Površni čitaoci mogli bi da zaključe da postoji oštar prelaz između petog i šestog poglavlja, i da se ovaj poslednji deo Poslanice bavi praktičnom stranom duhovnog života, a da je pre toga reč o teorijsko - doktrinalnom izlaganju. To je velika zabluda.
Predmet ove Poslanice jasno se prepoznaje upravo u ovom završnom delu. Nema tu materijala koji bi bio povod za doktrinalne rasprave, već naprotiv, samo nastojanje da se svako neslaganje prekine, time što se čitaoci upućuju na potčinjavanje Duhu. Cilj ovog poglavlja, kao i cele Poslanice, jeste da se oni koji greše protiv Boga poprave, tako što će se vratiti Njegovoj službi, ali u novom Duhu, bez obzira na svoje sopstvene slabosti. Sve rasprave koje su navodno sadržaj prethodnih poglavlja Poslanice Galatima, predstvaljaju samo iznošenje činjenice da se „dela telesna“, koja su greh, mogu izbeći jedino posredstvom „obrezanja“ Hristovim krstom – službom Bogu u Duhu, bez imalo pouzdanja u telo.
„Braćo, ako se ko i zatekne u kakvom prestupu, vi duhovni ljudi ispravite takvoga u duhu krotosti, čuvajući samoga sebe − da i ti ne budeš iskušan.“
Kad ljudi počnu sebe da opravdavaju i da se izdaju za pravednike, ponos, hvalisanje i kriticizam utiru put otvorenoj svađi. Tako je bilo i sa Galatima, i tako će biti uvek i sa svima. Ne može drugačije. Svako ponaosob ima svoje poimanje Zakona. Misleći da je dobio opravdanje putem Zakona, čovek spušta ovo uzvišeno Merilo na nivo svog ograničenog uma, zamenjujući ga sobom, i tako on sam postaje merilo za druge. Ako njegovo kritičko oko zapazi nekoga ko se ne ponaša u skladu s njegovim pravilom, on smesta preduzima korake da se razračuna s prestupnikom. Samopravednici sebe smatraju čuvarima svoga brata, tako što ga čuvaju podalje od svog društva, kako sami ne bi bili uprljani u kontaktu s njim. U oštroj suprotnosti s ovakvim duhom, koji je najdominantniji u crkvi, stoje reči podsticaja kojima započinje ovo poglavlje. Umesto da ih lovimo u greškama kako bismo ih osudili, mi treba da lovimo grešnike da bismo ih spasavali.
Bog je rekao Kainu: „Ako dobro činiš, nećeš li biti prihvaćen? Ako, pak ne činiš dobro, greh čuči na vratima, spreman da skoči, sa željom da te potčini, zato ti moraš nad njim da vladaš“ (1. Mojsijeva 4,7 – kombinacija engleskih prevoda KJV-Viklif-Te Message). Greh je grabljiva zver koja u tajnosti vreba, tražeći svaku priliku da skoči i nadvlada onoga ko je neoprezan. On nas želi, ali nama je data sila da vladamo nad njim. „Stoga neka ne caruje greh u vašem smrtnom telu“ (Rimljanima 6,12). Ipak, moguće je (ne i nužno) da i oni najrevniji budu nadvladani. „Dečice moja, pišem vam ovo da vi ne zgrešite; ali, ako ko i zgreši, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Hrista, pravednika; on je žrtva pomirenja za naše grehe (on očišća grehe naše – Karadžić), i ne samo za naše nego i za grehe celoga sveta“ (1. Jovanova 2,1.2 – Čarnić-KJV). Dakle, ako se neko i spotakne, on mora biti ponovo prihvaćen, a nikako ne potiskivan sve dalje.
Gospod opisuje Svoje delo slikom pastira koji traži zalutalu ovcu. Delo Jevanđelja lične je prirode. Čak i kada ga hiljade njih prihvataju u samo jednom danu, kao rezultat propovedanja u sili, njegov uspeh se može pripisati tome što reč deluje na svako srce ponaosob. Kada propovednik govori pred hiljadama ljudi, obraćajući se svakom pojedinačno i lično, on tada radi Hristov posao. Dakle, ako čovek padne nadvladan grehom, ispravite ga i prihvatite u duhu krotosti. Ničije vreme nije tako dragoceno da bi se smatralo izgubljenim, ako je posvećeno spasavanju samo jedne duše. Neke od najslavnijih i najvažnijih istina koje su zabeležene, pošto su izašle iz Hristovih usta, bile su upućene samo jednom slušaocu. Dobar je pastir onaj ko se brine za usamljene jaganjce u stadu i neguje ih.
„Jer Bog bješe u Hristu, i svijet pomiri sa sobom, ne primivši im grijeha njihovijeh (ne računajući njihove grehe, ne koristeći te grehe protiv počinioca – eng. prev) , i metnuvši u nas riječ (poruku – eng. prev) pomirenja“ (2. Korinćanima 5,19 – Karadžić). „On Sam je u Svom telu nosio grehe naše“ (1. Petrova 2,24 – eng. prev); nije ih pripisao nama, nego ih je sve preuzeo na Sebe. „Odgovor blag utišava gnjev“ (Priče 15,1). Hristos nam dolazi s blagim rečima, bez grubog kritikovanja, i tako nas zadobija. Poziva nas da Mu dođemo i kod Njega nađemo odmor, da svoj težak ropski jaram koji nas satire i razdražuje, zamenimo Njegovim koji je lak za nošenje.
Svi hrišćani su jedno u Hristu – Predstavniku čoveka. Zato „kakav je on, takvi smo i mi na ovom svetu“ (1. Jovanova 4,17). Hristos je na ovom svetu bio primer onoga što čovek može i treba da bude, i što će njegovi pravi sledbenici biti, kada Mu se potpuno posvete. Svojim učenicima On kaže: „Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas“ (Jovan 20,21). Da bi završili ovaj posao, On ih je obukao u Svoju sopstvenu silu, posredstvom Svetog Duha. „Bog, naime, nije poslao Sina u svet da sudi svetu, nego da se svet spase njegovim posredstvom“ (Jovan 3,17). Dakle, ni mi nismo poslani da osuđujemo, nego da spasavamo. Otuda zapovest: „Ako se ko i zatekne u kakvom prestupu (ako koga greh nadvlada), vi duhovni ljudi ispravite (ponovo prihvatite, vratite – eng. prev) takvoga.“ Ovo se ne sme ograničavati samo na one koji su s nama zajedno u crkvi. Mi smo, kao Hristovi ambasadori, poslani da preklinjemo ljude da se pomire s Bogom – 2. Korinćanima 5,20. Ne može se naći uzvišenija služba od ove, ni na nebu ni na zemlji. Hristov ambasador može da bude čak i ona osoba koja je u ljudskim očima najniža i najprezrenija, ako je pomirena s Bogom.
Vi duhovni. – Samo takvi su pozvani da vrate i isprave one koji su zastranili. Niko drugi to nije u stanju. Sveti Duh mora da govori kroz ljude koji su pozvani da nekog ukore. To je Hristov posao, a čovek može da bude Njegov svedok samo ako kroz njega deluje sila Svetog Duha.
