Na kraju lutanja pustinjom Mojsije je rekao narodu: „Držite i tvorite sve zapovesti koje vam ja zapovedam danas, da biste živi bili i umnožili se, i da biste ušli u zemlju za koju se Gospod zakleo ocima vašim, i da biste je nasledili. I opominji se (sećaj se) svega puta kojim te je vodio Gospod Bog tvoj četrdeset godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna šta ti je u srcu, hoćeš li držati zapovesti njegove ili nećeš. I mučio te je, glađu te morio; ali te je opet hranio manom, za koju ti nisi znao ni oci tvoji, da bi ti pokazao da čovek ne živi o samom hlebu nego o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih.“ (5. Mojsijeva 8,1-3)
„Jer je reč Božija živa, i delotvorna“ (Jevrejima 4,12 – Čarnić). Hristos je rekao: „Reči koje vam ja rekoh duh su i život su“ (Jovan 6,63). Preko proroka On kaže: „Prignite uho svoje i hodite k meni; poslušajte, i živa će biti duša vaša“ (Isaija 55,3). „Zaista, zaista, kažem vam da ide čas - i već je nastao - kada će mrtvi slušati glas Sina Božija, i koji ga čuju - živeće“ (Jovan 5,25 – Čarnić). To vreme je došlo kad su se sinovi Izraelovi nalazili u pustinji. Davanjem mane Bog ih je učio da čovek može da živi „od svake reči koja izlazi iz usta Božijih.“ (Matej 4,4 – Čarnić)
Zapazimo to dobro. Bog im je obezbedio manu bez obzira hoće li oni poštovati Njegov Zakon ili ne. Ali, istovremeno ih je učio da je Zakon život. Isus je rekao: „ Znam da je zapovest njegova život večni“ (Jovan 12,50). Trebalo je da drže zapovesti da bi živeli, međutim oni su mogli da ih drže samo ako ih čuju. Život se nalazi u samim zapovestima, a ne u pojedincu koji pokušava da ih drži. On ne može dobiti život svojim naporima, već ga dobija kroz zapovesti. Blagodat vlada posredstvom pravednosti za večni život kroz Gospoda našeg Isusa Hrista. Razlog tome je taj što je reč sama po sebi život, i ako je pažljivo slušamo, živećemo njom. „O, da si pazio na zapovesti moje! Mir bi tvoj bio kao reka, i pravda tvoja kao valovi morski.“ (Isaija 48,18)
Isus je rekao: „Ako pak hoćeš da uđeš u život, drži zapovesti“ (Matej 19,17 – Čarnić). Ali, mi ne dobijamo pravednost i život svojim nastojanjem da se uskladimo sa nekim merilom, niti tako što ćemo procenjivati sebe da bismo videli kako napredujemo. Avram je držao sve zapovesti, a nijedna od njih nije bila zapisana. Kako je to uspeo? Slušajući Božji glas i uzdajući se u Njega. Bog je posvedočio da je imao pravednost verom. A pravednost je došla od živog zakona, „zakon[a] Duha života u Hristu Isusu“ (Rimljanima 8,2 – Čarnić). I kao što ćemo kasnije videti, ovo se ni u kom slučaju ne razlikuje od Zakona napisanog na kamenim pločama, osim što je ovde napisano na Živoj Steni.
Na isti način na koji je vodio Avrama, Bog je vodio i sinove Izraelove. Govorio im je preko svojih proroka, kao i čudima koja je učinio da bi ih oslobodio iz Egipta; pokazao im je svoju silu kojom bi ih ON učinio pravednima. Da su slušali Njegov glas i verovali Mu, ne bi imali nikakvog problema u vezi sa svojom pravednošću. Da su se uzdali samo u Boga, a ne u sebe, On bi bio odgovoran za njihovu pravednost i život. „Slušaj, narode moj, i zasvedočiću ti, Izrailju, o kad bi me poslušao: da ne bude u tebe tuđega Boga, i Bogu stranome nemoj se klanjati. Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske; otvori usta svoja, i ja ću ih napuniti“ (Psalam 81,8-10). „Blago gladnima i žednima pravednosti, jer oni će se nasititi“ (Matej 5,6 – SSP). Dajući im manu, Bog je pokušavao da ih tome pouči, i u izveštaju o tome On očekuje da ćemo to naučiti. Proučimo to onda malo detaljnije.
Apostol Pavle nam kaže da su sinovi Izraelovi u pustinji „svi jeli istu duhovnu hranu“ (1. Korinćanima 10,3 – SSP). Već smo čitali Gospodnje reči obećanja da će im dati hranu: „Evo učiniću da vam daždi (pada kao rosa) iz neba hleb“ (2. Mojsijeva 16,4). On „im podaždi manu za jelo, i hleb nebeski dade im“; „hleba anđelskoga jeđaše čovek.“ (Psalam 78,24.25)
Hrana koju su dobili nije bila proizvod zemlje kroz koju su prolazili. Da je bila, imali bi je od samog početka. A Pismo kaže da je padala sa neba, da je došla direktno od Boga. Bila je „duhovna hrana“. Kakva je bila njena svrha, da su samo poverovali, saznajemo iz Hristovih reči kada je jednom drugom prilikom nahranio mnoštvo ljudi u pustom kraju.
