„Steno vekova, rascepi se za me,
da se sakrijem od ove tame.“
„I podiže se iz pustinje Sin sav zbor sinova Izrailjevih putem svojim po zapovesti Gospodnjoj, i stadoše u oko u Rafidinu; a onde ne beše vode da narod pije. I narod se svađaše sa Mojsijem govoreći: daj nam vode da pijemo. A on im reče: što se svađate sa mnom? što kušate Gospoda? Ali narod beše onde žedan vode, te vikaše narod na Mojsija, i govoraše: zašto si nas izveo iz Misira da nas i sinove naše i stoku našu pomoriš žeđu? A Mojsije zavapi ka Gospodu govoreći: šta ću činiti sa ovim narodom? Još malo pa će me zasuti kamenjem. A Gospod reče Mojsiju: prođi pred narod, i uzmi sa sobom starešine Izrailjske, i štap svoj kojim si udario vodu uzmi u ruku svoju, i idi. A ja ću stajati pred tobom ondje na steni na Horivu; a ti udari u stenu, i poteći će iz nje voda da pije narod. I učini Mojsije tako pred starešinama Izrailjskim. A mesto ono prozva Masa i Meriva zato što se svađaše sinovi Izrailjevi i što kušaše Gospoda govoreći: je li Gospod među nama ili nije?“ (2. Mojsijeva 17,1-7).
Videli smo da je Bog u mani dao narodu duhovnu hranu. Na sličan način čitamo u vezi sa upravo iznesenim događajem, da „svi su pili isto duhovno piće; jer su pili iz duhovne stene koja ih je pratila, a ta stena beše Hristos“ (1. Korinćanima 10,4 – Čarnić).
Voda je jedan od najbitnijih elemenata za život; ona jeste život. Ona čini dve trećine ljudskog tela. Bez odgovarajuće zalihe vode sav životinjski i biljni svet ubrzo bi nestao. Da mu nije osigurana voda, ovaj narod bi u pustinji uskoro propao. Zato im je voda bila život. Svako ko je iskusio žeđ dobro zna da se podigao duh sinovima Izraelovim, da ih je prožeo novi život kad su pili od te sveže, bistre žive vode koja je izvirala iz udarene stene.
„A ta stena beše Hristos.“ Mnogo puta je Gospod prikazan Stenom. „Gospod je Stena moja, i Utvrđenje moje i moj Izbavitelj“ (Psalam 18,2 – KJV). „… da objave da je Gospod pravedan! On je stena moja i nema u njemu nepravde“ (Psalam 92,16 – Bakotić). „Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našega. Delo je te stene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je veran, bez nepravde; pravedan je i istinit“ (5. Mojsijeva 32,3.4). Isus Hristos je stena na kojoj je sagrađena crkva – na „Živom kamenu, koji su, doduše, ljudi odbacili, ali je u Božijim očima izabran i dragocen“, na kome se, ako Mu dođemo, i mi zidamo „u kuću duhovnu“ (1. Petrova 2,4.5 – SSP). I proroci i apostoli su zidali samo na Njemu, koji ne samo što je „ugaoni temelj [je sam] Hristos“ (Efescima 20,20 – Čarnić) nego je čitav temelj, jedini koji može da se položi (1. Korinćanima 3,11). Ko god ne gradi na Njemu, gradi na pesku.
Stena koju je narod video u pustinji bila je slika Stene, Isusa Hrista, koji je stajao na njoj, ali Ga oni nisu mogli videti. Ta tvrda stena nije sama mogla dati vodu. U njoj nije bila uskladištena neiscrpna zaliha vode, koja bi, da je potekla, nastavila da uvek teče sveža i slatka. Ona nije bila živa. Ali Hristos, „Začetnik života“, stajao je na njoj i od Njega je potekla voda. Nije potrebno da teoretišemo, jer Pismo jasno kaže da je narod pio od Hrista.
To je moralo da bude očigledno za svakoga ko bi uzeo da na trenutak razmišlja o tome. Uostalom, vodu su dobili kao direktan odgovor na pitanje koje je odisalo neverstvom: „Je li Gospod među nama ili nije?“ Time što im je osigurao vodu iz tvrde stene u suvoj i goloj pustinji, Gospod je narodu pokazao da je stvarno među njima, jer niko osim Njega to nije mogao da uradi.
