Petnaesto poglavlje 1. knjige Mojsijeve sadrži prvi izveštaj o savezu sa Avramom. „Posle ovih stvari dođe Avramu reč Gospodnja u utvari govoreći: Ne boj se, Avrame, ja sam ti štit i plata je tvoja vrlo velika“ (1. Mojsijeva 15,1 – KJV).
Zapazite izjavu da je Bog rekao kako je sam On plata Avramu. Ako smo Hristovi, mi smo onda Avramovo seme i naslednici po obećanju. Naslednici čega? „Naslednici, dakle Božji, a sunaslednici Hristovi“ (Rimljanima 8,17). Isto to nasledstvo spomenuo je psalmist: „Gospod je moj deo nasledstva“ (Psalam 16,5). Dakle i ovde imamo vezu koja spaja sav Božji narod sa Avramom. Njihova nada nije ništa drugo do obećanje koje mu je Bog dao.
Obećanje koje je Bog dao Avramu nije dato samo njemu već i njegovom semenu (potomstvu). Zato je Avram rekao Gospodu: „‘Šta ćeš mi dati kad živim bez dece, a na kome će ostati moja kuća to je Elijezer ovaj Damaštanin?’ Još reče Avram: ‘Eto meni nisi dao poroda, pa će sluga rođen u kući mojoj biti moj naslednik’“ (1. Mojsijeva 15,2.3). Avram nije znao za Gospodnji plan. Znao je obećanje i verovao u njega, ali pošto je bio star, a nije imao dece, pretpostavio je da potomstvo koje mu je obećano treba da dođe preko njegovog pouzdanog sluge. Međutim, to nije bio Božji plan. Avram nije trebalo da bude praotac potomaka slugu već slobodnih ljudi.
„A gle, Gospod mu progovori: Neće taj biti naslednik tvoj, nego koji će izaći od tebe taj će ti biti naslednik. Pa ga izvede napolje i reče mu: Pogledaj na nebo i prebroj zvezde, ako ih možeš prebrojati. I reče mu: Tako će ti biti seme tvoje. I poverova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu (pravednost)“ (1. Mojsijeva 15,4-6).
„I poverova Avram Bogu.“ Koren glagola ovde prevedenog kao „poverova“ je reč „Amin“. Ona sadrži misao o čvrstoći, o temelju. Kad je Bog izgovorio obećanje, Avram je rekao „Amin“ ili, drugim rečima, oslonio se na Boga, uzimajući Njegovu reč kao siguran temelj. Uporedite to sa Matej 7,24.25.
Bog je Avramu obećao veliku kuću. A ova kuća je bila sagrađena na Božjoj, na Gospodnjoj reči; i pošto je Avram to razumeo, počeo je odmah da je gradi. Isus Hristos je temelj, jer „niko, naime, ne može da postavi drugi temelj osim onog koji je već postavljen, a to je Isus Hristos“ (1. Korinćanima 3,11 – SSP). Avramova kuća je Božja kuća, sagrađena „na temelju apostola i proroka, a ugaoni temelj je sam Hristos“ (Efescima 2,20 – Čarnić). „Priđite njemu, Živom kamenu, koji su, doduše, ljudi odbacili, ali je u Božijim očima izabran i dragocen, pa se kao živo kamenje ugradite u duhovnu kuću da budete sveto sveštenstvo, da prinosite duhovne žrtve koje su Bogu ugodne kroz Isusa Hrista. Zato u Pismu stoji: ‘Evo, postavljam na Sionu kamen izabrani, dragoceni kamen ugaoni, i ko u njega veruje, neće se postideti’.“ (1. Petrova 2,4-6 – SSP)
„I poverova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu.“ Zašto? Zato što verovati Bogu znači graditi na Bogu i Njegovoj reči, a to znači primati Božji život iz Njegove reči. Zapazite u poslednjem stihu koji smo citirali, kako Petar kaže da je temelj na kojem je kuća sagrađena, živi kamen. Temelj je živi Temelj koji daje život onima koji dolaze Njemu, tako da je kuća koja je na Njemu sagrađena, živa kuća. Ona raste zahvaljujući životu Temelja. „Verujte Gospodu Bogu svom i bićete jaki“ (2. Dnevnika 20,20). U ovom tekstu obe reči, „verujte“ i „bićete jaki“, imaju isti koren, „amin“, pa bismo mogli da tekst čitamo i ovako: „Gradite na Gospodu Bogu svom i bićete izgrađeni“. A temelj na kome gradimo je pravednost: „Javljajući da je pravedan Gospod, branič moj, i da nema u Njemu nepravde“ (Psalam 92,15). Prema tome, pošto verovati znači graditi na Bogu i Njegovoj svetoj reči, očigledno je da je vera pravednost onoga ko je poseduje i pokazuje.
