Izraelci su zauzeli zemlju; nijedna Božja reč nije izneverila; On im je sa samim sobom dao sve, ali oni nisu cenili taj čudesni dar i zato su uzalud primili Božju blagodat.
Oni su nominalno (formalno) bili verni Bogu za vreme života Isusa Navina, ali posle njegove smrti „sinovi Izrailjevi, činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima. I ostaviše Gospoda Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje Misirske, i pođoše za drugim bogovima između bogova onih naroda koji bijahu oko njih, i klanjaše im se, i razgneviše Gospoda. I ostaviše Gospoda, i služiše Valu i Astarotama. I razgnevi se Gospod na Izrailja, i dade ih u ruke ljudima koji ih plenjahu, i prodade ih u ruke neprijateljima njihovim unaokolo, i ne mogaše se više držati pred neprijateljima svojim. Kud god polažahu, ruka Gospodnja beše protiv njih na zlo, kao što beše rekao Gospod i kao što im se beše zakleo Gospod; i bejahu u velikoj nevolji“ (Sudije 2,11-15). Bog im je rekao da zbog njihovog neverstva neće isterati narode pred njima već će neprijatelji ostati i biti trnje u njihovim bokovima.
Tako vidimo da, iako im je Bog dao odmor, oni nisu ušli u njega. Na njima se obistinilo isto ono što se dogodilo sa onima koji su pali u pustinji, jer „nisu mogli da uđu zbog neverovanja“ (Jevrejima 3,19 – Čarnić).
„Bojmo se, dakle, da se ko od vas, dok je još ostavljeno obećanje da se uđe u njegov mir, ne pokaže da je zakasnio. Jer i mi smo čuli radosnu vest kao i oni; ali im ne pomože reč koju su čuli, zato što nije bila spojena sa verom kod onih koji su je čuli“ (Jevrejima 4,1.2 – Čarnić). Mi smo na svetu u potpuno istoj situaciji kao drevni Izrael, sa istim obećanjima, istim mogućnostima, istim neprijateljima i istim opasnostima.
To nisu neprijatelji protiv kojih možemo da koristimo obično oružje, iako je Gospodnjim sledbenicima obećano da će trpeti progonstvo (2. Timotiju 3,12) i da će ih svet omrznuti mržnjom koja neće prezati ni da zada smrtni udarac (Jovan 15,18.19; 16,1-3); ipak „oružje našega vojevanja nije telesno (ljudsko – Čarnić)“ (2. Korinćanima 10,4 – Karadžić). U tome se, međutim, naš slučaj ni u čemu ne razlikuje od slučaja starog Izraela.
Pobediti su mogli samo verom i kao što smo već videli, da su stvarno bili verni, ne bi bilo nikakve potrebe za korišćenjem mača da bi isterali Hananeje, kao što on nije korišćen ni prilikom pobede nad faraonom i njegovom vojskom. Razlog što nisu u potpunosti zauzeli zemlju bilo je njihovo neverstvo koje je mač učinilo potrebnim; jer je potpuno nemoguće da nebesku zemlju, koju je Bog obećao Avramu, ljudi ikad mogu da steknu mačem ili s puškom u ruci. Za Izrael nije bilo potrebe da se u ona stara vremena bori, kao ni za nas, jer „kad su čiji putovi mili Gospodu, miri s njim i neprijatelje njegove“ (Priče 16,7), a nama je potpuno zabranjeno da se borimo.
Kad Hristos zapoveda svojim sledbenicima da se ne bore, i kad ih upozorava da će, ako to čine, propasti, On ne uvodi ništa novo, već jednostavno vodi svoj narod nazad prvim principima. Drevni Izrael predstavlja primer da će oni koji se late mača od mača i poginuti; i iako ih je Gospod dugo podnosio i činio im mnoge ustupke zbog njihovih slabosti, i još duže trpeo nas, On želi da izbegnemo njihove greške. Sve u vezi s njima „zapisano je za opomenu nama, kojima su stigla poslednja vremena“ (1. Korinćanima 10,11 – SSP).
