„I oko četrdeset godina nosio ih je i hranio u pustinji“ (Dela 13,18 – Čarnić). U ovih nekoliko reči apostol Pavle u svom govoru u sinagogi u Antiohiji prelazi preko četrdeset godina lutanja Izraelaca po pustinji; i za naše današnje proučavanje i mi možemo skoro isto tako brzo preći preko njih. Njihovo ponašanje je bilo takvo da ih je Bog doslovno „trpeo“. Izveštaj o njima je ispunjen gunđanjem i buntovništvom. „Jer ne verovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoć njegovu“ (Psalam 78,22). „Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrediše u zemlji gde se ne živi! Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše. Ne sećaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje, u koji učini u Misiru znake svoje i čudesa svoja na polju Soanu“ (Stihovi 40-43). Iako su četrdeset godina svakodnevno gledali Božja dela, nisu naučili da idu Njegovim putevima; i zbog toga Gospod kaže: „Zato sam se razgnevio na taj naraštaj i rekao: ‘U svom srcu uvek zastranjuju, moje puteve nisu upoznali’. Tako sam se u svom gnevu zakleo: ‘Neće ući u moj Počinak!’“ (Jevrejima 3,10.11 – SSP).
„I vidimo da nisu mogli da uđu, zbog neverovanja“ (Jevrejima 3,19 – SSP). Šta nas to uči o prirodi nasledstva u koje je Bog vodio svoj narod? Jednostavno da je to bilo nasledstvo koje su mogli da zaposednu (osvoje) samo oni koji su imali veru – jedino je vera mogla da ga zadobije. Ljudi koji ne veruju, i čak oni koji preziru Boga i hule na Njega, mogu da steknu i sačuvaju samo svetovan, zemaljski imetak. Uostalom, ljudi koji ne veruju imaju najviše dobara ovog sveta. Mnogi su zajedno sa piscem sedamdeset trećeg psalma zavideli napretku zlih, ali takva osećanja se javljaju samo kada se posmatra ono što je prolazno, umesto onoga što je večno. „Bezumne će pogubiti sreća njihova“ (Priče 1,32). Bog je „izabrao siromašne u očima sveta da budu bogati verom i da naslede Carstvo, koje je obećao onima koji ga vole“ (Jakov 2,5 – SSP). To carstvo „nije od ovog sveta“ (Jovan 18,36), već „bolje, to jest, nebeska otadžbina“ (Jevrejima 11,16 – KJV), koju su patrijarsi čekali. U tu zemlju je Bog obećao da će dovesti svoj narod kad ga je oslobodio iz Egipta. Ali, samo „bogati verom“ mogu da je naslede.
Došlo je vreme kad je Bog mogao da ostvari svoju nameru sa svojim narodom. Nevernici koji su govorili da će njihova deca umreti u pustinji, izginuli su i sada su ta ista deca odrasla, i uzdajući se u Gospoda, bila spremna da uđu u Obećanu zemlju. Nakon Mojsijeve smrti Bog je rekao Isusu Navinu: „Ustani, pređi preko toga Jordana ti i sav taj narod u zemlju koju ja dajem sinovima Izrailjevim. Svako mesto na koje stupite stopama svojim dao sam vam, kao što rekoh Mojsiju“ (Isus Navin 1,2.3).
Ali između Izraelaca i zemlje u koju je trebalo da uđu sa svojim stadima i decom proticala je reka Jordan. Reka je bila u svom najvišem vodostaju, preplavila je obale, a mostova nije bilo. Međutim, isti Bog koji je preveo svoj narod kroz Crveno more, još uvek ih je vodio; i On je kao i uvek bio u stanju da čini čuda. Sav narod zauzeo je svoje mesto prema Gospodnjim uputstvima; sveštenici koji su nosili kovčeg hodali su oko hiljadu koraka ispred mnoštva. Kretali su se prema reci čije su vode i dalje tekle. Stigli su do same ivice vode, ali voda se nije povukla ni centimetar. Međutim, ovaj narod je naučio da se uzda u Gospoda i pošto im je On rekao da idu, nisu ni trenutak oklevali. Ušli su u vodu, iako su znali da je tako duboka da je nikako ne mogu preći, a i da je dovoljno brza da ih odnese. Nije bilo njihovo da se bave teškoćama, već da poslušaju Gospoda i krenu napred, a Njegovo je bilo da im otvori put.
