ta velika razlika: „Ali, Isus je dobio onoliko izvrsniju (uzvišeniju – Šarić; bolju – Karadžić; veću – Bakotić) službu od njihove koliko je savez čiji je on posrednik bolji i zasnovan na boljim obećanjima. Da je prvi savez bio besprekoran, ne bi se tražilo mesto za drugi. Jer Bog, prekorevajući ih, kaže: ‘Evo dolazi vreme, kaže Gospod, kada ću sklopiti novi savez sa domom Izraelovim i domom Judinim. On neće biti kao savez koji sam sklopio s njihovim praocima kad sam ih uzeo za ruku da ih izvedem iz Egipta. Jer, oni nisu ostali verni mome savezu, pa sam se i ja od njih okrenuo, kaže Gospod. A ovo je savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim posle tog vremena, kaže Gospod: staviću svoje zakone u njihove misli i napisaću ih na njihovim srcima, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod. I niko više neće morati da uči svoga sugrađanina, ni svoga brata govoreći: ‘Upoznaj Gospoda’, pošto će me poznavati svi od malog do velikog među njima. Jer, oprostiću im njihove nepravde i njihovih greha se više neću sećati’.“ (Jevrejima 8,6-12 – SSP)
Pažljivi čitalac će u ovom tekstu naći posebno istaknute sledeće činjenice:
Međutim, obećanja ovog saveza sa Sinaja nikad se nisu ostvarila, i to zato što su imala nedostatke. Obećanja tog saveza zavisila su od naroda. Oni su rekli: „Što je god kazao Gospod MI ćemo činiti“ (2. Mojsijeva 19,8; 24,7 – KJV). Oni su obećali da će držati Njegove zapovesti, iako su već pokazali da su nesposobni da bilo šta sami učine. Njihova obećanja da će držati Zakon, bila su kao i sam Zakon, koji je „zbog tela bio slab“ (Rimljanima 8,3 – Čarnić). Zato je snaga tog saveza bila samo snaga Zakona, a ona je smrt.
Zašto je onda sklopljen taj savez? Iz istog razloga zbog kojeg je Zakon objavljen sa Sinaja: „zbog greha“. Gospod kaže: „Jer, oni nisu ostali verni mome savezu“ (Jevrejima 8,9 – SSP). Oni su se nemarno odnosili prema „večnom savezu“ koji je Bog sklopio sa Avramom, i zato je On ovaj učinio sa njima da svedoči protiv njih.
Taj „večni savez“ sa Avramom bio je savez vere. Bio je večan i zato ga davanje Zakona nije moglo ukinuti. Bio je potvrđen Božjom zakletvom i zbog toga Zakon nije mogao ništa da mu doda (ili da izmeni – prim. izdavača). Pošto Zakon nije ništa dodao tom savezu, a nije se protivio njegovim obećanjima, iz toga sledi da je taj Zakon sadržavao njegova obećanja. Savez koji je Bog sklopio sa Avramom garantovao je njemu i njegovom potomstvu pravednost Zakona verom. Ne delima, već verom.
Savez sa Avramom je bio toliko izobilan svojom širinom da je obuhvatio sve narode, „sva plemena na zemlji“. To je savez, potvrđen Božjom zakletvom, na osnovu koga sada imamo pouzdanje i nadu u dolazak Isusu, u kome je bio i potvrđen. Zahvaljujući tom savezu, i jedino njemu, svako prima Božji blagoslov, jer nam Hristov krst jednostavno pruža Avramov blagoslov.
Savez je bio potpuno zasnovan na veri i zato osigurava spasenje, „jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji, ne od dela (ne na osnovu dela – SSP), da se niko ne pohvali“ (Efescima 2,8.9 – Karadžić). Izveštaj o Avramu posebno naglašava činjenicu da se spasenje dobija isključivo od Boga, a ne ljudskim naporom. „Krepost [je] u Boga“ (Psalam 62,11). A jevanđelje „je sila Božja na spasenje svakome koji veruje“ (Rimljanima 1,16). Iz izveštaja o Avramu, a isto tako i o Isaku i Jakovu, znamo da samo Bog može da ispuni svoja obećanja. Oni nisu ništa dobili svojom mudrošću ili sposobnošću ili snagom; sve je bilo dar/poklon od Boga. On ih je vodio i On ih je štitio.
