Iskupljenje znači otkupiti nešto. Šta to treba da se otkupi? Očigledno ono šta je izgubljeno. Jer to je ono što je Gospod došao da spase. A šta je bilo izgubljeno? U prvom redu čovek; „Jer ovako veli Gospod: Zabadava se prodadoste, i iskupiste se bez novca“ (Isaija 52,3). Šta je još bilo izgubljeno? Naravno sve što je čovek posedovao. A šta je to bilo?
„Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svih zveri što se miču po zemlji.“ (1. Mojsijeva 1,26-28 – Daničić)
Psalmista za čoveka kaže: „Učinio si ga malo manjeg od anđela, slavom i čašću venčao si ga; postavio si ga gospodarem nad delima ruku svojih, sve si metnuo pod noge njegove, ovce i volove sve, i divlje zverinje, ptice nebeske i ribe morske, šta god ide morskim putevima“ (Psalam 8,5-8).
Bila je to čovekova prvobitna oblast nad kojom je vladao, ali je nije sačuvao. A u Poslanici Jevrejima imamo ove reči psalmiste:
„Bog nije anđelima potčinio (pokorio – Čarnić) budući svet o kome govorimo. Neko je negde posvedočio, rekavši: ‘Šta je čovek da ga se sećaš, ili sin čovečiji da ti je do njega stalo? Učinio si ga tek malo manjim od anđela, ovenčao si ga slavom i čašću, [i postavio si ga nad delima ruku svojih – Karadžić] sve si pod njegove noge potčinio.’ A kad mu je sve potčinio, nije ostalo ništa nepotčinjeno. Sada još ne vidimo da mu je sve potčinjeno, ali vidimo Isusa - koji je bio učinjen tek malo manjim od anđela - ovenčanog slavom i čašću zato što je pretrpeo smrt da bi, Božijom milošću, okusio smrt za sve ljude.“ (Jevrejima 2,5-9 – SSP)
U ovim rečima nam je prikazana predivna slika. Bog je zemlju i sve što je na njoj predao čoveku da time vlada. Ali kakva je sada situacija? „Sada još ne vidimo da mu je sve potčinjeno.“ Zašto? Jer je čovek sve izgubio padom u greh. Međutim, sada vidimo Isusa, učinjenog „malo manjim od anđela“, da bi, pošto je postao čovek, okusio smrt za svakog čoveka, tako da bi se svima koji budu verovali moglo vratiti izgubljeno nasledstvo. I kao što je Isus umro i vaskrsao, i kao što će svi koji u Njega veruju biti spaseni Njegovom smrću i vaskrsenjem, tako će i izgubljeno nasledstvo biti vraćeno otkupljenima.
To je vidljivo iz prvih reči koje smo citirali iz Poslanice Jevrejima: „Bog nije anđelima potčinio (pokorio) budući svet o kome govorimo“. A da li je Bog potčinio budući svet čoveku? Da. Kada je stvorio zemlju, potčinio ju je čoveku, a Hristos je preuzeo čovekovo palo stanje da otkupi njega i njegovo izgubljeno nasledstvo; jer On je došao da spase ono što je izgubljeno. Pošto smo u Njemu dobili (moglo bi se slobodno reći – ponovo zadobili... ali, naglasak je u Njemu – prim. izdavača) nasledstvo, jasno je da u Hristu imamo potčinjen budući svet, što nije ništa manje od obnovljene zemlje kakva je bila pre pada u greh.
