Nema nikakve nesigurnosti u Hristovom jevanđelju. Teškoće koje ljudi uobražavaju da vide u njemu, nalaze se u njima samima i nestaće čim ga prihvate. Ovo uverenje koje je Isus dao je istinito: „Ja sam svetlost sveta. Ko ide za mnom, neće hodati u tami, nego će imati svetlost života“ (Jovan 8,12 – SSP). Svetlost života je sama suština, savršenstvo svetlosti. To je svetlost koju čovek ima u sebi, isto kao što ima život, jer je ona njegov život.
Život, svetlost i ljubav su tri stvari koje su jedno (fraza iz 1. Jovanove 5,8 – prim. izdavača). „Ko govori da je u svetlosti, a mrzi svoga brata, još je u tami. Ko voli svoga brata, živi u svetlosti i u njemu nema sablazni. A ko mrzi svoga brata, u tami je - hoda u tami i ne zna kuda ide jer mu je tama zaslepila oči.“ Nema, međutim, nikakve potrebe da bilo ko hoda u tami, „jer, tama prolazi, a istinska svetlost već sija“ (1. Jovanova 2,8-11 – SSP). Ko god hoda u tami, hoda samo u tami koja je u njemu. „Mrak će pokriti zemlju i tama narode; a tebe će obasjati Gospod i slava Njegova pokazaće se nad tobom“ (Isaija 60,2 – Daničić). Kada bi tama bila prvenstveno na Zemlji, ona bi bila dublja tamo, nego na ljudima; ali pošto gusta tama pokriva ljude, očigledno je da je sedište tame u samim ljudima. „I što će se bezakonje umnožiti, ohladneće ljubav kod većine“ (Matej 24,12 – D. Stefanović). Kada ljubav ohladni, svetlost se gasi i dolazi smrt.
„Ljubav je od Boga“ (1. Jovanova 4,7 – SSP), jer je Bog ljubav. On je ljubav, zato što je On život i svetlost. „Bog je svetlost, i tame u njemu nema nikakve“ (1. Jovanova 1,5 – D. Stefanović). Isus Hristos je „odsjaj Njegove slave“ (Jevrejima 1,3 – Čarnić). On je prava svetlost koja osvetljava svakog koji dolazi na svet, zato što je Njegova svetlost Njegov sopstveni život i niko ne živi, osim posredstvom Njega; život je svetlost ljudi (Jovan 1,4.9). On je Reč pa tako ulazak Božje Reči daje svetlost. Međutim, ova svetlost je svetlost života i ljubavi, jer je Njegova zapovest večni život (Jovan 12,50), a „ovo je ljubav Božija - da zapovesti njegove držimo“ (1. Jovanova 5,3 – Sinod SPC).
Obratite pažnju kako se uvode Isusove reči: „Isus im opet reče, govoreći: Ja sam svetlost svetu“ (Jovan 8,12 – Sinod SPC). Kada je On ovo rekao ranije? Ni u jednom trenutku On to nije rekao direktno, a da imamo bilo kakav zapis o tome, ali samo dan ranije je rekao: „Ko veruje u mene - kao što reče Pismo - iz njegova tela će poteći reke žive vode“ (Jovan 7,38 – Čarnić). Verovati u Njega znači primati Ga (Jovan 1,12); na taj način, živa voda koja teče iz onog koji veruje u Njega, potiče od prebivajućeg Hrista, koji je izvor živih voda. Stoga, vidimo da, pošto je život svetlost, voda života je izvor svetlosti onih koji slede Hrista. Koliko često govorimo o „svetlucavoj vodi“. To može najtačnije da se kaže o reci života, zato što je ona „poplava svetlosti“.
