Setimo se da je Bog, kada je učinio savez sa njim, rekao Avramu da će umreti ne primivši obećano nasledstvo, da će njegovi potomci biti ugnjetavani i mučeni u tuđoj zemlji, a da će posle toga, u četvrtom naraštaju, doći u obećanu zemlju.
„I dade mu zavet (savez – SSP) obrezanja; tako rodi Isaaka i obreza ga osmi dan, i Isaak rodi Jakova, a Jakov dvanaest patrijaraha. I patrijarsi pozavideše Josifu, te ga prodadoše u Egipat; no Bog beše s njim, i izbavi ga od svih njegovih nevolja, pa mu dade milost i mudrost pred faraonom, egipatskim kraljem, koji ga postavi da upravlja Egiptom i svom njegovom kućom. Ali dođe glad na sav Egipat i Hanan, i velika nevolja, i naši očevi nisu mogli da nađu hrane. A Jakov, čuvši da u Egiptu ima žita, posla naše očeve prvi put. Kada pak dođoše drugi put, Josif učini da ga braća prepoznadu, i faraon sazna Josifovo poreklo. Tada Josif posla i dozva svoga oca Jakova i svu rodbinu, sedamdeset i pet duša. I Jakov siđe u Egipat, i umre on i očevi naši, te ih preneše u Sihem i položiše u grob koji je Avraam srebrnim novcem kupio od Emorovih sinova u Sihemu. Ukoliko se više približavalo obećano vreme koje je Bog obrekao Avraamu, i narod se povećao i namnožio u Egiptu, dok ne zavlada Egiptom drugi kralj koji nije znao Josifa. Ovaj je lukavo postupio s našim plemenom i tlačio naše očeve tako da su morali da izlažu svoju dečicu - da ne ostanu u životu.“ (Dela 7,8-19 – Čarnić)
Car „koji nije znao Josifa“ pripadao je drugoj dinastiji, narodu sa Istoka koji je osvojio Egipat. „Jer ovako veli Gospod: Zabadava se prodadoste, i iskupiste se bez novca. Jer ovako veli Gospod Gospod: U Misir siđe moj narod pre da onde žive kao došljaci, ali Misirci im činiše silu ni za šta. A sada šta ću tu? veli Gospod. Jer je narod moj zaboravljen nizašta; koji vladaju njim, cvele ga, veli Gospod, i jednako svaki dan huli se na ime moje. Zato će poznati narod moj ime moje, zato će poznati u onaj dan da sam ja koji govorim: Evo me.“ (Isaija 52,3-6)
Iz ovog poslednjeg citata saznajemo da je ugnjetavanje Izraela u Misiru bilo protivljenje i huljenje na Boga; da je preziranje izraelskog Boga i Njegove religije bilo i te kako povezano sa njihovom okrutnošću. Takođe saznajemo da je Izraelovo oslobođenje iz Misira bilo identično izbavljenju koje doživljavaju svi koji su „prodani pod greh“ (Rimljanima 7,14). „Zabadava se prodadoste, i iskupiste se bez novca.“ „Jer, vi znate da od svog ispraznog načina života, koji su vam predali vaši oci, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocenom krvlju Hrista, Jagnjeta bez mane i ljage“ (1. Petrova 1,18.19 – SSP). Zato će nam kratka studija o tome šta Egipat predstavlja u Svetom pismu, kao i stvarno stanje Izraelaca dok su bili u njemu, pomoći da razumemo šta je bilo uključeno u njihovo oslobođenje.
