Četrnaesto poglavlje Rimljanima pokazalo nam je naše dužnosti prema onima koji su slabi u veri i koji imaju prekomerno velike skrupule (preterano osetljivu savest), kada je reč o nečemu što, samo po sebi, ne ostavlja posledice. Mi nismo sudije jedni drugima, nego ćemo svi doći pred Hristov sud. Ako imamo više znanja nego naš brat ili sestra, ne smemo da ga po svojoj volji vučemo na visinu našeg standarda, kao što ni on nas ne sme da spušta na svoj standard. Naše veće znanje samo nas čini odgovornijim da pokažemo veće milosrđe i veće strpljenje.
Siže svega rečenog nalazi se u stihovima: „Nemoj da rušiš Božije delo zbog jela. Sve je čisto, ali je zlo za čoveka koji jede sa spoticanjem. Dobro je ne jesti mesa, i ne piti vina, i ne činiti ono na šta se tvoj brat spotiče [ili sablažnjava, ili slab biva]. Veru, koju imaš, imaj za sebe pred Bogom“ (14,20-22).
Dužnost međusobnog pomaganja. – Rimljanima 15,1-7:
„Mi pak jaki dužni smo da snosimo slabosti slabih, a ne da se ponašamo kako se nama dopada. Svaki od nas neka se trudi da bližnjeg zadovolji – na dobro i za nazidanje. Jer ni Hristos nije ugađao samom sebi, nego kao što je napisano: ‘Pogrde onih, koji tebe grde, padoše na me’. Sve, naime, što je unapred napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utehom Pisma imamo nadu. A Bog, tvorac strpljivosti i utehe, neka vam da da među sobom složno mislite po volji Isusa Hrista, da jednodušno jednim ustima slavite Boga i Oca Gospoda našega Isusa Hrista. Zato prihvatajte jedan drugoga, kao što je i Hristos primio vas na slavu Božiju.“
Međusobno prihvatanje. – Stihovi koji čine ovo poglavlje, dopunjuju ona uputstva koja su data u četrnaestom poglavlju i predstavljaju njegov nastavak. Ono počinje apelom: „Prihvatajte slaboga u veri“ (Rimlj. 14,1). Poslednji stih u ovom bloku, glasi: „Zato prihvatajte jedan drugoga.“ (Rimlj. 15,7)
Kako da prihvatamo jedan drugoga? Odgovor je: „Kao što je i Hristos primio vas“. To iznova ističe istinu da apostol nije imao ni najmanju nameru da na bilo koji način umanji važnost neke od Deset zapovesti, kada je u četrnaestom poglavlju rekao: „Jedan razlikuje dan od dana, a drugi smatra da su svi dani jednaki; neka je samo svaki potpuno uveren u svoje mišljenje.“ (Rimlj. 14,5)
Hristos ni u najmanjoj meri nije činio ustupke, prilagođavajući zapovesti onima koje je prihvatao. On je rekao: „Ne mislite da sam došao da razrešim zakon i proroke“ (Mat. 5,17). Na drugom mestu: „Ako uščuvate moje naredbe, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja sačuvao naredbe svoga Oca, pa ostajem u njegovoj ljubavi.“ (Jovan 15,10)
Hristova naređenja i ona koja Otac daje, ista su, jer On kaže: „Ja i Otac jedno smo“ (Jovan 10,30). Kada je bogati mladić poželeo da postane Njegov sledbenik, On mu je odgovorio: „Drži zapovesti“ (Mat. 19,17). Prema tome, očigledno je da ustupci zarad mira i harmoničnih odnosa, ne smeju biti na račun držanja Božjih zapovesti.
Kako druge učiniti zadovoljnim. – To je objašnjeno sledećim podsticajnim rečima: „Svaki od nas neka se trudi da bližnjeg zadovolji – na dobro i za nazidanje (prosvećivanje, poučenje – eng. prev)“ (stih 2). Od nas se nikada ne traži da bratu ili sestri pomažemo u grehu, kako bismo ga time učinili zadovoljnim. Takođe se od nas ne traži da zatvaramo oči kada brat ili sestra greše, dopuštajući im da nastavljaju život u grehu a da ih nismo opomenuli, samo zbog toga da ih ne bismo učinili nezadovoljnim. U ovakvom postupanju nema ljubavi. Apel glasi: „Nemoj mrziti na brata svojega u srcu svojem; slobodno iskaraj bližnjega svojega, i nemoj trpjeti grijeha na njemu“ (3. Mojs. 19,17). Majka koja bi bila do te mere bojažljiva da ne naljuti svoje dete, ne želeći da ga zbog toga spreči, dok ono trpa svoje ruke u vatru, ispoljila bi na taj način surovost, pre nego ljubav i dobrotu. Treba da učinimo svoje bližnje zadovoljnima, ali samo na njihovo dobro, a ne zavodeći ih na stranputicu.
