Isus je upravo bio izveo veliko čudo. Čovek koji trideset osam godina nije mogao da hoda, istog trenutka je bio isceljen, i to tako da je na Isusovu zapovest ustao, podigao postelju na kojoj je ležao i otišao. „A tog dana je bila subota“ (Jovan 5,9 – SSP).
„I zato gonjahu Jevreji Isusa, i gledahu da Ga ubiju, jer činjaše to u subotu“ (stih 16 – Karadžić). Naravno da je Isus dobro znao da će oni to činiti. Zašto je onda izveo to posebno čudo u subotnji dan? Taj čovek nije bio u neposrednoj opasnosti. Posle trideset osam godina čekanja, još jedan dan ne bi bio toliko nepodnošljiv. Iz tog razloga, Isus je nesumnjivo mogao da učini to delo i dan ranije, isto kao i da ga ne učini; jer je čovek dugo ležao pored vode i Isus nije mogao, a da ga ne vidi. Da li je Isus želeo da provocira Jevreje i namerno prkosi njihovim predrasudama? Nemoguće je i na trenutak gajiti takvu pomisao, jer je to potpuno strano Njegovom karakteru.
Zašto je, onda, ovo čudo isceljenja, kao i mnoga druga koja su izričito spomenuta, izvedeno u subotnji dan? – Zato što je Isus hteo da pokaže istinski cilj i smisao subote. Hteo je da pokaže da je ona za čoveka, a ne protiv njega – da ona nije težak jaram, već da je nosač tog jarma. Hteo je da nas poduči da subota, kao spomen na Božje savršeno i dovršeno delo, otkriva meru Božje sile da „isceli celog čoveka“ – i dušu i telo. (Jovan 7,23 – KJV)
Kada su Jevreji progonili Isusa zbog dobrog dela koje je učinio bespomoćnom čoveku, On se opravdao, govoreći: „Otac moj sve do sada radi (čini) pa i ja radim“ (Jovan 5,17 – Stvarnost & Duda-Fućak). To je bilo pravo opravdanje Njegovog dela, jer činiti ono što Bog čini, najsavršenija je pravednost. Osim toga, Isusova dela nisu bila samo kopije onoga što je Otac činio; da jesu, onda u njima ne bi bilo pouke niti pomoći za nas, jer to ne bi pokazalo nikakvu vezu između Njega i slabih ljudskih bića. Međutim, On je rekao: „[Ja] ništa ne činim sam od sebe“; „nego Otac koji prebiva u meni, on dela čini“ (Jovan 8,28 – Čarnić; 14,10 – Bakotić). Nema čoveka, toliko slabog, da ne može dopustiti Bogu da deluje u njemu, da hoće i čini ono što je Njemu ugodno.
Isus je bio optužen da narušava subotu i On zaista jeste prekršio jevrejsku subotu, ali nije Gospodnju subotu. Jevrejska subota se sastojala od formalnog prekida svakog rada u sedmi dan nedelje, čak i ako bi time bio izgubljen ljudski život. Ona je bila jednostavno jaram, teret, čin pokore, kojim su mislili sebe da učine pravednima. Ona nije imala ništa zajedničko sa Gospodnjom subotom, osim što je držana istog dana u sedmici. Gospodnja subota je apsolutni odmor u Njemu i Njegovoj reči – zavisnost od Njegovog života; a pošto je Njegov život delovanje – služba drugima – proizilazi da pravo držanje subote ponekad može uključivati težak fizički rad. Kako neko može da kaže koja dela su dozvoljena u subotnom danu, a koja ne? – Ne može se dati nikakav spisak dozvoljenih i nedozvoljenih dela, ali ovaj princip će biti pokazatelj: kakav god rad je potreban za dobrobit ljudi koji pate – bez obzira da li je u pitanju bolest tela ili duše – i od kojeg taj radnik ne ostvaruje apsolutno nikakvu dobit ili korist, osim svesti o Božjem prisustvu, jeste prikladan subotnji rad. Istinsko držanje subote jeste odmor u Bogu – apsolutno i bezuslovno prihvatanje Njegove reči.