Isus Hristos je izvor vere. Vera započinje i završava u Njemu. Nema prave vere ako ona nije usmerena ka Hristu. Zato, kad je Avram poverovao Gospodu, on je poverovao u Gospoda Isusa Hrista. Bog se nikad nije objavio čoveku osim preko Hrista. Činjenica da je Avramovo verovanje bilo lična vera u Gospoda Isusa Hrista, vidi se i po tome što mu je uračunata u pravednost. A pravednosti nema bez vere u Isusa Hrista. On „je za nas postao mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i otkupljenje“ (1. Korinćanima 1,30 – SSP). Kada se pojavi Gospod, vredeće samo ona pravednost „koja je od vere Isusa Hrista, pravda koja je od Boga u veri“ (Filibljanima 3,9). Pošto je sam Bog Avramovu veru uračunao u pravednost, jasno je da je njegova vera bila usmerena samo na Hrista, u kome je postao pravedan.
I ovo pokazuje da je Božje obećanje bilo dato Avramu samo kroz Hrista. Potomstvo je bilo samo ono koje dolazi kroz Hristovu veru, jer je sam Hristos potomak. Avramovo potomstvo, koga je trebalo da bude kao zvezda na nebu, biće bezbrojno mnoštvo koje je opralo svoje haljine u krvi Jagnjetovoj. Narodi koji će izaći od njega biće „narodi koji su spaseni“ (Otkrivenje 21,24). Uporedi sa Matej 8,11. „Jer koliko je obećanja Božijih, u Njemu su da, i u Njemu amin.“ (2. Korinćanima 1,20)
„Taj dan učini Gospod zavet (savez) s Avramom govoreći: Semenu (Potomku – jednina) tvom dadoh zemlju ovu …“ (1. Mojsijeva 15,18). Kako je ovaj savez učinjen zapisano je u prethodnim stihovima. Prvo imamo obećanje o bezbrojnom potomstvu (kroz sunasledstvo s tim jednim Potomkom) i o zemlji. Bog je rekao: „Ja sam Gospod, koji te izvedoh iz Ura haldejskog da ti dam zemlju ovu da bude tvoja“ (Stih 7). Moramo ovaj stih imati na umu kada čitamo osamnaesti stih, jer u protivnom zaključićemo pogrešno da je nešto obećano Avramovom potomku (jednina), a da on u to nije uključen. „A Abrahamu su rečena obećanja i potomku njegovu“ (Galatima 3,16 – Šarić). Ništa nije obećano potomku, a da nije obećano i Avramu.
Avram je poverovao Gospodu, ali je rekao: „Gospode, Gospode, po čemu ću poznati da će biti moja?“ (1. Mojsijeva 15,8). Zatim sledi izveštaj o rasecanju junice, koze i ovna. To je spomenuto u Jeremiji 34,18-20, gde je Bog ukorio narod zbog kršenja tog saveza.
„A kad sunce beše na zalasku, uhvati Avrama tvrd san, i gle, strah i mrak velik obuze ga. I Gospod reče Avramu: Znaj zacelo da će seme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina. Ali ću suditi i narodu kome će služiti; a posle će oni izaći s velikim blagom. A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti. A oni će se u četvrtom kolenu vratiti ovamo; jer gresima amorejskim još nije kraj.“ (1. Mojsijeva 15,12-16)
Videli smo da je ovaj savez bio savez pravednosti verom. Obećani potomak i zemlja trebalo je da budu Avramovi zahvaljujući veri u Božju reč, što mu se uračunalo u pravednost. Pogledajmo sada bolje šta možemo da naučimo iz upravo citiranih stihova.
Pre svega učimo da je Avram trebalo da umre pre nego što je dobio zemlju u posed. Umreće u dubokoj starosti i njegovo potomstvo biće došljaci u tuđoj zemlji četiri stotine godina.
Prema tome, sam Avram, ali i njegovi neposredni potomci, umreće pre nego što seme dođe u zemlju koja im je bila obećana. Činjenica je da znamo da je Isak umro pre nego što su sinovi Izraelovi otišli u Egipat, i da su Jakov i svi njegovi sinovi umrli u Egiptu.
