U proučavanju ovog obećanja treba da imamo na umu dva biblijska teksta. Prvi su Isusove reči: „Istražujete Pisma, jer smatrate da u njima imate večni život; i ona svedoče za mene.“ I: „Jer da ste verovali Mojsiju, verovali biste i meni; jer je on o meni pisao. Ako pak njegovim pismima ne verujete, kako ćete verovati mojim rečima?“ (Jovan 5,39.46.47 – Čarnić)
Jedina Pisma u Hristovo vreme bile su knjige danas poznate kao Stari savez (zavet); a one svedoče za Njega. One su u tu svrhu jedino i bile date. Apostol Pavle je napisao da su one u stanju da ljude učine mudrima na spasenje u Hristu Isusu (2. Timotiju 3,15), a među tim spisima Gospod je posebno naglasio da Mojsijeve knjige otkrivaju Isusa. Onaj koji čita Mojsijeve knjige, i ceo Stari savez, sa bilo kakvim drugim očekivanjem, osim da nađe Hrista i put života kroz Njega, neće uspeti da ih razume. Njegovo čitanje biće uzaludno.
Drugi tekst je u 2. Korinćanima 1,19.20 (Čarnić): „Jer Sin Božiji, Isus Hristos, koga smo vam mi objavili, ja i Silvan i Timotej, nije bio ‘da’ i ‘ne’, nego je u njemu bilo ‘da’. Jer koliko god ima Božijih obećanja, u njemu su ‘da’. Zato i govorimo amin preko njega, Bogu na slavu – preko (kroz – Karadžić) nas.“ Nijedno Božje obećanje nikad nije dato čoveku na drugi način osim kroz Hrista. Lična vera u Hrista je jedino što je potrebno da bi čovek primio ono što je Bog obećao. Bog ne gleda ko je ko. On svakome besplatno nudi svoja blaga. Ali niko ne može u njima da ima udela ako ne primi (ne prestane da odbija – prim. izdavača) Hrista. Ovo je pošteno, pošto se Hristos daje svima samo ako žele da Ga imaju.
Imajući na umu ove principe čitamo prvi izveštaj o Božjem obećanju Avramu. „I reče Gospod Avramu: Idi iz zemlje svoje i od roda svog i iz doma oca svog u zemlju koju ću ti ja pokazati. I učiniću od tebe velik narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagoslov. Blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju, i prokleću one koji tebe usproklinju; i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji“ (1. Mojsijeva 12,1-3). Na samom početku možemo da vidimo da je ovo obećanje Avramu bilo obećanje u Hristu. Apostol Pavle piše: „A pismo videvši unapred da Bog verom neznabošce pravda (opravdava – Čarnić), napred objavi Avraamu: U tebi će se blagosloviti svi neznabošci. Tako koji su od vere, blagosloviće se s vernim Avraamom“ (Galatima 3,8.9). Iz ovoga saznajemo da kada je Bog rekao Avramu da će u njemu biti blagoslovena sva plemena na zemlji, On mu je izneo jevanđelje. Blagoslov koji je trebalo da dođe na sva plemena na zemlji mogao se uživati samo verom.
Propovedanje jevanđelja je propovedanje Hristovog krsta. Tako apostol Pavle kaže da je poslan da propoveda jevanđelje, ali ne premudrim rečima, da Hristov krst ne izgubi silu. A onda dodaje da je propovedanje krsta sila Božja onima koji su spaseni (1. Korinćanima 1,17.18). Ali, to je samo još jedan način da se kaže da je to jevanđelje, jer ono je sila Božja na spasenje. Pošto je propovedanje jevanđelja propovedanje o Hristovom krstu (a spasenja nema ni na koji drugi način) i s obzirom da je Bog Avramu propovedao jevanđelje kad je rekao: „U tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji“, jasno je da je u tom obećanju Avramu objavljen Hristov krst i da se ovo obećanje moglo ostvariti samo kroz krst.