Nošenje tuđeg bremena. – Vraćanjem na prvi stih, nalazimo istu ovu pouku, još snažnije istaknutu: „Mi pak jaki dužni smo da snosimo slabosti slabih, a ne da se ponašamo kako se nama dopada… Jer ni Hristos nije ugađao samom sebi“ (stihovi 1 i 3). Uporedite ovo sa Galatima 6,1.2: „Braćo, ako se ko i zatekne u kakvom prestupu, vi duhovni ljudi ispravite takvoga u duhu krotosti, čuvajući samoga sebe – da i ti ne budeš iskušan. Nosite bremena jedan drugoga, pa ćete tako ispuniti Hristov zakon.“ Nošenjem slabosti slabijih, mi ispunjavamo Hristov Zakon. Međutim, nošenje tuđeg bremena ne znači ohrabrivati bilo koga da slobodno zanemaruje neku od zapovesti. Držanje Božjih zapovesti nije teret; jer „njegove zapovesti nisu teške.“ (1. Jov. 5,3)
Kako Hristos nosi naše breme. – Hristos nosi naše breme, ne tako što uklanja Božji Zakon, nego tako što uklanja naše grehe i osposobljava nas da držimo Zakon. „Jer što zakon nije mogao, zato što je zbog tela bio slab, učinio je Bog na taj način što je poslao svoga Sina u obličju sličnom grešnom telu, i za greh, i osudio greh u telu, da bi se pravednost, koju zakon zahteva, ispunila na nama.“ (Rimlj. 8,3.4).
On govori: „Dođi!“ Jedna od blaženih stvari u službi našeg Gospoda je ta što On ne kaže: „Idi“, nego: „Dođi.“ On nas ne šalje negde daleko da radimo u svojoj snazi, nego nas poziva da Ga sledimo. On ne traži od nas ništa što On sam ne čini. Kada nam kaže da treba da nosimo slabosti slabih, mi to treba da primimo kao ohrabrenje, pre nego kao dužnost koja je na nas položena, zato što nas podseća na to šta On za nas čini. On je Junak, jer stih kaže: „poslah pomoć junaku, uzvisih izbranoga svojega iz naroda“ (Psalam 89,19). „A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se… Svi mi kao ovce zađosmo, svaki od nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas.“ (Is. 53,4.6)
Zašto je to lak zadatak. – Evo šta čini lakim nošenje tuđeg bremena: ako znamo da Hristos nosi naš teret, onda za nas postaje pravo zadovoljstvo kada i mi ponesemo tuđi teret. Problem je u tome što suviše često zaboravljamo da je Hristos pravi Nosilac tereta i onda, preopterećeni svojim vlastitim slabostima, gubimo strpljenje za druge i njihove terete. Kada, pak, znamo da je Isus zaista Onaj na koga sva težina pada, mi bacamo svoje brige na Njega; i onda, kad tuđe terete prihvatimo kao svoje, On i to nosi.