Ovo je takođe pokazano rečima proroka Isaije:
„Oni će se svi postideti i posramiti, otići će sa sramotom svikoliki koji grade likove. A Izrailja će spasti Gospod spasenjem večnim, nećete se postideti niti ćete se osramotiti doveka. Jer ovako veli Gospod, koji je stvorio nebo, Bog, koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: ja sam Gospod, i nema drugog. Nisam govorio tajno ni na mračnom mestu na zemlji, nisam rekao semenu Jakovljevom: Tražite me uzalud. Ja Gospod govorim pravdu, javljam šta je pravo.“ (Isaija 45,16-19)
Gospod je sazdao zemlju da se na njoj nastava, i pošto On sve čini po savetu svoje volje, Njegov plan će se svakako ostvariti. Ali, kad je stvorio zemlju i more i sve šta je u njima, i čoveka na zemlji, pogleda „sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma“ (1. Mojsijeva 1,31). Pošto će se Božji plan ostvariti, očigledno je da će zemlja biti nastanjena vrlo dobrim ljudima i da će ona u to vreme biti u savršenom stanju.
Kada je Bog stvorio čoveka, „ovenčao ga [je] slavom i čašću“ i postavio ga je „gospodarem nad delima ruku svojih“ (Jevrejima 2,7 – Karadžić). On je bio car kao što to i pokazuje njegova kruna, a njegovo carstvo bilo je carstvo slave. Međutim, zbog greha on je izgubio carstvo i slavu, „jer svi su zgrešili i tako su lišeni slave Božije (izgubili su je) (Rimljanima 3,23 – Čarnić-Karadžić). A onda je Isus stao na njegovo mesto i kroz smrt koju je okusio za svakog čoveka, bio je krunisan „slavom i čašću“. Upravo je „čovek Hristos Isus“ (1. Timotiju 2,5) Onaj koji je vratio nazad vlast koju je prvi Adam izgubio. To je učinio da bi mnoge sinove doveo u slavu. U Njemu smo dobili (ponovo zadobili) nasledstvo i pošto je „čovek Hristos Isus“ sada „pred licem Božijim za nas“ (Jevrejima 9,24), jasno je da je budući svet, odnosno nova zemlja – „prva vlast“ (Mihej 4,8) – još uvek čovekov deo.
I sledeći tekst to objašnjava: „Tako je i Hristos prinet na žrtvu samo jednom, da odnese grehe mnogih. A pojaviće se i drugi put, ali ne zbog greha, nego da donese spasenje onima koji ga iščekuju (očekuju – Čarnić)“ (Jevrejima 9,28 – SSP). Kada je sebe prineo na žrtvu, poneo je prokletstvo da bi ga mogao ukloniti. „Hristos nas je otkupio od prokletstva Zakona (kletve zakona – Čarnić) tako što je radi nas postao prokletstvo. Jer, zapisano je: ‘Neka je proklet svako ko je obešen o drvo’“ (Galatima 3,13 – SSP). Ali, kad je prokletstvo greha palo na čoveka, ono je palo i na zemlju, jer Gospod je rekao Adamu: „Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kog sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od nje hraniti do svog veka; trnje i korov će ti rađati“ (1. Mojsijeva 3,17.18). Kad su Hrista izdali i predli u ruke grešnika, „opletoše venac od trnja te mu staviše na glavu i trsku u njegovu desnu ruku, pa kleknuše pred njim i narugaše mu se govoreći: zdravo, judejski care, i pljunuše na njega uzeše trsku i udarahu ga po glavi“ (Matej 27,29.30 – Čarnić). Kada je poneo prokletstvo koje je došlo na čoveka, Hristos je istovremeno poneo prokletstvo zemlje. Pa kada dođe da spase one koji su prihvatili Njegovu žrtvu, On dolazi da obnovi i zemlju.
Zato je apostol Petar rekao: „I On će poslati Isusa Hrista koji vam je unapred određen, koga treba nebo da primi do vremena kada će se uspostaviti sve što je Bog od davnih vremena rekao ustima svojih svetih proroka“ (Dela 3,21 – Čarnić-eng. prevod). Tako imamo Hristove reči: „A kada dođe Sin čovečiji u svojoj slavi i svi anđeli s njime, onda će sesti na presto slave svoje; i biće okupljeni pred njim svi narodi, i on će ih odvojiti jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca, i postaviće ovce sebi s desne strane a jarce s leve. Tada će reći car onima s desne strane: hodite, blagosloveni Oca moga, nasledite carstvo koje vam je pripremljeno od postanka sveta“ (Matej 25,31-34 – Čarnić). To će biti ostvarenje delovanja jevanđelja.
