Sada dolazimo do izveštaja koji otvara obećanje na posebno čudesan način. Prošlo je više od dvadeset pet godina otkad je Bog prvi put dao obećanje Avramu. (Avram je imao 75 godina kad je napustio Haran – 1. Mojsijeva 12,4 – a obećanje mu je prvi put dato pre nego što je napustio Mesopotamiju – Dela 7,2). Nema sumnje da je vreme produženo zbog pogrešnog koraka koji je Avram učinio kad je poslušao razmišljanje svoje žene. Od tada je prošlo više od trinaest godina. Ali Avram je naučio lekciju pa je Bog opet mogao da ga vodi.
„A kad Avramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reče mu: Ja sam Bog Svemogući, po mojoj volji živi, i budi pošten“ (1. Mojsijeva 17,1). Neki prevodi kažu: „Budi iskren.“ Kao u 1. Dnevnika 12,33.38 ista ta reč je prevedena kao pouzdano srce. Bog je Avramu rekao da bude iskren pred Njim, a ne dvoličan. Ako se prisetimo događaja opisanog u prethodnom poglavlju, onda vidimo snagu ove zapovesti. Vidimo svu snagu izjave: „Ja sam Bog Svemogući.“ Bog mu je dao do znanja da je u stanju da izvrši svoje obećanje i da zato treba da se pouzda u Njega savršenim ili nelicemernim srcem.
„A Avram pade ničice. I Gospod mu još govori i reče: Od mene evo zavet (savez – hebrejski original) moj s tobom da ćeš biti otac mnogim narodima. Zato se više nećeš zvati Avram nego će ti ime biti Avraam, jer sam te učinio ocem mnogih naroda.“ (1. Mojsijeva 17,3-5)
Ime Avram znači „Otac visina“. Avramov otac je bio neznabožac i to ime je možda imalo veze sa neznabožačkim bogosluženjem na visinama. Ali, njegovo ime sada postaje Avraam, „Otac mnogim narodima“. U slučajevima promene imena kod Avrama i Jakova imamo nagoveštaj novog imena koje Gospod daje svima koji Mu pripadaju. Vidi Otkrivenje 2,17; 3,12. „I prozvaćeš se novim imenom, koje će usta Gospodnja izreći.“ (Isaija 62,2)
To što je Avram dobio novo ime ni po čemu ne predstavlja promenu u obećanju; ono je jednostavno bilo zalog Avramu da će Bog ispuniti ono što je obećao. Od sada će ga njegovo ime podsećati na obećanje. Neki su mišljenja da je davanje tog novog imena označilo promenu u prirodi obećanja koje je dobio, ali pažljivo razmatranje obećanja, kao što je ranije navedeno, pokazaće da to ne može biti. Avraam je bio isti onaj kakav je bio pre svog novog imena. On je poverovao Bogu dok je imao staro ime i njegova vera u obećanje uračunata mu je u pravednost. On se ranije zvao Avram kad mu je Bog objavio jevanđelje rečima: „U tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji“.
Mi ne treba da pravimo razliku u Božjim obećanjima datim Avraamu pa da kažemo kako su neka bila prolazna i namenjena samo telesnom potomstvu, dok su druga bila duhovna i večna. „Jer Sin Božiji, Isus Hristos, koga smo vam ja, Silvan i Timotej objavili, nije bio ‘da’ i ‘ne’, nego je u njemu uvek bilo ‘da’. Koliko god ima Božijih obećanja, u njemu su ‘da’. Zato kroz njega i govorimo ‘amin’, Bogu na slavu“ (2. Korinćanima 1,19.20 – SSP). „A Abrahamu su rečena obećanja i potomku njegovu. Ne veli: ‘I potomcima’, kao za mnoge, nego kao za jednoga: ‘I potomku’ tvojemu, koji je Krist“ (Galatima 3,16 – Šarić). Zapazite da su sva obećanja, bez obzira koliko ih bilo, ostvarena kroz Hrista. Zapazite da apostol govori o Avraamu, a ne Avramu. U tom pogledu još je jasnije kad čitamo Stefanove reči: „Bog slave javi se ocu našem Avraamu kad beše u Mesopotamiji, pre nego se doseli u Haran“ (Dela 7,2). Iako je u to vreme bio poznat kao Avram, obećanje je bilo isto kao kad se zvao Avraam. Svako njegovo sledeće spominjanje u Bibliji, čak i prva obećanja, koristi ime Avraam. Zato o njemu stalno govorimo kao o Avraamu.