U šestom poglavlju Jevanđelja po Jovanu imamo izveštaj o jednom drugom čudesnom obezbeđivanju hrane za mnoštvo u pustinji. Bilo je „oko pet hiljada ljudi, osim žena i dece“, a sva hrana koju su imali sastojala se od pet hlebova i dve ribe. Jedan od učenika je rekao da ni hleb u vrednosti od dvesta groša ne bi bio dovoljan da svako od njih pomalo dobije. Njihovim „grošem“ (u originalu „denar“, koji je inače bio nadničarska dnevnica) moglo je da se kupi mnogo više nego danas. Pa ipak, i to bi bio samo mršavi obrok. Nije čudo da je Petar rekao: „Ali šta je to na toliki svet!“
Međutim, Isus „je znao šta će učiniti.“ On je uzeo one hlebove i zahvalio Bogu, a onda ih dao učenicima, koji su ih delili mnoštvu. Isto je učinio sa ribama. Rezultat je bio da su se svi nasitili, i to od te beznačajne količine od koje, u običajenim okolnostima, ne bi mogli ni svi da makar malo okuse, a uz to je skupljeno i dvanaest kotarica komada koji su preostali. Kad su završili, bilo je više hrane nego kada su počeli.
Odakle je došao taj hleb? Postoji samo jedan mogući odgovor; naime, došao je od samog Gospoda. Božanski život koji je bio u Njemu, a koji je izvor sveg života, učinio je da se hleb umnoži, baš kao što je učinio da raste ječam od koga se sastojao. Prema tome, mnoštvo je jelo samog Hrista. Njegov sopstveni život je tog dana nahranio njihova tela. Čudo je učinio da bi zadovoljio njihove neposredne telesne potrebe; ali, ono je trebalo i da ih pouči najvažnijoj duhovnoj pouci koju im je Isus izneo sledećeg dana.
Kad je narod sutradan našao Isusa, On ih je ukorio zato što im je više stalo do hlebova i riba nego do bolje hrane koju je imao za njih. Rekao je: „Starajte se ne za jelo (hranu – SSP) koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za večni život, koje će vam dati sin čovečji, jer ovoga potvrdi otac Bog.“ Na to su mu oni odgovorili: „Šta ćemo činiti da radimo dela Božja?“ A Isus je odgovorio: „Ovo je delo Božije, da verujete u onoga koga je on poslao“ (Jovan 6,27-29). Zatim su od Njega, bez obzira na sve što su videli i doživeli, tražili znak: „Kakav dakle ti pokazuješ znak da vidimo i da verujemo? šta radiš ti?“ A onda su, nesvesni da su upravo doživeli ponavljanje istog čuda, spomenuli davanje mane, i rekli: „Naši oci su jeli manu u pustinji, kao što je napisano: ‘Hleb sa neba dade im da jedu’.“ (Stihovi 30.31 – Čarnić)
Isus ih je podsetio da im nije Mojsije dao taj hleb u pustinji, već da samo Bog daje pravi hleb sa neba. Rekao je: „Jer Božiji hleb je onaj što silazi sa neba i daje život svetu“. Pošto i dalje nisu shvatali o čemu Isus govori, tražili su da zauvek dobiju taj hleb života. Tada im je Isus jasno rekao da je taj živi hleb On sam: „Ja sam hleb života; ko meni dolazi neće ogladneti, i ko veruje u mene neće ožedniti nikada“. Nešto kasnije Isus je kazao: „Zaista, zaista, kažem vam, ko veruje ima večni život. Ja sam hleb života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i umreše. Ovo je hleb koji silazi sa neba, da se od njega jede i ne umre. Ja sam živi hleb koji je sišao sa neba. Ako ko jede od ovoga hleba, živeće doveka; i hleb, koji ću ja dati, jeste telo moje - za život sveta.“ (Stihovi 47-51 – Čarnić)
Kao što je narod jeo taj hleb koji je došao od Gospoda Isusa, i njime se osnažio, tako su mogli, da su poverovali, od Njega da prime i duhovni život. Njegov život je pravednost i svi koji se verom hrane Njim svakako dobijaju pravednost. Oni su jeli hleb sa neba kao i drevni Izrael, i baš kao i Izraelci nisu ga cenili, ne shvativši da bi od njega mogli da imaju svaku korist.
(Sadašnja istina, 15. oktobar 1896)