Međutim, On nije bio kao gost među njima. Bio je njihov život i tim čudom trebalo je da ih pouči ovoj istini. Znali su da je voda njihova jedina životna nada i nisu mogli a da ne vide da je voda koja ih je osvežila došla neposredno od Gospoda. Zato su oni koji su zastali da razmisle morali uvideti da je On njihov život i potpora. Bilo da su toga bili svesni ili ne, pili su direktno od Hrista, odnosno primali su Njegov život. U Njemu je bio „izvor životu“ (Psalam 36,9).
Od najveće važnosti za svet bilo je da li će narod priznati Hrista kao izvor svog života ili ne. Kad su Ga prepoznali, kad su verom pili, primali su duhovni život iz Stene. Ako u Njegovom skupocenom daru nisu prepoznavali Gospoda, onda je voda za njih bila ista kao i za njihovu stoku. „Čovek u časti, ako nije razuman, izjednačiće se sa stokom, koju kolju“ (Psalam 49,20). Međutim, kad narod sa svojim nadmoćnijim sposobnostima nije prepoznao Boga u Njegovom daru kao što to nije uspevala ni njihova stoka, time su pokazali da sami imaju manje rasuđivanja od stoke. „Vo poznaje gospodara svojega i magarac jasle gospodara svojega, a Izrailj ne poznaje, narod moj ne razume“ (Isaija 1,3).
S obzirom na čudo da je voda potekla iz Stene, iz samog Gospoda – mi možemo bolje da razumemo snagu Njegovih reči kad je kasnije ukazao na veličinu njihovog greha što su Ga napustili: „Čudite se tome, nebesa, i zgrozite se i upropastite se! veli Gospod. Jer dva zla učini moj narod: ostaviše mene, izvor žive vode, i iskopaše sebi studence, studence (bunare) isprovaljivane, koji ne mogu da drže vode“ (Jeremija 2,12.13).
Psalmist je za Gospoda rekao: „On je stena moja i nema u njemu nepravde“ (Psalam 92,16 – Bakotić). Njegov je život pravednost. Zato oni koji žive verom u Njega, žive pravednim životom. Voda koja je u pustinji potekla iz Stene, bila je za život narodu. Ona je bila Hristov sopstveni život. Da su, dok su pili, priznali izvor iz koga je došla, oni bi se napojili pravednošću i bili bi blagosloveni pravednošću, jer je pisano: „Blago gladnima i žednima pravednosti, jer oni će se nasititi“ (Matej 5,6 – SSP). Ako smo žedni pravednosti, i budemo ugasili žeđ, biće to samo zato što ćemo piti pravednost koje smo žedni.
Isus Hristos je izvor žive vode. Kad je Samarjanka izrazila iznenađenje što On od nje traži da pije, kad je došla na Jakovljev bunar, Isus joj je rekao: „Odgovori Isus i reče joj: kad bi znala dar Božiji, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, zamolila bi ga i on bi ti dao vodu živu. Reče mu žena: Gospode, nemaš ni čime da zahvatiš, a bunar je dubok; otkuda ti, dakle, živa voda? Zar si ti veći od oca našega Jakova, koji nam je dao ovaj bunar i pio iz njega sam, i sinovi njegovi, i stoka njegova? Odgovori Isus i reče joj: svaki ko pije od ove vode - opet će ožedneti. A ko pije od vode koju ću mu ja dati - neće ožedneti doveka, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koja uvire (teče – Karadžić) u večni život“ (Jovan 4,10-14 – Čarnić).
Tu živu vodu sada može da pije „ko hoće“, jer „Duh i Nevesta kažu: ‘Dođi!’ I ko god ovo čuje, neka kaže: ‘Dođi!’ I ko je žedan, neka dođe; ko hoće, neka besplatno zagrabi (uzme – Čarnić) vode života“ (Otkrivenje 22,17 – SSP).
Ova voda života, koju su svi pozvani da besplatno piju, je „čista reka vode života, bistra kao kristal, koja izlazi od prestola Božjeg, i jagnjetovog“ (Otkrivenje 22,1 – KJV). Ona teče iz Hrista; jer kad je Jovan video presto iz koga dolazi voda života, zapazio je da „nasred prestola“ „stoji Jagnje, kao da je zaklano, sa sedam rogova i sedam očiju - to jest sedam Božijih duhova, koji su poslani po svoj zemlji“ (Otkrivenje 5,6 – Čarnić).