„I kad oni ... dođoše do Jordana, i sveštenici noseći kovčeg okvasiše noge svoje na kraju vode (jer je Jordan pun preko bregova svojih za sve vreme žetve), zaustavi se voda što je tekla odozgo, i stade u jednu gomilu vrlo nadaleko, kod grada Adama, koji je kraj Zaretana; a što je teklo dole u more kraj polja, more slano, oteče sasvim; i narod prelažaše prema Jerihonu“ (Isus Navin 3,15-17).
Kakav prikaz vere i pouzdanja u Boga! Korito Jordana je bilo suvo tako da je narod mogao da pređe, ali sa njihove desne strane gomilala se voda sve više i više, bez vidljive brane. Zamislite sami tu silnu gomilu vode koja preti da se sruči na ljude, i onda ćete više ceniti veru onih koji su mirno prolazili pored nje. Za sve to vreme prelaska sveštenici su mirno i nepokretno stajali usred rečnog korita, a narod je prelazio u određenim redovima. Nije bilo nedolične žurbe i otimanja da se pređe što brže pošto bi voda mogla da ih odnese, jer „ko veruje neće se žuriti (plašiti – Karadžić; uzmaknuti – Šarić; propasti – Stvarnost)“ (Isaija 28,16 – KJV).
„U to vreme reče Gospod Isusu: Načini oštre noževe, i obreži opet sinove Izrailjeve. I načini Isus oštre noževe, i obreza sinove Izrailjeve na brdašcu Aralotu. A ovo je uzrok zašto ih Isus obreza: sav narod što izađe iz Misira, sve muškinje, svi ljudi vojnici pomreše u pustinji na putu, pošto izađoše iz Misira; jer beše obrezan sav narod koji izađe, ali ne obrezaše nikoga u narodu koji se rodi u pustinji na putu, pošto izađoše iz Misira. Jer četrdeset godina iđahu sinovi Izrailjevi po pustinji dokle ne pomre sav narod, ljudi vojnici, što izađoše iz Misira, jer ne slušaše glas Gospodnji, te im se zakle Gospod da im neće dati da vide zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima njihovim da će im je dati, zemlju, gde teče mleko i med; i na mesto njihovo podiže sinove njihove; njih obreza Isus pošto behu neobrezani, jer ih ne obrezaše na putu. A kad se sav narod obreza, ostaše na svom mestu u logoru dokle ne ozdraviše. Tada reče Gospod Isusu: Danas skidoh sa vas sramotu misirsku. I prozva se ono mesto Galgal do današnjeg dana“ (Isus Navin 5,2-9).
Da bismo shvatili punu snagu ovog obreda u to vreme, moramo da se podsetimo značenja obrezanja i moramo shvatiti šta se podrazumeva pod „sramotom misirskom“. Obrezanje je označavalo pravednost verom (Rimljanima 4,11); pravo obrezanje, koje nema pohvalu od ljudi već od Boga, jeste poslušnost Zakonu kroz Duha (Rimljanima 2,25-29); ono je potpuno nepoverenje u sebe, a poverenje i radost u Hristu Isusu (Filibljanima 3,3). U ovom slučaju vidimo da je sam Bog zapovedio narodu da se obreže, što je bio jasan dokaz da ih je On sam prihvatio kao pravedne. Kao i Avramu, tako je i njima njihova vera uračunata u pravednost.
„Pravda podiže narod, a greh je sramota narodima“ (Priče 14,34). Greh je bio „sramota misirska“ i on je bio skinut sa sinova Izraelovih; jer se pravo obrezanje srca, koje Bog jedino uračunava kao obrezanje, vidi „u skidanju čulnog tela, Hristovim obrezanjem“ (Kološanima 2,11 – Čarnić). „I reci im: Ovako veli Gospod Gospod: Kog dana izabrah Izrailja i podigoh ruku svoju semenu doma Jakovljevog, i pokazah im se u zemlji misirskoj, i podigoh im ruku svoju govoreći: Ja sam Gospod Bog vaš; … I rekoh im: Odbacite svaki gadove ispred svojih očiju, i nemojte se skvrniti o gadne bogove misirske, ja sam Gospod Bog vaš. Ali se odvrgoše od mene, i ne hteše me poslušati, nijedan ih ne odbaci gadova ispred očiju svojih, i gadnih bogova misirskih ne ostaviše“(Jezekilj 20,5-8).