„Bog svake utehe“ (1. Kor. 1,3). – Bog je „Bog… strpljivosti i utehe“ (15,5). O njemu Pismo govori kao o „Ocu milosrđa i Bogu svake utehe, koji nas teši u svakoj našoj nevolji, da bismo mi mogli da tešimo one koji su u svakoj nevolji – utehom kojom nas same Bog teši“ (1. Kor. 1,3.4). On na Sebe preuzima sve ukore koje na čoveka padnu. „Pogrde onih, koji tebe grde, padoše na me“ (stih 3). Za decu Izrailjevu je rečeno: „U svakoj tuzi njihovoj on bješe tužan“ (Is. 63,9). Hristove reči su: „Ti znaš pod kakvim sam rugom, stidom i sramotom… Sramota satr srce moje“ (Psalam 69,19.20). Pa i pored svega, On nije ispoljio nikakvo nestrpljenje, niti gunđanje. Pošto je već tada (dok je bio na zemlji – prim. prev) nosio teret celog sveta u telu, On je sasvim sposoban da nosi i naše terete koji su u našem telu, bez ijedne reči negodovanja; da bismo mi mogli da jačamo „svakom snagom shodno moći njegove slave – za svako strpljenje i istrajnost, da s radošću.“ (Kol. 1,11)
Jevanđelje po Mojsiju. – Ovo je pouka koja nas prati kroz celo Pismo: „Sve, naime, što je unapred napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utehom Pisma imamo nadu“ (stih 4). U knjizi o Jovu, ova istina je postala veoma očigledna. „Čuli ste za Jovovu strpljivost i videli ste svršetak Gospodnji, jer je Gospod mnogomilostiv i milosrdan“ (Jakov 5,11). U Mojsijevim knjigama to je isto tako jasno izraženo. Hristos kaže: „Jer da ste verovali Mojsiju, verovali biste i meni; jer je on o meni pisao. Ako pak njegovim pismima ne verujete, kako ćete verovati mojim rečima“ (Jovan 5,46.47). Ako je Jevanđelje po Mojsiju zanemareno, biće potpuno beskorisno da čitamo jevanđelje po Jovanu, jer se Jevanđelje ne može deliti. Hristovo Jevanđelje, kao i On sam, nedeljivo je.
Kako da primamo jedni druge. – Najzad, „prihvatajte jedan drugoga, kao što je i Hristos primio vas na slavu Božiju“ (stih 7). Koga je Hristos primio? „Ovaj prima grešnike“ (Luka 15,2). Koliko ih je primio? „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ (Mat. 11,28)
Kako ih je On primio? „Vazdan pružah svoje ruke neposlušnom i jogunastom narodu“ (Rimlj. 10.21). A ako bi se oni odazvali, kakvu sigurnost bi mogli da imaju? „Onoga koji ide k meni neću izbaciti“ (Jovan 6,37). Naučimo se od Njega i zapamtimo da na kojem god mestu da otvorimo Spise, oni svedoče za Njega.
Stojeći na početku. – Naše proučavanje Rimljanima, iako je mnogo toga rečeno, nije iscrpilo ovaj predmet. Zaista nije moguće imati sveobuhvatnu studiju Biblije, jer ma koliko temeljno izučavali neki njen deo, uvek ćemo se nalaziti na početku. Što je više proučavamo, utoliko će nam čak i naša najbolja studija izgledati samo kao priprema za neku narednu za koju uviđamo da je još potrebnija. Međutim, dok ne treba da očekujemo da ćemo ikada iscrpiti istinu i reći da je imamo celu, možemo biti sigurni da jeste istina ono do čega smo došli iskreno tragajući za njom. Ova sigurnost ne proishodi ni iz kakve naše mudrosti, već isključivo iz reči Božje za koju smo prionuli, ne dopuštajući da se ljudske zamisli pomešaju s njenim čistim zlatom.
„Svakom radošću i mirom u veri“. – Rimljanima 15,8-14:
„Kažem, naime, da je Hristos poslužio obrezanima za istinu Božiju da utvrdi očevima dana obećanja, a mnogobošci slave Boga zbog njegovog milosrđa, kao što je napisano: ’Zato ću te ispovedati među mnogobošcima i pevaću imenu tvome’. I opet govori: ‘Veselite se, mnogobošci, s njegovim narodom’. I opet: ‘Hvalite Gospoda svi mnogobošci, i neka ga slave svi narodi’. I Isaija opet govori: ‘Doći će izdanak iz korena Jesejeva, i onaj koji ustaje da vlada nad mnogobošcima, u njega će se mnogobošci uzdati’. A Bog naše nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u veri, da imate izobilnu nadu silom Duha Svetoga. A ja sam, braćo moja, i sam uveren za vas, da ste i sami puni dobrote, ispunjeni svakim znanjem, kadri i jedan drugoga umudriti.“
„Sluga obrezanja“ (Rimlj. 15,8 – KJV i Karadžić). – Isus Hristos je bio Sluga obrezanja. Zapamtimo to. Da li da iz toga zaključimo kako On spasava samo Jevreje? Nipošto. Ono što iz ovoga treba da naučimo jeste „da spasenje dolazi od Judeja“ (Jovan 4,22). Isus Hristos, naš Gospod, „bio je, imajući u vidu telo, načinjen od semena Davidovog“ (Rimlj. 1,3 – eng. prev). On je „koren Jesejev koji će biti zastava narodima, (i za Njega će se) raspitivati narodi“ (Isaija 11,10; vidi i Rimlj. 15,12). Mnogobošci koji traže spasenje naći će ga u Izrailju. Niko ga ne može naći na drugom mestu.