Nije li, u tom slučaju, reč o velikoj umišljenosti i drskosti kod onoga ko ide da ispravi brata? Zar to nije isto kao da tvrdi za sebe da je duhovan?
Zaista nije lako nijednom palom čoveku da stoji namesto Hrista, i da se u Njegovo ime obraća drugom palom čoveku. Božji plan je da svako treba na sebe da pazi. „Čuvajući samoga sebe – da i ti ne budeš iskušan.“ Pravilo koje je ovde izneto, ima za cilj da dovede do oživljavanja crkve. Kada se desi da neko padne u greh, dužnost ostalih nije da o tome odmah izveste nekoga, pa čak ni da sami odmah pođu kod onoga ko je zastranio, već da sebi postave pitanje: „Kako ja stojim? Da ne grešim i ja u toj istoj stvari, ili u nečemu što je isto takvo zlo? Nisam li možda nečim doprineo da moj brat ili sestra posrnu? Hodim li u duhu, tako da mogu da nju ili njega ispravim, a ne da ga oteram još dalje?“ Ovakvo postupanje dovelo bi do potpune reformacije u crkvi. Lako bi se moglo desiti da, dok ostali nastoje da dođu u stanje kada će biti spremni za posetu onome ko je otvoreno zgrešio, za to vreme i on sam bude izbavljen iz zamke đavola.
Dajući smernice o tome kako da se postupa sa onim ko je prestupio (vidi Matej 18,5-18), Spasitelj je rekao: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razrešite na zemlji, biće razrešeno na nebu“ (stih 18). Da li ovo Božje obećanje znači da će za Njega biti obavezujuća svaka odluka koju donese bilo koja grupa ljudi koja sebe naziva Božjom crkvom? Naravno da ne znači. Ništa što se na zemlji događa ne može da promeni Božju volju. Dve hiljade godina duga istorija hrišćanske crkve obiman je zapis, pun grešaka i zabluda, samoveličanja i postavljanja čovekovog „Ja“ namesto Boga.
Šta je, onda, Hristos mislio? Tačno ono što je i rekao. Njegovo uputstvo podrazumeva crkvu koja je duhovna, ispunjena duhom krotosti, svako ko govori, to čini kao da „govori... reči Božje (Božja pročanstva – eng. prev)“ (1. Petrova 4,11). Samo Hristova reč treba da je u srcu i ustima svih onih koji ispravljaju grešnika. Ako je to slučaj onda sledi da je sve što se sveže na zemlji, sigurno već svezano na nebu, pošto Božja reč na nebu oduvek važi. Međutim, ovo ne važi kada se Pismo dosledno ne uvažava, u slovu i u duhu.
„Nosite bremena jedan drugoga, pa ćete tako ispuniti Hristov zakon.“
„Hristov Zakon“ ispunjen je nošenjem tuđeg bremena zato što je zakon Hristovog života nošenje tereta. „On bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se.“ Ko želi da ispuni Njegov Zakon, mora da čini isto delo za one koji su posrnuli i lutaju. „Zato bješe dužan u svemu da bude kao braća... Jer u čemu (i sam) postrada i iskušan bi, u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju“ (Jevrejima 2,17.18 – Karadžić). On zna šta znači biti do krajnosti kušan, i zna kako se pobeđuje u kušanju. Iako „nije znao greha“, „Bog (Ga) je učinio grehom za nas, da mi u njemu postanemo pravednost Božija“ (2. Korinćanima 5,21). On je poneo svaki od naših greha i priznao ih pred Bogom kao da su lično Njegovi.
Na isti način On i nama pristupa. Umesto da nas prekoreva zbog našeg greha, On nam otvara Svoje srce i govori nam kako je propatio, podnoseći iste tegobe, bol, tugu i sramotu. Tako On zadobija naše poverenje. Kad znamo da je i On prošao kroz isto iskustvo, da se spustio do najvećih dubina, spremni smo da Ga slušamo dok nam govori o putu izbavljenja, jer znamo da govori iz ličnog iskustva.
Prema tome, najvažnija stvar u spasavanju grešnika je da se predstavimo kao oni koji su jedno s njima. Priznanjem svojih sopstvenih grešaka, mi spasavamo druge. Čovek koji smatra da je bez greha nije osoba koja će vratiti grešnika. Ako kažete nekom koga je greh nadvladao: „Kako si, za ime sveta, uopšte mogao da učiniš tako nešto? Ja u svom životu nikad nisam učinio ništa slično! Ne vidim kako iko ko ima imalo samopoštovanja, može tako da postupi“ – onda bi mnogo bolje bilo da ste ostali kod kuće. Bog je izabrao jednog, ali samo jednog fariseja, i uvrstio ga među apostole. On nije dobio zadatak da bilo gde ide, pre nego što je shvatio da je grešnik, i to najveći od svih.
Ponižavajuće je priznati greh, ali put spasenja je put krsta. Samo preko krsta je Hristos mogao da postane Spasitelj grešnika. Ako hoćemo da učestvujemo u Njegovoj radosti, moramo s Njim zajedno da pretrpimo isti prezreni krst. Zapamtite ovu istinu: samo priznajući sopstvene grehe, možemo da spasemo druge od njihovih greha. Jedino tako možemo da im pokažemo put spasenja; jer onaj ko priznaje grehe svoje, dobija očišćenje od njih, pa može i druge da dovede do izvora očišćenja.
„Jer ako ko misli da je nešto, a nije ništa, zavarava samoga sebe. A svako neka ispituje svoje delo, pa će tada samo pred sobom imati hvalu, a ne pred drugim.“
Obratite pažnju na reči: „A nije ništa“. Ne kaže da ne treba da mislimo da smo nešto, sve dok zaista ne postanemo „nešto“. Ne, ovde je jednostavno konstatovano da smo mi ništa. Pred Gospodom su ništa ne samo pojedinci, nego čitavi narodi. Ako ikada pomislimo za sebe da smo nešto, onda varamo sami sebe. Mi to često i činimo, kvareći na taj način Božji posao.
Ne zaboravite „Hristov Zakon“. Iako je bio sve, „ispraznio je Sebe“ (Filibljanima 2,7 – neki eng. prevodi), da bi Božje delo moglo da se izvrši.
„Sluga nije veći od svog gospodara“ (Jovan 13,16). Samo je Bog velik. „Svaki je čovek, čak i kad najbolje stoji, ništavan“ (Psalam 39,5 –eng. prev). Samo je Bog istinit, a svaki je čovek laža. Kad priznamo ovo i živimo sa tom svešću, mi smo u položaju gde Božji Duh može da nas ispuni, tako da Bog može da radi kroz nas. „Čovek greha je onaj ko uzdiže sebe“ (2. Solunjanima 2,3.4. – eng. prev). Božje dete je, pak, onaj ko se ponizi.