Vratimo se sada apostolovim rečima u Efescima poslanici prvom poglavlju. Naučili smo, da smo u Hristu određeni za posinjenje (usinjenje). I kao što smo saznali na drugom mestu, ako smo sinovi, i naslednici smo Božji, a sunaslednici sa Isusom Hristom. U Hristu smo dobili (ponovo zadobili) nasledstvo, jer je On pobedio i seo s desne strane Ocu, čekajući dok se polože neprijatelji Njegovi pod noge Njegove i sve bude potčinjeno (pokoreno) Njemu. Ovo je isto tako sigurno kao što je sigurno da je pobedio. Kao zalog ovog nasledstva koje imamo u Njemu, dao je Svetoga Duha. A taj zalog ima prirodu ovog nasledstva i zato pokazuje bogatstvo slave tog nasledstva. Drugim rečima, zajednica Duha pokazuje zajednicu tajne.
Duh je Hristov predstavnik. Zato je Duh koji prebiva (boravi) u ljudima Hristos, u njima nada slave. A Hristos u ljudima je stvaralačka sila u njima, stvarajući od njih nova stvorenja. Duh je dat „po bogatstvu slave“ Njegove (Efescima 3,16) i to je mera sile kojom treba da budemo osnaženi. Prema tome, bogatstvo slave nasledstva, objavljeno kroz Duha, nije ništa manje od sile kojom će Bog stvoriti sve novo kroz Isusa Hrista, kao i u početku, i kojom će stvoriti novog čoveka, da bi ovaj mogao da primi to slavno nasledstvo. Kad je Duh dat u punoj meri, oni kojima je dat okusiće „dobru reč Božju, i silu onog sveta“ (Jevrejima 6,5).
Prema tome, jevanđelje se ne bavi isključivo budućnošću. Ono je sadašnje i lično. Ono je sila Božja na spasenje svakome koji je verovao ili koji veruje. Zato što verujemo, imamo silu i ta sila je sila kojom će budući svet biti pripremljen za nas, kao što je bio stvoren u početku. Zato u proučavanju obećanja o nasledstvu mi jednostavno proučavamo silu jevanđelja, da bi nas spasila od ovog sadašnjeg zlog sveta.
„I ako ste vi Hristovi, onda ste Avramovo seme (potomstvo), i naslednici po obećanju.“ (Galatima 3,29 – eng. prevod)
Čega smo to naslednici ako smo potomstvo Avramovo? Očigledno obećanja datog Avramu. Ako smo Hristovi, onda smo sunaslednici sa Njim, jer su Hristovi oni koji imaju Duha, a oni koji imaju Duha naslednici su Božji i sunaslednici sa Isusom Hristom. Prema tome, da bismo bili sunaslednici sa Hristom, treba da budemo Avramovi naslednici.
Naslednici po obećanju. Kakvom obećanju? Obećanju datom Avramu. A kako je ono glasilo? Čitajmo odgovor u Rimljanima 4,13 (SSP): „Jer, obećanje Avraamu, ili njegovom potomstvu, da će biti naslednik sveta, nije dato na osnovu Zakona, nego na osnovu pravednosti koja dolazi od vere (na osnovu pravednosti verom – eng. prevod).“ Prema tome, oni koji su Hristovi, naslednici su sveta. To smo već zaključili iz mnogih tekstova, ali sada vidimo kako je to definitivno povezano sa obećanjem Avramu.