„Moj Otac čini do sada, i ja činim“ (KJV). Kako to Bog čini i kako je Isus obavljao delo zbog kojeg je sada bio progonjen? – Svojom rečju. Zapazite ovo: To nije bilo onako kao što čovek radi, izdajući naredbe nekom drugom. Nijedan čovek ne može sebi laskati da drži subotu, dok drugi rade u njegovoj službi. Ko god obavlja nešto posredstvom nekog drugog, radi to sam. To nije način na koji Bog deluje i Isus nije na taj način iscelio bespomoćnog čoveka. On nije izgovorio reč koja je odredila nekog drugog da radi, već je sama Njegova reč obavila posao. „Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta Njegovih sva vojska njihova“ (Psalam 33,6 – Daničić). „On je rekao, i tako je bilo“ (Psalam 33,6 – KJV). Stoga je ovo Isusovo čudo jednostavno bilo ispoljavanje stvaralačke sile Božje reči.
Za šest dana je Bog stvorio nebesa i Zemlju; i onda se odmorio sedmog dana, ne zato što bi nastavak dela stvaranja bio greh, već iz dobrog razloga – zato što je sve bilo završeno. Reč je, međutim, nastavila da deluje u održavanju onoga što je stvoreno. Sva Božja dela od tog vremena (do sada, barem što se tiče Zemlje), jednostavno treba da se održavaju ili obnavljaju i sva dela koja On čini za nas i kroz nas treba da budu u istu svrhu. Držanje Gospodnje subote je jednostavno potpuno odmaranje u Božjem dovršenom delu i dopuštanje Njemu da ta dela stavi u nas. Potpuno prekidanje svih naših sopstvenih poslova sedmog dana – svega čime bismo mogli steći dobit – jeste znak (pokazivanje) našeg poverenja u Boga, zbog „života, disanja i svega“ (Dela 17,25 – parafraza D. Stefanović). Ukoliko se čovek ne usuđuje da veruje Bogu da će ga čuvati, ako se bude odmarao onda kada je za ceo svet (čak i za veliki deo sveta koji se izjašnjava kao hrišćanski) dan u sedmici kada se najviše radi, kako on može sebe uveriti da veruje Bogu za večnost?
„Ne može Sin ništa činiti sam od sebe, nego što vidi da Otac čini. Jer što on čini, to isto čini i Sin. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sam čini; i pokazaće mu još veća dela od ovih, da se vi čudite. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljuje, tako oživljuje i Sin one koje hoće. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca“ (Jovan 5,19-23 – D. Stefanović).
Svaki sin je neminovno naslednik svog oca. Propisi, lukavstvo, hir oca ili nešto drugo, mogu isključiti sina iz bilo kakvog udela u očevoj imovini; ali detetu koje se rađa u svetu ništa ne može oduzeti njegovo suštinsko nasleđe, odnosno lične karakteristike roditelja. Otac daruje sebe, kakav god bio, svom sinu, i to je sinovljevo suštinsko nasleđe. Tako je i Hristos „slika nevidljivog Boga“ (Kološanima 1,15 – Čarnić), „odsjaj Njegove slave“ (Jevrejima 1,3 – Čarnić). Čovečanstvo je nesavršeno i stoga može samo nesavršeno i da se reprodukuje, tako da sin može biti daleko inferiorniji u odnosu na svog oca, u mnogim ili svim aspektima; ali Bog, čiji je svaki put savršen, otkriva svako savršenstvo svog karaktera u svom Sinu – „Početku puta svog“ (Priče 8,22 – Daničić). Stoga, jedinorodni Sin, po pravu stečenom rođenjem, ima silu i vlast Oca. Zato Mu je poveren sav sud. Njemu je dato da vlada narodima i da ih na kraju slomi u paramparčad, kao lončarsku posudu; ali ova sila nije proizvoljno dodeljena; to je samo jedna faza u delovanju „vlasti nad svakim telom (čovekom – Čarnić)“ (Jovan 17,22 – Karadžić), koju Hristos ima u sebi i koju koristi za spasenje ljudskog roda.
„Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi i dao mu je vlast da sudi jer je on Sin čovečiji“ (Jovan 5,26.27 – SSP). Koliko je to drugačije od onoga što bismo mi napisali. Mi bismo rekli da je Otac dao Sinu vlast da sudi, zato što je On Božji Sin; ali ne, razlog je taj što je On Sin čovečiji. Ovo nas dovodi licem u lice sa zakonitim mestom čoveka na ovoj Zemlji.
Na osnovu prvog stvaranja, čovek je Božji sin (Luka 3,38). Kao takvom, data mu je vlast nad celom Zemljom. Imajte u vidu da mu je vlast data prilikom stvaranja. On je bio učinjen carem. Vlast je bila u njemu. Baš kao što magnet nije magnet zato što se ljudi dogovore da ga zovu tako, već zato što u sebi ima silu privlačenja, tako je i čovek bio car na osnovu onoga što je bilo u njemu, odnosno, Božjeg života. On je imao vlast nad zverima, pticama, ribama i nad samom Zemljom. Oni ga nisu slušali zato što su se dogovorili da tako čine, ili im je tako rečeno, već zato što je on imao vlast koju oni nisu mogli, a da ne priznaju i ne potčine joj se. Sve je bilo pokoreno čoveku i ostalo je tako sve dok je čovek bio u pokornosti prema Bogu.
Čovekova prva vlast je bila vlast slave, jer je on bio „krunisan (ovenčan) slavom i čašću“, kada je bio postavljen nad delima Božjih ruku (Jevrejima 2,7 – KJV). Ali „svi sagrešiše i izgubili su slavu Božiju“ (Rimljanima 3,23 – Karadžić). Zbog toga je vlast izgubljena. Čovek više nije car po prirodi, zato što nema carsku silu u sebi. Sada dolazi Hristos u ljudskom telu, učinjen u svemu poput Njegove braće (Jevrejima 2,17), kušajući smrt za svakog čoveka i krunisan slavom i čašću. On je bio „po telu rođen iz Davidovog semena, proglašen/postavljen za Sina Božijeg po Duhu svetosti, u sili, vaskrsenjem iz mrtvih“ (Rimljanima 1,3.4 – kombinacija prevoda KJV-SSP). Tako, kroz Isusa, vlast nad Zemljom i dalje ostaje u rukama čoveka; jer treba imati na umu da je Isus došao na Zemlju kao čovek, da povrati vlast za čoveka. Bog nikada nije izgubio vlast niti bilo koji njen deo. Hristos nije morao da dođe na Zemlju da bi za sebe, kao Boga, zadobio vlast nad Zemljom i vlast da sudi, jer je to imao, već je to učinio da bi vlast, koja je bila data čoveku, mogla da se ovekoveči. Zato je Hristos bio na Zemlji kao čovek u svakom pogledu. On je predstavio Boga čoveku, da bi u Njemu Bog mogao da pokaže svoju ideju o čoveku.
Onaj koji vlada jeste onaj koji i sudi. Čovek je zakonski gospodar ove Zemlje i, samim tim, on je onaj kome je neminovno poveren sud. „Sveti će suditi svetu“ (1. Korinćanima 6,2). „Neka sveti budu radosni u slavi; neka glasno pevaju na svojim posteljama. Neka u njihovim ustima budu uzvišene hvale Boga, a u njihovoj ruci mač sa dve oštrice, da se osvete neznabošcima i kazne ljude; da vežu njihove kraljeve lancima i njihovo plemstvo gvozdenim okovima; da izvrše na njima zapisan sud. Ovu čast imaju svi Njegovi sveti“ (Psalam 149,5-9 – KJV). Međutim, ovu silu imaju samo kada su, kao ljudski sinovi, takođe i Božji sinovi. U Hristu, kroz večnog Duha, mi postajemo Božji sinovi, isto tako sigurno kao što smo sada sinovi svojih roditelja, i naslednici smo Njegovog dobra, isto tako sigurno kao što, po prirodi, nasleđujemo osobine svojih zemaljskih očeva. Kroz prevelika i predragocena Božja obećanja, mi postajemo „učesnici Božanske prirode“ (2. Petrova 1,4). „A svima, koji ga primiše, dade moć (vlast – Karadžić) da postanu deca Božija, - onima što veruju u njegovo ime, koji se ne rodiše od krvi, ni od volje tela, ni od muževljeve volje - nego od Boga“ (Jovan 1,12.13 – Čarnić). Tako smo mi sunaslednici sa Hristom, imajući sa Njim prava i privilegije. U Njemu postajemo „jedan novi čovek“ (Efescima 2,15), stvoren po Božanskoj slici.
