U izveštaju o Hristovom razgovoru sa ženom iz Samarije imamo upečatljiv primer Njegove odanosti misiji koja Mu je poverena. Bio je gladan i umoran zbog svog putovanja i, dok se odmarao kod Jakovljevog izvora u podne, a Njegovi učenici su otišli u Sihar da kupe hranu, došla je žena da zahvati vodu. Njegova molba da Mu ona dâ malo da pije bila je dočekana izrazom iznenađenja od strane žene – da On, kao Jevrejin, traži neku uslugu od Samarjanke. Ne baš ohrabrujući početak, ali ispod spoljašnjeg sujeverja i neznanja, Hristos je prepoznao duhovnu potrebu i čeznuo je da ovoj neprosvećenoj duši otvori riznicu Očeve ljubavi.
Nije je zamolio da dođe ponovo kada se On bude osećao odmornim i okrepljenim niti je predložio da, ako bi mogla da sakupi dovoljno veliki broj ljudi, da bude vredno truda, On bi im govorio o nekim veoma važnim istinama, već je ovoj jednoj jedinoj osobi nastavio da otkriva svoje delo i ličnost. Ona baš nije izgledala kao osoba koja obećava; živeći u grehu, njen um su pokretale samo prolazne (ovozemaljske) prednosti; tražila je vodu života samo ako će je to spasiti nevolje da dolazi do izvora da zahvata vodu i, koliko bi se moglo proceniti iz njenih površnih, beznačajnih upadica, uopšte nije reagovala na duboke duhovne istine koje joj je Isus otkrivao. Pa ipak, ova žena je bila među retkima kojima je Isus izričito saopštio da je On Mesija. Njegove reči su konačno doprle do njenog srca. Duhovne stvari su preovladale; ona je u Hristu prepoznala Onog koji joj je bio potreban, i sada ostavljajući posudu za vodu, nastojala je da svoje poznanike i prijatelje dovede u vezu sa Spasiteljem.
Žena iz Samarije je predstavnik velike većine kojoj dolazi Gospodnja reč. Zemaljske stvari zaokupljuju um, isključujući one stvari koje nam pružaju mir. Gospod je željan da nam se otkrije, ali bilo koja sitnica dovoljna je da nas odvrati od slušanja Njegovog glasa. Ipak, on ne postaje obeshrabren. Ako Gospod ne bi imao nikakvu posebnu vrednost za nas, On bi bio u iskušenju da odustane od nastojanja da zadobije našu pažnju, ali pošto je ono što On nudi neprocenjivo, više nego što čovek može da pojmi, On prosto ne može, radi nas, da povuče taj dar. Kada bismo samo znali njegovu vrednost, ne bi više bilo nijednog trenutka oklevanja sa naše strane da počnemo da uživamo u tome.
Isus je rekao Samarjanki: „Kad bi znala dar Božiji, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, zamolila bi ga i on bi ti dao vodu živu“ (Jovan 4,10 – Čarnić). Zapazite kako Isus govori o ovim koracima kao o nečemu prirodnom, ne dopuštajući nikakvo pitanje. Kad bi žena znala šta je Božji dar, ona bi ga, naravno, zatražila. Svako može da poveruje u to. Međutim, isto je tako prirodno da bi On trebalo da usliši njen zahtev. Setimo se, pošto proučavamo šta je živa voda i sami želimo da od nje obilno zahvatimo za sebe, da Gospod računa na to da ćemo je tražiti i kaže da, isto tako sigurno kao što tražimo, mi ćemo je i dobiti. Prirodno je sa Njegove strane da daje vodu života, kao što je za nas prirodno da je želimo, i to čak više, jer On daje više i daleko obilnije nego što možemo da tražimo ili čak da pomislimo (Efescima 3,20).
„Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni“ (stihovi 13 i 14). U tome je savršeno zadovoljstvo, punina života, beskrajna radost, večno spasenje. Koliko malo cenimo ono što Hristos želi da učini za svoje sledbenike, predivan život kojim On želi da oni žive. Nije Njegova volja da bude nekih nezadovoljenih čežnji među Njegovim narodom ili uzaludne gladi i žeđi za nedostižnim blagoslovima. „Blaženi (blagosloveni – KJV) su gladni i žedni pravednosti, jer će se oni nasititi“ (Matej 5,6 – Čarnić). Blagoslov koji je Mojsije izgovorio za Neftalima treba da bude iskustvo sve Božje dece: „...siti milosti (zadovoljeni milošću – KJV) i puni blagoslova Gospodnjeg“ (5. Mojsijeva 33,23 – Daničić). Isus kaže: „Ja sam hleb života; ko meni dolazi neće ogladneti, i ko veruje u mene neće ožedniti nikada“ (Jovan 6,35 – Čarnić).