Takođe smo saznali da će nasledstvo biti predato pri Gospodnjem dolasku, jer kad Gospod dođe u svojoj slavi, reći će pravednicima: „Hodite, blagosloveni Oca moga, nasledite carstvo koje vam je pripremljeno od postanka sveta“ (Matej 25,34 – Čarnić). Kada je svet stvoren, namenjen je za prebivanje čoveka, i njemu je dat. Ali njegova vladavina je izgubljena. Istina, ljudi danas žive na zemlji, ali ne uživaju nasledstvo koje je Bog na početku dao ljudima. Savršeno stvaranje bilo je u posedu savršenih bića. Danas nije u njihovom vlasništvu, jer „naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvek“ (Propovednik 1,4). Dok zemlja stoji uvek, „dani su naši na zemlji kao sen i nema stajanja“ (1. Dnevnika 29,15). U stvari niko ne poseduje ništa od ovoga sveta. Ljudi rade i bore se da zgrnu bogatstvo, a onda „ginu, i ostavljaju drugima imanje svoje“ (Psalam 49,10). Međutim, Bog sve čini po savetu svoje volje. Nijedna od Njegovih namera neće propasti. Čim je čovek sagrešio i izgubio svoje nasledstvo, preko Hrista je obećana obnova sledećim rečima: „I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između semena tvog i semena njenog; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati“ (1. Mojsijeva 3,15). U ovim rečima prorečeno je uništenje sotone i sveg njegovog dela. O tom „silnom spasenju“ Gospod je morao početi da propoveda. Tako „prva vlast“ (Mihej 4,8), „carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svim nebom daće se narodu svetaca Višnjeg; Njegovo će carstvo biti večno carstvo“ (Danilo 7,27). Biće to pravi imetak, jer će večno trajati.
Ali sve to ostvariće se kad Gospod dođe u slavi: „Koga treba nebo da primi do vremena kada će se uspostaviti (povratiti – eng. prevod) sve što je Bog od davnih vremena rekao ustima svojih svetih proroka“ (Dela 3,21 – Čarnić). Zato je Gospodnji dolazak da sve obnovi bio velika nada stavljena pred crkvu još od čovekovog pada u greh. Verni ljudi su uvek očekivali taj događaj, pa iako se činilo da se dugo ne ostvaruje, i većina ljudi sumnja u to obećanje, ono je sigurno kao što je sigurna Gospodnja reč. Obećanje, u koje sumnjaju oni koji ne veruju, i sigurnost ispunjenja tog obećanja vidljivo je prikazano u sledećem delu Svetog pisma:
„Dragi moji, ovo je već druga poslanica koju vam pišem. I u jednoj i u drugoj vas podsećanjem podstičem na zdravo razmišljanje i želim da se setite reči koje su u prošlosti izrekli sveti proroci i zapovesti Gospoda i Spasitelja, koje su vam preneli vaši apostoli. Pre svega znajte ovo: u poslednje dane će doći rugaoci, koji će se rugati i ići za svojim požudama, i govoriće: ‘Šta je s obećanjem o njegovom Dolasku? Otkad su praoci pomrli, sve je isto od postanka sveta.’ Jer, oni namerno zaboravljaju da nebesa postoje odavno i da je zemlja nastala Božijom rečju iz vode i kroz vodu. Tom vodom je i potopljen i uništen tadašnji svet, a tom istom Rečju su sadašnja nebesa i zemlja spremljeni za oganj - čuvaju se za Dan suda i propasti bezbožnih ljudi. Ali, ne zaboravite jedno, dragi moji: kod Gospoda je jedan dan kao hiljadu godina, a hiljadu godina kao jedan dan. Gospod ne odugovlači da ispuni obećanje, kao što neki misle da odugovlači, nego je strpljiv prema vama pošto ne želi da iko propadne, nego da se svi pokaju. A Dan Gospodnji će doći kao kradljivac. Nebesa će nestati uz silnu tutnjavu, stihije će se, užarene, raspasti, a zemlja i sva dela na njoj biće ogoljeni. Pošto će se sve tako raspasti, kakvi treba da budete u svetom ponašanju (vladanju – Čarnić; življenju – Karadžić; odnosima sa drugima, načinu življenja – bukvalni eng. prevod) i pobožnosti, vi koji iščekujete i požurujete dolazak Dana Božijega, kada će se zapaljena nebesa raspasti i užarene stihije istopiti? A mi na osnovu njegovog obećanja iščekujemo nova nebesa i novu zemlju, na kojima prebiva (obitava – Čarnić) pravednost.“ (2. Petrova 3,1-13 – SSP)
Pročitajmo ovaj tekst ponovno i zapazimo sledeće tačke:
Izgleda da je Gospodnji dolazak taj veličanstveni događaj ka čemu sve teži još od pada u greh. „Obećanje Njegovog dolaska“ isto je kao obećanje novog neba i nove zemlje. To je obećanje dato „praocima (očevima – Čarnić)“. Oni koji mu se rugaju ne mogu reći da Biblija ne sadrži to obećanje, ali pošto se ništa nije promenilo otkako praoci pomreše, oni misle da se to obećanje ne može ispuniti. Oni zanemaruju činjenicu da su se stvari i te kako promenile od početka stvaranja. I zaboravili su da Gospodnja reč ostaje do veka.