Nakon što je Avraamu govorio o promeni njegovog imena, Gospod je nastavio: „A postavljam savez svoj između sebe i tebe i semena tvog nakon tebe od kolena do kolena, da je savez večan, da sam Bog tebi i semenu tvom nakon tebe; i daću tebi i semenu tvom nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju hanansku u večni posed, i biću im Bog.“ (1. Mojsijeva 17,7.8 – KJV)
Pogledajmo detaljno različite delove ovog saveza. Centralni deo je Obećana zemlja, hananska zemlja. To je isto kao u petnaestom poglavlju. Obećanje kaže da će biti data Avraamu i njegovom potomku. Savez je isti kao onaj koji je ranije dat; ali sada je zapečaćen.
Zapazimo ovo: „Večni savez“ koji je Gospod učinio sa njim. To je isti onaj večni savez o kome je često reč u Svetom pismu. Upravo se „krvlju večnog saveza“ ljudi usavršavaju u svakom dobrom delu da vrše Božju volju (Jevrejima 13,20). Osim toga, obećana zemlja u ovom večnom savezu trebalo je da bude data „u večni posed“ Avraamu i njegovom semenu. Dobro zapazite da je Avramu, kao i njegovom semenu, obećana zemlja u večno vlasništvo. To nije nasledstvo koje će zauvek biti u posedu njegove porodice, već će Avraam i njegovo potomstvo zajedno da je imaju u večnom vlasništvu.
Međutim, neku zemlju mogu da drže u večnom posedu samo oni koji imaju večni život, jer u ovom savezu nalazimo obećanje večnog života. I ne može da bude drugačije, jer kad je savez prvi put učinjen, kao što je zapisano u petnaestom poglavlju, Avraamu je rečeno da će umreti pre nego što je uzme u posed, a Stefan je rekao da mu Bog nije dao ni stopu u njoj.
Prema tome, mogla je da bude njegova samo kroz vaskrsenje; a kada se ostvari vaskrsenje, onda više neće biti smrti. Jer „evo kazujem vam tajnu: nećemo svi pomreti, ali ćemo se svi izmeniti, u momentu, u tren oka, kad zatrubi poslednja truba. Truba će, naime, zatrubiti, i mrtvi će biti vaskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se izmeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.“ (1. Korinćanima 15,51-53 – Čarnić)
Zato vidimo da je ovaj večni savez sa Avraamom jednostavno bio objava večnog jevanđelja o carstvu i uverenje da će imati udela u njegovim blagoslovima. Obećanje Avraamu bilo je obećanje jevanđelja, i ništa drugo, a savez je bio večan, čiji je Posrednik Hristos. I njegov delokrug je istovetan sa onim Novog saveza u kome Bog kaže: „Daću svoje zakone u njihov um (njihove misli – Karadžić) i napisaći ih na njihovim srcima, i biću im Bog i oni će biti moj narod“ (Jevrejima 8,10). A ovo će biti još jasnije u nastavku.
Nakon što je ponovio savez s njim i njegovim potomstvom, Gospod je rekao Avraamu: „A obrezivaćete okrajak tela svog, da bude znak zaveta između mene i vas“ (1. Mojsijeva 17,11). Ako sada odemo u Poslanicu Rimljanima, naučićemo mnogo više o značenju ovoga. Moramo da pred sobom imamo Pismo kako bismo mogli da ga valjano razmotrimo, pa ćemo ga dosta citirati.