Upravo zato što nisu odbacili egipatske idole, ljudi koji su napustili tu zemlju sa Mojsijem, nisu ušli u Obećanu zemlju. Ljudi ne mogu da istovremeno budu slobodni i robovi. Egipatsko ropstvo – „sramota misirska“ – nije bila samo fizički rad koji je narod bio prisiljen da obavlja bez nagrade, već gadno egipatsko idolopoklonstvo u koje su pali. Bog je od toga hteo da oslobodi svoj narod kad je rekao faraonu: „Pusti narod moj, da mi posluži.“
I tako je konačno izdejstvovana sloboda za taj narod. Sam Bog je izjavio da je sa njih skinuo to ropstvo, taj greh, tu sramotu egipatsku. Sada su mogli da zapevaju: „Otvorite vrata da uđe narod pravedni, koji drži veru“ (Isaija 26,2).
„Verom padoše jerihonski zidovi kad se sedam dana obilazilo oko njih“ (Jevrejima 11,30 – Čarnić).
„A vera je pouzdanje u ono čemu se nadamo, osvedočenje o stvarnosti koju ne vidimo (dokazivanje onog što ne vidimo – Karadžić)“ (Jevrejima 11,1 – SSP).
„Jer, oružje našeg vojevanja nije telesno, nego božanski silno u razaranju utvrđenja (gradova – Karadžić)“ (2. Korinćanima 10,4 – SSP).
Sinovi Izraelovi su se nalazili u Obećanoj zemlji, ali je po svemu izgledalo da je ne poseduju ništa više nego ranije. Još uvek su živeli u šatorima, dok su se stanovnici zemlje ušančili u svojim gradovima koji su bili „ograđeni do neba“, jednako tvrdi kao i kada je pre četrdeset godina samo izveštaj o njima doprineo da su sinovi Izraelovi izgubili hrabrost i vratili se. Međutim, bedemi i mnoštvo naoružanih ljudi nisu ništa kad je bitka Gospodnja.
„A Jerihon se zatvori, i čuvaše se od sinova Izrailjevih; niko ne izlažaše, niti ko ulažaše“ (Isus Navin 6,1). Jerihon je trebalo da bude prvi grad koji će osvojiti i način ratovanja koji je Gospod vodio trebalo je da okuša veru Izraelaca do krajnih granica. Ceo narod trebalo je da hoda oko grada u savršenoj tišini, osim sveštenika koji će, idući ispred kovčega, trubiti u svoje trube. „A Isus zapovedi narodu govoreći: ne vičite, i nemojte da vam se čuje glas, i nijedna reč da ne izađe iz usta vaših do dana kad vam ja kažem: vičite; tada ćete vikati“ (Stih 10). Čim su u tišini završili kruženje oko grada, vratili su se u logor. Isto se ponavljalo tokom šest dana, a sedmog dana trebalo je da sedam puta kruže oko grada.
Zamislite sebe u ovoj situaciji. Tup, tup, celo mnoštvo hoda oko grada, a onda se povlači u logor. To iznova ponavljaju, ali bez nekih rezultata. Zidovi stoje visoko i čvrsto kao ranije; nijedan kamen nije pao, nijedan komad maltera se nije odvojio. Međutim, od strane naroda se nije čula nijedna reč prigovora.