„Izrailjsko društvo“. – Pišući braći u Efesu, Pavle misli na vreme pre njihovog obraćenja, kada kaže: „Vi, po telesnom poreklu mnogobošci“, i podseća ih da su „u ono vreme bili bez Hrista, otuđeni od izrailjskog društva, bez udela u obećanim zavetima, nemajući nade, i bez Boga u svetu.“ (Efes. 2,11)
Dakle, izvan Izrailja nema nade za čovečanstvo. Oni koji su „otuđeni od izrailjskog društva“, zapravo jesu oni koji su „bez Hrista“ i „bez Boga u svetu“. Dovedeni Bogu, mi nismo više „tuđinci i došljaci, nego …sugrađani svetih i domaći Božiji“ (Efes 2,19). Prema tome, dve smo stvari vrlo dobro i jasno naučili, a to su:
Potvrđena obećanja. – „Kažem, naime, da je Hristos poslužio obrezanima za istinu Božiju da utvrdi očevima dana obećanja“ (stih 8). To pokazuje da su sva obećanja očevima, data u Hristu. „Jer koliko je obećanja Božijeh, u njemu su da, i u njemu amin“ (2. Kor. 1,20). „Obećanja su rečena Avraamu i njegovom potomstvu. Ne kaže: ‘i potomcima’, kao mnogima, nego kao jednom: ‘i tvom potomku’, koji je Hristos“ (Gal. 3,16). Prema tome, nikada, ni jedno obećanje nije dato očevima, a da njegovo ostvarenje nije bilo kroz Hrista, to jest, kroz pravednost do koje se dolazi preko Njega.
Hristos nije podeljen. – Isus Hristos je nazvan Slugom neobrezanja. Pretpostavimo da su se obećanja očevima odnosila samo na prirodne potomke Avrama, Isaka i Jakova; u tom slučaju, morali bismo da priznamo da se mogu spasti samo njihova deca po telu, dakle samo oni koji su obrezani; ili u najmanju ruku, bili bismo navedeni na zaključak da Hristos čini nešto za njih, što ne čini za preostalo čovečanstvo.
Ali, Hristos nije podeljen. – Sve što čini za jednog čoveka, On čini i za drugoga. Sve što za bilo koga čini, čini to preko Svog krsta; a On je razapet samo jednom. „Jer Bog je tako zavoleo svet da je svog jedinorodnog Sina dao, da svaki – ko veruje u njega – ne propadne, nego da ima večni život.“ (Jovan 3,16)
Prema tome, ako je Hristos Sluga obrezanja, da potvrdi obećanja dana očevima, onda je očigledno da ta obećanja uključuju celo čovečanstvo.
„Jer nema razlike između Judejina i Grka; jedan isti Gospod je nad svima, bogat za sve koji ga prizivaju“ (Rimlj. 10,12).
„Ili Bog pripada samo Judejima, a ne i mnogobošcima? Da, i mnogobošcima, pošto je samo jedan Bog koji će obrezanoga opravdati po veri a neobrezanoga verom. Da li mi, prema tome, ukidamo zakon verom? Daleko od toga, nego pre podržavamo zakon.“ (Rimlj. 3,29.30)
Davidov šator. – U vreme kad su apostoli i starešine bili okupljeni u Jerusalimu, Petar je izložio svoje iskustvo, ispričavši kako ga je Gospod upotrebio da neznabošcima odnese Jevanđelje. On kaže: „I Bog, koji poznaje srca, posvedočio je za njih, kad im je dao Duha Svetoga kao i nama, i nije postavio nikakve razlike između nas i njih, već je očistio njihova srca verom“ (Dela 15, 8.9). Jakov je dodao:
„Simeon kaza kako se Bog najpre pobrinuo da između mnogobožaca uzme narod za svoje ime. I s ovim se slažu proročke reči, kao što je napisano: ’Vratiću se potom i ponovo ću sazidati Davidov dom koji je pao, opet ću sazidati što je u njemu srušeno, i nanovo ću ga podići, da bi i ostali ljudi mogli da traže Gospoda, i svi narodi na koje je prizvano ime moje, govori Gospod koji tvori ovo – poznato od večnosti’.“ (Dela 15,14-18)
To znači da je Davidov dom mogao biti obnovljen jedino propovedanjem Jevanđelja neznabošcima, koji će upotpuniti narod Božji. To je, ujedno, bila Božja namera od početka, kao što i prorok potvrđuje, da će „njegovim imenom dobiti oproštaj grehova svako ko veruje u njega.“ (Dela 10,43)
Blagoslov Avramov. – Ponovo čitamo kako nas je „Hristos… iskupio od kletve zakona time što je on postao kletva za nas…. da Avraamov blagoslov dođe na mnogobošce u Hristu Isusu, da mi posredstvom vere primimo obećanog Duha“ (Gal. 3,13.14). Kletva kojom je On „učinjen“ nas radi bio je krst, kao što kažu reči koje su ispuštene u upravo citiranom tekstu.