„Svako će, naime, nositi svoje breme.“
Da li ovo protivreči stihu 2? Nipošto. Kada nam Pismo nalaže da nosimo „bremena jedan drugoga“, ono ne kaže da svoj teret bacamo na drugoga. Svako mora da baci svoje breme na Gospoda – Psalam 55,22. On nosi teret celog čovečanstva, i to ne kao mase, već teret svakog pojedinca od kojeg se čovečanstvo sastoji. Ne bacamo svoje terete na Njega tako što ih obuhvatimo svojim rukama, ili mislima, i onda ih odbacimo od sebe, tako da padnu na Onoga koji stoji na izvesnoj udaljenosti od nas. To se nikad ne može postići. Mnogi su pokušavali da se oslobode svog tereta greha i bola, brige i tuge, ali nisu u tome uspeli. Osećali su kako im se ovaj teret ponovo vraća, kotrljajući se kao ogromna grudva pravo na njihovu glavu i svaki put teži nego ikad pre, sve dok zbog toga nisu skoro potpuno potonuli u očajanje. U čemu je bila greška? Jednostavno, u sledećem: Hrista su doživljavali kao nekog ko je na određenoj razdaljini od njih, i osećali su da sami moraju da premoste taj prazan prostor. To je nemoguće. Čovek koji je „bez snage“ ne može da baci svoje breme ni za dužinu svoje ruke. Mi nećemo znati šta je odmor od teškog bremena, sve dotle dok Gospoda držimo udaljenog od nas, makar i za dužinu ruke. Kada Onoga čija se sila vidi u svakom pokretu, priznamo kao našu jedinu potporu i naš život, i kad, priznavši na taj način da smo mi sami po sebi ništa, nestanemo iz sopstvenog vidokruga, tada smo svoj teret položili na Hrista. On zna šta treba učiniti s njim. Upregnuti zajedno s Hristom, učićemo od Njega kako se nose tereti drugih.
Šta ćemo onda sa nošenjem sopstvenog tereta (stih 5)? Božanska sila je ta „što dejstvuje u nama“ i nosi breme! „Ja sam s Hristom raspet: ipak živim, ali ne ja, nego Hristos u meni živi“ (Galatima 2,20 – eng. prev). To sam ja, ali ipak, nisam ja, nego Hristos.
Sada sam shvatio tajnu! Neću više da druge opterećujem pričom o svojim teretima, nego ću sam da ih nosim; ali ne ja, nego Hristos u meni. Ima još mnogo ljudi u ovom svetu koji nisu naučili ovu Hristovu lekciju, da svako Božje dete uvek ima posao koji ga čeka – da nosi bremena drugoga. Svoj sopstveni teret on će poveriti Gospodu. Nije li to divno kad imaš Onoga ko je silan (vidi Isaija 28,2), da uvek nosi tvoje breme?
Ovu lekciju smo naučili iz Hristovog života. On je prošao čineći dobro, jer je Bog bio s Njim. Tešio je žalosne, zavijao ranjene u srcu, lečio sve koje je đavo mučio. Niko ko je Njemu došao da se požali na svoju muku, ili bolest koja ga je kinjila, nije bio otpušten bez olakšanja. Ovo je bilo „da se ispuni što je rekao prorok Isaija: ‘On uze naše slabosti i ponese bolesti’.“ (Matej 8,17)
A kad noć mnoge pošalje u postelju, On bi često našao neku goru, ili kakvu šumu, gde je u zajednici s Ocem, kroz kojeg je živeo, dobio novu životnu snagu, sada za sopstvenu dušu. „Svako neka ispituje svoje delo. Ispitajte sami sebe da vidite jeste li u veri (držite li se vere), proverite sami sebe. Zar ne shvatate da je Hristos u vama? – osim ako zaista niste izdržali proveru!“ (2. Korinćanima 13,5 – eng. prev). „On je bio razapet u slabosti, ali je živ silom Božijom; jer smo i mi slabi u Njemu, ali među vama (imajući posla s vama – bukv. prev) bićemo živi s njim silom Božijom“ (2. Korinćanima 13,4 – eng. prev). Ako nam dakle, naša vera posvedoči da je Hristos u nama (a vera će nam dokazati samo ono što je stvarna činjenica), onda imamo radost u nama samima, a ne u nekom drugom. Radujemo se u Bogu, kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, i naša radost ne zavisi ni od jedne druge osobe na svetu. Čak i ako svi padnu i obeshrabre se, mi možemo da stojimo, jer „Ipak stoji čvrsti temelj Božiji“ – Hristos. (2. Timotiju 2,19)
Zato, neka ne bude zadovoljan time što se oslanja na nekog drugog, niko ko sebe naziva hrišćaninom. Čak i ako je najslabiji od najslabijih, neka bude onaj ko nosi breme, saradnik Hristov, noseći u Hristu, tiho i bez žalbi, svoj sopstveni, kao i teret svojih bližnjih. On može da se potrudi i da otkrije neke od tereta koji pritiskaju njegovog brata, koji ih isto tako nosi ne žaleći se, i da mu olakša, a drugi će se ugledati na ovaj primer. Tako će radost slabih biti iskazana rečima: „Jer mi je sila i pjesma Gospod Bog, on mi bi spasitelj.“ (Isaija 12.2)
„A koji se uči reči, neka sa svojim učiteljem deli sva dobra.“
Nema sumnje da se ove reči u prvom redu odnose na materijalnu potporu. Ako se neko potpuno posveti službi Reči, očigledno je da sredstva neophodna za njegovo izdržavanje, moraju doći od onih koji imaju korist od te službe i koji se uče. Međutim, to ni na koji način ne iscrpljuje značenje stiha. Onaj ko se podučava u Reči, mora sa svojim učiteljem da deli „sva dobra“. Uzajamna pomoć je tema ovog poglavlja. „Nosite bremena jedan drugoga.“ Čak i učitelj koji se izdržava od priloga onih koji se podučavaju, mora da koristi svoj novac tako da njime pomaže druge. Hristos i apostoli, koji nisu ništa imali od materijalne svojine – jer je sam Hristos bio siromašniji od najsiromašnijih, a Njegovi učenici su sve ostavili da bi Ga sledili – ipak su odvajali za siromahe od svojih skromnih zaliha – Jovan 13,29.
Kad su učenici rekli Isusu da otpusti gladno mnoštvo, kako bi ljudi mogli da kupe sebi hranu, On im je odgovorio: „Ne treba da idu; dajte im vi da jedu“ (Matej 14,16). On se nije šalio s njima. Mislio je ono što je rekao. Znao je da oni nemaju ništa da ponude tom mnoštvu. Ali, oni su u stvari imali onoliko koliko je On imao. Oni nisu uviđali silu Njegovih reči, pa je zato On morao da uzme hleb u Svoje ruke i da ga deli učenicima; tako su zaista oni nahranili gladan narod. Reči koje im je uputio, značile su da oni treba da čine tačno ono što je On učinio. Koliko nas je samo puta naš nedostatak vere u Hristovu reč, sprečio da učinimo dobro i podelimo ono što imamo (vidi Jevrejima 13,16), što bi predstavljalo žrtvu koja je Bogu ugodna.