„Šta ćemo, dakle, reći da je otkrio Avraam, naš praotac po telu? Jer, ako je Avraam opravdan na osnovu svojih dela, ima čime da se hvali, ali ne pred Bogom. Šta kažu Pisma? ‘Avraam poverova Bogu i to mu se uračuna u pravednost.’ Onom koji radi, plata se ne računa kao dar, nego kao ono što mu se duguje. A onom koji ne radi, ali veruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vera se računa u pravednost. Tako i David govori o blaženosti čoveka kome Bog računa pravednost bez dela: ‘Blago onima čiji su prestupi oprošteni i gresi pokriveni. Blago čoveku kome Gospod ne računa greh.’ Da li je, dakle, ova blaženost samo za obrezane ili i za neobrezane? Jer, rekli smo da je vera Avraamu uračunata u pravednost. A kad mu je to uračunata? Dok je bio obrezan ili neobrezan? Ne dok je bio obrezan, nego dok je bio neobrezan! A obrezanje je primio kao znak, pečat pravednosti koju je stekao verom dok je još bio neobrezan. Tako je on otac svih koji veruju, a neobrezani su, da se i njima uračuna u pravednost. On je i otac obrezanih, onih koji nisu samo obrezani nego i idu stopama vere našeg oca Avraama, koju je imao dok je još bio neobrezan. Jer, obećanje Avraamu, ili njegovom potomstvu, da će biti naslednik sveta, nije dato na osnovu Zakona, nego na osnovu pravednosti koja dolazi od vere.“ (Rimljanima 4,1-13 – SSP)
Predmet celog ovog poglavlja je Avraam i opravdanje verom. Apostol uzima Avraamov slučaj kao ilustraciju istine iznesene u prethodnom poglavlju, naime da čovek postaje pravedan verom. Blagoslov koji je Avraam primio je blagoslov oproštenja greha zahvaljujući pravednosti Isusa Hrista (vidi stihove 6-9). Stoga, kada čitamo 1. Mojsijeva 12,2.3 gde kaže da će u Avrammu biti blagoslovena sva plemena na zemlji, znamo da je taj blagoslov u stvari oproštenje greha. Ovo je potvrđeno u Delima 3,25.26 (Karadžić): „Vi ste sinovi proroka i zaveta (saveza – Čarnić) koji učini Bog s očevima vašim govoreći Avraamu: i u semenu (Hristu) tvom blagosloviće se svi narodi na zemlji. Vama najpre Bog podiže Sina svog Isusa, i posla Ga da vas blagosilja da se svaki od vas obrati od pakosti svojih.“
Avraam je ovaj blagoslov primio preko Isusa Hrista i Njegovog krsta, kao što ga i mi primamo. Jer „Hristos nas je otkupio od prokletstva Zakona (kletve zakonske) tako što je radi nas postao prokletstvo (kletva). Jer, zapisano je: ‘Neka je proklet svako ko je obešen o drvo’ – da Avraamov blagoslov dođe na mnogobošce u Hristu Isusu, da mi posredstvom vere primimo obećanog Duha“ (Galatima 3,13.14 – kombinacija prevoda SSP-Čarnić). Tako nalazimo da su blagoslovi saveza sa Avraamom jednostavno blagoslovi jevanđelja, i da smo ih dobili preko Hristovog krsta. U tom savezu nije obećano ništa drugo osim ono što dolazi kroz jevanđelje; i sve što jevanđelje sadrži nalazi se u tom savezu.
Kao pečat ovog saveza dato je obrezanje. A to obećanje, savez, blagoslov i sve, Avraam je dobio pre nego što se obrezao. Zato je on otac neobrezanih kao i obrezanih. I Jevreji i Grci jednako sudeluju u tom savezu i njegovim blagoslovima, ukoliko imaju Avraamovu veru.
