Kad je skromne pastire, dok su te noći čuvali svoja stada na vitlejemskim brežuljcima, iznenadila blještava Gospodnja slava koja ih je okružila, njihove strahove umirio je glas Gospodnjeg anđela, koji je rekao: „Ne bojte se. Jer vam javljam dobru vest, koja će biti velika radost celome narodu; jer vam se danas u gradu Davidovu rodi Spasitelj, koji je Hristos, Gospod.“ (Luka 2,10.11 – Bakotić)
Reči „dobra vest“ čine na grčkom jednu reč koja je na drugim mestima prevedena kao „jevanđelje“. Zato bi poruka anđela mogla da glasi i ovako: „Gle, javljam vam jevanđelje koje će biti velika radost celome narodu.“ Iz te objave pastirima učimo nekoliko važnih stvari.
Ovo je dovoljno da uveri svakog. Međutim, ono kao da je želelo da naglasi činjenicu da siromasi imaju jednaka prava u jevanđelju kao i bogati; prvo objavljivanje Hristovog rođenja bilo je namenjeno ljudima najskromnijeg položaja. Radosna vest nije bila objavljena svešteničkim poglavarima i tumačima Zakona, ni plemićima, već prvo pastirima. Tako ni neobrazovanima nije uskraćeno da razumeju jevanđelje. Sam Hristos se rodio i odrastao u velikom siromaštvu. On je propovedao jevanđelje siromasima „i mnogi narod slušaše Ga s radošću“ (Marko 12,37). Pošto je bilo izneseno običnim ljudima, a oni čine najveći deo sveta, nema sumnje da je to bila poruka za ceo svet.
No, iako je jevanđelje namenjeno pre svega siromasima, ono nije nešto prosečno i obično. Hristos je postao siromašan da bismo mi postali bogati. Veliki apostol, koji je bio izabran da tu poruku objavi carevima i velikanima na zemlji, rekao je u pogledu posete koju se nadao da učini glavnom gradu sveta: „Jer se ne stidim jevanđelja Hristovog; jer je sila Božja na spasenje svakome koji veruje“ (Rimljanima 1,16). Moć je ono za čim ceo svet teži. Neki to traže pomoću bogatstva, neki pomoću politike, neki pomoću učenosti, a neki opet na razne druge načine. Međutim, u kakav god se poduhvat ljudi upustili, cilj je isti – sticanje nekakve moći. U srcu svakog čoveka je nemir, neka nezadovoljena težnja, koju je sam Bog tamo stavio. Suluda ambicioznost koja tera neke da gaze preko desetina svojih bližnjih, u neprestanoj borbi za sticanjem bogatstva i bezobzirno ređanje raznih zadovoljstava u koja mnogi uranjaju, sve su to zaludna nastojanja da zadovolje tu težnju.
Bog u ljudsko srce nije stavio čežnju ni za jednom od tih stvari. Međutim, potraga za njima je izopačavanje one čežnje koju je On usadio u ljude. On želi da čovek ima Njegovu silu (moć), ali ništa od onoga što ljudi obično traže ne daje Božju silu. Ljudi postavljaju granice za količinu bogatstva koje nameravaju da prikupe, jer misle da će biti zadovoljni kad dostignu tu granicu. Ali, kad je određena količina stečena, oni su i dalje nezadovoljni, pa nastavljaju da traže zadovoljstvo gomilanjem još bogatstva. Pri tom nisu svesni da na taj način nikad ne mogu da zadovolje čežnju srca. Jer samo Onaj koji je stvorio tu čežnju jedini može i da je zadovolji. Bog se ispoljio u Hristu, a Hristos je svakako „čežnja svih naroda“ (Agej 2,7), iako je tako malo onih koji će poverovati da je samo u Njemu njihov savršeni odmor i zadovoljstvo. Svakom nezadovoljnom smrtniku upućen je poziv: „Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod; blago čoveku koji se uzda u Njega. Bojte se Gospoda, sveti Njegovi; jer koji se Njega boje, njima nema oskudice“ (Psalam 34,8.9). „Kako je dragocena milost Tvoja, Bože! Sinovi ljudski u senu krila Tvojih ne boje se. Hrane se od izobila doma Tvog, i iz potoka sladosti svojih Ti ih napajaš.“ (Psalam 36,7.8)
Ljudi na ovom svetu teže za silom (moći), i Gospod želi da je imaju. Ali, moć koju oni traže, upropastila bi ih, a sila koju On želi da imaju, jeste sila koja će ih spasiti. Jevanđelje tu silu donosi svim ljudima, i ono nije ništa manje nego (sama) Božja sila. Isus Hristos je „Božja sila“, i samo u Njemu čežnje srca mogu da budu zadovoljene. Proučimo prirodu ove sile koju nam On daje, jer kada budemo otkrili šta je ona u stvari, imaćemo pred sobom celo jevanđelje.