Kako učitelji ne dele samo Reč nego i materijalna dobra, tako i oni koji se podučavaju u Reči ne treba da ograničavaju svoju darežljivost samo na materijalna dobra. Pogrešno je smatrati da propovednici Jevanđelja nikad nemaju potrebu za duhovnim osveženjem ili da ga ne mogu dobiti od najslabijeg člana stada. Niko ne može reći koliko je duša jednog učitelja ohrabrena svedočanstvom (ispoljavanjem) vere i radosti u Gospodu, koje dolazi iz usta onih koji su slušali reč. Ne radi se samo o tome da učitelj uviđa kako njegov rad nije bio uzalud. Izrečeno svedočanstvo ne mora da ima ikakve veze sa onim što je on konkretno činio. Međutim, iskustvo jedne duše koja iznosi smerno i radosno svedočanstvo o onome što je Bog za nju učinio, često će za učitelja značiti ono neophodno osveženje, koje će on, potom, utkati u svoje propovedanje Reči, i na taj način osnažiti stotine duša koje ga slušaju.
„Ne varajte se, Bog se ne da ismejavati. Jer što čovek seje, ono će i žnjeti: ko seje u svoju plot (telo – Karadžić) od ploti će žnjeti pogibao, a ko seje u Duha od Duha će žnjeti večni život.“
Ovo je sažeto izneta istina, koja se ne bi mogla bolje pojasniti nikakvim dugačkim govorima. Žetva, a to je kraj sveta, otkriva da li je seme bilo kukolj ili žito. „Sijte pravdu, žećete milost; orite krčevinu, jer je vrijeme da tražite Gospoda, da bi došao i podaždio vam pravdom“ (Osija 10,12). „Ko se uzda u svoje srce, bezuman je“ (Priče 28,26); a podjednako bezuman je i onaj ko se uzda u drugog čoveka, kao što kaže Osija 10,13: „Oraste bezbožnost, žeste bezakonje, jedoste plod od laži; jer si se pouzdao u svoj put, u mnoštvo svojih junaka.“ „Da je proklet čovjek koji se uzda u čovjeka i koji stavlja tijelo sebi za mišicu“, bilo da je njegovo, ili telo nekog drugog čoveka; „Blago čovjeku koji se uzda u Gospoda i kome je Gospod uzdanica.“ (Jeremija 17,5.7)
Sve što je trajno dolazi od Duha. Telo je iskvareno i ono kvari sve ostalo. Onaj ko se povodi samo za sopstvenom ugodnošću, zadovoljavajući želje tela i uma, požnjeće izopačenost i smrt. „Ali Duh je život poradi pravednosti“ (Rimljanima 8,10), i onaj ko sluša samo um Duha, požnjeće večnu slavu. „Jer ako po telu živite, umrećete; ako pak Duhom umorite telesna dela, živećete“ (Rimljanima 8,13). Divno! Ako živimo, umrećemo; ako umremo, živećemo! Ovo je Hristovo svedočanstvo: „Ko hoće da spase svoj život − izgubiće ga; a ko izgubi svoj život mene radi – naći će ga.“ (Matej 16,25)
Ovo ne znači da ćemo izgubiti svaku radost u ovom životu. To nije život neprekidnog lišavanja i pokore, ispunjen odricanjem od onoga za čim žudimo, radi nečega što ćemo kao zamenu dobiti u budućnosti. Ove reči ne znače da će naš sadašnji život biti živa smrt, jedna dugotrajna agonija. Daleko od toga! To je surova i pogrešna ideja o hrišćanskom životu, životu koji se nalazi u smrti. Ne! Ko god dolazi Hristu i pije od Duha, on ima u sebi „izvor vode koja uvire u (koja se pojavljuje kao – eng. prev) večni život“ (Jovan 4,14). Radost večnosti je nešto što on već sad poseduje. Njegova je radost potpuna i ne smanjuje se iz dana u dan. On je prezadovoljan izobiljem Božjeg doma (vidi Psalam 36,8), i pije iz reke sladosti Božje. On ima sve za čim žudi, jer njegovo srce i telo traže samo Gospoda u kome je savršena punina. Nekad mu se činilo da „vodi život“, ali sada uviđa da je to samo bilo neprekidno približavanje grobu, jami u kojoj se sve raspada. Tek sad on počinje stvarno da živi, a radost tog novog života „neiskazana je i prepuna slave“ (1. Petrova 1,8 – eng. prev). Njegova pesma je:
Niko sem Hrista ne može da nasiti,
spram Njegovog imena drugo ime šta je?!
Samo sam u Njemu ja našao ljubav,
Večnu sreću, život i radost što traje!
Prepredenjak uvek, po prirodi stvari, traži da se dočepa najčvršćeg položaja. Zato, gde god su bogata obećanja data vernicima, sotona nastoji da ih izvrne, tako da ona postanu izvor obeshrabrenja. Shodno tome, on je mnoge naveo da veruju kako reči: „Ko seje u svoju plot od ploti će žnjeti pogibao“, zapravo znače da oni moraju celokupan svoj život, čak i nakon nanovog rođenja, da podrede patnji zbog svog pređašnjeg života u grehu. Neki su čak prihvatili ideju da će i u večnosti morati da nose ožiljke svojih starih greha, tvrdeći: „Ja se ne mogu nadati da ću ikad da postanem ono što bih bio, da nisam nikada zgrešio.“
Kakvu ljagu to baca na Božju milost i iskupljenje u Isusu Hristu! To nije sloboda koju nam Hristos daje. Podstaknuti smo sledećim rečima: „Kao što ste, naime, nekad dali svoje udove da služe nečistoti i bezakonju – za upražnjavanje bezakonja, tako sada dajte svoje udove da služe pravednosti − na osvećenje“ (Rimljanima 6,19). Ali ako bi neko, ko je sebe na ovaj način predao na posvećenje, morao uvek da bude osujećen zbog svojih loših navika u prošlosti, to bi bio dokaz da je sila pravednosti manja od sile greha. Međutim, Božja milost je velika kao nebesa.
Imamo primer čoveka koji je zbog svojih velikih greha bio osuđen na doživotnu robiju. Nakon nekoliko godina izdržavanja kazne, on dobija pomilovanje i biva pušten na slobodu. Nakon izvesnog vremena srećemo istog čoveka sa teškom olovnom kuglom vezanom za njegovu nogu čeličnim lancima, i posmatramo kako se zbog okova teško kreće. „Šta je sad ovo?“, pitamo ga u čudu. „Zar ti nije poklonjena sloboda?“ „Jeste“, odgovara on, „slobodan sam, ali moram da nosim ove okove da bi me podsećali na moje ranije zločine.“
Svaka molitva koju nadahnjuje Sveti Duh, predstavlja Božje obećanje. Jedna od najdirljivijih je: „Grijehova mladosti moje, i mojih prijestupa ne pominji; po milosti svojoj pomeni mene, radi dobrote svoje, Gospode!“ (Psalam 25,7)
Kad nam Bog oprosti i zaboravi naše grehe, On nam daje takvu silu da ih nadalje izbegavamo, da smo poput onih koji nikada nisu zgrešili. „Darovana (su nam) skupocena i najveća obećanja, da pomoću njih postanete učesnici u Božijoj prirodi, pošto izbegnete pokvarenost koja požudom vlada u svetu“ (2. Petrova 1,4). Čovek je pao zbog toga što je jeo od drveta poznanja dobra i zla. Jevanđelje predstavlja takav otkup iz ovog pada, da su sve uspomene na greh izbrisane. Iskupljeni sada znaju samo za dobro, kao Hristos koji „greha nije znao“.