Ta činjenica je vrlo jasno prikazana u 3. poglavlju Galatima poslanice. Posle izjave da je obećanje blagoslova preko Avrama namenjeno svim narodima na zemlji, i da će oni koji su od vere primiti blagoslov s vernim Avramom, dolaze reči: „Hristos nas je otkupio od prokletstva Zakona (kletve Zakonske) tako što je učinjen prokletstvom za nas. Jer, zapisano je: ‘Neka je proklet svako ko je obešen o drvo’ - da bi Avraamov blagoslov mogao doći na mnogobošce kroz Isusa Hrista, da bismo mi mogli primiti obećanje Duha kroz veru“ (Galatima 3,13.14 – eng. prevod). Ovde je najjasnije rečeno da bi Avramov blagoslov, kojim je trebalo da budu blagoslovena sva plemena na zemlji, trebalo da dođe kroz Hristov krst.
Ovo je nešto što na samom početku treba da dobro zapamtimo. Sva nerazumevanja o Božjim obećanjima Avramu i njegovom semenu (potomstvu) nastala su zbog toga što ljudi u njima ne vide jevanđelje o Hristovom krstu. Ako stalno imamo na umu da su sva Božja obećanja u Hristu, da se u njima uživa samo zahvaljujući Njegovom krstu i da su ona zbog toga po svojoj prirodi duhovna i večna, onda neće biti poteškoća, a proučavanje obećanja datog ocima biće uživanje i blagoslov.
Čitamo da je Avram, poslušan Božjem pozivu, izišao iz doma svoga oca i iz svoga zavičaja. „I uze Avram Saru ženu svoju i Lota sina brata svog sa svim blagom koje behu stekli i s dušama koje behu dobili u Haranu; i pođoše u zemlju hanansku1, i dođoše u nju. I prođe Avram tu zemlju do mesta Sihema i do ravnice moreške; a behu tada Hananeji u toj zemlji. I javi se Gospod Avramu i reče: Tvom semenu daću zemlju ovu. I Avram načini onde žrtvenik Gospodu, koji mu se javio. Posle otide odande na brdo, koje je prema istoku od Vetilja, i onde razape šator svoj, te mu Vetilj beše sa zapada a Gaj s istoka; i onde načini Gospodu žrtvenik, i prizva ime Gospodnje.“ (1. Mojsijeva 12,5-8)
Najbolje za nas je da prvo shvatimo značenje Božjeg obećanja i postupanja sa Avramom od samog početka, pa će onda naše dalje proučavanje biti lako, jer će biti samo primena tih principa. U ovom poslednjem biblijskom tekstu navedeno je nekoliko predmeta koji će zauzimati istaknuto mesto u ovom proučavanju, pa ćemo ih ovde nabrojati. Prvo:
Gospod je rekao Avramu kada je ovaj stigao u Hanan: „Tvom semenu (potomku – jednina – prim. izdavača) daću zemlju ovu.“ Ako se budemo držali Pisma, ni za trenutak nećemo imati problema da odredimo ko je to seme (taj potomak). „A Abrahamu su rečena obećanja i potomku njegovu. Ne veli: ‘I potomcima’, kao za mnoge, nego kao za jednoga: ‘I potomku tvojemu, koji je Krist’“ (Galatima 3,16 – Šarić). To bi trebalo da zauvek reši stvar tako da o tome više nema rasprave. Avramovo seme (potomak) kome je obećanje dato jeste Hristos. On je naslednik.
Ali mi možemo da budemo i sunaslednici sa Hristom. „Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškog roda ni ženskog; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu. A kad ste vi Hristovi, onda ste seme (potomstvo – Čarnić) Avraamovo, i po obećanju naslednici“ (Galatima 3,27-29). Oni koji su kršteni u Hrista obukli su se u Hrista i zato su jedno u Njemu. Prema tome, ako je rečeno da je Hristos Avramov potomak kome su data obećanja, uključeni su svi koji su u Hristu. Međutim, ništa što je izvan Hrista nije uključeno u ovo obećanje. Reći da nasledstvo obećano Avramovom potomku mogu da dobiju i drugi, izuzev onih koji su Hristovi verom u Njega, znači zanemariti jevanđelje i odbaciti Božju reč. „Zato, ako je ko u Hristu, nova je tvar (novo je stvorenje – Čarnić)“ (2. Korinćanima 5,17). Zato, s obzirom da je obećanje o zemlji dato Avramu i njegovom potomku, koji je Hristos, i onima koji su se krštenjem obukli u Hrista, i koji su zato nova stvorenja, iz toga sledi da je obećanje o zemlji dato samo onima koji su nova stvorenja u Hristu – deca Božja kroz veru u Isusa Hrista. Ovo je dodatni dokaz da sva Božja obećanja vrede samo u Hristu, i da se u obećanjima datim Avramu može učestvovati samo zahvaljujući Hristovom krstu.