Krv je život. Mi smo spaseni Hristovim životom, odnosno, imamo otkupljenje kroz Njegovu krv. Zato je sve što je za nas život samo manifestacija Hristove krvi. Ne smemo misliti da je Hristova krv samo onaj deo koji je na Golgoti izašao iz rana na Njegovom telu i pao na zemlju koja ga je upila, tako da je svaka priča o pranju u krvi i pijenju krvi samo figurativna. Ni u kom slučaju. Njegova krv je neuništiva i ona je stvarna. Ona je danas život svakog čoveka na Zemlji. Ona nam dolazi u hrani koju jedemo, u vodi koju pijemo, u vazduhu koji dišemo i u svetlosti koja nas greje i veseli. Moramo se rešiti svojih ograničenih i grubih ideja o Hristovom životu. Njegov život je Duh, pošto je prebivajući Duh zapravo Hristos koji dolazi da prebiva u srcu. Bog se manifestuje na beskrajno različite načine. Mi u svojim sopstvenim telima imamo dokaz činjenice da Hristova krv, koja je naš život, postoji u svim stvarima koje potpomažu naš život, jer se naša krv formira od hrane koju jedemo, vode koju pijemo, vazduha koji dišemo i sunčeve svetlosti. Kada bismo videli i priznali Hrista u svim ovim blagoslovima života, hodali bismo u svetlosti, kao što je i On u svetlosti, a Hristova krv bi nas očistila od svih greha. Zar jevanđelje zaista nije dobra vest? To je dobra vest da svakom čoveku spasenje dolazi u životu Hrista, koji sija u svetlosti i diše u vazduhu. Zaista, onaj koji nije spasen, nema razloga da se žali protiv Boga.
„Stoga reče Isus Judejima koji su mu poverovali: ako vi ostanete u mojoj nauci, onda ste zaista moji učenici, i saznaćete istinu, i istina će vas osloboditi“ (Jovan 8,31.32 – Čarnić). Opet ponavljamo da sigurnost prati Hristovo jevanđelje. Ko god želi da čini Božju volju, znaće. Verom razumemo. Mi ne treba da pretpostavljamo istinu, da nagađamo o njoj, ne treba da budemo oni koji „stalno uče, ali nikako ne mogu da dođu do spoznanja istine“ (2. Timotiju 3,7 – SSP), već treba da je potpuno znamo. Da li je previše za čoveka da kaže da zna da živi? Da li prekorite nekog čoveka kad kaže: „Ja sam živ“? To je spoznaja koju čovek ne mora da uči; on ne mora da izađe izvan sebe zbog toga; on ne mora nikog da pita za mišljenje o tome. Ali Isus Hristos je „put, istina i život“ (Jovan 14,6); život je istina; prava svetlost koja osvetljava svakog čoveka sama je istina. Dakle, svaki čovek može i trebalo bi da bude u stanju da poznaje istinu tako apsolutno, kao što zna da je živ. Na koje načine se može utvrditi da je čovek živ? – Posmatranjem da li ima pokreta. Ako srce kuca, ako možemo da primetimo i najslabije treperenje u nekoj arteriji, koje pokazuje da se krv kreće, znamo da je taj čovek živ. Isto tako će nam i umirući čovek pokazati da se život još nije ugasio, pomerajući prst ili kolutajući očima. Koliko više onaj čovek, u kome je izobilje života, može biti siguran u tu činjenicu. On slobodno može da pomera svoje ruke; on može da skače i viče; u svakom mišiću postoji sloboda pokreta. On zna da živi i ako bi ga neki sumnjičav čovek, gunđajući, ukorio zbog njegove samouverenosti, govoreći: „Ne bi trebalo da se izražavate sa takvom samouverenošću; možete reći da mislite da živite ili da se nadate da ste živi, ali je, u celini, previše drsko da kažete da znate da ste živi, barem dok nemate potvrdu lekara“, on bi mu se nasmejao u lice. Ovo isto radosno pouzdanje može imati bilo ko u pogledu svog potpunog poznavanja istine.
Baš kao što znamo da smo živi, delovanjem života u nama, tako možemo znati istinu, onim što ona čini. Ona daje slobodu. „Svaki koji čini greh, rob je grehu. A rob ne ostaje večno u kući; sin ostaje večno. Ako vas, dakle, Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni“ (Jovan 8,34-36 – D. Stefanović). Nema ropstva osim greha, isto kao što je sam greh smrt. Ali istina je život, a životna istina čini onog, ko je svestan da je ima, slobodnim od greha. Istina nije neka teorija, dogma, kredo („Veruju“), već je život – taj život. Čega god da se čovek drži, a što ne pravi nikakvu razliku u njegovom životu – nije istina; ali sve što čoveku daje slobodu od nečega što ga sputava – jeste istina.