„A Abrahamu su rečena obećanja i potomku njegovu“ (Galatima 3,16 – Šarić). U prethodnom poglavlju imamo istu stvar. Jasno je da obećanje dato Avramovom potomstvu (misli se na duhovno potomstvo, tj. decu, kroz zasluge tog jednog Potomka tj. Hrista – prim. izdavača) ne može da se ispuni tako što će ono što je obećano dobiti samo jedan deo potomstva; i ono što je obećano Avramu i njegovom potomstvu ne može da se ispuni dok ga Avram ne deli sa svojim potomstvom.
Šta ovo pokazuje? Jednostavno sledeće: da se obećanje iz petnaestog poglavlja 1. Mojsijeve, da će Avram i njegovo potomstvo posedovati zemlju, odnosi na vaskrsenje umrlih, i ništa manje od toga. Ovo je tačno čak i ako se tvrdi da osamnaesti stih isključuje Avrama iz saveza o kome je bilo reči, jer kao što smo videli, jasno je da će mnogi neposredni Avramovi potomci umreti pre vremena ispunjenja ovog obećanja, a znamo da su Isak i Jakov i dvanaest patrijaraha bili mrtvi davno pre tog vremena.
Čak i ako se Avram izostavi, ostaje činjenica da obećanje o potomstvu (kroz jednog Potomka – prim. izdavača) mora da uključuje sve potomstvo, a ne samo jedan njegov deo. Ali Avram ne može da bude izostavljen iz obećanja. Zato posedujemo pozitivan dokaz da u ovom poglavlju imamo izveštaj o propovedanju „Isusa i vaskrsenja“ Avramu.
To nam omogućuje da razumemo zašto je Stefan, kad je bio na suđenju zato što je propovedao Isusa, počeo svoj govor pozivajući se upravo na ove reči. Govoreći o Avramu koji je došao u Hanan, rekao je: „Ali mu ne dade nasledstva u njoj - ni jednu stopu, nego mu samo obeća, u vreme kada on još nije imao deteta“ (Dela 7,5). Pozivajući se na ovo obećanje koje je bilo dobro poznato svim Jevrejima, Stefan je na najjasniji način pokazao da se obećanje moglo ispuniti samo vaskrsenjem iz mrtvih kroz Isusa.
„A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti. A oni će se u četvrtom kolenu vratiti ovamo; jer gresima amorejskim još nije kraj.“ Iz ovoga saznajemo da je Avram umro u veri iako nije primio ispunjenje obećanja. Da ga je očekivao u ovom životu, bio bi razočaran kad je smrt došla pre ispunjenja obećanja. Ali, Bog mu je jasno rekao da mora umreti pre nego što se ono ispuni. Pošto je Avram verovao Bogu, jasno je da je znao za vaskrsenje i očekivao ga. Da, on mu se radovao. Vaskrsenje umrlih, videćemo, uvek je bila središnja nada prave Avramove dece.
Međutim, vidimo tu još nešto. U četvrtom naraštaju, ili nakon što prođe četiri stotine godina, njegovo potomstvo će izaći iz ropstva u Obećanu zemlju. Zašto nisu mogli da odmah zaposednu tu zemlju? Zato što gresima amorejskim još nije došao kraj. To pokazuje da će Bog Amorejcima dati vreme da se pokaju, ili, ako to ne učine, da napune meru svoga bezakonja i tako pokažu da su nepodobni da poseduju tu zemlju.
A to nas uči još nečem: da zemlju, koju je Bog obećao Avramu i njegovom potomstvu, može da poseduje samo pravedan narod. Bog neće izbaciti iz zemlje one za koje je postojala ikakva mogućnost da postanu pravednici. Ali činjenica da je narod, koji je trebalo da bude uništen pred decom Avramovom, bio izbačen zbog svoga zla, pokazuje da se od onih koji treba da zaposednu ovu zemlju očekivalo da budu pravedni. I tako učimo da je Avramovo potomstvo, kome je bila obećana ova zemlja, bio pravedan narod. To je već pokazano činjenicom da je potomstvo bilo obećano Avramu samo kroz pravednost verom. „Narod će se tvoj sastojati od samih pravednika (I tvoj će narod biti sav pravedan – Daničić). Oni će zauvijek posjedovati zemlju, mladicu, koju sam posadio, djelo ruku mojih, na moju slavu“ (Isaija 60,21– Šarić).
(Sadašnja istina, 28. jun 1896)