PTICE, RIBE I ŽIVOTINJE
„Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski. …Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zveri zemaljske po vrstama njihovim. I bi tako. I stvori Bog zveri zemaljske po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njenim, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro.“ (1. Mojsijeva 1,20.24.25)
Sve to napisano je za nauk nama. Bog je osmislio da učimo lekcije o Njemu i Njegovoj ljubavi od svih živih stvorenja koja su oko nas, kao i od nežive prirode.
„Zapitaj stoku, naučiće te;
Ili ptice nebeske, kazaće ti.
Ili se razgovori sa zemljom, naučiće te,
I ribe će ti morske pripovediti.
Ko ne zna od svega toga
Da je ruka Gospodnja to učinila?
Kome je u ruci duša svega živog
I duh svakog tela čovečijeg.“
(Jov 12,7-10)
Velika lekcija koju treba da naučimo od nižih stvorenja je staranje (briga) koje Bog ima za sva svoja stvorenja, i sigurnost da će se Bog, pošto se stara i za najniža bića, mnogo više starati za čoveka, koga je stvorio po svom sopstvenom obličju, a kome je i predao dela svojih ruku. Spasitelj je rekao: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? Pa ni jedan od njih ne može pasti na zemlju bez oca vašeg“ (Matej 10,29). I još snažnije kaže: „Ne prodaje li se pet vrabaca za dva dinara? I nijedan od njih nije zaboravljen pred Bogom. A u vas je i kosa na glavi izbrojana. Ne bojte se dakle; vi ste bolji (vredite više – Čarnić) od mnogo vrabaca.“ (Luka 12,6.7)
I Gospod ponovo kaže: „Pogledajte ptice nebeske, one ne seju niti žanju niti skupljaju u žitnice, pa ipak ih hrani Otac vaš nebeski; zar vi ne vredite mnogo više od njih?“ (Matej 6,26 – Čarnić). U Božjoj brizi za ptice imamo garanciju da će se brinuti za nas; a pošto one ne provode vreme u mučnom razmišljanju i brizi, mi imamo još manje razloga za to. Bog će se bez sumnje mnogo bolje brinuti za ljude nego što se brine za ptice, pošto su potrebe i vrednost ljudi mnogo veće od potreba ptica.
Ali, Božje staranje za ptice ne samo da nas uverava u Njegovo staranje za naše fizičke potrebe. Život je više od hrane. Božje staranje nam garantuje da će zadovoljiti sve naše potrebe prema „bogatstvu svom u slavi“ (Filipljanima 4,19). Onaj koji se stara i za ono što je najmanje, neće zaboraviti na ono što je najveće. Božje staranje za potrebe svojih i najmanjih stvorenja treba da uzmemo kao utehu kad se pojavimo pred prestolom blagodati da molimo za milost i nađemo blagodat za vreme kad nam zatreba pomoć. Evo našeg garantaa:
„Milostiv je i milosrdan Gospod,
Spor na gnev i pun dobrote.
Dobar je Gospod svima
I žalostiv na sva dela svoja.
Slaviće te, Gospode, sva dela tvoja,
I vernici tvoji blagosiljaće te.
Kazivaće slavu kraljevstva tvoga
I propovedaće silu tvoju,
Da bi javili sinovima čovečjim silu tvoju
I visoku slavu kraljevstva tvoga.
Kraljevstvo tvoje kraljevstvo svih vekova
A gospodstvo tvoje na sva kolena.
Gospod prihvata sve koji padaju
I ispravlja sve pognute.
Svačije su oči k tebi upravljene,
I svakome na vreme hranu daješ.
Otvaraš ruku svoju,
I obilno sitiš sve što život ima.
Pravedan je Gospod u svim putevima svojim
I milosrdan u svim delima svojim.
Gospod je blizu svih koji ga prizivaju,
Želju ispunja onima koji ga se boje,
Vapaj njihov čuje i pomaže im.“
(Psalam 145,8-19 – Bakotić)
Međutim činjenica da se Bog stara za sva svoja stvorenja i da sva dobijaju hranu iz Njegove ruke, nepodrazumeva da ona treba da mirno sede i čekaju da im se hrana ubaci u usta. On se postarao da svi imaju hranu, ali očekuje i da se njom hrane.