A sada, kada vidimo kao činjenicu da, „kakav je on, takvi smo i mi na ovom svetu“ (1. Jovanova 4,17 – Čarnić), možemo shvatiti nešto o značaju čudesnih dela koja je On učinio. Imajte u vidu da je Hristos, Božji Sin, postao Sin čovečiji, da bismo mi, ljudski sinovi, mogli da postanemo Božji sinovi. On je u svemu bio učinjen poput nas, da bismo mi mogli u svemu da postanemo poput Njega. Sada čitajte ponovo:
„Isus pak u odgovoru reče njima: zaista, zaista, kažem vam, ne može Sin da čini ništa sam od sebe, ako ne vidi šta Otac čini; jer ono što čini Otac, to isto tako čini i Sin. Otac, naime, voli Sina i pokazuje mu sve što sam čini, i pokazaće mu dela veća od ovih, da se vi čudite“ (Jovan 5,19.20 – Čarnić).
Šta ovo znači za nas? – Sve. To je deo našeg nasleđa. Ako smo mi „u Njemu“, ako smo Božji sinovi kroz veru u Hrista Isusa, nazvani po Njegovom imenu i živimo dostojni poziva, onda, kao sunaslednici sa Njim, oni koji sa Njim dele Njegovu slavu i vlast, možemo znati da se sve ovo primenjuje na nas, isto kao i na Isusa iz Nazareta. „Ali mi smo tako slabi i bespomoćni“, kažete. Vrlo dobro, nemoguće je biti bespomoćniji od toga da ne budeš u stanju da učiniš ništa sam od sebe. Pogledajte stihove 19 i 30. Isus čini ono što vidi da čini Njegov Otac, ne posredstvom sebe, kao da samo imitira Oca, već posredstvom Oca, koji prebiva u Njemu. On kaže nama: „Sve što čuh od Oca svojega, objavih vam“ (Jovan 15,15 – Sinod SPC) i „Ko veruje u mene, dela koja ja činim i on će činiti“ (Jovan 14,12 – Bakotić). Ne dozvolite da vas vodi prošlo iskustvo i ne govorite da je preteško verovati i da je nemoguće, već neka vas vodi Duh, koji sam otkriva bogatstva slave nasleđa.
Isus iz Nazareta je bio „čovek koga je Bog [pred vama] potvrdio“ „silama, čudesima i znacima što ih je Bog preko njega učinio“ (Dela 2,22 – D. Stefanović). On je učinio čudesne stvari za ljude, a čak i veća dela je trebalo da budu učinjena. Tako nam On kaže da ćemo, verujući, činiti dela koja je On činio, pa i veća. Kakav neizrecivi dar! Kakav podsticaj da se prepustimo Njemu, da budemo savršeno očišćeni od svake mrlje prokletstva i učinjeni „potpuni u Njemu“ (Kološanima 2,10 – KJV), da budemo „savršen čovek“ (Efescima 4,13), čak do „pune mere Hristovog rasta“ (Efescima 4,13 – SSP). Kako jadni pali smrtnici da imaju silu da leče bolesne i hrome i isteruju đavole rečju? Isto tako, jer je tako napisano, i tako će biti, baš kao što je već bilo. Ne samo jedan, nego svaki vernik u Hrista mora imati tu vlast. Ne pokušavajte to da razumete, već verujte u to i prihvatite; jer ono što oko nije videlo ni uvo čulo i što nije ušlo u srce čoveka, odnosno stvari koje je Bog pripremio za one koji Ga vole – te stvari je Bog nama otkrio svojim Svetim Duhom; jer Duh istražuje sve, čak Božje dubine i besplatno nam je darovan, da bismo znali stvari koje nam Bog besplatno daje. „Hvala Bogu za njegov neizrecivi dar“ (2. Korinćanima 9,15 – SSP).
2. februar 1899.