„Slušaj, narode moj, i zasvedočiću ti, Izrailju, o kad bi me poslušao: da ne bude u tebe tuđeg boga, i bogu stranom nemoj se klanjati. Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje misirske; otvori usta svoja, i ja ću ih napuniti.
Ali ne posluša narod moj glas moj, Izrailj ne mari za me. I ja ih pustih na volju srca njihova, neka hode po svojim mislima.
O kad bi narod moj slušao mene, i sinovi Izrailjevi hodili putevima mojim! Brzo bih pokorio neprijatelje njihove, i na protivnike njihove digao bih ruku svoju; Koji mrze na Gospoda, bili bi im pokorni, i dobri dani njihovi bili bi doveka; Najboljom bi pšenicom hranio njih, i medom bih iz kamena sitio ih.“ (Psalam 81,8-16 – Daničić)
Imamo Izrael u Egiptu i znamo nešto od onoga šta to znači. Ropstvo, kao i oslobođenje, prorečeno je Avramu kada je Bog sa njim učinio savez, a taj savez Bog je potvrdio svojom zakletvom.
Razmotrimo sada ponovo neke reči koje je izgovorio Stefan, ispunjen Svetim Duhom, dok je stajao pred jevrejskim saborom. Svoj govor počeo je dokazivanjem da je za ispunjenje obećanja datog Avramu bilo potrebno vakrsenje, jer nakon što je ponovio obećanje, izjavio je da Avram nije dobio ni stope od zemlje koja mu je bila obećana, iako je Bog rekao da će je posedovati on i njegovo potomstvo.
Pošto je Avram umro, a nije je nasledio, kao što nije ni mnoštvo onih koji su, kao i on, imali veru, neminovan je zaključak da se ispunjenje moglo očekivati samo kroz vaskrsenje. Jedini razlog što je toliko Jevreja odbacilo jevanđelje bio je taj što su uporno ignorisali najjasnije dokaze iz Pisma, da obećanje Avramu nije bilo ovozemaljsko već večno. I sve do danas vlada verovanje da se obećanja data Izraelu odnose na zemaljsko i prolazno nasledstvo, nespojivo sa potpunim verovanjem u Hrista.
Stefan je zatim podsetio na Gospodnje reči Avramu da će njegovo potomstvo živeti u tuđoj zemlji, da će patiti i nakon toga biti oslobođeno. A onda je rekao: „Ukoliko se više približavalo obećano vreme koje je Bog obrekao Avraamu, i narod se povećao i namnožio u Egiptu“ (Dela 7,17 – Čarnić). Potom je sledilo ugnjetavanje i Mojsijevo rođenje. Šta znači približavanje vremena obećanja za koje se Bog zakleo Avramu? Kratak pregled nekih biblijskih tekstova koje smo već proučavali vrlo jasno će ukazati na odgovor na ovo pitanje.
U izveštaju o sklapanju saveza sa Avramom čitamo reči koje mu je Gospod uputio: „Ja sam Gospod, koji te izvedoh iz Ura haldejskog da ti dam zemlju ovu da bude tvoja“ (1. Mojsijeva 15,7). Zatim slede pojedinosti o sklapanju saveza, a onda dolaze reči:
„I Gospod reče Avramu: Znaj zacelo da će seme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina. Ali ću suditi i narodu kome će služiti; a posle će oni izaći sa velikim blagom. A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti. A oni će se u četvrtom kolenu vratiti ovamo; jer gresima amorejskim još nije kraj.“ (1. Mojsijeva 15,13-16)
Ovaj savez je već bio zapečaćen obrezanjem, a zatim, kad je Avram pokazao svoju veru i žrtvovanjem Isaka, Gospod je obećanju dodao svoju zakletvu rečima:
„Sobom se zakleh, veli Gospod: kad si tako učinio, i nisi požalio sina svog, jedinca svog. Zaista ću te blagosloviti i seme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvezda na nebu i kao peska na bregu morskom; i naslediće seme tvoje vrata neprijatelja svojih.“ (1. Mojsijeva 22,16.17)
To je jedino obećanje za koje se Bog zakleo Avramu. Bila je to potvrda prvobitnog obećanja. Međutim, kao što smo već videli, u njemu je bilo uključeno ništa manje od vaskrsenja mrtvih kroz Hrista, koji je taj Potomak. „A poslednji neprijatelj koji će biti uništen je smrt“ (1. Korinćanima 15,26 – SSP), da bi mogle da se ispune Božje reči koje je izneo prorok: „Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati; gde je, smrti, pomor tvoj, gde je, grobe, pogibao tvoja?“ (Osija 13,14). Tek tada ispuniće se obećanje za koje se Bog zakleo Avramu, jer će tek tada sve njegovo potomstvo osvojiti vrata svojih neprijatelja.
Majkama koje su plakale zbog gubitka svoje dece pobijene na Irodovu zapovest, Gospod je rekao:
„Ustavi glas svoj od plača i oči svoje od suza, jer ima plata delu tvom, govori Gospod, i oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske. I imaš nadu za posledak, govori Gospod, da će se vratiti sinovi tvoji na međe svoje“ (Jeremija 31,16.17).
Seme Avramovo, Isakovo i Jakovljevo može se ponovo vratiti na svoje međe samo kroz vaskrsenje. To je pokazano Avramu kad mu je rečeno da njegovo potomstvo, pre nego što zaposedne zemlju, mora patiti u tuđoj zemlji i da će on umreti, „a oni će se u četvrtom kolenu vratiti ovamo“.
Zato nema sumnje da je Bog odredio da povratak Izraela iz egipatskog ropstva bude u vreme vaskrsenja i obnove svega. Vreme obećanja se približilo. Koliko će vremena proći od izlaska iz Egipta, pre nego što dođe do potpune obnove, nema načina da saznamo. Naravno, puno toga trebalo je da se učini u vezi sa upozoravanjem naroda na zemlji; a to vreme zavisilo je i od vernosti sinova Izraelovih. Ne moramo da nagađamo kako bi se sve to ispunilo, pošto Izrael nije bio veran. Sve što se nas danas tiče jeste činjenica da je oslobođenje iz Egipta zapravo značilo izbavljenje celokupnog Božjeg naroda od ropstva grehu i smrti, i obnovu svega prema onome kako je bilo u početku.
(Sadašnja istina, 13. avgust 1896)