Ne zaboravimo zato ni za trenutak ovaj princip kada čitamo o Avramu i obećanju koje je dato njemu i njegovom semenu (potomku) – da je taj potomak Hristos i oni koji su u Njemu (obuhvaćeni). To i ništa drugo.
Avram je bio u Hananu kad mu je Bog rekao: „Tvom semenu daću zemlju ovu“ (1. Mojsijeva 12,7). Uzmimo sada reči koje je mučenik Stefan, pun Duha Svetoga, sa licem koje je sijalo kao u anđela, uputio svojim progoniteljima:
„Bog slave pokazao se (javi se – Karadžić) našem ocu Avraamu kada je boravio u Mesopotamiji, pre no što se doselio u Haran, i reče mu: iziđi iz svoje zemlje i od svoga roda, pa hajde u zemlju koju ću ti pokazati. Tada iziđe iz zemlje Haldejske i nastani se u Haranu. Odande ga posle smrti njegova oca Bog preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada stanujete (boravite – Stvarnost)“ (Dela 7,2-4 – Čarnić).
Sve ovo je bilo ponavljanje onoga šta smo već čitali u 12. poglavlju 1. knjige Mojsijeve. Pročitajmo sada sledeći stih: „I ne dade mu nasledstvo u njoj ni stope; i obreče (obeća) mu je dati u držanje i semenu njegovom posle njega, dok on još nemaše deteta.“ Ovde saznajemo da je, iako je jednostavno rečeno: „Tvom semenu (potomku – jednina) daću zemlju ovu“, Avram uvek bio uključen u ovo obećanje. To je očigledno na osnovu ponavljanja obećanja koja slede u 1. Mojsijevoj.
Ali, saznajemo i još nešto više, a to je da Avram zapravo nije nasledio zemlju. Nije je imao ni toliko da bi mogao da stane na nju. Međutim, Bog je obećao zemlju njemu i njegovom semenu (potomku) posle njega. Šta da kažemo o tome? Da je Božje obećanje propalo? Nikako! Bog ne može lagati. „On ostaje veran“ (2. Timotiju 2,13). Avram je umro a da nije primio obećano nasledstvo, ali je umro u veri. Iz ove lekcije moramo da naučimo da je Sveti Duh želeo da Jevreji nauče da se obećano nasledstvo može primiti samo preko Isusa i vaskrsenja. Ovo se veoma jasno vidi u rečima apostola Petra:
„Vi ste sinovi proroka i saveza koji je Bog sklopio na vašim ocima govoreći Avraamu: ‘U tvom potomstvu (potomku) biće blagosloveni svi narodi na zemlji’. Bog je prvo vama podigao svoga slugu (obećanog potomka tj. Hrista – prim. izdavača) i poslao ga da vam donese blagoslov - time što će svakog od vas odvratiti od zlih dela vaših.“ (Dela 3,25.26 – Čarnić)
Saznali smo da Avramov blagoslov dolazi na neznabošce, pa i na sva plemena na zemlji, preko Isusa Hrista i Njegovog krsta. Ali, Avramov blagoslov je povezan sa obećanjem da će dobiti hanansku zemlju. A nju su mogli da imaju u svom posedu samo kroz Hrista i vaskrsenje. Da je bilo drugačije, Avram bi bio razočaran, a ovako je umro pun vere u to Božje obećanje. No, i ovo će biti mnogo jasnije u nastavku naših proučavanja.
(Sadašnja istina, 21. maj 1896)