Međutim, moramo da idemo malo dalje i vidimo da je naša situacija potpuno ista kao kod drevnog Izraela i da je isti odmor i nasledstvo koje je Bog njima dao, a koje su nerazumno pustili da im izmakne iz ruku, osigurano i nama, „ako pouzdanje i slavnu nadu (do kraja čvrstu) održimo“ (Jevrejima 3,6 – Čarnić). Na sreću, dokazi su vrlo jednostavni i jasni i mi smo ih dobrim delom već razmotrili. Osvežimo svoje misli sledećim činjenicama.
Hanan je zemlja koju je Bog dao Avramu i njegovom potomstvu „u državu večnu (večno nasledstvo)“ (1. Mojsijeva 17,7.8). Ali Avram kao svoj posed nije dobio ni stopu u toj zemlji (Dela 7,5), niti iko od njegovog potomstva jer i pravednici među njima (a pravednici su samo Avramovo potomstvo) „u veri pomreše svi ovi ne primivši obećanja“ (Jevrejima 11,13.39).
Kao što smo ranije pokazali, zauzimanje zemlje uključivalo je i vaskrsenje mrtvih kad Hristos bude došao da sve obnovi. Vaskrsenjem Isusa Hrista Bog nas je „ponovo rodio za živu nadu, za nasledstvo koje ne propada, ne kvari se i ne vene. Ono se na nebesima čuva za vas, koje Božija sila, kroz veru, čuva za spasenje, spremno da se otkrije u poslednje vreme“ (1. Petrova 1,3-5 – SSP).
Međutim, upoređivanjem 1. Mojsijeve 17,7.8.11 sa Rimljanima 4,1-13 zaposedanje Hanana značilo je ništa manje nego zauzimanje celoga sveta. Prema tome, obrezanje je bilo pečat saveza kojim je Avramu i njegovom potomstvu data hananska zemlja u večno vlasništvo. Ali obrezanje je istovremeno bilo i znak ili pečat pravednosti verom, „Jer, obećanje Avraamu, ili njegovom potomstvu, da će biti naslednik sveta, nije dato na osnovu Zakona, nego na osnovu pravednosti koja dolazi od vere“ (Rimljanima 4,13 – SSP). Time se želi reći da je ono što je zapečatilo Avramovo pravo na zauzimanje Hanana, bilo pečat njegovog prava na ceo svet.
Dajući njemu i njegovom potomstvu hanansku zemlju, Bog im je dao ceo svet. Naravno, nije dao sadašnji zli svet (Galatima 1,4), jer „svet prolazi“ (1. Jovanova 2,17), već je Hristos dao sebe za nas da nas izbavi od njega i njegovog uništenja. Jer mi „iščekujemo nova nebesa i novu zemlju, na kojima prebiva pravednost“ (2. Petrova 3,13 – SSP). Nije bila reč o privremenom zaposedanju nekoliko hiljada kvadratnih kilometara uprljanih prokletstvom, koje je Bog obećao Avramu i njegovom potomstvu, već se radilo o večnom posedovanju cele zemlje oslobođene od svake mrlje prokletstva. Iako je tačno da je mala teritorija Hanana predstavljala celo obećano nasleđe, isto je tako istina da ga Izraelci nikad nisu imali. Jer obećanje koje je Bog potvrdio bilo je da Avramu i njegovom potomstvu On daje Hanan u večnu državu (posed), odnosno da Avram mora da je ima zauvek i da je i njegovo potomstvo mora imati zauvek. Ali svi oni su pomrli i s vremenom je čak i ta zemlja prešla u ruke drugih naroda. Nikakvo privremeno nastavanje u Palestini nije moglo da ispuni obećanje. Još uvek ostaje da to obećanje dato Avramu i njegovom potomstvu tek treba da se ispuni.