U viziji koju je voljeni učenik dobio o vremenu neposredno pred Gospodnji dolazak, poruka jevanđelja koja priprema ljude za taj događaj opisana je ovim rečima:
„I videh drugog anđela gde leti posred neba, koji imaše večno jevanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakom plemenu, i jeziku i kolenu i narodu. I govoraše velikim glasom: Bojte se Boga, i podajte Mu slavu, jer dođe čas suda Njegovog; i poklonite se Onome koji je stvorio nebo i zemlju i more i izvore vodene.“ (Otkrivenje 14,6.7)
Ovde nam je jasno iznesena činjenica da se propovedanje jevanđelja sastoji od propovedanja Boga kao Stvoritelja svega i pozivanja da Mu se ljudi kao takvom poklone. To odgovara onome što smo pročitali u Poslanici Rimljanima, da je jevanđelje „sila Božja na spasenje“. Kakva je Božja sila saznajemo malo dalje, kada apostol, govoreći o neznabošcima, kaže: „Jer ono što se može saznati o Bogu njima je poznato; Bog im je objavio. Čak i njegove nevidljive osobine, njegova večna sila i božanstvo, mogu se od stvorenja sveta jasno sagledati, ako se na njegovim delima promatraju“ (Rimljanima 1,19.20 – Čarnić). Time je hteo da kaže kako su ljudi od postanka sveta mogli da vide Božju silu, ako su hteli da koriste svoja čula, jer se ona mogla jasno razabrati u onome što je On stvorio. Stvaranje pokazuje Božju silu. Prema tome, Božja sila je stvaralačka sila. A pošto je jevanđelje sila Božja na spasenje, iz toga proizlazi da je jevanđelje ispoljavanje stvaralačke sile koja spasava ljude od greha.
Međutim, mi smo saznali da je jevanđelje radosna vest o spasenju kroz Hrista. Jevanđelje se sastoji od propovedanja Hrista, i to raspetog. Apostol kaže: „Mene, uostalom, Hristos nije poslao da krštavam, nego da propovedam evanđelje, i to ne u rečitoj mudrosti - da Hristov krst ne bi izgubio svoju vrednost. Jer reč o krstu je ludost onima koji propadaju, a nama koji se spasavamo - sila Božija.“ (1. Korinćanima 1,17.18 – Čarnić)
A malo dalje: „Mi propovedamo Hrista raspetoga - Judejima (Jevrejima – Karadžićev prevod) sablazan, mnogobošcima ludost, a za pozvane, i Judeje i Grke, Hrista - Božiju silu i Božiju mudrost“ (Stihovi 23 i 24 – kombinacija prevoda Čarnić-SSP). Zato je apostol rekao: „Kad sam došao k vama, braćo, nisam došao da vam uzvišenim rečima ili mudrošću objavim Božije svedočanstvo. Naime, odlučio sam da među vama ne znam ništa osim Isusa Hrista - i to raspetoga.“ (1. Korinćanima 2,1.2 – SSP)
Propovedati Hrista, i to raspetoga, znači propovedati silu Božju. Zato je to propovedanje jevanđelja, jer je jevanđelje sila Božja. A upravo je to u skladu sa mišlju da je propovedanje jevanđelja veličanje Boga kao Stvoritelja. Jer Božja sila je stvaralačka sila, a Hristos je Onaj kroz Koga je sve stvoreno. Niko ne može da propoveda Hrista, a da Ga ne propoveda kao Stvoritelja. Svi treba da poštuju i Sina, kao što poštuju Oca. Kad god propovedanje zanemari da istakne činjenicu da je Isus Hristos Stvoritelj svega, to nije propovedanje jevanđelja.