Ova istina je bila posebno istaknuta prilikom oslonođenja/izbavljenja Izraela iz Egipta. Bog im se predstavio kao „Gospod Bog otaca vaših, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev“ (2. Mojsijeva 3,15) i zapovedio Mojsiju da ih obavesti da je spreman da ih oslobodi kao ispunjenje svoga saveza sa Avramom. Bog je progovorio Mojsiju i rekao mu:
„Ja sam Gospod. I javio sam se Avramu, Isaku i Jakovu imenom Bog svemogući, a imenom svojim Gospod ne bih im poznat. I učinih zavet (savez – KJV) svoj s njima da ću im dati zemlju Hanansku, zemlju u kojoj bejahu došljaci, u kojoj življahu kao stranci. I čuh uzdisanje sinova Izrailjevih, koje Misirci drže u ropstvu, i opomenuh se zaveta svojega. Zato kaži sinovima Izrailjevim: ja sam Gospod, i izvešću vas ispod bremena Misirskih, i oprostiću vas ropstva njihova, i izbaviću vas mišicom podignutom i sudovima velikim. I uzeću vas da mi budete narod, i ja ću vam biti Bog, te ćete poznati da sam ja Gospod Bog vaš, koji vas izvodim ispod bremena Misirskih. Pak ću vas odvesti u svoju zemlju, za koju podigoh ruku svoju zaklinjući se da ću je dati Avramu, Isaku i Jakovu; i daću vam je u nasledstvo, ja Gospod“ (2. Mojsijeva 6,2-8).
Pročitajmo sada ponovo Božje reči koje je izgovorio neposredno pre sklapanja saveza na Sinaju:
„Ovako kaži domu Jakovljevu, i reci sinovima Izrailjevim: Videli ste šta sam učinio Misircima i kako sam vas kao na krilima orlovim nosio i doveo vas k sebi. A sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavet moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja. I bićete mi carstvo svešteničko i narod svet“ (2. Mojsijeva 19,3-6).
Zapazite da se Bog zadržao na činjenici da je On sam učinio sve što je bilo učinjeno za njih. Oslobodio ih je od Egipćana i doveo ih sebi. To je bilo ono što su stalno zaboravljali, a pokazivali svojim gunđanjem. Išli su čak tako daleko da su se pitali da li je Gospod među njima ili nije; a svojim gunđanjem stalno su pokazivali da [smatrali su da – prim. izdavača] bi sami upravljali stvarima bolje od Boga. Bog ih je preveo preko planinskog prevoja do Crvenog mora i doveo u pustinju gde nije bilo hrane ni pića i svaki put se čudom pobrinuo za njihove potrebe ne bi li razumeli da mogu živeti samo zahvaljujući Njegovoj reči (5. Mojsijeva 8,3).
Savez koji je Bog sklopio sa Avramom bio je utemeljen na veri i pouzdanju. „Verova Avram Bogu, i primi mu se u pravdu.“ Prema tome, kada je Bog, ispunjavajući svoj savez, oslobodio Izrael iz ropstva, sve što je činio imalo je za cilj da ih pouči da mogu imati poverenja (uzdati se) u Njega kako bi stvarno bili deca saveza.
A reakcija Izraela je bilo samopouzdanje. Čitajmo u Psalmu 106 izveštaj o njihovom nepoverenju u Boga. On ih je iskušao kod Crvenog mora, u davanju mane i kod voda merivskih. Na svakom od tih mesta propustili su da se savršeno pouzdaju (imaju poverenja) u Njega. Sada ih je još jednom iskušao prilikom davanja Zakona. Kao što smo već shvatili, Bog nikad nije nameravao da ljudi pokušaju da steknu pravednost pomoću Zakona ili da pomisle da je tako nešto moguće. Prilikom davanja Zakona, kao što su pokazale sve okolnosti koje su pratile njegovo objavljivanje, nameravao je da sinovi Izraelovi, a i mi danas, naučimo da je Zakon beskonačno izvan dometa svih ljudskih napora, i da jasno pokaže, pošto je držanje zapovesti bitno za spasenje koje je obećao, da će on sam ispuniti Zakon u nama. Ovo su Božje reči: „Slušaj, narode moj, i zasvedočiću ti, Izrailju, o kad bi me poslušao: Da ne bude u tebe tuđega Boga, i Bogu stranome nemoj se klanjati“ (Psalam 81,8.9). „Prignite uho svoje i hodite k meni; poslušajte, i živa će biti duša vaša“ (Isaija 55,3). Njegova reč preobražava dušu od smrti zbog greha u život pravednosti, baš kao što je izveo i Lazara iz groba.
