„Ako me volite, držite (čuvajte) moje zapovesti.“
Ko je taj koji u ovom zahtevu vidi nešto strogo ili hirovito? Ako takav postoji, to je zato što ne poznaje karakter Gospoda. Pretpostavimo da imate dragog prijatelja, koji odlazi u neku daleku zemlju, gde će ostati nekoliko godina. Vi ste tužni na pomisao o rastanku, ali vas on teši uveravanjem da će ponovo doći i da će tada ostati sa vama; i onda, stavljajući svoju sliku u vaše ruke, on kaže: „Ako me voliš, čuvaj ovo“. Da li biste žalili svoju tešku sudbinu? Da li biste rekli da traži previše od vas? Naravno da ne biste. Naprotiv, radovali biste se takvom znaku ljubavi i poverenja svog prijatelja. Isto tako bi trebalo da gledamo na ovu uspomenu od našeg Gospoda.
Zapovesti Isusa su zapovesti Boga Oca; jer je Bog rekao Mojsiju o Njemu: „Proroka ću im podignuti između braće njihove, kao što si ti, i metnuću reči svoje u usta njegova, i kazivaće im sve što mu zapovedim. A ko god ne bi poslušao reči moje, koje će govoriti u moje ime, od toga ću ja tražiti“ (5. Mojsijeva 18,18.19 – Daničić). Isus je rekao: „Jer ja nisam od sebe govorio, nego Otac koji me je poslao, on mi je dao zapovest šta ću reći i šta ću govoriti... Što, dakle, ja govorim, govorim tako kako mi je rekao Otac“ (Jovan 12,49.50 – D. Stefanović). On je jednostavno bio otkrivanje Boga ljudima, pokazivanje/ispoljavanje Boga u telu, tako da je Bog bio taj koji je govorio u Njemu. Božji zakon je bio u Njegovom srcu (Psalam 40,8), tako da je On bio taj zakon koji je oličen (personifikovan).
Isus je Onaj koji daje slobodu (Jovan 8,34-36). Zakon Duha života u Hristu Isusu daje slobodu od greha i smrti (Rimljanima 8,2). Zato je On „savršeni zakon slobode“ (Jakov 1,25 – SSP) u koji treba da gledamo kao u ogledalo, posmatrajući, ne grešne sebe, već „sliku nevidljivoga Boga“ (Kološanima 1,15 – Čarnić), u čiju sliku se preobražavamo dok gledamo (2. Korinćanima 3,18). Stoga, zahtevajući da držimo Njegove zapovesti, On jednostavno traži da čuvamo uspomenu na Njega samog. Ljubav će rado to učiniti. „Jer je ovo ljubav Božija da zapovesti Njegove držimo; i zapovesti Njegove nisu teške“ (1. Jovanova 5,3 – Karadžić).
„Ko ima zapovesti moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi (voli – SSP)“ (Jovan 14,21 – Bakotić).
Kada je Bog načinio čoveka, krunu i gospodara tvorevine, On je posadio vrt na istoku, u Edemu; „I uzevši Gospod Bog čoveka namesti ga u vrtu edemskom, da ga radi (ukrašava – KJV) i da ga čuva“ (1. Mojsijeva 2,8.15 – Daničić). Čovek nije morao da načini vrt; od njega se nije tražilo da ga sadi; samo je trebalo da ga ukrašava i da ga čuva. Bog ga je napravio savršenim; čovekova dužnost je bila samo da čuva ono što mu je Bog poverio. Dakle, Bog nam daje svoje zapovesti, svoju sopstvenu savršenu pravednost, i traži da to čuvamo. Verom u Boga mi čuvamo zapovesti; tako da, čovek treba samo da čuva veru, da bi čuvao Božje zapovesti. Svima nama, isto kao Timotiju, dolazi poziv: „Čuvaj (sačuvaj – Šarić) to što ti je povereno“ (1. Timotiju 6,20 – SSP). Ne bi trebalo smatrati teškoćom da čuvamo ono što nam je dato, kada je ta stvar najveće dobro.