Od sveg idolopoklonstva u drevna vremena ono u Misiru je nesumnjivo bilo najveće i najpotpunije. Broj bogova u Misiru gotovo da se nije mogao izračunati. „Svaki grad u Egiptu imao je svoju svetu životinju, fetiš, i svaki grad je imao svoja mesna božanstva“ (Encycl. Britanica). Ali, „Sunce je bilo suština državne religije. U različitim oblicima ono se nalazilo na čelu svake hijerarhije“ („Sun Images and Sun of Righteousness“, u O.T. Studies, januar 1885). „Ra, Sunce, obično je predstavljeno čovekom sa jastrebovom glavom, ponekad u obličju čoveka, a u oba slučaja uglavnom noseći na glavi disk sunca.“
Ujedinjenje crkve i države u Egiptu je bilo savršeno; zapravo, bilo je to jedno te isto. Tako je predstavljeno i u knjizi Religije drevnog sveta (Rawlinson), str. 20:
„Ra je bio egipatski bog Sunca koji se posebno poštovao u Heliopolisu. Prema nekima, obelisci predstavljajući njegove zrake, i bili su uvek, ili obično, podignuti u njegovu čast. … Većina careva smatrala je boga Ra svojim posebnim patronom i zaštitnikom; neki su išli tako daleko da su se poistovetili sa njim; služili su se njegovom titulom i usvajali njegovo ime kao dodatak svojim imenima i titulama. Mnogi su uvereni da je to poreklo i reči faraon, za koju misle da je jevrejski izgovor F’ Ra – Sunce.“
Osim Sunca i Meseca, koje su nazivali Oziris i Izis,
„Egipćani su poštovali veliki broj životinja kao što su vo, pas, vuk, jastreb, krokodil, ibis, mačka i druge“. „Od svih tih životinja najpoznatija je bila bik Apis, Grci su ga zvali Epapris. Za života bi mu podizali veličanstvene hramove, a još veće kada bi uginuo. Tada bi Egipćani proglasili opštu žalost. Njegove sahrane sprovođene su sa takvom pompom da je to teško poverovati. Za vladanja Ptolemeja Lagusa, kad je bik Apis uginuo od starosti, troškovi pompezne sahrane, osim redovnih troškova, popeli su se na pedeset hiljada francuskih kruna. Nakon što su pokojniku odane poslednje počasti, trebalo mu je naći naslednika pa je ceo Egipat bio uključen u potragu. Njega su po određenim znacima razlikovali od ostalih životinja te vrste: na čelu je trebalo da ima belu pegu u obliku polumeseca, sliku orla na leđima, a sliku bube na jeziku. Čim bi ga našli, tugovanje bi se pretvorilo u radost i u svim delovima Egipta samo bi se praznovalo i radovalo. Novog boga doveli bi u Memfis da zauzme svoje uzvišeno mesto i tu bi bio ustoličen uz veliki niz ceremonija.“ (Rollin, Ancient History, sv. 1, deo 2, gl. 2, odsek 1)
Te ceremonije, nema potrebe da to naglašavamo, bile su opscenog karaktera, jer obožavanje Sunca, sprovedeno u potpunosti, nije bilo ništa drugo do praktikovanje poroka kao religiozne dužnosti. Praznoverje je bilo toliko duboko ukorenjeno da su Egipćani obožavali čak praziluk i beli luk. Ovo nam govori da praznoverje i odvratno idolopoklonstvo ne mora da bude vezano za zaostalost, jer su drevni Egipćani i te kako negovali umetnost i nauke. Međutim, praktikovanje idolopoklonstva učinilo je da su se srozali sa svog nekadašnjeg visokog položaja.
Samo ime Egipat sinonim je za pokvarenost i protivljenje religiji Isusa Hrista, i povezano je sa Sodomom. Za Gospodnja „dva svedoka“ rečeno je da će „njihovi leševi ležati na ulici velikog grada koji se u prenesenom smislu zove Sodom i Egipat, gde je i njihov Gospod bio raspet“ (Otkrivenje 11,8 – SSP). Da su Izraelci u Misiru učestvovali u njegovoj pokvarenosti i idolopoklonstvu i da su bili silom sprečavani da služe Gospodu, očigledno je iz nekoliko biblijskih tekstova.
Na prvom mestu, kad je Mojsije poslan da oslobodi Izrael, poruka koju je trebalo da objavi faraonu bila je: „Ovako kaže Gospod: Izrailj je sin moj, prvenac moj. I kazah ti: Pusti sina mog da mi posluži“ (2. Mojsijeva 4,22.23). Cilj izbavljenja iz Egipta bio je da Izrael može služiti Gospodu, što pokazuje da mu u Egiptu nisu služili.