Oni koji seju u telo, od tela će požnjeti iskvarenost, kao što smo svi već iskusili. „A vi niste sasvim u telu, nego u Duhu, ako Duh Božiji stvarno obitava u vama“ (Rimljanima 8,9). Duh ima moć da nas oslobodi od greha koji su od tela, kao i od svih njihovih posledica. „Hristos (je) zavoleo Crkvu i samoga sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je vodenim kupanjem i rečju, da sam sebi postavi slavnu Crkvu, koja nema mrlje, ni bore, ili tako što, nego da bude sveta i neporočna“ (Efescima 5,25-27). „Njegovom ranom mi smo se izlečili.“ Uspomena na greh, ali ne na onaj lični, postojaće kroz svu večnost u ožiljcima koji se nalaze na Hristovim rukama, nogama i Njegovom bedru. To su znaci našeg potpunog i savršenog iskupljenja.
„I ne malaksavajmo čineći dobro; jer ćemo u svoje vreme žnjeti − ako ne klonemo.“
Mi se tako lako umaramo kad činimo dobro, ako ne gledamo na Hrista. Tražimo predah jer stalnu obavezu da činimo dobro doživljavamo kao suviše veliki pritisak. Međutim, to je tako samo ako nismo sasvim naučili šta je radost u Gospodu, snaga koja nas krepi i čuva od zamora. „Ali koji se nadaju Gospodu (koji čekaju Gospoda – eng. prev), dobijaju novu snagu, podižu se na krilima kao orlovi, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Isaija 40,31)
Ovo se odnosi, što i sam kontekst pokazuje, ne samo na odupiranje iskušenju u našem sopstvenom telu, nego i na pomaganje drugima. Ovu lekciju moramo naučiti od Hrista, kome „Neće... dosaditi, niti će se umoriti, dokle ne postavi sud na zemlji“ (Isaija 42,2). U Njegovom pristupu ništa se ne menja i pored toga što mnogi koje je oslobodio nikad nisu pokazali ni najmanji znak zahvalnosti. On je došao da čini dobro, a ne da Ga drugi zbog toga cene. Zato, „Izjutra sij sjeme svoje i uveče nemoj da ti počivaju ruke, jer ne znaš šta će biti bolje, ovo ili ono, ili će oboje biti jednako dobro“ (Propovjednik 11,6). Ne možemo znati koliko ćemo požnjeti, niti od kojeg posejanog semena će dospeti rod. Neko seme može da padne i pored puta i da bude ugrabljeno pre nego što uspe da pusti koren; drugo će možda pasti na kamenitu podlogu gde će uvenuti, a opet, treća vrsta može završiti među trnjem koje će je ugušiti. Međutim, jedno je sigurno, a to je da sejača čeka žetva. Ne znamo da li će nam ona doći od onoga što smo posejali ujutro ili, pak, od semena koje smo bacili na zemlju uveče, ali nije moguće da obe setve podbace. Jedna će sigurno doneti rod, a možda i obe.
Nije li nam ovo dovoljno ohrabrenje koje pomaže da se ne umaramo čineći dobro? Zemljište može da izgleda jadno, sezona može da bude jedna od onih koje ne obećavaju mnogo, izgledi za žetvu sasvim mršavi. Tada ćemo verovatno doći u iskušenje da pomislimo da je sav naš rad uzalud. Nije tako! „Jer ćemo u svoje vreme žnjeti − ako ne klonemo.“ „Stoga, braćo moja draga, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvek bogati u delu Gospodnjem, znajući da vaš trud nije bez ploda u Gospodu.“ (1. Korinćanima 15,58)
„Stoga, dakle, činimo dobro svima dok imamo vremena, a najviše onima koji pripadaju našoj verskoj porodici.“
Po ovim rečima zaključujemo da apostol govori o materijalnoj pomoći, jer nam ne treba nikakva posebna zapovest da propovedamo Reč onima koji ne pripadaju domu vernih. Njima pre svega treba da se propoveda. Međutim, prirodna je težnja – kažem prirodna, a ne duhovna – da svoje dobročinstvo ograničimo na one koje nazivamo „zaslužnima“. Mnogo slušamo o „zaslužnim (dostojnim) siromasima“. Ali, svi smo mi nedostojni da primimo i najmanji od Božjih blagoslova. Ipak, On neprekidno izliva Svoje blagoslove na nas. „Ako činite dobro svojim dobrotvorima, kakva vam je hvala? To isto čine i grešnici. I ako zajmite onima od kojih se nadate da ćete dobiti, kakva vam je hvala? I grešnici zajme grešnicima − da isto toliko prime. Nego ljubite svoje neprijatelje, i činite dobro, i dajte na zajam ne očekujući ništa; i biće vaša nagrada velika, i bićete sinovi Svevišnjega, jer je on blag prema nezahvalnima i zlima.“ (Luka 6,33-35)
Da činimo dobro drugima – to treba smatrati za privilegiju u kojoj nalazimo užitak, a ne kao dosadnu dužnost koju moramo da otaljamo. Ljudi ne govore o neprijatnoj dužnosti kao o šansi. Niko ne kaže: „Ukazala mi se prilika da izgubim nešto novca.“ Naprotiv, kaže se da nam se pružila prilika da zaradimo novac, ili da izbegnemo neku opasnost koja nam je pretila. Upravo tako treba da gledamo i na činjenje dobra onima kojima je to potrebno.
Dobra šansa, prilika koja nam otvara perspektivu, jeste nešto za čim uvek tragamo. Ljudi neprestano traže priliku da nešto ostvare. Apostol nas uči da isto tako tražimo priliku da nekom pomognemo. Tako je Hristos radio. On je „prošao čineći dobro“. Putovao je peške po celoj zemlji, tražeći priliku da učini nekome kakvo dobro, i uvek je nalazio one kojima je Njegova pomoć trebala. On je činio dobro, „jer Bog beše s Njim“. Njegovo ime je Emanuilo, što znači „Bog s nama“. Dakle, kad je On s nama, i to u sve dane do svršetka sveta, onda je i Bog s nama, čineći nam dobro, kako bi i mi, takođe, mogli da činimo dobro.