Na novoj Zemlji biće „čista reka vode života, bistra kao kristal, koja izvire iz prestola Boga i Jagnjeta“ (Otkrivenje 22,1 – KJV). Ona teče od samog Božjeg bića, jer je On „Izvor žive vode“ (Jeremija 2,13). Drvo života, koje je na obe strane reke, izvlači svoju neiscrpnu životnu snagu iz reke života. Biće dobro piti od te reke. Pesnici su pevali o njoj i gde god je misao o njoj našla ulaz u ljudska srca, ona je probudila žeđ koju više ništa ne može da zadovolji. Ko god pije od te reke, zauvek će naći slobodu od svakog zla, puninu radosti i zadovoljstvo. Nema nikoga ko bi odbio da ugasi svoju žeđ tom bistrom vodom, kada bi samo imao priliku. To je izlivanje Božjeg vlastitog života, a u tome se nalaze i večnost i nebo. O otkupljenima je zapisano: „Više neće ogladneti ni ožedneti... jer Jagnje, koje je nasred prestola, pašće ih i vodiće ih na izvore života; i Bog će otrti svaku suzu iz očiju njihovih“ (Otkrivenje 7,16.17 – D. Stefanović).
O ovim stvarima nam nije rečeno da bismo odlučili da pokušamo da ih pobedimo. Sve dok se one nalaze izvan najdaljeg dometa mašte, izdižu se i izvan delokruga ljudskog truda. A one su nam otkrivene, ne kao zaslepljujući prizori neizvesne budućnosti, već kao sadašnja stvarnost, i treba da ih primimo i uživamo u njima. „Jer sve je vaše... sadašnje stvari ili stvari koje će doći“ (1. Korinćanima 3,21.22 – KJV).
„Nebeski dar“ je nešto što treba da se proba sada i „sile sveta koji će doći“ su za sadašnji život (Jevrejima 6,4.5). „I ko je žedan, neka dođe; ko hoće, neka uzme vode žive badava!“ (Otkrivenje 22,17 – D. Stefanović). Ljudima koji žive na ovoj Zemlji, čak i nama, Isus govori: „Ako je neko žedan, neka dođe k meni i neka pije“ (Jovan 7,37 – SSP).
Piti od žive vode znači piti od Božjeg sopstvenog života. Kakva predivna mogućnost za ljude! Naša je privilegija da budemo ispunjeni Božjim životom i da ga primimo lako i prirodno, kao što primamo vodu kada smo žedni. Njegov život je u svim Njegovim darovima, tako da, kad gasimo svoju telesnu žeđ čistom vodom, mi pijemo od Njegovog života. Ali, ima toliko mnogo drugih stvari kojih smo žedni, osim onoga što zadovoljava naše telesne apetite. Svaka žudnja, težnja, nezadovoljstvo, opravdano i neopravdano, jesu žeđ duše, i tu žeđ neće ugasiti ništa, osim Hrista. „[Onaj] ko veruje u mene neće ožedniti nikada“ (Jovan 6,35 – Čarnić).
Nemojte misliti da bi, zato što ste nedostojni, bilo drsko sa vaše strane da dođete i pijete. Drskost je u tome da ne pijete. To je ono na šta se Gospod žali. Stoga, ne oklevajte da prihvatite poziv da slobodno uzmete od vode života. „Čudite se tome, nebesa... veli Gospod. Jer dva zla učini moj narod: ostaviše mene, izvor žive vode, i iskopaše sebi studence (bunare), studence isprovaljivane, koji ne mogu da drže vode“ (Jeremija 2,12.13 – Daničić).
Nikada ne treba da se plašimo da je neka privilegija koju Pismo pokaže previše dobra za nas, da je rezervisana za neke ljude koji to više zaslužuju. Božja težnja za svakog od nas je bezgranična i On žudi da je vidi ostvarenu. On se ne zadovoljava time što će ljudi živeti daleko od Njega, gde samo tanak mlaz rečica Njegovog blagoslova dopire do njih. On želi da oni žive na izvoru, gde je uvek izobilje. To što je Hristos došao na Zemlju trebalo je da osigura taj cilj. Ljudi su odlutali od Boga, svako svojim sopstvenim putem, a Hristos je došao da nam pokaže šta to znači živeti na Izvoru. „I gledasmo (videsmo – Karadžić) slavu njegovu, slavu kao jedinorođenoga od Oca, pun blagodati i istine“ (Jovan 1,14 – D. Stefanović). On sam je pio od Izvora života; u Njemu se otkrio samo Očev život i, pokazavši nam kako je taj život poželjan, poziva nas da ga i mi primimo.
