„Tražite prvo carstvo i pravednost njegovu, a sve ovo dodaće vam se.“ (Matej 6,33)
Hristos uči da je Božja pravednost jedina stvar koju u ovom životu treba da tražimo. U poređenju sa tim hrana i odećaimaju sporedan značaj. Traženje carstva Božjega i Njegove pravednosti treba da bude glavna preokupacija u našem životu. Za ostale stvari brine se Bog, što je činjenica – tako da one ne treba da pričinjavaju toliko nespokojstva i brige.
U 1. Korinćanima 1,30 kaže se da nas je Hristos učinio pravednim kao i mudrim, i pošto Hristos jeste mudrost Božjai u Njemu boravi sva punina božanstva telesno, jasno je da je pravednost koju smo dobili od Njega, zapravo pravednost Božja. Razmotrimo šta tačno znači ova pravednost.
Čitajmo Psalam 119,172: „Jezik će moj kazivati reč tvoju, jer su sve zapovesti tvoje pravednost.“ Zapovesti su pravednost, ne samo u nekom apstraktnom smislu, kao neka teorija, nego su one zaista pravednost Božja. Evo dokaza:
„Podignite k nebu oči svoje i pogledajte dole na zemlju; jer će nebesa iščeznuti kao dim i zemlja će kao haljina ovetšati, i koji na njoj žive pomreće takođe; a spasenje će moje ostati doveka, a pravednostimoje neće nestati. Poslušajte me koji znate pravednost, narode, kome je u srcu zakon moj. Ne bojte se ruženja ljudskoga i od huljenja njihova ne plašite se.“ (Isaija 51,6.7)
Vidimo iz ovog stiha da su ljudi koji poznaju Božju pravednost oni u čijem je srcu Zakon. Na taj način je Zakon Božji pravednost Božja. To se može dokazati i na jedan drugi način. Pismo kaže: „Svaka nepravda je greh“ (1. Jovanova 5,17).„Greh je bezakonje“ (1. Jovanova 3,4). Pošto je greh prekršaj Zakona a istovremeno i nepravednost, onda su greh i nepravednost jednaki. Ali ako je nepravednost prekršaj Zakona, onda pravednost mora biti poslušnost Zakonu. Ovu tvrdnjupredstavićemo u matematičkoj formi:
nepravednost = greh (1. Jovanova 5,17)
prekršaj Zakona = greh (1. Jovanova 3,4)
Prema načelu da su dve stvari, koje se jednako odnose prema trećoj (istoj) stvari, međusobno jednake, onda imamo:
nepravednost = prekršaj Zakona
To je negativna jednačina. To isto izraženo na pozitivan način glasi:
pravednost = poslušnost Zakonu
Koji je to Zakon, prema kome je poslušnost pravednost, a njegov prekršaj greh? To je Zakon koji kaže: „Ne poželi“; jer Pavle kaže da ga je ovaj Zakon osvedočio u greh (Rimljanima 7,7). Zakon – Deset zapovesti – merilo je, dakle, Božjepravednosti. Pošto je to Zakon Božji i pošto je to pravednost, onda to mora biti Božja pravednost. Nema druge pravednosti.
Pošto su Deset zapovesti pravednost Božja – prepis Njegovog karaktera – onda se može lako razumeti da je strahGospodnji, ustvari, držanje Njegovih zapovesti, što je jedina dužnost koju čovek ima (Propovjednik 12,13). Ali neka niko ne misli daje njegova dužnost usko ograničena, jer se odnosi samo na Deset zapovesti; jer one su „veoma široke“ (Psalam 119,96). Zakonje „duhovan“ i sadrži mnogo više nego što se vidi pri površnom čitanju. „A telesni čovek ne razume što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može da razume, zato što o tome treba na duhovan način rasuđivati“ (1. Korinćanima 2,14).Sveobuhvatno biće Zakona razumeju samo oni koji o tome razmišljaju u dubokoj molitvi. Nekoliko tekstova Svetog pismabiće dovoljno da nam pokažu nešto od njegove širine.