Zapazite da ovaj govor o držanju zapovesti sledi odmah posle obećanja da, ako bilo šta tražimo u Njegovo ime, On će to učiniti. „I šta god zatražimo, primićemo od Njega, jer se držimo njegovih zapovesti i činimo ono što je njemu ugodno. A ovo je njegova zapovest: da verujemo u ime njegovog Sina Isusa Hrista i da volimo jedan drugoga“ (1. Jovanova 3,22.23 – kombinacija prevoda KJV-SSP). „Ljubav je, dakle, ispunjenje Zakona“ (Rimljanima 13,10 – SSP) i ljubav se slobodno izliva u naša srca posredstvom Svetog Duha. On čini da uslovi da na molitvu bude odgovoreno budu jednostavni, a onda i ispunjava te uslove.
„I ja ću umoliti Oca, i on će vam dati drugog utešitelja, da bude uvek s vama: Duha istine, koga svet ne može primiti, jer ga ne vidi, i ne poznaje ga; a vi ga poznajete, jer u vama prebiva i u vama će biti. Neću vas ostaviti sirotne (neutešne – KJV). Doći ću k vama“ (Jovan 14,16-18 – Bakotić).
Sam Isus je Utešitelj. Njegovo pristustvo je uteha. Zbog Njegovog odlaska, srca učenika bila su uznemirena; i Isus ih je tešio uveravanjem da On ide k Ocu, da pripremi mesto za njih. Stoga možemo znati da „ako neko i zgreši, imamo Zastupnika kod Oca - Isusa Hrista, pravednika“ (1. Jovanova 2,1 – SSP). Reč koja je u ovom tekstu prevedena kao „Zastupnik“, identična je onoj koja se prevodi kao „Utešitelj“ u Jovanu 14,16. Mi imamo Utešitelja kod Oca i „drugog Utešitelja“ na Zemlji, sa nama. Svakako nam ne nedostaje utehe.
Ovaj Utešitelj, Duh istine, jeste Hristov sopstveni predstavnik, Hristovo sopstveno lično prisustvo među nama, pošto On nije mogao biti u telu. To znamo iz našeg teksta na dva načina. Prvo, Isus kaže: „Poslaću vam drugog Utešitelja“ i dodaje: „...neću vas ostaviti sirote; doći ću k vama“ (KJV). Tako je, kroz Duha, Hristos lično prisutan, čak i kada je odsutan. Ako je On, kada je pričao sa Nikodimom, mogao da govori o sebi kao o „Sinu čovečijem koji je na nebu“ (Jovan 3,13 – Karadžić), sada, kada je s desne strane Boga na nebesima, sa istom istinitošću može govoriti o sebi kao da je s nama.
Drugo, znamo da je Duh zapravo samo Hristovo prisustvo u većoj meri, da tako kažemo, zato što je Utešitelj „Duh istine“ (Jovan 14,17). A Isus Hristos je „istina“ (Jovan 14,6). Duh istine je, stoga, sama Hristova suština. Imajući Duha, imamo Hrista i sve što On poseduje.
„Neću ih ostaviti sirote.“ Hristos je „Večni Otac“ (Isaija 9,6) i živa slika Oca, sjaj Njegove slave. Zato Sveti Duh, Hristov predstavnik, koji donosi Hristovo sopstveno prisustvo, donosi takođe i prisustvo Oca, tako da, sa Njim, mi nismo siročad. Kroz Duha, mi postajemo Božji sinovi, članovi Njegovog domaćinstva, a sam Otac je sa nama sve vreme. Više nismo zabludele lutalice iz kuće našeg Oca, već oni koji imaju udela u svem Njegovom blagu.
Svet ne može primiti Duha, zato što Ga ne može videti. Parola sveta je: „Videti znači verovati“; a istina je da „verovati znači videti“. Svet ne veruje pa zapravo i ne vidi; on samo zamišlja. On nije zadovoljan Bogom koga ne može da vidi i zato sam (za sebe) stvara bogove. Iz svoje sopstvene mašte on stvara slike i obožava ih. Duh, međutim, može biti primljen samo verom i ko god veruje, istrajava kao da vidi nevidljivo. Svi koji veruju, mogu poznati prisustvo i glas Svetog Duha, isto tako sigurno, kao što mogu znati svoje najbliže prijatelje, pa čak i više, s obzirom da ne mogu imati nijednog drugog prijatelja tako bliskog. „Vi ga poznajete, jer sa vama prebiva, i u vama će biti“ (stih 17 – Sinod SPC). Postavljate li pitanje kako ćete Ga poznavati? Verujte i znaćete za sebe, pošto niko ne može da vam kaže.