Zato opet čitamo:
„Jer se opominjaše svete reči svoje k Avramu, sluzi svom. I izvede narod svoj u radosti, izabrane svoje u veselju. I dade im zemlju naroda i trud tuđinaca u nasledstvo. Da bi čuvali zapovesti Njegove, i zakone Njegove pazili.“ (Psalam 105,42-45)
Ali, najsnažniji od svih dokaza da se Izrael u Egiptu priklonio idolopoklonstvu nalazimo u prekoru što ga nisu odbacili.
„Ovako veli Gospod Gospod: Kog dana izabrah Izrailja i podigoh ruku svoju semenu doma Jakovljevog, i pokazah im se u zemlji misirskoj, … i rekoh im: Odbacite svaki gadove ispred svojih očiju, i nemojte se skvrniti o gadne bogove misirske, ja sam Gospod Bog vaš. Ali se odvrgoše od mene, i ne hteše me poslušati, nijedan ih ne odbaci gadova ispred očiju svojih, i gadnih bogova misirskih ne ostaviše.“ (Jezekilj 20,5-8)
Ni do današnjih dana te egipatske gadosti još nisu odbačene. Tama koja se proširila nad Egiptom u vreme izlivanja zala nije bila gušća od tame u koju je Egipat zavio celu Zemlju. Ova fizička tama bila je samo vidljivi prikaz moralne tame u koju je narod pao i tame koja je od tada dolazila iz te pokvarene zemlje. Izveštaj o otpadu u hrišćanskoj crkvi je izveštaj o zabludama koje su donesene iz Egipta.
Pri kraju drugog veka hrišćanske ere u Egiptu se pojavio novi filozofski sistem.
„Ovu filozofiju su prihvatili učeni ljudi u Aleksandriji koji su želeli da budu smatrani hrišćanima, ali da i dalje mogu da zadrže ime, plašt i rang filozofa. Posebno je rečeno da su svi oni koji su vodili hrišćanske škole u Aleksandriji – Atenagora, Panatej i Kliment Aleksandrijski – prihvatili tu filozofiju. Ti ljudi su navedeni na zaključak da se prava filozofija (nauka o mudrosti), veliki i najspasonosniji Božji dar, nalazi u delićima raspršenim među svim filozofskim sektama i da je zato dužnost svakog mudrog čoveka, a posebno hrišćanskog učitelja, da te deliće prikupi sa svih strana i da ih koristi u odbrani religije i pobijanja bezbožnosti.“
„Ovaj način filozofiranja doživeo je neke promene kada je Amonije Sakas, krajem tog veka, otvorio školu u Aleksandriji i položio temelj takozvane neoplatonske sekte. Ovaj čovek se rodio i obrazovao kao hrišćanin, a možda se celog života pretvarao da je hrišćanin. Pošto je posedovao veliku intelektualnu genijalnost kao i rečitost, odlučio je da uskladi sve filozofske i religijske sisteme, ili je pokušao da stvori filozofiju prema kojoj se svi filozofi, kao i ljudi svih religija (pa i hrišćanstva), mogu ujediniti i negovati zajedništvo. I u tome se posebno nalazi razlika između nove sekte i eklektičke filozofije, koja je pre toga cvetala u Egiptu. Naime, eklektici su smatrali da u svim sistemima postoji mešavina dobra i lošeg, istinitog i lažnog; zato su iz svega izabrali ono što im se činilo da se slaže sa razumom, a ostalo su odbacili. Međutim, Amonije je smatrao da sve sekte ispovedaju jedan te isti sistem istine, samo sa nekim razlikama u načinu izražavanja i nekim sitnim razlikama u svojim shvatanjima; i tako se sve one pomoću prikladnih objašnjenja mogu bez neke veće teškoće ujediniti u jedno telo. Štaviše, smatrao je da se prema ovom novom i posebnom principu, ova popularna religija, kao i hrišćanska, mora razumeti i objasniti u skladu sa uobičajenom filozofijom.“ (Mosheim, Eccl. Hist., Cent. 2, deo, glava 1, odseci 6 i 7)
Kliment Aleksandrijski se spominje kao jedan od hrišćanskih učitelja, koji se opredelio za tu filozofiju. Mošeim kaže da:
„Kliment spada među prve i glavne branioce hrišćanstva i učitelja filozofske nauke; zapravo bi mogao biti stavljen na čelo onih koji su se sa revnošću bez premca posvetili negovanju filozofije, i koji su bili toliko slepi i zavedeni da su se posvetili beznadežnom pokušaju da pomire prinicipe filozofije sa principima hrišćanske religije.“ (Mosheim, Commentaries, Cent. 2, odsek 25, beleška 2)
Ne zaboravimo da je jedina filozofija bila paganska, pa je vrlo lako zamisliti neizbežne rezultate takve posvećenosti koju su u odnosu na nju ispoljavali učitelji u hrišćanskoj crkvi. Mošeim kaže da su „zahvaljujući Amonijevim učenicima, a posebno Origenu, koji je u sledećem (trećem) veku neverovatno snažno isticao da su doktrine, proistekle od njihovog učitelja, bile podmuklo unesene u umove mladih, čije im je obrazovanje povereno, pa se trudom ovih učenika, koji su uglavnom bili pozvani u propovedničku službu, ljubav prema filozofiji dosta rasprostranila u prilično velikom delu crkve“. Origen je bio na čelu „Katehetske škole“ ili teološkog seminara u Aleksandriji, koja je bila sedište nauke. On se u tom veku nalazio na čelu tumača Svetog pisma, pa su se mladi koji su hrlili na taj seminar vrlo trudili da ga oponašaju. „Pola propovedi onog vremena“, kaže Farar, „bilo je pozajmljeno, svesno ili nesvesno, neposredno ili posredno, od Origenovih misli i metoda.“ (Farrar, Lives of the Fathers, glava 16, odsek 8)
Origen je svoju spretnost kao „tumača“ Biblije pripisivao svojoj spretnosti kao filozofa, a koja se sastojala u tome da se očiglednim učini ono što ne postoji. On i njegovi saradnici koristili su Bibliju kao da predstavlja filozofske spise, kao predmet na kome pokazuju svoju mentalnu sposobnost. Pročitati jednostavan iskaz i verovati u njega kao što piše, pa onda jasnu istinu staviti pred umove studenata, vodeći (na taj način) umove ljudi Božjoj Reči, bilo je smatrano previše detinjastim, naivnim, i uopšte ispod dostojanstva velikog učitelja. To može svako da učini, mislili su. Njihov posao je bio da iz Svete Reči izvuku nešto što obični ljudi nikad ne bi tamo našli, pošto toga tamo nije ni bilo, jer je to bila izmišljotina njihovih sopstvenih umova.
Da bi sačuvali svoj ugled kao velikih stručnjaka i učitelja, učili su narod da Sveto pismo ne misli ono što kaže i da će svako ko sledi jasne reči Pisma nesumnjivo biti zaveden; i da je mogu tumačiti samo oni koji su svoje sposobnosti izvežbali studiranjem filozofije. Tako su zapravo uzeli Bibliji iz ruku običnog naroda. Pošto Biblija praktično nije bila u rukama naroda, nije bilo načina da on uvidi razliku između hrišćanstva i paganstva. Posledica je bila da su ne samo oni koji su već ispovedali hrišćanstvo bili u velikoj meri izopačeni, već da su neznabošci dolazili u crkvu bez promene svojih principa i postupaka.
„Tako se dogodilo da je veliki deo ovih platonovaca, nakon što su uporedili hrišćansku religiju sa Amonijevim sistemom, zaključio da nema ništa lakše nego prelaziti sa jednog na drugi sistem i, na veliku štetu hrišćanstva, ljudi su navedeni da prihvate hrišćanstvo bez osećaja potrebe da napuste ijedan od svojih ranijih principa.“
Na taj način se dogodilo
„da su gotovo sva ta izopačenja u drugom i narednim vekovima, u kojima je hrišćanstvo bilo izobličeno, a njegova prvobitna jednostavnost i nedužnost gotovo potpuno izbrisani, imali svoje poreklo u Egiptu, te su od tog doba prenesena i na druge crkve“.