„Gospod ne odugovlači da ispuni obećanje.“ Zapazite da je ova reč u jednini, a ne množini. Ne kaže obećanja, već obećanje. Činjenica je da Gospod ne zaboravlja nijedno od svojih obećanja, ali apostol Petar ovde govori o određenom obećanju, naime o obećanju Gospodnjeg dolaska i obnovi zemlje. To će zapravo biti „nova zemlja“, jer će biti obnovljena u stanje u kome je bila kad je stvorena na početku.
Iako je prošlo mnogo vremena, po čovečijem računanju, otkad je dato obećanje, „Gospod ne odugovlači da ispuni obećanje“, jer Mu je na raspolaganju sve vreme. Za Njega je hiljadu godina kao jedan dan. Prema tome, nije prošla ni sedmica otkada je dato obećanje u vreme pada u greh. Samo je prošlo oko pola sedmice otkad „su praoci pomrli“. Proticanje nekoliko hiljada godina ni za jotu ne umanjuje Božje obećanje. Ono je isto tako sigurno kao kada je dato. On ga nije zaboravio. Jedini razlog zašto je tako dugo odlagano je to što „[Bog] ne želi da iko propadne, nego da se svi pokaju“. Zato bi trebalo da „strpljivost Gospoda našega smatra[mo] svojim spasenjem“ (2. Petrova 3,15 – Čarnić) i da zahvalno prihvatimo tako velikodušno ponuđenu ljubav, umesto da Njegovo milostivo odlaganje smatramo dokazom nedostatka držanja reči sa Njegove strane.
Ne smemo da zaboravimo: iako je u Gospodnjim očima hiljadu godina kao jedan dan, jedan dan je za Njega i kao hiljadu godina. Šta to znači? Jednostavno ovo: dok Gospod po čovekovom računanju može dugo da čeka pre nego što sprovede svoje planove, to ne treba da uzmemo kao dokaz da će za ostvarenje datog obima posla u bilo kojoj fazi, biti potrebno isto toliko vremena kao što je za isti obim posla to bilo potrebno u prošlosti. Jedan dan je isto tako dobar kao hiljadu godina sa Gospodom, kada On odluči da se posao od hiljadu godina uradi za jedan jedini dan. A to ćemo još videti. „Jer će izvršiti brzo reč svoju po pravdi, izvršiće Gospod brzo reč svoju na zemlji“ (Rimljanima 9,28). Jedan dan biće dovoljan da se obavi posao od hiljadu godina. Pedesetnica je bila samo primer sile kojom će biti obavljeno delo jevanđelja.
A sada, kada imamo ovaj sažetak onoga šta je jevanđelje o carstvu u stvarnosti, i kada smo pomenuli obećanje praocima kao temelj naše vere, možemo da nastavimo sa proučavanjem tog obećanja, počevši od Avrama, čija deca moramo biti da bismo bili sunaslednici sa Hristom.
(Sadašnja istina, 14. maj 1896)