„U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Bog beše Reč. …Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo. … I reč postade telo i useli se u nas puno blagodati i istine“ (Jovan 1,1-14). „Jer, njime (kroz Njega – Karadžić) je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo - bili to prestoli, ili gospodstva, ili poglavarstva, ili vlasti – sve je kroz njega i za njega stvoreno. I on je pre svega i sve u njemu ima svoje postojanje.“ (Kološanima 1,16.17 – SSP-Čarnić)
Pažljivo razmotrimo poslednji tekst i vidimo kako se u Hristu susreću stvaranje i otkupljenje. U 13. i 14. stihu čitamo da nas je Bog „izbavio iz vlasti tame i premestio nas u Carstvo svog ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje krvlju Njegovom i oproštenje greha“ (SSP- Karadžić). A onda, nakon ubačene primedbe o tome ko je Hristos, apostol nam kaže kako smo to otkupljeni kroz Njegovu krv. Evo razloga: „Jer, njime je stvoreno sve “, i tako dalje. Revidirani engleski prevod je mnogo doslovniji: „Jer u njemu je sve stvoreno … I on je pre svega i sve u njemu ima svoje postojanje.“
Prema tome, propovedanje večnog jevanđelja je propovedanje Hrista, stvaralačke sile Božje, kroz Koga jedino može da dođe spasenje. A sila kojom Hristos spasava ljude od greha je sila kojom je stvorio svetove. Mi imamo otkupljenje kroz Njegovu krv (Njegovom krvlju – Karadžić). Propovedanje krsta (Hristovog) je propovedanje Božje sile; a Božja sila je sila koja stvara. Zato Hristov krst ima u sebi stvaralačku silu. Nema nikakve sumnje da za svakoga ima dovoljno sile. Ne čudi da je apostol uzviknuo: „A ja Bože sačuvaj da se čim drugim hvalim (dičim – hebrejski original) osim krstom Gospoda našeg Isusa Hrista.“ (Galatima 6,14)
Za neke može da bude nova misao da su stvaranje i otkupljenje ista sila. Za sve ona jeste i mora zauvek da bude tajna. Samo jevanđelje je tajna. Apostol Pavle je braću molio da se mole za njega da mu bude data reč „da obznani(m) [objavi(m) – Bakotić] sa slobodom tajnu jevanđelja“ (Efescima 6,19). Na drugim mestima kaže da je pozvan da bude sluga jevanđelja prema daru Božje blagodati, koja mu je data Njegovim silnim dejstvom da „objavi(m) među neznabošcima neiskazano (neistraživo – SSP) bogatstvo Hristovo, i da svima rasvetli(m) u čemu se sastoji tajna koja je od večnosti bila skrivena u Bogu, koji je sazdao sve kroz Isusa Hrista“ (Efescima 3,8.9 – Karadžić-Čarnić). I ovde vidimo da je tajna jevanđelja tajna stvaranja.
Ova tajna objavljena je apostolu otkrivenjem. Kako mu je otkrivenje dato saznajemo u njegovoj poslanici Galatima kad kaže: „Dajem vam, naime, na znanje, braćo, da evanđelje, koje sam vam ja propovedao, nije ljudsko; jer ga ne primih od čoveka, niti sam od čoveka bio poučen, nego otkrivenjem Isusa Hrista“. A onda stvar još bolje objašnjava rečima: „Ali kada se svide onome koji me je izabrao od utrobe moje matere i koji me je pozvao svojom blagodaću, da otkrije svoga Sina u meni - da ga ja objavim među mnogobošcima, nisam se odmah posavetovao sa ljudima (ne pitah telo i krv – Karadžić)“ (Galatima 1,11.12.15.16 – Čarnić)
Da ponovimo nekoliko poslednjih tačaka.
Ovaj zaključak je apostol jasno objavio na drugim mestima, gde kaže da je postao sluga „po nalogu koji mi je dao Bog: da vam objavim Božiju reč u njenoj punini - tajnu koja je vekovima i pokolenjima bila sakrivena, a sada je objavljena njegovim svetima. Njima je Bog hteo da obznani koliko je među paganima bogatstvo slave ove tajne, koja je Hristos u vama, nada u slavu“ (Kološanima 1,25-27 – SSP).
Zato smo potpuno uvereni da jevanđelje znači da se Hristos javlja u ljudima. Ili bolje rečeno, jevanđelje je Hristos u ljudima i ono znači da se ljudima objavljuje mogućnost da se Hristos nastani u njima. Ovo se slaže sa izjavom anđela da roditelji treba da mu daju ime Isus, Emanuilo, „što znači ‘Bog je s nama’“ (Matej 1,23), a i sa izjavom apostola da je tajna Božja Bog koji se javi u telu. Kad su anđeli pastirima objavili Isusovo rođenje, bilo je to obaveštenje da je Bog došao ljudima u telu. A kada im je rečeno da ova radosna vest treba da se objavi svim ljudima, otkriveno je da tajna Božjeg prebivanja u ljudskom telu treba da se objavi svim ljudima i ponovi svima koji veruju u Njega.
Pokušajmo sada ukratko iznesemo sve šta smo dosad naučili.
Na sve to misli apostol kad kaže da propovedanje neistraživog Hristovog bogatstva znači otkriti svima da vide „u čemu se sastoji tajna koja je od večnosti bila skrivena u Bogu, koji je sazdao sve kroz Isusa Hrista“.
