„A beše među farisejima čovek po imenu Nikodim, starešina judejski; ovaj dođe Isusu noću i reče mu; ravi, znamo da si ti kao učitelj došao od Boga; jer niko ne može da čini ova čuda koja ti činiš ako Bog nije s njim“ (Jovan 3,1.2 – Čarnić).
Dobro je kada oni koji imaju Božju istinu, imaju takvu silu sa sobom, da ljudi ne mogu, a da ne vide da je Bog sa njima. Bog je obećao da će biti tako i to znači da On očekuje da bude tako. On govori svom narodu, a u vezi sa ljudima na Zemlji: „Tebi će se klanjati, tebe će preklinjati, govoreći: Zaista, Bog je u tebi i nema nijednog drugog Boga“ (Isaija 45,14 – KJV). Kada je jevrejski sinedrion razgovarao sa Petrom i Jovanom, oni su zasluge za svoju odvažnost dali Gospodu (Dela 4,13). I tako, kada je preko Petra učinjeno veliko čudo, „svi stanovnici Lide i Asarona videše ga, i obratiše se ka Gospodu“ (Dela 9,35.42 – Bakotić). Pravi sluga Jahve, bez obzira koliko velika dela činio, uvek usmerava ljude ka razmišljanju o svom Učitelju. „Neka tako vaša svetlost svetli pred ljudima, da vide vaša dobra dela i da slave vašeg Oca, koji je na nebesima“ (Matej 5,16 – SSP).
Međutim, u Nikodimovom obraćanju možemo videti sračunat kompliment (pohvalu) čoveku Isusu, onakav kakav većina ljudi oseća da ima obavezu da uputi svešteniku. „Svidela mi se ta propoved; ona je opisala baš ono što sam uvek verovao. Nema nikakve sumnje da vi obavljate značajano delo ovde; vaše propovedanje ima veliki uticaj na ljude.“ Iako je uvek dobro ohrabriti čoveka, najbolji način na svetu da se ohrabri Hristov sluga jeste posvetiti ličnu pažnju onome što on govori i dozvoliti da se vide rodovi u životu. Previše ljudi misli da je njihova dužnost potpuno ispunjena, ako odobravaju ono što je rečeno, ne pomišljajući da to znači da moraju da učine bilo kakvu promenu u svom životu. Koliko često se ovo Pismo ispunjava: „A o tebi, sine čovečji, sinovi naroda tvog kazuju o tebi uza zidove i na vratima kućnim, i govore jedan drugom, svaki bratu svom, i vele: Hodite i čujte kakva reč dođe od Gospoda. I dolaze k tebi kao kad se narod skuplja, i narod moj seda pred tobom, i sluša reči tvoje, ali ih ne izvršuje; u ustima su im ljupke, a srce njihovo ide za svojim lakomstvom. I gle, ti si im kao ljupka pesma, kao čovek lepog glasa i koji dobro svira; slušaju reči tvoje, ali ih ne izvršuju“ (Jezekilj 33,30-32 – Daničić). Oni hvale pevača i pesmu, ali nemaju nikakvu pomisao o tome da je tu u pitanju nešto više od pukog slušanja.
Isus je prekinuo Nikodimov kompliment. Sve što je Nikodim rekao bilo je tačno i možemo verovati da je bio iskren dok je to govorio; ali Isusu nije bilo stalo da govori o sebi ili svom delu. Njegove reči su Nikodimu nesumnjivo izgledale veoma oštre i neprijatne, kao odgovor na njegov učtiv pozdrav. Starešina je pohvalio Isusa i nije imao nikakvu drugu ideju, osim da će se Isus osećati zadovoljno zbog njegove pažnje, pošto nije mislio da je On bilo šta drugo, nego uzor. Međutim, Isus je odmah odgovorio: „Ako se čovek ne rodi ponovo, ne može da vidi Božije carstvo“ (Jovan 3,3 – SSP).