Ako pogledamo na Golgotu, to će nam biti još jasnije. Dok je Isus visio na krstu „jedan vojnik kopljem probode rebra. I odmah potekoše krv i voda“ (Jovan 19,34 – SSP). Sada „Duh i voda i krv, i ovo troje svedoče jedno“ (1. Jovanova 5,8). Poznato nam je da je „duša svakoga tela krv njegova“ (3. Mojsijeva 17,11.14) i da je „vaš duh živ zbog pravednosti“ (Rimljanima 8,10 – SSP). Pošto se Duh i voda i krv slažu, i voda mora biti život. Na krstu je Hristos prolio svoj život za ljudski rod. Njegovo telo bilo je hram Božji i u Njegovom srcu bio je ustoličen Bog; zato je voda života, koja je potekla iz Njegovih probodenih slabina, bila ista voda života koja teče sa Božjeg prestola, od koje svi možemo da pijemo i živimo. Njegovo srce je izvor otvoren „za greh i za nečistotu“ (Zaharija 13,1).
Božji Duh nama donosi tu vodu života; ili, bolje rečeno, primanjem Svetoga Duha mi primamo vodu života, a to činimo verom u Hrista koga predstavlja Sveti Duh. Poslednjeg dana praznika senica
„stajao je Isus i vikao govoreći: ako je ko žedan, neka dođe k meni i neka pije. Ko veruje u mene - kao što reče Pismo - iz njegova tela će poteći reke žive vode. Ovo je pak rekao za Duha, koga su imali da prime oni što veruju u njega; jer Duh još ne beše sišao pošto Isus još nije bio proslavljen“ (Jovan 7,37-39 – Čarnić).
Sveti Duh, primljen u srce, donosi nam sam Hristov život, „večni život koji beše u Oca a nama se javi“ (1. Jovanova 1,2 – Čarnić). Ko god dobrovoljno prima Svetoga Duha, prima vodu života koja je isto što i Hristova krv koja čisti od svakoga greha. To bi Izraelci imali u pustinji da su pili verom. U steni koju je Mojsije udario, imali su, kao što su to imali i Galati u Pavlovo vreme, Isusa Hrista razapetog među sobom (Galatima 3,1). Oni su se nalazili u podnožju Hristovog krsta kao i Jevreji koji su iz Jerusalima požurili na Golgotu. Mnogi od njih nisu znali dan svoga pohođenja pa su propali u pustinji, kao i Jevreji kasnijih generacija koji nisu poznavali raspetog Hrista i tako su prilikom razorenja Jerusalima propali u svojim gresima. „A koji ga primiše dade im vlast da budu sinovi Božji, koji veruju u ime njegovo“ (Jovan 1,12).
U Mojsijevo vreme Izraelci nisu imali izgovor da ne poznaju Gospoda, jer se On sam objavio među njima mnogim silnim čudima. Nije bilo izgovora što u Njemu nisu prepoznali „jagnje Božje koje uze na sebe grehe sveta“, jer su imali svakodnevni dokaz da je On bio njihov život; udarena stena stalno im je govorila o Steni njihovog spasenja iz koje je za njih potekao život iz Njegove probodene slabine.
Otkupljeni Gospodnji doći će na Sion s pesmama, ali to nisu pesme koje se pevaju prisilno. Oni će pevati zato što su srećni; zato što ništa osim pesme neće moći da izrazi njihovu radost. Ta je radost Gospodnja radost. On će ih hraniti nebeskim hlebom i daće im da piju iz reke zadovoljstva. Odnosno, On im daje sebe. A kad Gospod daje sebe, onda više nema šta da se da. „Bog, koji nije poštedeo svog sopstvenog Sina, nego ga je predao za sve nas, kako nam neće s njim i sve drugo darovati?“ (Rimljanima 8,32 – Čarnić). Bog nam svima daje Sebe time što nam daje svoj život u Hristu; a to je Izraelcima prikazano davanjem vode života koja je potekla iz Hrista. Zato znamo da je sve što Hristovo jevanđelje sadrži za ljude, važilo i tamo za sinove Izraelove u pustinji.