„Još malo, i svet me više neće videti, ali vi ćete me videti jer ja živim pa ćete i vi živeti“ (stih 19 – SSP). Hristos je naš život i činjenica da živimo jeste dokaz Njegovog prisustva. „Ali i zli žive!“ uzvikujete. Da, i to dokazuje blagodat i milost Boga; to pokazuje Njegovo prisustvo, da bi spasio. Duh života i pravednosti se trudi oko svih, tražeći da bude primljen kao dobrodošao gost. Hristos kaže svojim pravim učenicima: „Vi me vidite“. To je tačno čak i sada, kada je odsutan, tako da Ga svet ne može videti. Ali On je sada prisutan samo Svetim Duhom, što dokazuje da vernici imaju vizuelni prikaz prisustva Duha. Da, vera omogućava ljudima da vide duhovne stvari.
„On će vas naučiti svemu“ (stih 26 – Čarnić). Nema nijednog učitelja kao što je Bog (Jov 36,22), jer „iz Njegovih usta dolazi znanje i razum (razumevanje – KJV)“ (Priče 2,6 – Daničić). Sveti Duh je „Duh mudrosti i razuma (razumevanja), duh saveta i sile, duh znanja i straha Gospodnjeg“ (Isaija 11,2 – Daničić). On je „Duh mudrosti i otkrivenja u poznavanju Boga“ (Efescima 1,17 – KJV). Samo Njegovo prisustvo daje mudrost. Kroz Duha čovek zna stvari koje, bez Njega, nikakvim učenjem nikada ne bi mogle da se spoznaju.
Bez Duha čovek zaista ne zna ništa. To je činjenica. Pogledajte: Duh se daruje, da bismo znali/spoznali stvari koje nam Bog besplatno daje (1. Korinćanima 2,12). Pošto Bog ništa ne čini nepotrebno, očigledno je da, bez Duha, mi ne bismo mogli da znamo ono što nam Bog besplatno daje. A šta nam On to daje? – Sa svojim Sinom, On nam besplatno daje sve (Rimljanima 8,32). Nema ničega što nam Bog ne daje i ništa od toga što nam daje, ne može se znati bez Duha; stoga, bez Duha, zaista ne možemo znati ništa. Hristova škola – škola krotkosti i poniznosti – jeste škola u kojoj se dobija istinsko znanje, čak o najopštijim stvarima, a primanje Duha obezbeđuje nam najviše obrazovanje.
Razmislite na trenutak i videćete da je to doslovno tačno. Uzmite dva čoveka, jednog koji ima sve prednosti najboljih škola u zemlji, a drugi je prisiljen da provede ceo svoj život u teškom, fizičkom poslu. Jedan će imati svu uglađenost koju svet može pružiti, dok će drugi možda pokazati grublju spoljašnjost i možda neće moći da položi čak ni prijemni ispit u školama u kojima je onaj prvi diplomirao sa najboljim ocenama. Jedan je skeptik, dok drugi poznaje i plaši se Gospoda i dobio je mudrost koja dolazi odozgo (Jakov 3,17). Koji od njih ima prednost u obrazovanju? Možda ćete na brzinu reći – prvi. Ne žurite. Imajte u vidu da je čitav ovaj život, iako traje osamdeset godina, samo prag večnosti, a nikada ne smete izostaviti večnost iz svoje računice. Dolazi Sud i onaj prvi ide u propast i sva njegova dostignuća nestaju s njim, dok drugi pred sobom ima beskonačno vreme druženja sa Bogom i anđelima, sa kojima se upoznao na Zemlji. Zar ne kažete da, čak i samog prvog dana tog kasnijeg života, siromašan čovek zna više nego onaj drugi? Kada ste prvi put sudili, bili ste kao onaj koji bi trebalo da donese odluku o dvojici ljudi na osnovu njihovog prijema u školu. Kraj je vreme da se sudi (procenjuje). Ništa od ovoga što je rečeno ni na koji način ne obezvređuje učenje ili praksu; daleko od toga; jer, onaj koji poznaje Gospoda, samim tim druženjem će biti podstaknut da dopre do svega dostižnog i biće mu omogućeno da više napreduje u pouzdanom znanju, nego što može nevernik.