„Sva se ta stvorenja u tebe uzdaju
Da na vreme hranu njima daješ.
Ti im daješ i ona primaju:
Otvaraš ruku svoju i ona se dobro nasite.“
(Psalam 104,27.28 – Bakotić)
Ptice lete i sakupljaju ono što im je Gospod osigurao, ali to ne pokazuje da je nisu primili direktno iz Božje ruke. Prema tome, činjenica da čovek radi za svoje izdržavanje nije znak da ga ne prima neposredno od Gospoda. Čovek je, u stvari, za svoj svakodnevni hleb isto tako zavisan od Gospoda, kao što ptice zavise od Njega za svoju hranu. Da nema Božjeg staranja koje sve unapred vidi, ptice ne bi imale šta da sakupljaju, a da nema istog staranja, ne bi bilo čovekove sposobnosti da sakuplja hranu. „Ješćeš i bićeš sit, pa blagosiljaj Gospoda Boga svog za dobru zemlju koju ti da. I čuvaj se da ne zaboraviš Gospoda Boga svog bacivši u nemar zapovesti Njegove i zakone Njegove i uredbe Njegove, koje ti ja zapovedam danas. I kad uzjedeš i nasitiš se, i dobre kuće načiniš i unjima staneš živeti … nemoj da se ponese srce tvoje i zaboraviš Gospoda Boga svog … Niti govori u srcu svom; moja snaga, i sila moje ruke dobavila mi je ovo blago. Nego se opominji Gospoda Boga svog; jer ti On daje snagu da dobavljaš blago.“ (5. Mojsijeva 8,10-18)
Od fizičkog sveta treba da učimo lekcije u vezi sa duhovnim svetom. Bog se postarao za svaki duhovni blagoslov potreban čoveku, i više nego što on to može i da shvati. „Blagosloven Bog i Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim na nebesima kroz Hrista“ (Efescima 1,3). Neki čovek, kome je citiran ovaj tekst, upitao je: „Ako je tako, zašto nemam sve duhovne blagoslove? Zašto mi toliko toga nedostaje i zašto tako malo uživam u hrišćanskom životu?“ Odgovor je glasio: „Šta biste rekli čoveku koji bi vam došao u kuću upola mrtav od gladi, kad bi on, iako ste prostrli sto sa najboljom hranom koju vaš dom može da priušti, i dalje lomio ruke i jadikovao: ‘O, tako sam gladan! Da bar imam nešto za jelo!’ Rekli biste mu da je sam kriv, ako je gladan; da ste mu dali izobilje hrane i sve što treba da učini jeste da krene i jede. Činjenica da još uvek umire od gladi ne dokazuje da mu niste dali sve što mu je potrebno. Tako je i sa milostivim Božjim darovima. On vam je dao sve duhovne blagoslove i ako vam nedostaju, to je zato što ne uzimate ono što je On u tako obilnoj meri obezbedio.“
Međutim, čovek je tvrdio da to nije poštena ilustracija jer, kako je rekao: „Prosjak može da vidi hranu na stolu pred sobom, ali ja ne mogu da vidim Božje blagoslove.“ Istina je, mi ne možemo da ih vidimo, ali možemo da budemo sigurni da oni postoje, čak i više nego u slučaju da možemo da ih vidimo. Imamo svečano obećanje Božje reči da su nam oni dati, i u to nema sumnje. Naše oči nas često varaju, ali Božja reč nikada. „Jer vidljive stvari su privremene, a nevidljive su večne“ (1. Korinćanima 4,18 – Čarnić). Božja reč stvara ono što ranije nije postojalo; zato možemo biti potpuno sigurni da je sve što nam je potrebno za ovaj život, kao i za onaj koji će doći, dato besplatno, a mi samo treba da to prisvojimo tj. uzmemo.