„Vidite kolikim slovima sam vam pisao svojom rukom.“
Revnost koja je obuzimala apostola Pavla dok je pisao ogledala se u tome što je, suprotno svom običaju, zgrabio pero i svojom rukom ispisao celu Poslanicu, ili bar njen veliki deo. Kao što je nagovešteno u četvrtom poglavlju, apostol je patio od slabosti očiju. To ga je veoma ometalo u njegovom radu, ili bolje rečeno, ometalo bi ga da Božja sila nije počivala na njemu. Bilo je neophodno da uvek neko bude pored njega i pomaže mu. Neki su zloupotrebili ovu činjenicu i u Pavlovo ime napisali pisma braći u nekim crkvama, koja su ih uznemirila (vidi 2. Solunjanima 2,2). Međutim, u 2. Solunjanima poslanici Pavle objašnjava vernicima kako mogu da raspoznaju pismo koje dolazi od njega. Ko god da je zapisivao tekst, pozdrave i potpis je on svojeručno pisao. Međutim, slučaj Galata zahtevao je takvu hitnost, da je verovatno on sam napisao celu Poslanicu.
„Svi koji žele da se telom pokažu lepi (svi koji se hoće praviti važni tijelom – prevod Kršćanska sadašnjost), ti vas prisiljavaju da se obrezujete, samo da ne budu gonjeni za Hristov krst.“
Mi ne možemo da opišemo Boga i beskorisni su pokušaji koji samo mogu da prevare kako druge, tako i nas same. Gospod ne gleda na na ono „na što čovjek gleda: čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce“ (1. Samuilova 16,7). Obrezanje na koje su „lažna braća“ pokušavala da nagovore Galate, da na njega polože svoje pouzdanje, značilo je samopravednost umesto pravednosti kroz veru. Oni su Zakon poznavali samo kao obličje (formu) pravednosti i istine. Svojim delima oni su mogli „da se telom pokažu lepi (da se spolja, po telu, pokažu kao uspešni i dobri − eng. prev)“, ali je to bila samo obična predstava u kojoj nije bilo ničeg stvarnog. Bez podnošenja progonstva zbog Hristovog krista, oni su mogli samo da izgledaju kao pravednici.
„Jer ni sami oni koji se obrezuju ne drže zakona, nego hoće da se vi obrezujete − da se vašim telom hvale.“
U stvarnosti, oni ni u kom slučaju nisu držali Zakon. Telo se protivi Zakonu Duha, a „oni koji su u telu ne mogu Bogu da ugode.“ No, oni su želeli da obrate ljude „u našu veru“, kako to kažu mnogi koji imaju svoje različite teorije. Hristos kaže: „Teško vama, književnici i fariseji, licemeri, što prehodite more i kopno da stvorite jednog proselita, i kad postane, činite ga sinom paklenim, dvaput gorim od sebe“ (Matej 23,15). Takvi učitelji se hvale telom svojih „obraćenika“. Ako mogu da izbroje mnoštvo onih koji pripadaju „našoj veroispovesti“, ako mogu da istaknu broj onih koje su „zadobili“ proteklih toliko i toliko godina, onda oni osećaju sreću kojom su obično ispunjeni uspešni ljudi. Brojevi i spoljašnji izgled mnogo znače ljudima, ali ništa ne znače Bogu.
„A ja sam daleko od toga da se hvalim ičim drugim sem krstom Gospoda našega Isusa Hrista, kojim je svet za mene raspet, i ja za svet.“
Zašto se treba hvaliti krstom? Zato što je njegovim posredstvom svet razapet za nas, i mi za svet. Poslanica završava tamo gde je i počela – sa oslobođenjem od „sadašnjeg zlog sveta“ (Galatima 1,4). Samo je krst taj koji ostvaruje oslobođenje. Krst je simbol poniženja. Zato se njime hvalimo.
Bog otkriven na krstu. – „Mudri da se ne hvali mudrošću svojom, ni jaki da se ne hvali snagom svojom, ni bogati da se ne hvali bogatstvom svojim.“ (Jevrejima 9,23)
Zašto mudri ne treba da se hvali svojom mudrošću? Zato što je ona, sve dotle dok je to njegova mudrost, zapravo ludost. „Jer je premudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom“ (1. Korinćanima 3,19). Niko nema onu mudrost kojom bi se mogao hvaliti, jer je sva njegova mudrost, ludost. Mudrost, pak, koju Bog daje, donosi poniznost umesto ponosa i hvalisavosti.
A šta sa snagom (moći)? „Svako (je) tijelo trava“ (Isaija 40,6). „Svaki je čovek, čak i kad je u najboljem stanju, ništavan“ (Psalam 39,5). „Ta, sinovi su prostački ništa, sinovi su gospodski laž, da se metnu na mjerila, bili bi lakši nego ništa.“ (Psalam 62,9)
Što se bogatih tiče, njihova uzdanica je „nesigurna“ (vidi 1. Timotiju 6,17). Bogatstvo čovek „sabira, a ne zna kome će dopasti“ (Psalam 39,6). Imetak „načini sebi krila i kao orao odleti u nebo“ (Priče 23,5). Samo u Hristu se nalazi nemerljivo i neprolazno bogatsvo.
Dakle, čovek nema baš ništa čime bi se hvalio. Šta ostaje od čoveka koji je sav ništavan? Gde je njegovo blago, ili mudrost, ili snaga? Sve što čovek jeste ili što ima, dolazi od Gospoda. Prema tome, ono čime treba da se hvali je slava koju ima u Gospodu – 1. Korinćanima 1,31.
Uporedite ovaj stih sa Galatima 6,14. Isti Duh inspiriše oba teksta, tako da tu nema protivrečnosti. U jednom slučaju kaže nam se da jedino čime treba da se hvalimo jeste poznanje Gospoda. Drugi stih kaže da ne postoji ništa čime se možemo hvaliti osim krstom Gospoda našega Isusa Hrista. Zaključak je da u krstu mi nalazimo poznanje Boga. Poznavati Boga, to je večni život; i nema drugog života za čovečanstvo osim onog koji dolazi preko Isusovog krsta. Još jednom jasno uviđamo da je sve što čovek može da zna o Bogu, otkriveno na krstu.
Ovo nam još jednom pokazuje da se krst može videti u svim delima stvaranja. Večna sila i božanstvo Gospodnje – sve to može da se spozna o Bogu i da se vidi u onome što je On sazdao. Iz slabosti Bog izvodi snagu; smrću On spasava čoveka, tako da i mrtvi mogu da počivaju u nadi. Nijedan čovek ne može da bude tako siromašan, tako slab ili grešan, do te mere degradiran i dostojan prezira, da ne bi mogao da se hvali krstom. Krst ga dohvata na onom mestu gde se on nalazi, jer je on simbol sramote i uniženosti. On otkriva Božju silu u čoveku, i eto razloga za večnu pohvalu.
Krst raspinje. – Krst nas odseca od sveta. Slava mu! Slava mu, jer nas on, pošto nas je odvojio od sveta, odmah potom sjedinjuje s Bogom. „Ko, dakle hoće da bude prijatelj svetu, postaje neprijatelj Božiji“ (Jakov 4,4). Kroz Svoj krst, Hristos je uništio neprijatelja – Efescima 2,15.16. „A svet i želja za njim prolazi; ko pak tvori volju Božiju ostaje doveka“ (1. Jovanova 2,17). Dopustite, onda, da svet prođe.
Radosti zemna zgasni, zgasni.
Samo je Isus moj.
Dolazi Gospod i ne kasni.
Samo je Isus moj.