Možemo zamisliti kako je prva dva dana pogled na veliko mnoštvo koje u tišini hoda oko grada morao njegove stanovnike ispunjavati užasom, posebno zato što su ih već ranije uplašili izveštaji o tome šta je Bog učinio za taj narod. Ali, kako se kruženje oko grada ponavljalo dan za danom, naizgled bez cilja, bilo je potpuno prirodno za one koji su pod opsadom da se ohrabre i da celi događaj smatraju farsom. Mnogi su počeli da se rugaju i izazivaju Izraelce zbog njihovih besmislenih metoda. Istorija ratovanja ne pruža presedan za takav način pristupanja osvajanju nekog grada, i bilo bi suprotno ljudskoj prirodi da se neki u gradu nisu otvoreno rugali onima koji su bili pred gradom.
Međutim, nijedna reč odgovora nije došla iz njihovih redova. Izraelci su strpljivo podnosili sva ruganja kojima su bili izloženi. Nije mogao da se čuje nijedan koji bi rekao: „Kakvog smisla sve to ima?“
„Kakav je general ovaj Isus Navin?“ „Zar misli da će našim odmerenim koračanjem izazvati vibraciju zidova tako da ovi padnu?“ „Kakva je korist od zamaranja naših nogu i trošenja naše obuće u ovoj dečijoj paradi?“ „Umorio sam se od ove gluposti; ostaću u svom šatoru dok ne budemo mogli da uradimo nešto vredno.“ Ko god imalo poznaje ljudsku prirodu zna da bi takve i slične primedbe većina ljudi u takvim okolnostima sasvim slobodno izgovarala; a bilo bi čudo da ne dođe i do otvorene pobune protiv takvih postupaka. To bi bio slučaj sa sinovima Izraelovim četrdeset godina pre ovoga; sama činjenica da su trinaest puta strpljivo i u tišini hodali oko grada, naizgled bez cilja, dokaz je da su imali neverovatnu veru kakvu svet nikad nije video. Pomislite da u celom narodu nije bilo nijednog koji bi to smatrao besmislicom, nijednog da izgovori reč nezadovoljstva zato što je izložen neudobnosti koju nije mogao da razume i koja je bila naizgled beskorisna.
Sedmi dan samo što nije prošao i trinaesti obilazak oko grada je završen. Sve je ostalo onako kao što je bilo na početku njihovog marša. Sada je došao poslednji, krunski ispit vere. „A kad bi sedmi put da zatrube sveštenici u trube, Isus reče narodu: vičite, jer vam Gospod dade grad“ (Isus Navin 6,16).
Zašto da viču? Jer im je Gospod predao grad; trebalo je da to bude poklič pobede. Ali, kakav je dokaz postojao da je pobeda izvojevana? Nisu mogli da ga vide. O, vera je „dokazivanje onoga što ne vidimo“ (Jevrejima 11,1 – Karadžić). Pobeda je bila njihova jer im je nju Bog garantovao, a njihova se vera uhvatila za Njegovu reč. Ni trenutak nisu oklevali; njihova je vera bila savršena i na zapovest iz grla velikog mnoštva odjeknuo je triumfalni poklič. „Tada povika narod i zatrubiše trube, i kad narod ču glas trubni i povika iza glasa, popadaše zidovi na mestu svom“ (Stih 20).
Obećanje ovom narodu bilo je isto ono koje nama Bog sada upućuje; i sve je to zabeleženo za našu pouku. „Jer ne zadobiše zemlje svojim mačem, niti im mišica njihova pomože“ (Psalam 44,3) već ih je spasla Gospodnja desnica. Tako On i nama garantuje „da će nas spasti od naših neprijatelja i od ruke svih koji nas mrze“, da bismo oslobođeni iz ruku naših neprijatelja mogli „da mu služimo bez straha, u svetosti i pravednosti pred njim svih dana našega života“ (Luka 1,68-75 – SSP). To oslobođenje dolazi kroz Hrista koji je sada, kao i u dane Isusa Navina, „Vojvoda vojske Gospodnje“. On kaže: „U svetu imate nevolju; ali budite hrabri - ja sam nadvladao svet“ (Jovan 16,33 – Čarnić). „A vi imate puninu u njemu, koji je Glava svakom poglavarstvu i vlasti“ (Kološanima 2,10 – SSP). Zato je „ovo pobeda koja je pobedila svet: naša vera“ (1. Jovanova 5,4 – Čarnić).
(Sadašnja istina, 31. decembar 1896)