U 1. Mojsijevoj 17,11 rečeno nam je da je obrezanje dato kao znak saveza koji je Bog učinio sa Avraamom. Ali, u Rimljanima 4,11 kaže nam se da mu je dato kao pečat pravednosti koju je imao verom. Drugim rečima, bilo je to obećanje i pečat oproštenja greha kroz Hristovu pravednost. Zato znamo da je savez, čiji je pečat bilo obrezanje, bio savez pravednosti kroz veru, tako da su svi obećani blagoslovi imali osnovu kroz pravednost Isusa Hrista. To nam opet pokazuje da je savez sa Avraamom bio jevanđelje i ništa drugo.
Ali u ovom savezu središnje obećanje se odnosilo na zemlju. Avramu i njegovom potomku obećana je cela hananska zemlja u večno vlasništvo. I onda je dat pečat saveza – obrezanje – pečat pravednosti, koji je imao kroz veru. To pokazuje da se hananska zemlja mogla zaposesti samo verom. I ovde imamo praktičnu pouku i što se tiče posedovanja nečega kroz veru. Mnogi misle da se nešto što se poseduje verom poseduje samo u mašti. Ali, hananska zemlja je bila stvarna zemlja, i nju je stvarno trebalo zaposesti. Međutim, ona je mogla da se zaposedne samo verom. Naime, vera je trebalo da im da tu zemlju u vlasništvo. Tako je i bilo. Verom je narod prešao preko Jordana i „verom padoše zidovi jerihonski, kad se obilazi oko njih sedam dana“ (Jevrejima 11,30). O tome ćemo više kasnije.
Hananska zemlja koja je obećana u savezu, mogla je da se dobije kroz pravednost verom, koja je bila zapečaćena obrezanjem, pečatom saveza. Pročitajmo sada još jednom Rimljanima 4,13 (SSP) i videćemo koliko je toga uključeno u ovo obećanje: „Jer, obećanje Avraamu, ili njegovom potomstvu, da će biti naslednik sveta, nije dato na osnovu Zakona, nego na osnovu pravednosti koja dolazi od vere“. Za ovu pravednost verom rečeno je u jedanaestom stihu da je zapečaćena obrezanjem; a obrezanje je bilo pečat saveza zapisanog u 1. Mojsijevoj 17. Zato znamo da obećanje zemlje, koje je sadržavalo savez sa Avraamom, nije bilo ništa manje od obećanja celog sveta tj. cele Zemlje. Kad dođemo do ispunjenja ovog obećanja, videćemo jasnije kako je to obećanje hananske zemlje moglo da uključuje celu (planetu) Zemlju; no, ovde samo ukratko navodimo tu činjenicu.
Savez kojim je obećana ova zemlja, bio je, kao što smo videli, savez pravednosti. Njegova osnova je bila pravednost verom. To je bio večni savez, obećanje večnog nasledstva Avraamu i njegovom potomstvu (kroz Potomka – Hrista), što je za njih značilo večni život. Ali, blagodat vlada kroz pravednost koja vodi u večni život samo kroz Isusa Hrista, našega Gospoda. Večni život može da se ima samo u pravednosti. Štaviše, pošto je obećanje dato Avraamu, kao i njegovom potomstvu, a Avraamu je rečeno da će umreti davno pre dobijanja nasledstva, očigledno je da će se ono steći samo kroz vaskrsenje do koga će doći pri Gospodnjem dolasku kada će biti data besmrtnost. Međutim, Hristov dolazak čeka „do vremena kada će se uspostaviti sve što je Bog od davnih vremena rekao ustima svojih svetih proroka“ (Dela 3,21 – Čarnić). Prema tome, jasna je činjenica da je nasledstvo pravednosti, koje je obećano Avraamu u večno vlasništvo – a mora da dođe samo kroz vaskrsenje pri Gospodnjem dolasku – bilo nova zemlja, „gde pravda živi“. (2. Petrova 3,13)
(Sadašnja istina, 28. maj 1896)