Mračna divljina zemlja je ova,
nema mesta za odmor na njoj,
samo Isus blagoslov pruža,
samo je Isus moj!
Isus kaže: „A ja ću − kad budem podignut sa zemlje − privući sve k sebi“ (Jovan 12,32). Ovim rečima je On predskazao kakvom će smrću umreti – smrću na krstu. „On je unizio samoga sebe i postao poslušan do smrti, do smrti na krstu. Zato ga je i Bog preuzvisio i darovao mu ime koje je nad svakim imenom“ (Filibljanima 2,8.9). Kroz Svoju smrt se On uzdigao do desne strane nebeskog Veličanstva. Zato je samo krst taj koji nam donosi slavu; otud sva naša hvala treba da bude samo u krstu. Krst koji je sinonim za porugu i sramotu ovog sveta, uzdiže nas visoko iznad sveta i postavlja zajedno s Hristom u nebeske visine. Sila kojom on to ostvaruje, jeste sila „što dejstvuje u nama“ (Efescima 3,20), moć koja deluje u svemu stvorenom i održava sve što postoji.
„Jer niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego jedno novo stvorenje.“
Spasenje ne dolazi od čoveka, šta god da on radi, ili kakav god da je njegov položaj ili stanje u kojem se nalazi. Ako je obrezan, on nije zbog toga ništa bliži spasenju. Samo krst ima silu da spase. Jedino što ima vrednost, to je novo stvorenje, ili, kako stoji u Revidiranoj standardnoj verziji engleskog prevoda, „novo stvaranje“. Samo kroz smrt mi postajemo jedno s Njim. (Rimljanima 6,3)
Ništa u svojoj ruci ne nosim,
Samo se Tvojim krstom ponosim.
Krst je novo stvaranje. Tu se nalazi još jedan razlog da ga slavimo. Kada je, na početku, novi svet izašao iz Božje ruke „pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.“ (Jov 38.7)
Znak krsta. – Sastavimo sada sve tekstove koje smo citirali: 1) Hristov krst je jedina stvar kojom treba da se hvalimo; 2) ko se hvali treba da se hvali isključivo poznanjem Gospoda; 3) Gospod je izabrao ono što je slabo na svetu, da zbuni i porazi moćne, da se niko ko se oseća jakim ne bi hvalio ničim osim Gospodom; i 4) Bog je otkriven u delima Svog stvaranja. Sva stvorena dela koja su ispoljavanje Božje sile, isto tako su i ispoljavanje krsta, jer je Hristov krst Božja sila, i Bog je otkriven preko njega.
I šta smo sada dobili? Sila koja je bila neophodna za stvaranje sveta i svega što je na svetu, sila koja sve održava u egzistenciji, ista je ona moć koja spasava sve koji se na nju oslanjaju. To je sila krsta.
Dakle, sila krsta, preko kojeg isključivo dolazi spasenje, ista je sila koja stvara i koja nastavlja da deluje u svemu stvorenom. Međutim, kada Bog nešto stvori, onda je to „dobro veoma“. Tako je i sa „novim stvarenjem“ u Hristu, posredstvom Njegovog krsta. Mi smo „njegovo delo (njegov posao – Karadžić; njegova zanatska veština, izrada – eng. prev), sazdani (stvoreni – KJV-Čarnić) u Isusu Hristu za dobra dela, koje je Bog unapred pripremio, da u njima hodimo“ (Efescima 2,10). Ovo novo stvaranje u krstu se ostvarilo; jer sila krsta je sila kojom „u početku stvori Bog nebo i zemlju“ (1. Mojsijeva 1,1). Ova moć održava zemlju i sprečava njeno uništenje, kao rezultat kletve; ona čini da se smenjuju godišnja doba, setva i žetva; ona će konačno obnoviti lice zemlje. „Procvjetaće obilno, i veseliće se radujući se i popijevajući; slava Livanska daće joj se i krasota Karmilska i Saronska; ta će mjesta vidjeti slavu Gospodnju krasotu Boga našega.“ (Isaija 35,2)
„Velika su djela Gospodnja, draga svima (traže ih svi – eng. prev) koji ih ljube. Djelo je njegovo slava i krasota, i pravda njegova traje dovijeka. Čudesa je svoja učinio da se ne zaborave; dobar je (pun je sažaljenja – eng. prev) i milostiv Gospod.“ (Psalam 111,2-4)
U ovim rečima uočavamo da divna Božja dela otkrivaju Njegovu pravednost, ali i Njegovu milost i dobrotu (sažaljenje). To je još jedan dokaz da sva Njegova dela jesu otkrivenje krsta Hristovog, u kojem su sva ljubav i milost skoncentrisani.
On je svoja čudesna dela „učinio da se ne zaborave“, ili drugačije prevedeno: „Od svojih čudesnih dela on je načinio spomenike.“ Zašto Bog želi da ljudi zapamte i priznaju Njegova veličanstvena dela? Da ne bi zaboravili Njegovo delo spasenja, nego da ga se uvek sećaju i uzdaju se u njega. On želi da ima ljude koji će neprestano razmišljati o Njegovim delima, da bi na taj način spoznali silu krsta. Pošto je stvorio zemlju i nebo i sve vojske njihove za šest dana, „I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini; I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svijeh djela svojih, koja učini“ (1. Mojsijeva 2,2.3). Krst nam prenosi znanje o Bogu, jer pokazuje Njegovu stvaralačku moć. Posredstvom krsta smo mi raspeti za svet i svet je raspet za nas. Kroz krst mi bivamo posvećeni. Posvećenje je Božje delo, a ne ljudsko. Samo Njegova božanska sila može da dovrši ovo veliko delo. U početku je Bog blagoslovio subotu kao krunu svog stvaralačkog dela, kao dokaz da je Njegov posao završen, i učinio je pečatom savršenstva. Zato on kaže: „I subote svoje dadoh im da su znak između mene i njih da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem.“ (Jezekilja 20,12)
Dakle, vidimo da je subota, sedmi dan, pravi znak krsta. Ona je spomenik stvaranja, a iskupljenje je upravo delo stvaranja – stvaranja putem krsta. U krstu nalazimo potpuno dovršena i savršena Božja dela u koja smo obučeni. Razapeti zajedno s Hrstom – to znači da smo potpuno predali sebe (svoje JA), i priznali da da smo ništavni, oslanjajući se u potpunom pouzdanju isključivo na Hrista. U Njemu imamo odmor. U Njemu nalazimo šabat (subotu). Krst nas vraća na početak, na ono „što beše od početka“ (1. Jovanova 1,1). Odmaranje sedmog dana u sedmici predstavlja znak koji ukazuje na stvarno postojeću činjenicu da kroz savršeno Božje delo, ono koje smo videli u činu stvaranja posredstvom krsta, mi nalazimo odmor od sopstvenih greha.
Krst znači smrt, ali on isto tako znači i ulazak u život. U Hristovim ranama nalazi se isceljenje, blagoslov je u prokletsvu koje je On nosio, život u smrti koju je podneo. Ko se usuđuje da kaže kako se uzda u Hrista za večni život, ako se boji da Mu veruje za nekoliko godina, meseci, ili dana koji čine prolazni život na ovom svetu?