Čitamo da su obećanja data očevima bila osigurana samo Hristovim krstom. Hristos je okusio smrt za svakog čoveka – Jevr. 2,9. On je morao „da se podigne… da svaki – ko veruje – ima u njemu život večni“ (Jovan 3,14.15). Dakle, obećanja data očevima, bila su, jednostavno, obećanja Jevanđelja, koja pripadaju „svakom stvorenju“ (Marko 16,15). Krstom je Hristos potvrdio obećanja koje je još očevima bio objavio, da i „mnogobošci slave Boga zbog njegovog milosrđa.“ (stih 9)
Jedno stado i jedan Pastir. – U desetom poglavlju Jevanđelja po Jovanu, nalazimo neke od najdivnijih, najnežnijih reči koje veoma ohrabruju, a koje je izgovorio Isus Hristos. On je dobar Pastir. On predstavlja vrata kroz koja ovce ulaze u tor. On daje Svoj život da ih spase i kaže: „Imam i druge ovce, koje nisu iz ovoga tora; i njih treba da dovedem, pa će slušati moj glas i biće jedno stado, jedan pastir“ (Jovan 10,16). Zato, kad Njegov posao bude bio završen, postojaće jedno stado, a On će biti Pastir. Hajde da vidimo ko će činiti stado.
Izgubljene ovce. – U petnaestom poglavlju Jevanđelja po Luci, koje je pravi raskošni buket ilustracija Spasiteljeve ljubavi i milosrđa, Hristos predstavlja Svoj posao pomoću slike pastira koji ide da traži svoje izgubljene ovce. Ko su, dakle, te ovce koje on traži? On sam daje odgovor: „Ja sam poslan samo izgubljenim ovcama doma Izrailjeva“ (Mat. 15,24). To je nedvosmisleno. Prema tome, jasno je da su sve ovce koje On nađe i dovede nazad u stado, deo Izrailja. Isto tako je očito da je „jedno stado“ o kojem je reč, stado Izrailjevo. Neće biti drugog stada, jer je rečeno da će biti samo „jedno stado“, kojem će Pastir biti On. Danas, kao i u staro vreme, možemo da se molimo: „Pastire Izrailjev, čuj! koji vodiš sinove Josifove kao ovce, koji sjediš na heruvimima, javi se.“ (Psalam 80,1)
Odlike ovaca. – Oni koji slede Hrista, Njegove su ovce. Međutim, On ima i „druge ovce“. Ima mnogo onih koji Ga trenutno ne slede, a koji su Njegove ovce. Oni su izgubljeni i lutaju, a On ih traži. Šta određuje ko je Njegova ovca? Evo šta On kaže: „ovce slušaju njegov glas“ (Jovan 10,3). „Imam i druge ovce, koje nisu iz ovoga tora; i njih treba da dovedem, pa će slušati moj glas i biće jedno stado, jedan pastir“ (Jovan 10,16). „Ali vi ne verujete, zato što ne pripadate mojim ovcama. Moje ovce slušaju moj glas, i ja ih poznajem, te idu za mnom“ (Jovan 10,26.27). Kad On progovori, Njegove ovce čuju Njegov glas i dolaze k Njemu. Gospodnja reč je test koji dokazuje ko je Njegova ovca. Svako, dakle, ko čuje i posluša reč Gospodnju, taj pripada Izrailjevoj porodici; oni, pak, koji odbacuju ili zanemaruju tu reč, izgubljeni su za večnost. „Ako ste pak vi Hristovi, onda ste Avraamovo potomstvo, naslednici po obećanju.“ (Gal. 3,29)
„Jedna vera“. – Sada možemo da zastanemo, da bismo videli kako je ono što je apostol napisao u četrnaestom poglavlju povezano sa onim što je rekao (u petnaestom) o Hristu kao Slugi obrezanja, da potvrdi obećanja data očevima, kako bi i neznabošci mogli da proslave Gospoda.