U Propovedi na Gori Isus kaže: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij’, a ko ubije biće kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se gnevi na brata svoga biti kriv sudu. Ako ko kaže bratu svome ‘raka’, biće kriv sinedrionu. Ako ko kaže ‘budalo’ zaslužiće pakao ognjeni“ (Matej 5,21.22). „Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljube.’ A ja vam kažem da svaki koji gleda ženu s tim da je poželi, već je učinio preljubu s njom u srcu svome“ (Matej 5,27.28).
To ne znači da su zapovesti „Ne ubij“ i „Ne čini preljube“ nesavršene, niti da Isus od hrišćana zahteva viši stepen moralnosti nego od svog tadašnjeg naroda, Jevreja. On zahteva isto od svih ljudi u svim vremenima. Isus je samo objasnio ove zapovesti i pokazao njihovu duhovnu prirodu. Fariseji su ga na prikriven način okrivili da On krši i gazi Zakon. Na to je On odgovorio da se Zakon ne može ukinuti; On je došao da ispuni Zakon (Matej 5,17). Potom je objasniopravi smisao Zakona na način koji je njih osvedočio da ga oni prestupaju. On je pokazao da već jedan pogled ili jedna misao mogu biti prekršaj Zakona – čime je zaista razotkrio misli i težnje srca.
Time, međutim, Isus nije objavio nijednu novu istinu, nego je staru obasjao svetlošću i razjasnio je. Zakon je prilikom objave na Sinaju imao isto značenje, kao i onda kada ga je Isus objašnjavao u Propovedi na Gori. Kada je glasom, od kojeg je zadrhtala Zemlja rekao „Ne ubij!“, On je mislio: „Nemoj da gajiš ljutnju u srcu, nemoj da sepredaješ zavisti, svađi ili nečem drugom što bi te moglo dovesti do ubistva.“ Sve to i još i više sadržano je u zapovesti „Ne ubij!“ To nalazimo i u nadahnutim rečima Starog zaveta, jer Solomon pokazuje da se Zakon bavi kako vidljivim, tako i skrivenim stvarima. Pošto je u stihu Propovjednik 12,13 pozvao sve ljude da drže Božje zapovesti – „Boga se boj i zapovestinjegove drži, jer to je sve čoveku“ – on dodaje: „Jer će svako delo Bog izneti na sud i svaku tajnu, bila dobra ili zla.“ (stih 14)
Zaključak je sledeći: Sud obuhvata i one najtajnije stvari. Na Sudu Zakon služi kao merilo i prosuđuje svaki postupak, bio dobar ili zao. Prema tome Zakon zabranjuje zlo, kako u mislima tako i na delu. Iz toga se izvodi zaključak da zapovesti Božje sadrže celokupnu dužnost čoveka.
Uzmimo prvu zapovest: „Nemoj imati drugih bogova osim mene.“ Apostol govori o ljudima čiji je bog trbuh (Filibljanima 3,19). Ali razvrat i neumerenost su samoubistvo. Tako vidimo da je prva zapovest ovde povezana sa šestom(„Ne ubij!“). Ali to nije sve, jer on kaže da je lakomstvo idolopoklonstvo (Kološanima 3,5). Očigledno, deseta zapovest nemože da se prezire, a da se ne gazi prva i druga. Ona se poklapa s njima, i mi vidimo da je Dekalog jedan krug, čiji jeobim toliko veliki kao univerzum. On sadrži moralne obaveze svakog čoveka. Rezimirajući, može se reći da je Zakon merilo pravednosti Boga, čija je vladavina večna.
To potvrđuje tačnost izjave: „Biće opravdani oni koji zakon tvore“ (Rimljanima 2,13). Opravdati znači: učiniti pravednim ili pokazati da je neko pravednik. Zato je očigledno da samo savršena poslušnost, savršeno pravednom zakonu, može učiniti čoveka pravednim. Božja je namera bila da sva Njegova stvorenja imaju takvu poslušnost premaZakonu. Samo se tako može razumeti da je Zakon dat za život (Rimljanima 7,10).