Šta?! Farisej, jevrejski starešina, onaj koji je od svoje mladosti bio podučavan u zakonu i koji se uvek trudio da sačuva besprekornu savest prema ljudima i prema Bogu – zar takav mora u potpunosti biti učinjen novim pre nego što može biti spasen? „‘Istinu ti kažem’, reče mu Isus, ‘ako se čovek ne rodi ponovo, ne može da vidi Božije carstvo’.” Nikodim je znao da je Gospod mislio na njega i znao je da se ta rečenica odnosila na potpuni preobražaj života; nagovešteni prekor ga je pecnuo, tako da se pravio da ne razume i počeo je da sitničari. Zapazite da Isus nije obratio pažnju na njegovo pitanje: „Kako može čovek da se rodi kad je star?“ (stih 4), osim što je ponovio izjavu. On nije pokušao da dâ bilo kakvo objašnjenje u odgovoru na pitanje: „Kako to može biti?“ (stih 9) već ga je jednostavno uveravao u tu činjenicu. Niko ne može objasniti tajnu prirodnog rođenja; zašto bi se, onda, iko spoticao na tajnu novog rođenja?
Izjava se uopštava: Niko ne može ući u nebesko carstvo, osim novorođenjem. Rođenje koje nas dovodi u ljudsko carstvo ne uvodi nas u Božje carstvo. Niko se ne rađa kao hrišćanin. Bez obzira koliko pobožni bili nečiji preci ili koliko je pobožan dom u kome se on rađa, on mora da se rodi ponovo ili ne može biti spasen. Pobožni roditelji su blagoslov i predivna pomoć na životnom putu; ali postoji delo koje mora da se obavi u svakoj duši pojedinačno samo posredstvom Svetog Duha; dete koje ima istinski bogobojažljive roditelje mora izrasti da bi bilo hrišćanin i trebalo bi da postane hrišćanin kao veoma mlado; međutim, niko se ne rađa kao hrišćanin. Ono je možda, od tolikog slušanja, naučilo jezik Pisma kao prirodnu stvar, i možda nikada nije čulo podrugljive ili vulgarne reči. Možda je od najranijeg detinjstva bilo usmeravano da čita Bibliju i da učestvuje u porodičnim i javnim verskim aktivnostima. Sve je to dobro, ali ništa što bilo ko može dobiti od ljudskih bića, od prvog do poslednjeg, bez obzira koliko bili blisko povezani ili koliko dobri, ne može zauzeti mesto ličnog delovanja Svetog Duha u srcu. Koliko god da je pobožno usmeravanje veliki blagoslov, ako je zasnovano na tome da je samo sebi dovoljno, pojedinac je u gorem položaju, nego onaj koji nikada nije znao za verske zajednice i koji zna da je nedostojan grešnik.
„Ono što je rođeno od tela, telo je; a što je rođeno od Duha, duh je“ (stih 6). „Ne čudi se što sam ti rekao da morate ponovo da se rodite“ ili „odozgo“. „Vetar duva gde mu je volja; čuješ mu huk, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kuda ide. Tako je sa svakim ko je rođen od Duha“ (stih 8). Vetar duva gde želi, a ipak nema volju od sebe; on dolazi od Boga i vraća se Bogu, po Njegovoj volji; tako je u svakome ko je rođen od Duha. On svoje anđele čini vetrovima. U ovim Hristovim rečima nemamo samo prikazanu tajnu procesa novorođenja, već imamo nagoveštaj čudesne sile koja se ispoljava u onima rođenim od Duha. Ne pokušavajte da objasnite i ne prosuđujte na osnovu svog sopstvenog, prošlog iskustva niti čak na osnovu bilo čega što ste videli. Zar ne znate da, pokušavajući da razumemo kako to može biti, pre nego što to prihvatimo, količinu blagoslova, koje treba da primimo, ograničavamo na svoje sopstveno shvatanje, dok Bog želi za nas da učini „neuporedivo mnogo više nego što smo mi u stanju da zamolimo ili da pomislimo“ (Efescima 3,20 – SSP)? „‘Ono što oko ne vide, i uho ne ču, i u ljudsko srce ne uđe, to je Bog pripremio za one koji ga vole’. A nama je Bog to otkrio posredstvom Duha, jer Duh sve proniče (ispituje – Čarnić; istražuje – KJV) pa i Božije dubine“ (1. Korinćanima 2,9.10 – SSP). Pokorite se Božjoj volji i znaćete stvari koje nijedan ljudski jezik ne može da vam kaže.