„Pridržavajući se toga u Egiptu, kao i u drugim zemljama, neznabožački poštovatelji su, uz svoje javne religiozne obrede kojima je mogao da pristupi svako bez razlike, imali određene tajne i posebno tajne obrede koje su nazvali tajnama, kojima nije mogao da prisustvuje niko osim onih koji su se dokazali u veri i diskretnosti. Najpre hrišćani u Aleksandriji, a posle njih i drugi, bili su obmanuti idejom da je najbolji način na koji mogu da pokažu svoje hrišćanstvo tako što će se prilagoditi tom modelu. Mnoštvo onih koji su ispovedali hrišćanstvo bilo je zato podeljeno na profane ili one koji još nisu smeli da prisustvuju tajnama, i inicirane ili verne i savršene. … Zbog ovakvog stanja stvari došlo je do toga da su ne samo mnogi izrazi i fraze korišćeni u neznabožačkim tajnama preneseni i primenjeni u različitim delovima hrišćanskog bogosluženja, posebno kod sakramenta krsta i Gospodnje Večere, već su u ne malom broju slučajeva sveti obredi crkve bili uprljani uvođenjem različitih paganskih formi i obreda.“
Nije potrebno nabrajati različite lažne doktrine i postupke koji su na taj način uvedeni u crkvu. Dovoljno je da kažemo da nije bilo nijedne stvari koja nije izopačena, a teško da je bilo ijedne neznabožačke dogme ili obreda koji nisu bili ili usvojeni ili u manjoj ili većom meri oponašani. Pošto je svetlo Božje Reči na taj način zamračeno, moralo je doći do „mračnog srednjeg veka“, sve dok u vreme reformacije Biblija nije ponovno stavljena u ruke naroda, da je sami čitaju.
Međutim, reformacija nije dovršila delo. Prava reformacija nikad se ne završava; kad je ispravila izopačenje zbog kojeg je i došlo do nje, ona je morala da nastavi dobro delo. Međutim, oni koji su došli posle reformatora nisu bili ispunjeni istim duhom; zadovoljili su se time da ne veruju više nego što su verovali reformatori. Tako se cela priča ponovila. Ljudska reč prihvaćena je kao reč Božja, pa su zablude i dalje ostale u crkvi. Danas tok snažno vuče prema dole i posledica je široko rasprostranjeno prihvatanje doktrine o evoluciji, pa i uticaj takozvanog „višeg kriticizma“. Pre nekoliko godina istoričar Merivale je rekao:
„Paganizam je bio asimilovan, a ne izbačen, i od tada hrišćanstvo od njega trpi posledice u većoj ili manjoj meri.“ (Epochs of Church History, str. 169).
Lako je videti iz ovog kratkog pregleda da je tama uvek pokrivala zemlju i da je velika tama koja obuhvata ljude zapravo egipatska tama. Bog nije krenuo da oslobodi svoj narod samo od fizičkog ropstva, nego i od duhovne tame koja je bila mnogo gora. A pošto ova tama i dalje ostaje u velikoj meri, to delo oslobađanja i dalje traje. Drevni Izrael se okrenuo „srcem svojim Egiptu“ (Dela 7,39 – Čarnić). U toku cele svoje istorije upozoravani su protiv Egipta, što pokazuje da nikada nisu duže vremena bili potpuno oslobođeni njegovog iskvarenog uticaja. Hristos je došao na zemlju da oslobodi ljude od svake vrste ropstva i zato se potpuno stavio u čovekov položaj. Zbog svega toga postoji duboko značenje razloga za Njegov odlazak u Egipat, naime, da bi se ispunilo ono što je Gospod rekao preko proroka: „Iz Egipta pozvah sina svoga“ (Matej 2,15 – Čarnić). Pošto je Hristos pozvan iz Egipta, svi koji su Hristovi, odnosno sve Avramovo potomstvo mora da isto tako bude pozvano iz Egipta. To je delo jevanđelja.
(Sadašnja istina, 6. avgust 1896)