„Ja sam sa Hristom raspet na krstu. Tako ne živim više ja, nego Hristos živi u meni. A što sad živim u telu, živim verom Sina Božijeg, koji me je zavoleo i sebe predao za mene.“ (kombinacija prevoda Čarnić-Karadžić)
Ovim rečima ne bi smelo da se pripisuje značenje koje one nemaju.
U stihu se ne kaže: „Želim da budem razapet s Hristom.“ Takođe, tu ne stoji: „Voleo bih da sam s Hristom razapet, kako bi On mogao da živi u meni.“ Jednostavno se kaže: „Ja sam sa Hristom raspet.“
Dalje, u tekstu ne piše: „Pavle je bio raspet s Hristom; Hristos je živeo u Pavlu; Sin Božji voleo je Pavla i dao Sebe za Pavla.“ Sve je ovo tačno, ali to nije ono što Pismo na ovom mestu kaže, niti je to pravo značenje zapisanih reči. One znače tačno ono što i saopštavaju, a to je: „Ja sam s Hristom razapet; pa ipak živim; ali ne ja, nego Hristos živi u meni, a život koji sada živim u telu, živim verom Sina Božjeg, koji me je voleo i Sebe predao za mene“ (engleski prevod KJV).
Shvaćen kao što je i saopšten, ovaj stih se pojavljuje u svoj svojoj lepoti i postaje čvrst temelj hrišćanske vere za svaku dušu u ovom svetu. On omogućava svakoj živoj duši da sa punom sigurnošću koju hrišćanska vera daje, kaže: „On me je voleo“; „On je Sebe predao za mene“; „ja sam s Hristom razapet“; „Hristos živi u meni“. Pročitajte, takođe, i 1. Jovanovu 4,15.
Ko god kaže „Ja sam s Hristom razapet“, ne govori nešto što je neizvesno. To nije nešto u šta on veruje na osnovu svoje pretpostavke. U stihu nije rečeno ništa što bi unelo i najmanju nesigurnost. Svaka duša na ovom svetu može kao celu istinu, sa potpunom sigurnošću, da kaže „Ja sam s Hristom razapet.“ Ovde se, prosto, radi o prihvatanju činjenice, prihvatanju onoga što se već zbilo, jer su reči ovog teksta izveštaj o jednoj činjenici.
Činjenica je da je Hristos bio razapet; i kad je On razapet, mi smo takođe bili razapeti, jer je On bio jedan od nas. Njegovo ime je Emanuilo, što znači „Bog s nama“ – ne „Bog s Njim“, nego „Bog s nama“. Ko je, dakle, On bio, ako ne „MI“? On je morao da bude „MI“, da bi Bog, koji je s Njim, mogao da bude i „Bog s nama“. Prema tome, šta je drugo bio On ako ne „MI“, kada su ga razapinjali?
Moćna je istina koju objavljuje ovaj stih. On je bio jedna kost, i jedno telo (meso – bukvalni prevod) s nama (vidi Efescima 5,30). Imao je istu našu prirodu; u svemu je bio kao i mi. „Zato beše dužan u svemu da bude kao braća“ (Jevrejima 2,17 – Karadžić). On je ispraznio samog Sebe i bio učinjen jednakim ljudima. On je bio „drugi Adam“. Tačno tako kao što je prvi Adam bio „Mi“, i Hristos, drugi Adam, bio je „Mi“. Kad je prvi Adam umro, mi, budući da smo bili obuhvaćeni u njemu, umrli smo s njim. A kada je drugi Adam umro, s obzirom da smo bili obuhvaćeni i u ovom drugom, takođe smo s Njim umrli. On je bio „Mi“, a mi smo bili obuhvaćeni u Njemu, i zato, kada je drugi Adam bio razapet, mi smo bili razapeti zajedno s Njim. Kao što je prvi Adam sam po sebi bio cela ljudska rasa, tako je i drugi Adam bio sam po Sebi cela ljudska rasa; prema tome, kada je drugi Adam razapet, cela ljudska rasa – stara grešna ljudska priroda – bila je razapeta zajedno s Njim. Zato je pisano: „To znamo, da je naš stari čovek RASPET S NJIM, da bi grešno telo bilo obesnaženo (uništeno – KJV), da mi više ne robujemo grehu.“ (Rimljanima 6,6)
Zato svaka duša, s osećanjem i sigurnošću koji potiču od savršene pobede hrišćanske vere, zaista može da uzvikne: „Ja sam s Hristom razapet“; moja stara grešna ljudska priroda raspeta je s Njim, da bi ovo telo greha bilo uništeno, i da ja odsad ne bih više služio grehu. Ipak, ja živim; ali ne ja, nego to Hristos živi u meni; i uvek nosim u svom telu umiranje Gospoda Isusa – Njegovo raspeće, jer sam ja razapet zajedno s Njim, da se i život Isusov, takođe ispolji u ovom mom telu. Jer ja što živim, jednako sam predat smrti, Hrista radi, da se život Njegov pokaže u mom smrtnom telu – 2. Korinćanima 4,10.11. Stoga, život koji sada živim u telu, živim verom Božjeg Sina, koji me je voleo i Sebe predao za mene.
U ovoj blagoslovenoj činjenici raspeća Gospoda Isusa Hrista, koje je učinjeno radi svakog ljudskog bića, ne samo da leži temelj vere svakog čoveka, nego se u njoj daruje dar vere svakoj duši. Hristov krst ne predstavlja samo Božju mudrost koju nam On pokazuje, već je to svemoćna sila Božja koja se kroz krst ispoljila, da bi nas izbavila od sveg greha i vratila Bogu.
O, grešniče, ti brate i ti sestro, veruj u ovu spasonosnu silu! Primi je! Predaj se toj moćnoj istini! Kaži s punom sigurnošću koju ti donosi vera, i govori to svagda: „Ja sam s Hristom razapet; pa ipak živim; ali ne ja, nego Hristos živi u meni, a život koji sada živim u telu, živim verom Sina Božjeg, koji me je zavoleo i Sebe predao za mene!“ Govori ove reči jer su one istina, sama istina, i mudrost, i sila Božja koja spasava dušu od svih greha.
RH, 24. oktobar 1899.
A. T. Jones