Ali da bi se čovek na Sudu mogao naći kao „izvršitelj Zakona“, mora u punom smislu reči, u svakom trenutku svogživota da drži Zakon. Ako odstupi u bilo kojoj tački, neće moći da se kaže za njega da je držao Zakon; on ne može bitiizvršitelj Zakona, ako ga je samo delimično držao. Zato je žalosna činjenica da među svim ljudima nema nijednog izvršitelja Zakona, jer „i Jevreji i Grci svi sagrešiše, kao što stoji napisano: nijednog nema pravedna; nijednoga nemarazumna, i ni jednoga koji traži Boga; svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše: nema ga koji čini dobro, nema nijednoga ciglog“ (Rimljanima 3,9-12). Zakon govori svima na koje se odnosi. Na celom svetu se ne može naći nijedan koji bi mogao da otvori usta i opravda sebe od krivice, koju Zakon iznosi protiv njega. Svaka usta su zatisnuta i sav svet je „kriv pred Bogom“ (stih 19), „jer svi sagrešiše i izgubili su slavu Božju.“ (stih 23)
Premda se „izvršitelji Zakona opravdavaju“, ipak je jasno da „se delima zakona nijedno telo neće opravdati pred njim;jer kroz zakon dolazi poznanje greha“ (Rimljanima 3,20). Zakon, koji je „svet, pravedan i dobar“ (Rimljanima 7,12), ne može da opravda nijednog grešnika. Drugim rečima, pravedan Zakon ne može da proglasi nevinim svoje prestupnike. Zakon koji bi opravdao bezbožnog čoveka, bio bi bezbožan zakon. Međutim Zakon ne treba prezirati samo zato što ne može daopravda grešnika. Naprotiv, baš iz ovog razloga treba ga hvaliti. Činjenica da Zakon ne može nijednog grešnika proglasiti pravednim – da ne može reći da čovek drži zakon kad ga u stvarnosti ne drži – sama je po sebi dokaz da je on dobar. Ljudihvale zemaljskog sudiju koji se ne može podmititi i koji ne proglašava krivog čoveka nevinim. Iz istog razloga bi trebalo da hvale i Božji Zakon, koji nikada ne daje netačno ili pogrešno svedočanstvo. On izražava savršenstvo pravednosti i zatoje prinuđen da objavi ma koliko to bilo žalosno, da nijedan jedini Adamov potomak nije ispunio njegove zahteve.
Štaviše, činjenica da je čovekova dužnost da ispunjava Zakon, pokazuje da čovek, ako ga u jednoj jedinoj tačkiprekrši, nikada to više ne može da ispravi. Zahtevi svakog propisa Zakona su tako obuhvatni i ceo Zakon je tako duhovan, da nijedan anđeo ne bi mogao ništa drugo da čini, osim da mu bude poslušan. I više od toga: Pošto je Zakon pravednost Božja, odraz Njegovog nepromenljivog karaktera, onda iz toga sledi da ni sam Bog ne može danadmaši meru dobrote koja je utvrđena u Njegovom Zakonu. Bog ne može biti bolji nego što već jeste, a Zakon objavljuje kakav je On. Kakve, onda, izglede ima onaj koji je makar samo jedan propis prekršio, da učini neko dodatno dobro, kakobi upotpunio već potpunu i savršenu meru zakona, u pokušaju da se iskupi za svoj prekršaj? Ko to pokušava, pokušava nemoguće: naime da bude bolji nego što to Bog zahteva, štaviše, bolji i od samoga Boga.