Tvrdnja o istini nije sama istina, ništa više nego što je recept za pravljenje hleba – hrana. Čovek bi mogao imati savršeno znanje o odgovarajućim hranljivim sastojcima za ishranu tela i mogao bi znati kako treba da se kombinuju i možda bi mogao i da kaže kako svako jelo treba da se pripremi i mogao bi da umre od gladi dok to priča. Isto tako bi čovek mogao da ima savršenu teoriju o istini, a da ipak ne poznaje istinu, zato što se nije predao njenim oživljujućim uticajima; on bi mogao da umre dok priča o životu. Čovek zna samo ono što iskusi, a iskustvo je život. Istinu zna samo onaj čovek u kome je istina života.
Ovim se ne pokušavaju omalovažiti tvrdnje istine. Dobro je imati savršenu formu, ali forma čoveka, bez života, nije ništa. Čovek može reći „Ja verujem“ i nastaviti sa recitovanjem „Veruju“, u čemu ni najoduševljeniji teolog ni proučavalac Biblije ne mogu primetiti nikakvu manu, a i dalje biti u dubokom neznanju u pogledu istine. Nikakav kredo ili formula, koliko god da su istiniti, nisu istina, jer je istina život. Na primer, hemičari nam kažu da je formula za šećer C6H12O6. Odnosno, šećer se sastoji od šest molekula ugljenika, dvanaest vodonika i šest kiseonika. Neka osoba može znati sve to i može ponoviti formulu hiljadu puta, a da nijednom nema sladak ukus u svojim ustima. Ta formula nije šećer; ona je samo pred očima hemičara umesto reči; ona je opis, ali nije sama ta stvar.
Nema duše koja u nekom trenutku nije svesna da je u ropstvu. „Telo žudi protiv Duha, a Duh protiv tela. Jer, to dvoje se jedno drugom protive pa ne činite ono što biste hteli“ (Galatima 5,17 – SSP). Ovo je nešto stvarno; to nije teorija. Kada čovek želi da učini nešto i shvati da je vezan ili prisiljen da učini ono što ne želi, on je bolno svestan stvarnosti. Ako mu to što drži da je istina omogućuje da čini dobro koje bi želeo da čini i da se suzdrži od zla koje ne bi želeo da čini – i više od toga – ako mu to omogućuje da želi da čini dobro, od čega je ranije zazirao, i da prezire zlo, koje je nekad voleo, onda, u meri u kojoj je to tačno, on ima istinu. Istina oslobađa. „Gde je Duh Gospodnji, onde je sloboda“ (2. Korinćanima 3,17 – Čarnić), „jer je Duh istina“ (1. Jovanova 5,6 – D. Stefanović).
Neka se niko ne zadovoljava time da ima svu istinu, zato što zna nešto o ovoj slobodi. Mnogi kratkovidi ljudi su pretpostavili da mogu da vide isto kao i bilo ko drugi, dok nisu stavili naočare. Moguće je da se čovek toliko navikne na na svoje ograničene mogućnosti, da se u njima oseća ugodno. Pomeranje iz toga može uzrokovati bol, ali kada je u potpunosti probuđen, on je svestan radosti i slobode, za koje nije znao ranije. Čovek koji je u neznanju može misliti da zna sve; ali kada znanje zapravo dođe do njega, on to zna, a zna i da je nekada bio u neznanju. Čovek može biti u zabludi u pogledu svojih ideja o znanju i slobodi, dok je u neznanju i ropstvu, ali kada dođu svetlost i sloboda, nema više zablude u pogledu toga. „Uvek ima još toga da se sledi“ – jeste istina u pogledu Božjih darova; dakle, neka svaka duša zna da se pred njom uvek nalazi veća mera slobode i veća mera života.
Isus Hristos je istina. Obratite pažnju kako On koristi reč „Sin“ kao sinonim za „istinu“. On kaže: „Ako vi ostanete u mojoj nauci, onda ste zaista moji učenici, i saznaćete istinu, i istina će vas osloboditi... Ako vas, dakle, Sin oslobodi, bićete stvarno slobodni“ (Jovan 8,31.32.36 – Čarnić). Upravo kao što neko može znati istinu, tako možemo znati i Hrista. Moguće je lično Ga upoznati i znati Ga bolje nego što znamo bilo koga drugog na svetu. „Znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum (razumevanje – KJV) da poznajemo Istinitoga; mi i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život večni“ (1. Jovanova 5,20 – Čarnić). Onaj koji ne zna ovo, ne zna ništa; onaj koji zna ovu istinu, ima ključ za „sve blago mudrosti i znanja“ (Kološanima 2,3 – Čarnić).
23. februar 1899.