Odmor je nasledstvo; nasledstvo je hananska zemlja, ali posedovanje hananske zemlje znači posedovanje celog sveta, ne u njegovom sadašnjem stanju, već u obnovljenom, kao u dane Edema. Zato je odmor koji Bog daje nerazdvojivo povezan sa novom zemljom; to je odmor koji može dati samo stanje nove zemlje, odmor koji se nalazi samo u Bogu. I kad sve bude obnovljeno, onda će Bog potpuno i bez prepreka ispuniti sve, tako da će svuda vladati potpuni odmor. Pošto se odmor može naći samo u Bogu, potpuno je jasno da sinovi Izraelovi nisu uživali odmor i nasledstvo dok su se nalazili u Hananu, jer iako „odagna ispred lica njihova narode; ždrebom razdeli njihovo dostojanje (nasledstvo), i po šatorima njihovim naseli kolena Izrailjeva … oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovih ne sačuvaše. Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk. Uvrediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga“, i zato Bog „rasrdi se na Izrailja veoma“ (Psalam 78,55-59).
Ne zaboravimo da je Avram očekivao nebesku zemlju. Pa ipak će se obećanje kojim je Bog njemu i njegovom potomstvu (uključujući i nas, ako smo Hristovi – Galatima 3,16.29) dao hanansku zemlju u večnu državu, ispuniti u svakoj pojedinosti.
Kad Gospod dođe po svoj narod da ga uzme sebi u postavi na mesto koje je pripremio za njega (vidi Jovan 14,3), umrli pravednici vaskrsnuće neraspadljivi, a živi pravednici će se isto tako preobraziti u besmrtnost, i jedni i drugi biće „uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti“ (1. Solunjanima 4,16.17; 1. Korinćanima 15,51-54). Mesto na koje ćemo biti uzeti (odneti) je slobodni Jerusalim, „koji je mati svima nama“ (Galatima 4,26 – Karadžić), jer je Hristos sada tamo i On nam tamo priprema stanove. Mogli bismo da citiramo nekoliko tekstova da bi jasnije prikazali tu činjenicu. Da je nebeski Jerusalim mesto gde se Hristos sada nalazi da se „za nas pojavi pred Božijim licem“ (Jevrejima 9,24 – SSP) očigledno je iz Jevrejima 12,22-24 gde nam je rečeno da oni koji veruju pristupaju Sionskoj gori, „Gradu Boga živoga, nebeskom Jerusalimu“, „Bogu, Sudiji svih“ i Isusu „posredniku novog saveza“, Hristu koji je seo „zdesna prestolu Veličanstva na nebesima“ (Jevrejima 8,1 – SSP); a iz tog prestola poteći će, setimo se, reka „vode života“ (Otkrivenje 22,1).
Ovaj grad, Novi Jerusalim, grad koji je Bog pripremio za one kojih se ne stidi jer oni traže nebesku zemlju (Jevrejima 11,16), prestonica je Njegove države. Avram je čekao taj „grad koji ima čvrste temelje, čiji je graditelj i tvorac Bog“ (Jevrejima 11,10 – Čarnić). U dvadeset prvom poglavlju Otkrivenja nalazimo opis tih temelja; tu takođe saznajemo da ovaj grad neće zauvek da ostane na nebu, već će sići na zemlju zajedno sa svetima, koji će posle vaskrsenja vladati u njemu sa Hristom hiljadu godina (Otkrivenje 20). O silasku toga grada čitamo:
„Videh i Sveti grad, novi Jerusalim, kako sa neba silazi od Boga, opremljen kao nevesta koja se ukrasila za svog muža. Onda čuh snažan glas sa prestola kako govori: ‘Evo Božiji šator je sa ljudima i Bog će prebivati među njima. Oni će biti njegov narod i sam Bog će biti s njima. On će im obrisati svaku suzu iz očiju i više nikad neće biti smrti, ni jada, ni jauka, ni bola više neće biti jer je prošlo ono što je bilo pre.’ Tada reče Onaj koji sedi na prestolu: ‘Evo sve činim novo!’ I reče: ‘Piši, jer ove reči su verodostojne i istinite.’ I još mi reče: ‘Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Kraj. Žednome ću besplatno dati da pije sa izvora vode života. Pobednik će naslediti sve ovo, i ja ću biti njegov Bog, a on će mi biti sin. A strašljivcima, nevernima, odvratnima, ubicama, bludnicima, vračarima, idolopoklonicima i svim lažljivcima mesto je u jezeru gorućeg sumpora. To je druga smrt’“ (Otkrivenje 21,2-8 – SSP).