Već znamo da je obećanje dato Avramu bilo jevanđelje. Zakletva kojom je potvrđeno to obećanje je zakletva koja nam pruža snažnu utehu kad potražimo zaštitu u Hristu, u Božjoj svetinji. Ona je trebalo da osigura Izraelcima besplatnu Božju blagodat i mogućnost da piju Hristov život, ako poveruju da je voda došla iz Stene. Trebalo je da ih uveri da je Avramov blagoslov, koji predstavlja oproštenje greha kroz Božju pravednost u Hristu, namenjen njima. Ovo se vidi iz reči: „Otvori kamen i proteče voda, reke protekoše po suhoj pustinji. Jer se opominjaše svete reči svoje k Avramu, sluzi svojemu“ (Psalam 105,41.42).
Isus Hristos je jagnje „koje je zaklano od postanja sveta“ (Otkrivenje 13,8), „koji je određen još pre postanja sveta“ (1. Petrova 1,20). Hristov krst nije nešto prolazno, već stoji od samog pada u greh dokle god ima grešnika da budu spaseni. On je uvek prisutan tako da vernici zajedno sa Pavlom mogu stalno da govore: „S Hristom se razapeh. A ja više ne živim“ (Galatima 2,19.20). Mi ne moramo da se osvrćemo da bismo videli krst, kao što ni ljudi u stara vremena nisu morali da gledaju unapred da bi ga videli. On stoji sa svojim raširenim rukama, povezujući vekove od izgubljenog Edema do obnovljenog Edema; i uvek i gde god bili, ljudi samo treba da podignu pogled da vide Hrista „podignutog sa zemlje“, kako ih privlači sebi svojom večnom ljubavlju koja za njih teče kao živa reka.
Gunđajući zbog vode, narod je govorio: „Je li Gospod među nama ili nije?“ Gospod je na to pitanje odgovorio na praktičan način. Stao je na stenu u Horivu i dao im vodu da mogu da piju i žive. On je lično bio tamo. Bila je to Njegova stvarna Prisutnost. Iako nisu mogli da Ga vide, bio je tamo. I kao što im je dao dokaz da nije daleko ni od jednoga njih, tako bi Ga, da su za njim čeznuli verom, našli i primili, i Njegova stvarna prisutnost bila bi sa njima onako kao što je bila voda koju su pili, baš kao i hrana koju su jeli.
U mani, nebeskom hlebu, koji su Izraelci jeli svakog dana, i u vodi iz Stene Isusa Hrista, mi imamo prave simbole Gospodnje večere. Hleb i voda nisu bili Hristos, kao što ni hleb ni vino ni na koji način ne mogu da budu promenjeni u Hristovo telo i krv. Ne bi bilo nikakve koristi od toga da su mogli da tako budu promenjeni, jer „telo ne pomaže ništa“. Ali, oni su pokazali stvarnu prisutnost svima koji su imali oči vere da razaberu Gospodnje telo. Oni su pokazali da Hristos prebiva u srcu verom isto onako kao što telo prima simbole; i kao što su ti simboli bili stopljeni (spojeni) i postali telo, tako i Hristos, Reč, postaje telo u svima koji ga prihvataju verom. Hristos se u njima oblikuje silom Duha.
Bog nije mit. Sveti Duh nije mit. Njegova prisutnost je isto tako stvarna kao i On sam. Kad Hristos kaže: „Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću sa njime, i on sa mnom“ (Okrivenje 3,20), On govori o stvarnoj činjenici; a kad kaže: „Ko ima moje zapovesti i drži ih se, taj me voli; a ko voli mene, njega će voleti i moj Otac. A voleću ga i ja i pokazaću mu se“ (Jovan 14,21 – SSP), On nas ne želi prevariti utvarom. On dolazi u telu danas kao što je to stvarno učinio u Judeji. Svojom pojavom jednostavno je svim ljudima pokazao tu mogućnost i njeno savršenstvo. I kao što danas dolazi u telu svima koji Ga primaju, tako je On dolazio i u one dane dok je Izrael bio u pustinji; zapravo i u Avramove i Aveljeve dane. Mi možemo da se iscrpimo spekulisanjem kako je to moguće, i pri tom da umremo od duhovne gladi, ili možemo da kažemo: „Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod“ (Psalam 34,8) i u Njegovoj prisutnosti nađemo zadovoljenje i „puninu radosti“.
(Sadašnja istina, 29. oktobar 1896)