„On će vas naučiti svemu.“ Duh je jedini učitelj. Šta god neko nauči od bilo koje druge osobe, on to zapravo ne zna. „A vi imate pomazanje od Svetoga pa sve znate“ (1. Jovanova 2,20 – SSP). „A vi - u vama ostaje pomazanje što ste ga primili od njega, i ne trebate da vas ko uči. Ali, kao što vas njegovo pomazanje uči u svemu, tako je i istinito i nije laž, i kako vas je ono naučilo, tako ostanite (prebivaćete/ostaćete – KJV) u njemu“ (stih 27 – SSP). Niko ne treba da uči čoveka. Tačno je da Bog postavlja učitelje u crkvi i koristi ljude kao posrednike za prenošenje pouke; ali onaj koji prima pouku koja dolazi od čoveka, umesto direktno od Boga, ne poznaje istinu. Bez obzira na to čijim posredstvom pouka dolazi, ako je učenik ne prima tako direktno od Duha, da je poznaje kao lično otkrivenje od Boga, on je u stvari nema, kao što bi trebalo da je ima.
„Utešitelj, koji je Sveti Duh. podsetiće vas na sve što sam vam rekao“ (stih 26 – KJV). Pošto sve što je vredno pamćenja dolazi samo od Hrista, a Duh nas na sve to podseća kada Ga primimo, iz toga sledi da je Duh nama dat da bi nas podsećao. Pazite, Duh nije zamena za učenje i praksu i ne daje se da ohrabri lenjost, već je naš Učitelj koji nas podstiče da napredujemo, pomaže nam i toliko postaje jedno sa nama, da potpuno preuzima kontrolu, tako da mi nemamo drugi um, osim uma Duha. Tada je Duh razumevanje, kao i podsećanje, omogućavajući nam da u pravom trenutku razmišljamo o pravoj stvari.
„Mir vam ostavljam, svoj mir vam dajem. Ali, ne dajem ga onako kako svet daje. Neka se ne uznemirava vaše srce i neka se ne plaši“ (Jovan 14,27 – SSP).
Tako se poglavlje završava tamo gde je i počelo. „Neka se ne uznemirava vaše srce.“ Mir je naš, kako onda možemo da budemo uznemireni? Nemojte okretati stvari. Mi ne treba da verujemo da imamo mir, zato što nemamo brige, nego, pošto nam je Hristos dao svoj mir, ne treba da budemo uznemireni, bez obzira koliko je mnogo briga.
„Svoj mir vam dajem.“ Mir, savršeni mir, znači pobedu. Time što nam Hristos daje svoj mir, On nam daje svoju pobedu. On je pobedio i nagnao neprijatelja u bekstvo, nakon što je uzeo od njega sve njegovo oružje u koje se uzdao, i daje nam mir. I ne samo to, već nam daje svoj mir – mir koji je bio neuzdrman, čak i u najžešćoj borbi. On je bio ugnjetavan i proganjan, kao što nijedan čovek nije nikada bio; uhode su Mu stalno bile za petama, izvrćući Njegove reči, nastojeći da Ga razdraže, šireći glasine o Njemu, iznoseći lažna svedočenja, klevećući Njegovu ličnost, budeći sumnju, protivrečeći Mu i vređajući Ga; ipak, On nijednom nije bio netrpeljiv. Kakav savršeni mir! I taj mir je On dao nama. Mi nismo u stanju da sačuvamo strpljenje pod iskušenjima, ali Isusov mir može da nas čuva. „Ne brinite se ni za što, nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvaljivanjem neka se vaše molbe Bogu očituju. I mir Božiji, koji prevazilazi svaki um, sačuvaće vaše srca i vaše misli (umove – KJV) u Hristu Isusu“ (Filibljanima 4,6.7 – Čarnić).
20. april 1899.