Iz Isaije 49,17-21 saznajemo da će verni pravednici, deca Novog Jerusalima, predstavljati ukras koji će grad imati kad siđe, pripremljen kao nevesta ukrašena za svoga muža. Kad Hristos dođe po njih, vidimo da Božji sveci odmah odlaze u Novi Jerusalim, a onda se sa njim vraćaju na zemlju kad dođe vreme da se zemlja očisti od svega što je skrnavi, od onih koji čine bezakonje, i radi obnove svega da bi bila kao u početku (stvaranja).
Ali na koje će se mesto na ovoj zemlji spustiti ovaj grad? Kad govori o vremenu uništenja zlih, prorok Zaharija kaže:
„Jer će Gospod izaći, i vojevaće na narode kao što vojuje na dan kad je boj. I noge će njegove stati u taj dan na gori Maslinskoj koja je prema Jerusalimu s istoka, i gora će se Maslinska raspasti po sredi na istok i na zapad da će biti prodol vrlo velika, i polovina će gore ustupiti na sever a polovina na jug. I bežaćete u prodol gorsku, jer će prodol gorska dopirati do Asala, i bežaćete kao što bežaste od trusa (zemljotresa) u vreme Ozije cara Judina; i doći će Gospod Bog moj, i svi će sveti biti s tobom. I u taj dan neće biti videlo svetlo i mračno; nego će biti jedan dan, koji je poznat Gospodu, neće biti dan i noć, jer će i uveče biti svetlost. I u taj će dan proteći iz Jerusalima voda živa, pola k istočnom moru a pola k zapadnom moru, i biće i leti i zimi. I Gospod će biti car nad svom zemljom, u onaj dan biće Gospod jedan i ime njegovo jedno“ (Zaharija 14,3-9).
Tako vidimo da će Bog, kad ga bude vratio, dovesti svoj prognani narod na isto mesto na zemlji koje je obećao Avramu u večnu državu – hanansku zemlju. Međutim, zaposedanje te zemlje je zauzimanje celog sveta, ne na nekoliko godina, već za večnost. „Neće više biti smrti“ (Otkrivenje 21,4 – Čarnić). Upravo to slavno nasledstvo bilo je sinovima Izraelovim na dohvatu kad su prešli preko Jordana, ali su nevernički dopustili da im izmakne. Da su bili verni, za vrlo kratko vreme bi uspeli da objave i Božje ime i Njegovu spasonosnu silu u svim krajevima sveta, i onda bi došao kraj. Ali oni su podbacili pa se to vreme produžilo do naših dana; međutim, ista nada bila je stalno pred očima Božjeg naroda. Zato mi očekujemo da zaposednemo hanansku zemlju sa istom ozbiljnošću kao Avram, Isak, Jakov, Josif i Mojsije; da, kao i David i svi proroci, sa istom pouzdanom nadom.