Još jednom recite, i to iz celog srca: „A ja sam daleko od toga da se hvalim ičim drugim sem krstom Gospoda našega Isusa Hrista, kojim je svet za mene raspet, i ja za svet.“ Ako to možete da izgovorite kao istinu, onda će vam nevolje i patnje izgledati tako lake da ćete se hvaliti njima.
Pomoću krsta se sve stvoreno održava. „U Njemu se sve stvari drže zajedno (održavaju, ostaju kao celina)“ (Kološanima 1,17 – eng. prev), On ne postoji ni u jednom drugom obliku osim kao Onaj koji je raspet. Da nije krsta, nastupila bi opšta smrt. Nijedan čovek ne bi disao, nijedna biljka ne bi rasla, niti bi zrak svetlosti mogao da zasja sa neba, da nije bilo krsta Hristovog.
„Nebesa kazuju slavu Božiju, i djela ruku njegovijeh glasi svod nebeski“ (Psalam 19,1). To je samo nešto od onoga što je Bog stvorio. Nijedno pero nije u stanju da opiše, niti četkica umetnika da naslika čudesnu slavu nebesa. Ipak, sva ta slava nije ništa drugo nego slava krsta Hristovog. Ovo se da zaključiti iz onoga što smo već naučili, a to je da se sila Božja može uočiti u delima Njegovog stvaranja, i da je krst ta sila Božja.
Božja slava je Njegova moć, jer je „prevelika njegova sila prema nama“ (u nama – eng. prev) pokazana u vaskrsenju Isusa Hrista iz mrtvih (Efescima 1,19.20). Hristos je ustao iz mrtvih posredstvom Očeve slave – Rimljanima 6,4. Zbog toga što je podneo smrt, bio je krunisan slavom i čašću – Jevrejima 2,9.
Iz navedenog vidimo da je sva slava nebrojenih zvezda čije se boje prelivaju u različitim nijansama, sva slava duge i slava oblaka pozlaćenih zracima zalazećeg sunca, slava mora, rascvetalih polja i zelenih pašnjaka, slava proleća i dozrele žetve, slava pupoljka koji se otvara i ploda koji se naliva, sva slava koju Hristos ima na nebu, kao i ona koja će se otkriti u Njegovim svecima kada zasijaju „kao sunce u carstvu Oca svoga“ (Matej 13,43) – sve je to slava krsta. Kako uopšte možemo da pomislimo da se hvalimo bilo čim drugim?
„I koji god po ovom pravilu budu živeli, mir i milost na njih, i na Izrailj Božiji.“
To je pravilo slave! Kako je to divna smernica po kojoj treba da se vladamo! Da li su ovde pomenute dve klase ljudi? Ne, to ne može biti, jer je cela poslanica posvećena tom cilju – da se pokaže da su svi jedno u Hristu Isusu.
„Mi smo, naime, (pravo – eng. prev) obrezanje, mi koji Duhom Božijim služimo, Hristom Isusom se hvalimo i ne uzdamo se u telo“ (Filibljanima 3,3). Ovo obrezanje sve nas čini pravim Božjim Izrailjem, jer ono predstavlja pobedu nad grehom, a „Izrael“ znači „pobednik“. Više nismo „otuđeni od izrailjskog društva. niste više tuđinci i došljaci, nego ste sugrađani svetih i domaći Božiji, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni temelj je sam Hristos“ (Efescima 2,19.20). Pridružićemo se mnoštvu koje će doći „sa istoka i zapada i sesti za sto sa Avraamom i Isaakom i Jakovom u carstvu nebeskom.“ (Matej 8,11)
„Ubuduće da mi niko ne dosađuje, jer ja na svome (u svome – grčki orig) telu nosim rane Isusove. Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa duhom vašim, braćo; amin.“
Grčka reč prevedena kao „rane“ (u engleskom prevodu: „znake“, „ožiljke“, „žig“), je u originalnom tekstu data kao množina od reči „stigma“, koja je prihvaćena i našem jeziku. Ona označava sramotu i prezir i još od starina se odnosila na bolno žigosanje tela zločinaca, ili odbeglih robova koji su bili uhvaćeni, da bi se znalo kome pripadaju.
Slična je i oznaka Hristovog krsta. Znaci krsta bili su na Pavlu. On je bio razapet s Hristom i nosio je ožiljke od klinova. Oni su bili utisnuti kao žig u njegovo telo, učinivši ga slugom i robom Gospoda Isusa. Neka ga, onda, niko ne uznemirava, jer on nije sluga čovekov. Dugovao je odanost samo Hristu koji ga je kupio. Neka od njega niko ne traži da služi čoveku, to jest telu, jer je Isus stavio svoj znak na njega, tako da nikom drugom više ne može da služi. Štaviše, nek se ljudi čuvaju da ga ne ometaju u njegovoj slobodi koju ima u Hristu, i neka paze kako se prema njemu ophode, jer će njegov Gospodar sigurno braniti ono što je Njegovo vlasništvo.
Da li i ti imaš iste znake (rane, ožiljke)? Ako imaš, onda se možeš hvaliti njima, jer takva hvala nije isprazna, i neće te učiniti ništavnim čovekom.
Kolika je samo hvala koju imamo u krstu! Cela slava neba je skoncentrisana u tom prezrenom objektu. Ne u krstu kao predmetu i obliku, već u krstu po sebi (u njegovoj suštini). Ovaj svet ga ne prepoznaje kao nešto što je slavno. Ali, svet nije prepoznao Hrista, kao što ni danas ne prepoznaje Svetog Duha, jer Ga ne vidi. Neka Bog otvori naše oči da vidimo ovu slavu, kako bismo mogli ispravno da vrednujemo stvari. Neka bi naša duša dala svoj pristanak da se razapnemo s Hristom, kako bi Njegov krst mogao da nas proslavi. Spasenje se nalazi u Hristovom krstu. U njemu je Božja sila koja nas čuva od pada, jer nas on uzdiže sa zemlje ka nebu. Posredstvom krsta događa se novo stvaranje koje sam Bog ocenjuje kao „dobro veoma“. U krstu je sva Očeva slava, i sva slava večnosti. Zato Bog zabranjuje da se bilo čime hvalimo osim krstom Gospoda našega Isusa Hrista, posredstvom kojega je svet razapet za nas, i mi razapeti za svet.
Samo se krstom Hristovim hvalim,
Samo Njega duša veliča,
Od davnina na Njega pada
Svetlost što sija iz svetih priča.
I zato:
U imenu Njegovom ja imam oproštaj
Otkad me je spasao iz sveta zlog.
Neka je daleko da se čim hvalim
Sem krstom Hrista, Gospoda mog!
Kuda god da pođem, svuda ću pričati
o krstu, o krstu.
Moja će duša Tebe veličati,
na krstu, na krstu.
Ovo ću pričati u sve dane,
I kada jutro večnosti svane,
Jer si Ti za me podneo rane,
na krstu, na krstu!