„Prihvatajte slaboga u veri, da se ne bi kolebao u svojim mislima“ (Rimlj. 14,1). Zapazite sledeće: oni koji treba da budu primljeni „kao što je i Hristos primio nas na slavu Božiju“ (Rimlj. 15,7), jesu oni koji imaju veru. Ali, ima samo „jedna vera“ i samo „jedan Gospod“ (Efes. 4,5), i vera dolazi od slušanja reči Božje – Rimljanima 10,17.
Kako ima samo jedno stado, i samo jedan Pastir – Hristos, koji nije podeljen, sledi da podele ne može biti ni u stadu. Sporovi koji dolaze usled ljudskih ideja i ljudskog mudrovanja, moraju se ostaviti po strani. Jedino je Božja reč putokaz koji se mora slediti. Ona ne daje mesta svađi, jer govori uvek samo jedno, i uvek isto. Pravilo glasi: „Odbacite, dakle, svaku zloću i svaku prevaru, i licemerstva, i zavisti, i sva klevetanja, kao novorođena deca treba da želite duhovno, pravo mleko (reči – eng. prev), da njim uzrastete za spasenje, ako ste ‘okusili da je Gospod dobar’.“ (1. Petr. 2,1-3)
Vera, nada, radost i mir. – „A Bog naše nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u veri, da imate izobilnu nadu silom Duha Svetoga“ (stih 13). Ovde imamo veru i nadu, radost i mir, i to mora da je Sila Svetog Duha. Ovo povezuje aktuelno uputstvo sa onim iz četrnaestog poglavlja, gde nam je rečeno da se „carstvo Božije… ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, i miru, i radosti u Duhu Svetome.“ (Rimlj. 14,17)
Pavlov uspeh u širenju Jevanđelja. – Rimljanima 15,15-33:
„A delimično sam vam malo odlučnije pisao, želeći da vas podsetim po blagodati koju mi je Bog dao, da budem služitelj Hrista Isusa za mnogobošce, koji vrši svetu službu evanđelja Božijeg, da mnogobošci kao prinos budu ugodni, osvećeni Duhom Svetim. Mogu, dakle, da se hvalim u Hristu Isusu za sve što sam učinio služeći Bogu; jer se neću usuditi da kažem nešto što Hristos nije učinio preko mene, da bi mnogobošce doveo do poslušnosti, rečju ili delom, silom čudnih znakova i čuda, silom Duha Svetoga, tako da sam od Jerusalima pa naokolo sve do Ilirika ispunio evanđeljem o Hristu. Ali sam pri tom smatrao za čast da ne objavljujem evanđelje onde gde je Hristos već poznat, da ne bih zidao na tuđem temelju, nego kako je napisano: ‘Videće ga oni kojima o njemu nije ništa javljeno, i razumeće oni koji nisu čuli’. Toga radi bio sam mnogo puta sprečen da dođem k vama. A sad, nemajući više polja rada u ovim krajevima, a od mnogo godina žudim da dođem k vama, kad pođem u Španiju; nadam se, naime, da ću vas na prolasku videti i da ćete me vi otpratiti onamo kad se najpre vas donekle nasitim. Sada pak služeći svetima idem u Jerusalim. Jer Makedonija i Ahaja odlučiše da skupe neku zajedničku pomoć za siromahe među svetima u Jerusalimu. Oni su to odlučili, a i dužni su im. Jer, kad su mnogobošci postali učesnici u njihovim duhovnim dobrima, dužni su da im posluže i u njihovim telesnim potrebama. Kad, dakle, svršim ovo i potvrdim im ovaj plod, poći ću preko vas u Španiju. A znam da ću dolazeći k vama doći s punim blagoslovom Hristovim. Molim vas uz to, braćo, u Gospodu našem Isusu Hristu i u ljubavi Duha – da se borite sa mnom moleći se Bogu za mene, da se izbavim od nepokornih u Judeji i da moja služba za Jerusalim bude po volji svetima, te da vam po Božijoj volji s radošću dođem i odmorim se s vama zajedno. A Bog mira neka je sa svima vama. Amin.“
Jevanđelje obrezanja. – Kada je Isus trebalo da napusti ovaj svet, rekao je Svojim učenicima da najpre treba da prime silu Svetog Duha, a tek potom, kako je kazao: „bićete moji svedoci kako u Jerusalimu tako i po svoj Judeji, i Samariji, i sve do kraja zemlje.“ (Dela 1,8)