Ništa u Pismu nije jasnije od toga da se sve slabosti, koje nasleđujemo rođenjem od svojih roditelja, sprečavaju i nadvladavaju rođenjem od Duha. Mi nasleđujemo grešne sklonosti. Nisu posebni činovi greha koje je čovek počinio ono što će uzrokovati njegovo večno uništenje, koliko je to zla priroda koja je u njemu, čak i ako se nije ispoljila na bilo koji način koji ljudi primećuju. Mi imamo zlo u nama, koje je uvek sa nama; i uvek smo iznova govorili: „Ne vredi. Nije moguće da nadvladam ovaj greh. On je deo samog mog bića“ i osećali smo se gotovo očajnima ili smo se još i izvinili zbog te mrske stvari, govoreći: „O, to je samo moj put; ne mislim time ništa loše, ali jednostavno je jače od mene; a Bog me neće smatrati odgovornim za ono za šta me ne treba kriviti. Imao sam ovaj put od rođenja“. Sada čitajte: „Kao što je prestupom jednog došla osuda na sve ljude, tako je pravednošću Jednog došao besplatan dar svim ljudima na opravdanje života. Jer kao što su neposlušnošću jednog čoveka mnogi postali grešnici, tako će poslušnošću Jednog mnogi biti učinjeni pravednima“ (Rimljanima 5,18.19 – KJV).
Mi nismo odgovorni za to što smo rođeni grešni. Pošto su svi naši preci bili grešnici, bilo je neizbežno da ćemo i mi biti rođeni kao grešnici, ako uopšte budemo rođeni; nismo imali pravo glasa po pitanju svog rođenja i stoga nas Bog ne drži odgovornima. Međutim, to ne znači da On opravdava greh i da to što smo grešnici smatra nečim nevažnim. Ne; On nas ne drži odgovornima za greh, jer „Bog beše u Hristu, i svet pomiri sa sobom, ne uračunavši (ne pripisujući – KJV) mu greha njegovih“ (2. Korinćanima 5,19 – Bakotić). A ovo pomirenje se postiže otklanjanjem svakog zla koje nam je bilo nametnuto našim prvim rođenjem. Pošto nas Bog ne drži odgovornima za greh koji se rađa u nama, On se stara za novo rođenje, direktno od Njega, koje će nas učiniti snažnim tamo gde smo bili slabi po prirodi. Mi smo „naslednici Božji“ (Rimljanima 8,17 – D. Stefanović) Njegove ličnosti i karaktera, svega što On jeste i što ima. Mi to ne možemo da razumemo, ali spoznaja i verovanje u tu činjenicu čini da budemo „osnaženi (ojačani – KJV) svakom snagom, po sili Slave njegove (po Njegovoj slavnoj sili – KJV)“ (Kološanima 1,11 – Stvarnost & Duda-Fućak).
Isus je o sebi govorio kao o „Sinu čovečijem koji je na nebu“ (Jovan 3,13), a ipak je baš u tom trenutku pričao sa Nikodimom. On je uvek bio „u naručju Očevom“ (Jovan 1,18 – Karadžić), tako da bismo mogli znati da je sa nama i sada kada se uzneo na nebo; i više od toga, da bismo mogli videti mogućnost prebivanja na tajnom Božjem mestu. On koji prebiva u Bogu može pričati o nebeskim stvarima kao o onome što poznaje i razume. Nema nikakve nepouzdanosti u Njegovom svedočanstvu.
Svako ko je spasen mora verovati u mnoge stvari koje ne može da objasni nikome, čak ni sebi. Koliko se često biblijski učitelj susreće sa izazovom ili zahtevom da „uskladi“ dve izjave u Bibliji? „Kako to može biti?“ uvek se iznova postavlja pitanje. Ako pokušava da objasni svaku, naizgled, protivrečnost, i ako bi odbio da prihvati istinu ili da preduzme korak napred, sve dok to ne bude mogao da pomiri sa svim drugim, on će se spustiti u potpunu tamu. „Verom shvatamo (razumemo – KJV)“ (Jevrejima 11,3 – Čarnić). „Ko veruje [u Sina Božijeg], ima [to] svedočanstvo u sebi“ (1. Jovanova 5,10 – SSP). Vera nije u suprotnosti sa razumom, ali stvari kojima se ona bavi su tako beskrajno iznad i izvan dometa ljudske pomisli, da se mora imati um Boga, kako bi se one shvatile. Dakle, beskorisno je provoditi vreme raspravljajući se sa nevernikom ili onim koji postavlja pitanja. To je izgubljeno vreme. Recite mu istinu sa potpunim autoritetom i sa takvom samouverenošću, kakva može doći samo iz bliske, lične spoznaje, a koje prosto mora nositi ubeđenje. Ako čovek jednom poveruje, on će znati sam za sebe zašto niste mogli sve da mu objasnite. Ako neće da veruje, nije važno šta misli o vama ili vašoj sposobnosti.
12. januar 1899.