Ali nije ovo tako jednostavno, kao da je čovek pao samo u jednoj pojedinosti. Čovečanstvo je zakazalo u svakoj pojedinosti. „Svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše: nema ga koji čini dobro, nema ni jednoga ciglog.“ I ne samo to nego pali čovek ne može svojom oslabljenom snagom da učini ni jedno jedino delo koje odgovara tom savršenom merilu.Za ovo, osim ponavljanja činjenice da je Zakon merilo Božje pravednosti, nije potreban nijedan drugi dokaz. Sigurno da niko neće biti takoohol i tvrditi da je bilo koje delo u njegovom životu bilo tako dobro kao da ga je sam Bog učinio. Svako mora sa psalmistom da kaže: „Moja dobrota ne doseže do Tebe!“ (Psalam 16,2)
Sve ovo direktno proizilazi iz Pisma. Hristos, „koji nije imao potrebe da Mu ko svedoči za čoveka, jer je sam znao šta beše učoveku“ (Jovan 2,25), rekao je: „Jer iznutra iz ljudskog srca izlaze zle misli, blud, krađe, ubistva, preljube, lakomstva,zloće, prevare, raspojasanost, zavist, hula, oholost, bezumlje. Sva ova zla izlaze iznutra i čine čoveka nečistim“ (Marko 7,21-23). Drugim rečima, lakše je činiti zlo nego dobro. Ono što čovek čini u svom prirodnom stanju jeste zlo. Zlo stanuje u čoveku i deo je njegovog bića. Zato apostol kaže: „Zato je stremljenje tela neprijateljstvo Bogu; jer se ne pokorava Božjem zakonu, niti može. Koji su sasvim u telu, ne mogu da ugode Bogu“ (Rimljanima 8,7.8). I opet: „Jer telo želi protiv duha, a duh protiv tela; a ovo se protivi jedno drugome, da ne činite ono šta hoćete“ (Galatima 5,17). Pošto je sada zlodeo čovekove prirode i pošto ga je svako nasledio od praroditelja, jasno je da sva pravednost, koja dolazi od takvogčoveka, u poređenju sa prečistom haljinom Božje pravednosti, nije ništa drugo do „nečista haljina“ (Isaija 64,6).
Dobra dela ne mogu izaći iz grešnog srca. To nam Gospod jasno pokazuje jednim poređenjem: „Jer se svako drvopoznaje po svom plodu. S trnja se ne beru smokve, niti se grožđe bere s kupine. Dobar čovek iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro, a zao čovek iz zle riznice iznosi zlo; jer njegova usta govore ono čega je srce puno“ (Luka 6,44.45). Timehoće da se kaže da čovek ne može da učini ništa dobro, ako najpre ne postane dobar. Zato dela koja čini grešni čoveknikada nisu u stanju da ga opravdaju; naprotiv, pošto dolaze iz zlog srca, ona su zla i tako umnožavaju količinu njegove grešnosti. Iz zlog srca može izaći samo zlo, a povećano zlo ne može proizvesti nijedno dobro delo. Grešan čovek stoga uzalud nastoji da se opravda svojim naporima. On mora da bude učinjen pravednim da bi mogao da čini dobro koje želi i koje se od njega zahteva.
Rezimirajmo ovo, dakle:
Ko će onda biti spasen? Postoji li uopšte tako nešto kao što je pravedan čovek? Da, Biblija često govori o njima. OnaLota naziva „pravednim Lotom“. Isto tako govori o tome da će biti pravednih ljudi, koji će primiti svoju slavnu nagradu, kao što čitamo iz Isaije 3,10: „Recite pravedniku da će mu dobro biti, jer će jesti plod od dela svojih.“ Biblija nedvosmisleno izjavljuje da će na kraju postojati pravedan narod: „Tada će se pevati ova pesma u zemlji Judinoj: imamo tvrd grad: zidovi su nama i bedemi spasenje. Otvorite vrata da uđe narod pravedni, koji drži veru“ (Isaija 26,1.2).David kaže: „Zakon je tvoj istina“ (Psalam 119,142). Zakon ne samo što je istina, nego je on zbir svih istina (Propovednik 12,13); prema tomenarod koji drži Njegovu istinu mora biti narod koji drži Zakon Božji. Oni će biti izvršitelji Njegove volje i ući u carstvo nebesko (Matej 7,21).