Sa ovih nekoliko prikaza dobro utvrđenih u mislima, čitanje proročanstava u Starom i Novom savezu biće uživanje, jer ćemo biti pošteđeni mnogih zabuna, i mnoge prividne protivrečnosti biće nam potpuno jasne. Kad čitamo o obnovi Jerusalima, koji će biti na radost i pohvalu celoj zemlji, znaćemo da Novi Jerusalim silazi s neba da zauzme mesto starog. Ako je neki grad na zemlji spaljen do temelja, a ljudi na istom mestu sagrade novi grad, kaže se da je grad obnovljen i naziva se istim imenom. Tako je sa Jerusalimom, samo što je taj grad obnovljen na nebu, tako da nema intervala između uništenja starog i pojave novog. Čini se kao da je novi grad odjednom izronio iz ruševina staroga, samo beskrajno slavniji.
Tako i kad čitamo o povratku Izraela u Jerusalim, znamo da se ne radi o povratku nekoliko hiljada smrtnih ljudi u gomilu ruševina, već o dolasku bezbrojnog, besmrtnog mnoštva spasenih, u potpuno novi grad u kome je odavno zapisano njihovo građanstvo. Smrtni ljudi neće obnoviti grad ciglama i kamenom i malterom, već će ga sam Bog obnoviti zlatom, biserima i svakovrsnim dragim kamenjem. „Jer će Gospod sazidati Sion, i javiti se u slavi svojoj“ (Psalam 102,16). On kaže za Jerusalim: „Nevoljnice, koju vetar razmeće, koja si bez utehe, evo ja ću namestiti kamenje tvoje na mramoru porfirnom, i osnovaću te na safirima. I načiniću ti prozore od kristala, i vrata od kamena rubina, i sve međe tvoje od dragoga kamenja. A sinovi će tvoji svi biti naučeni od Gospoda, i obilan mir imaće sinovi tvoji“ (Isaija 54,11.13). I to kamenje biće omiljeno među njegovom decom (Psalam 102,14).
Tu će biti odmor, savršeni večni mir. Obećanje glasi: „Pravdom ćeš se utvrditi, daleko ćeš biti od nasilja, te se nećeš bojati, i od strahote, jer ti se neće približiti“ (Isaija 54,14). „Tada će se pevati ova pesma u zemlji Judinoj: imamo tvrd grad; zidovi su i opkop spasenje“ (Isaija 26,1). Sam Bog biće zauvek sa svojim narodom, „i gledaće lice njegovo“ i imaće mir, jer je On rekao: „Moje će lice ići napred, i daću ti odmor“ (2. Mojsijeva 33,14).
Zašto ljudi nastoje da ponište sva ta slavna obećanja, čitajući ih kao da se odnose samo na privremeno zaposedanje razorenog grada na ovoj staroj i grehom prokletoj zemlji? Zato što ograničavaju jevanđelje; jer nisu svesni da su sva Božja obećanja u Hristu, da u njima mogu da uživaju samo oni koji su u Hristu i u kojima On prebiva verom. Kad bi bar takozvani Božji narod mogao brzo da primi „duha mudrosti i otkrivenja“ da Ga upoznaju, da bi oči njihovog srca bile prosvećene, da bi mogli da vide „kakva je nada na koju vas je pozvao, kakvo je bogatstvo njegovog slavnog nasledstva među svetima“ i da ono može biti stečeno samo preko „prevelik(a)e njegov(a)e sil(a)e prema nama koji verujemo - shodno delotvornosti njegove silne moći, čije je dejstvo pokazao na Hristu kada ga je vaskrsao iz mrtvih i posadio sebi s desne strane na nebesima“ (Efescima 1,17-20 – Čarnić).
Nakon što smo sada nakratko pogledali u budućnost i videli da se ostvaruje Božje obećanje da će u Hananu dati odmor svom narodu, možemo da se vratimo i dopunimo nekoliko detalja, da bismo lakše razumeli razlog za ovaj prikaz, koji će još jasnije istaknuti gledište koje smo već imali.
Članak u ovoj seriji, koji će izaći iduće sedmice, pod naslovom „Još jedan san“, razmatraće odmor koji je sada ostavljen Božjem narodu (Jevrejima 4).
(Sadašnja istina, 28. januar 1897)