U sledećem delu Svetog pisma imamo dobro sažete sve detalje ove tajne:
„Neka je blagosloven Bog i Otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas je u Hristu blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na nebesima, jer nas je u njemu izabrao pre stvaranja sveta - da budemo sveti i neporočni pred njim, odredivši nas unapred u ljubavi, blagonaklonošću svoje volje, da nas Hristovim posredstvom usini, da hvalimo slavu njegove blagodati, kojom nas je obdario u voljenom Sinu; u njemu imamo otkup - njegovom krvlju, oproštaj prestupa - po bogatstvu njegove blagodati, koju je bogato izlio na nas u svakoj mudrosti i razboritosti, kad nam je obznanio tajnu svoje volje - po svojoj blagonaklonosti - koju je unapred odredio u njemu, da je sprovede kad se ispuni vreme, da u Hristu ponovo sastavi sve što je na nebesima i na zemlji; u njemu, u kom smo i mi postali naslednici, pošto smo unapred određeni odlukom onoga koji sve čini shodno savetovanju svoje volje, da budemo na hvalu njegove slave - mi koji smo se unapred uzdali u Hrista; u njemu ste i vi, pošto ste čuli istinitu reč, evanđelje svoga spasenja, i poverovali, zapečaćeni obećanim Svetim Duhom, koji je kapara (zalog – Karadžić) našeg nasledstva - za izbavljenje njegove tekovine, na hvalu njegove slave. Zato i ja čuvši za vašu veru koju imate u Gospodu Isusu i za vašu ljubav prema svima svetima, neprestano zahvaljujem za vas, spominjući vas u svojim molitvama, da Bog Gospoda našega Isusa Hrista, Otac slave, dade vama duha mudrosti i otkrivenja - da ga poznate (upoznate – SSP), prosvećene oči vašeg srca - da znate kakva je nada na koju vas je pozvao, kakvo je bogatstvo njegovog slavnog nasledstva među svetima, i kako je prevelika njegova sila prema nama koji verujemo - shodno delotvornosti njegove silne moći, čije je dejstvo pokazao na Hristu kada ga je vaskrsao iz mrtvih i posadio sebi s desne strane na nebesima.“ (Efescima 1,3-20 – Čarnić)
Zapazićemo različite tačke u ovoj izjavi:
U ovome vidimo da jevanđelje uključuje nasledstvo. U stvari, tajna jevanđelja je zapravo posedovanje nasledstva, jer smo u Njemu dobili nasledstvo. Da vidimo kako je to prikazano u osmom poglavlju Poslanice Rimljanima. Nećemo citirati ceo biblijski tekst već ga samo sumirati.
Oni koji imaju obećanje Svetoga Duha su sinovi Božji, „Jer svi, koje vodi Duh Božiji, ti su sinovi Božiji“ (Stih 14 – Čarnić). Kad smo deca, mi smo i naslednici, naslednici Božji, jer smo sinovi Božji. Ako smo naslednici Božji, onda smo sunaslednici sa Isusom Hristom. Hristu je iznad svega stalo da znamo da nas je Otac voleo kao što je Njega voleo.
Ali u čemu smo sunaslednici sa Hristom? U svemu stvorenome, zato što je Njega Otac postavio „za naslednika svega“ (Jevrejima 1,2 – Čarnić) i zato što je rekao: „Koji pobedi, dobiće sve“ (Otkrivenje 21,7). A to je pokazano u onome što sledi u Rimljanima 8. Mi smo sada sinovi Božji, ali se slava sinova Božjih još nije pokazala. Hristos je bio Sin Božji, ali ga svet nije priznao kao takvog; „Svet nas ne poznaje zato što nije upoznao njega“ (1. Jovanova 3,1 – SSP). Posedujući Duha, mi posedujemo „bogatstvo njegovog slavnog nasledstva“ (Efescima 1,18) i kad dođe vreme, javiće nam se slava koja baca u zasenak sva stradanja sadašnjeg vremena.
„Jer sva stvorenja sa žudnjom očekuju otkrivenje slave sinova Božijih. A tvorevina Božija potčinjena je ništavnosti ne svojevoljno, nego za volju onoga koji je potčinio, na nadu - da će i sama tvorevina biti oslobođena ropstva propadljivosti - za slobodu slave dece Božije. Znamo, naime, da cela tvorevina Božija zajedno s nama uzdiše i muči se do sada. I ne samo ona, nego i mi sami, koji imamo prvi dar Duha, i mi sami u sebi uzdišemo očekujući usinovljenje, iskupljenje svoga tela.“ (Rimljanima 8,19-23 – Čarnić)
Čovek je stvaranjem bio Božji sin, ali je zbog greha postao dete gneva, dete sotone, koga je slušao umesto Boga. Međutim, zahvaljujući Božjoj milosti u Hristu, svi koji veruju postaju sinovi Božji i primaju Svetoga Duha. Sada su kao naslednici zapečaćeni do izbavljenja njegove tekovine – svega stvorenog, koja čeka na svoje izbavljenje kad se javi slava u Božjim sinovima.
(Sadašnja istina, 7. maj 1896)