Pažljivo čitanje 2. Mojsijeve 19,1-6 pokazaće da nema nagoveštaja da je trebalo da dođe do nekog drugog saveza. Naprotiv, sve ukazuje na nešto suprotno. Gospod je pomenuo svoj savez – savez koji je davno pre toga dao Avramu – i pozvao ih da ga drže, i rekao šta će biti posledica ako ga budu održali. Kao što smo videli, savez sa Avramom je bio savez vere i oni su ga mogli održati jednostavno negujući veru. Bog nije zahtevao da sa Njim sklope neki drugi savez, već da prihvate Njegov savez mira koji je davno pre toga učinio sa njihovim očevima.
Zato bi pravilna reakcija naroda bila: „Amin, Gospode, neka nam bude po Tvojoj volji“. Umesto toga oni su rekli: „Što je god kazao Gospod činićemo“ i to svoje obećanje su ponovili, sa dodatnim naglašavanjem, čak i nakon što su čuli da im je Zakon izgovoren. Bilo je to isto ono samopouzdanje koje je njihove potomke navelo da kažu Hristu: „Šta ćemo činiti da radimo dela Božja?“ (Jovan 6,28). Zamislimo smrtne ljude koji smatraju da mogu činiti Božja dela! Hristos je odgovorio: „Ovo je delo Božje da verujete onoga koga je on poslao“ (Stih 29). Tako je bilo i u sinajskoj pustinji kada je dat Zakon i kad je učinjen savez.
Preuzimanjem odgovornosti na sebe da čine Božja dela, pokazali su nedostatak shvatanja velike Božje svetosti. Kad god nisu svesni Božje pravednosti, ljudi nastoje da uspostave svoju sopstvenu pravednost i odbijaju da se potčine Božjoj pravednosti (Rimljanima 10,3). Njihova obećanja su bila beskorisna jer nisu imali sile da ih ispune. Zato je taj savez, koji je bio zasnovan na tim obećanjima, bio potpuno bezvredan što se tiče davanja života. Sve što su mogli da dobiju od tog saveza bilo je ono što su mogli da dobiju od sebe, a to je smrt. Uzdati se u njega značilo je učiniti savez sa smrću i biti u sporazumu sa grobom. Time što su učinili ovakav savez obavestili su Gospoda da mogu sasvim dobro živeti bez Njega, i da će biti u stanju da ispune svako obećanje koje bi On mogao dati.
Ali, Bog nije digao ruke od njih, „jer reče: doista su moj narod, sinovi, koji neće izneveriti. I bi im spasitelj“ (Isaija 63,8). Znao je da su ih na to pokrenula osećanja i da nisu bili svesni šta to znači. Revnovali su za Boga, ali ne po razumu. On ih je izveo iz Egipta da bi ih poučio o sebi, i nije se razgnevio na njih što su tako spori da nauče tu lekciju. On je bio strpljiv sa Avramom kad je ovaj mislio da može da ostvari Božji plan, i bio je veoma strpljiv sa Jakovom kad je ovaj bio toliko zabludeo da je bio uveren da se nasledstvo koje je Bog obećao može steći cenkanjem i prevarom. Strpljivo je podnosio i njihovo dečje neznanje i nedostatak vere, da bi ih kasnije mogao privesti veri.
Bog susreće ljude tamo gde se nalaze. „On može da bude uviđavan prema onima koji su u neznanju i zabludi pošto je i sam podložan slabosti“ (Jevrejima 5,2 – SSP). On uvek i svuda nastoji da sve ljude privuče sebi, bez obzira koliko su iskvareni. I zato, kad otkrije najslabiju iskru volje ili želje da Mu služe, On je odmah hrani, trudeći se da je iskoristi koliko god može, da bi doveo dušu većoj ljubavi i savršenijoj spoznaji (poznavanju Boga – prim. izdavača). I tako, iako su sinovi Izraelovi pali na tom velikom ispitu svoga pouzdanja u Njega, On je iskoristio njihovu spremnost kojom su izrazili želju da Mu služe, iako je to bilo samo na njihov sopstveni slabašni način. Zbog svog neverstva nisu mogli da imaju sve što je On želeo da imaju, ali ono što su dobili nedostatkom svoje vere bio je stalni podsetnik na ono šta su mogli da imaju da su verovali. Zbog svog nepoznavanja veličine Njegove svetosti, koje su izrazili svojim obećanjem da će držati Zakon, Bog je nastavio proglašenjem Zakona, kako bi im pokazao veličinu svoje pravednosti, ali i njihovu potpunu nesposobnost da je sami postignu.
(Sadašnja istina, 10. decembar 1896)