„Ali mi smo grešni i daleko od Boga“, kažemo. To nije prepreka. „Vi koji ste negda bili daleko, postavljeni (učinjeni – KJV) ste blizu krvlju Hristovom“ (Efescima 2,13 – Bakotić). Izvor koji je bio otvoren, bio je otvoren zbog greha i nečistoće (Zaharije 13,1). Greh je bio u napuštanju Izvora. „U povratku i miru bićete spaseni“ (Isaija 30,15 – KJV). Spasenje je u povratku Bogu, zato što je On sam naše spasenje. Ne postoji ništa nepotpuno i nedelotvorno u vezi sa spasenjem. Ono je tako savršeno, kao što je i sam Bog, jer to i jeste On. Stoga je Božji dar nama – On sâm. Mi svoje zalihe crpimo iz Njegovog bića. Kada se ta rečica iscrpi, mi se možemo naći u oskudici, ali ne pre. Njegovi resursi su naši resursi. Bog je snaga našeg života. On je naša pesma. On je „dubok, sladak izvor ljubavi“. Stoga ćemo s radošću zahvatiti vodu iz izvora spasenja (Isaija 12,2.3). Ima više nego dovoljno za nas i za svakoga kome želimo da pomognemo. Možemo zahvatati i zahvatati, uvek sa radošću, zato što sa Gospodom nema razočaranja. „Veliki je Svetac Izraela usred vas“ (Isaija 12,6 – KJV).
„Jer će te Gospod voditi vazda (stalno), i sitiće dušu tvoju na suši, i kosti tvoje krepiće, i bićeš kao vrt zaliven i kao izvor kome voda ne presiše“ (Isaija 58,11 – Daničić). „Oni će obilno biti zadovoljeni (namireni) iz Tvog doma; i ti ćeš ih napojiti iz reke Tvog zadovoljstva. Jer je kod Tebe izvor života“ (Psalam 36,8.9 – KJV). Samo oni koji sada piju od Hrista i nalaze očišćenje od greha u izvoru Njegovog života, moći će da piju od reke koja izvire iz prestola. Oni koji nemaju želju da odatle piju sada, neće mariti da to čine ni tada. Božje prisustvo je ono što čini slavu i privlačnost neba, a Hristos je odsjaj Njegove slave. Ta slava nam se daje besplatno u Hristu (Jovan 17,22) i, tako primajući Njega, mi smo oslobođeni sile tame i premešteni u carstvo Božjeg dragog Sina. Sile sveta koji će doći deluju u nama i osposobljavaju nas da budemo učesnici nasledstva svetih u svetlosti (Kološanima 1,12.13). Ako sada tako ne pijemo od Hrista i ne nalazimo Ga dobrim, nećemo biti u skladu sa duhom i okruženjem neba. Sada imamo privilegiju da isprobamo radost otkupljenih i odlučimo da li ćemo biti deo nje ili ne. Oni koji je odbace u ovom životu, čine to zauvek. Ljudi neće moći da optuže Gospoda da je nepravedno postupao, skrivajući od njih koliko je nebo poželjno. Niko neće moći da kaže: „Da smo znali kako je prijatno, izabrali bismo potpuno drugačije“, jer to što nebo čini poželjnim, nudi se čoveku na Zemlji, u Isusu Hristu. Baš ovde oni mogu znati šta to znači ne biti više žedan.
„‘Ko god veruje u mene, kao što kaže Pismo, iz njega će poteći reke žive vode’. A to je rekao o Duhu, koga je trebalo da prime oni koji u njega veruju“ (Jovan 7,38.39 – SSP). Bog daje sebe posredstvom svog Duha i Njime prebiva u smrtnom telu. Oni čiji je unutrašnji čovek ojačan time, primaju Hrista u svoja srca i ispunjavaju se svom Božjom puninom (Efescima 3,16-19). Tako se Izvor života nalazi u njima i ističe u potocima blagoslova, u rekama žive vode. Hristos je bio ispunjen Duhom i reke žive vode su tekle od Njega na Zemlji, isto tako stvarno, kao što teku od Njega i na nebu. Tako je On učinio da žena iz Samarije pije vodu života, kako više ne bi bila žedna.
Tu je pouka za sve koji koriste ovu priliku i rade sa Hristom, učestvujući u Njegovom iskustvu. Niko ne može dozvoliti živoj vodi da teče kroz njega za spasenje drugih, a da sam nije okrepljen i ojačan. „[Onaj] ko napaja, sam će biti napojen“ (Priče 11,25 – Daničić). To je bilo tačno u Hristovom slučaju. Kada je počeo da priča sa ženom, On je bio gladan i umoran, ali služeći njenoj potrebi, On se okrepio i ojačao, tako da, kada su se Njegovi učenici vratili i ubeđivali Ga: „Učitelju, jedi!“, On je mogao da kaže: „Ja imam da jedem jelo, za koje vi ne znate“ (Jovan 4,31.32 – Šarić). Oni su pretpostavili da neko mora da Mu je doneo hranu, ali Njegovo jelo je bilo da čini Očevu volju. Bog ne poziva ljude da iscrpljuju sebe u Njegovoj službi, već da piju od Izvora života i proslavljaju Njega, dopuštajući da životodavna reka teče kroz njih, napajajući njihove sopstvene duše i jačajući njihove kosti životom blagoslova i spremnošću da služe drugima.
19. januar 1899.