Da su Marija i učenici samo verovali ono što im je Isus rekao, oni se ne bi iznenadili što su tog jutra pronašli praznu grobnicu i ne bi bilo prolivenih suza. On im je rekao „kako mora ići u Jerusalim i mnogo postradati od starešina i svešteničkih poglavara i književnika i da će biti ubijen i da će ustati treći dan“ (Luka 9,22 – parafraza), ali su njihove umove toliko zaokupili drugi planovi za Njega i njih same, da je to isključilo Njegove reči. A tako je i danas. Proliva se mnogo nepotrebnih suza, zato što se ne veruje Gospodnjim rečima. Ali Božja ljubav prema nama je toliko nežna, da On ima saosećanja prema onima koji plaču, iako to nepotrebno čine, i šalje reči utehe i pomoći. I tako su se dva anđela, koji su čak i tada bili pored Marije, i koji stalno paze i na nas, njoj pokazali, i upitali je: „Ženo, što plačeš?“ (Jovan 20,15 – Čarnić). Njen odgovor pokazuje iskrenu želju da zna gde je njen Gospod i tako odmah saznaje da On nije daleko od nje. „Osvrnu se i ugleda Isusa kako stoji, ali nije znala da je to on“ (stih 14 – SSP).
Kakva šteta – videti Isusa i ne znati Ga! Čuti zvuk Njegovog glasa, a ipak Ga ne prepoznati! Isus Mariji postavlja isto pitanje, a ona je i dalje rešena da nađe telo svog Gospoda, ne pomišljajući da je anđeo uklonio kamen i da je On zauvek živ. Bila je potrebna samo jedna reč da joj otkrije istinu, jedna reč izgovorena poznatim glasom ljubavi, a ta reč je bila njeno ime, „Marija“. Bila je potrebna samo jedna njena reč da pokaže da je njeno srce još uvek bilo odano Onome koji joj je oprostio i očistio je, a ta reč je bila „Učitelju“ (stih 16). A onda, otkrivši joj se, On joj daje poruku za učenike, i to takođe rečima koje pokazuju da se On i dalje poistovećuje sa njima. Iako su Ga „svi oni napustili i pobegli“ (Marko 14,50), On ipak govori o njima kao o svojoj braći, a Njegov Otac je i njihov Otac i Njegov Bog je i njihov Bog. Iz Markovog izveštaja shvatamo da nije bilo dovoljno spomenuti učenike kao zajednicu, već je Petar izdvojen i spomenut po imenu. A zašto? Zato što se odrekao Gospoda sa prizivanjem prokletstva na sebe i zaklinjanjem i bilo mu je potrebno neko posebno uverenje da je Gospod o njemu i dalje mislio kao o jednom od učenika.
Može biti samo jedna svrha Njegovog uznesenja k Ocu odmah nakon Njegovog vaskrsenja. On će lično primiti uverenje da je Njegova žrtva prihvaćena i da je u Njemu, Čoveku Isusu Hristu, drugom Adamu, ljudska porodica ponovo dovedena u Očevo prisustvo. Put ka slavi vodio je preko krsta i groba, i putovanje je završeno. Tokom Njegovog zemaljskog hodočašća, On je bio zaklonjen od lica svog Oca, ne zbog svojih sopstvenih greha, već zbog greha te iste braće, ali sada je uklonio greh žrtvovanjem sebe i On, kao predstavnik svoje braće, oslobođene greha, uzneo se k Ocu.
Kakav je to susret bio! Kada je bludni sin „još bio daleko, ugleda ga njegov otac i sažali se, pa potrča, zagrli ga i poljubi ga“ (Luka 15,20 – Čarnić), a kakvu će dobrodošlicu dobiti onaj koji je, po cenu stradalničkog života i sramotne smrti, nosio poruku ljubavi i oproštenja od Oca u bludni svet. Ako „biva radost pred anđelima Božijima za jednog grešnika koji se kaje“ (stih 10 – Karadžić), ko može izmeriti radost zbog trijumfalnog dovršetka tog dela, kroz kojeg svi grešnici mogu imati spasenje? Zbog radosti stavljene pred Njega, On je podneo krst, prezir i sramotu. Ali tu radost On deli sa svakim ko će sa Njim deliti patnju duše zbog izgubljenih. Onda je apostol Pavle imao dovoljan razlog da kaže: „Ali me ništa od ovoga ne brine niti mi je stalo do mog života, samo da bih mogao da s radošću završim svoj put, i službu koju sam primio od Gospoda Isusa, da posvedočim jevanđelje Božje blagodati“ (Dela 20,24 – KJV).
Marija je prenela poruku, ali „kad ovi čuše da je živ i da ga je ona videla, ne verovaše“ (Marko 16,11 – D. Stefanović). To je tipično iskustvo koje često doživljava glasnik dobrih vesti. I mi smo čuli Njegov glas i došli do spoznaje da je Isus živ, ali često oni koji čuju našu poruku od Njega za njih, ne veruju. O, da imamo svedočanstvo veće sile, koje će u mnoga srca doneti još veće ubeđenje!
Isus bi pružio najveću moguću priliku svim učenicima, da spoznaju da niko nije odneo Njegovo telo, već da je On zaista ustao iz mrtvih, upravo po svojoj sopstvenoj reči. Baš te noći, kada su se učenici skupili, iako su vrata bila zatvorena, zbog straha od Jevreja, ipak je Isus došao „te stade na sredinu i reče im: mir vam“ (Jovan 20,19 – Čarnić). A onda, „pokaza im svoje ruke i rebra“ (stih 20 – SSP). Niko drugi ne nosi ove dokaze da je razapeti Gospod. A te rane su svedočile tada, kao što će i u celoj večnosti svedočiti, o ljubavi koja je sve svoje dala na Golgoti „Onda se učenici obradovaše videvši Gospoda“ (stih 21 – Karadžić).
Glas o Gospodnjem vaskrsenju Marija Magdalena je odnela učenicima „dok su oni tugovali i plakali“ (Marko 16,10 – KJV), ali oni nisu poverovali njenoj vesti; posle toga, dvojica učenika kojima se Gospod javio u Emausu, „vratiše se u Jerusalim, te nađoše okupljenu Jedanaestoricu i njihove drugove, koji su govorili: Gospod je stvarno vaskrsao i javio se Simonu“ (Luka 24,33 – Čarnić), „ali oni ni njima ne poverovaše“ (Marko 16,13 – SSP). Stoga je savršeno jasno da učenici nisu bili okupljeni kako bi slavili Njegovo vaskrsenje, već su uporno odbijali da poveruju da je On ustao; sam Isus „ukori ih zbog njihove nevere i okorelih srca jer nisu poverovali onima koji su ga videli vaskrslog iz mrtvih“ (stih 14). Sam Gospod nikada nije dodelio nikakvu posebnu čast danu u koji je vaskrsao. Činjenica o Njegovom vaskrsenju je temelj nade svakog hrišćanina i obezbeđen je spomen koji je odgovarajuć tom iskustvu. „Tako smo mi krštenjem u smrt zajedno s njim sahranjeni, da bismo, kao što je Hristos vaskrsnut iz mrtvih očevom slavom, i mi na isti način živeli novim životom“ (Rimljanima 6,4 – Čarnić). Kada se krštenje pravilno obavlja, na odgovarajući način simbolizuje smrt i vaskrsenje Gospoda i naše sjedinjavanje s Njim u tom iskustvu, ali nikada nismo dobili uputstvo da stavimo neki znak razlikovanja na dan u koji je On vaskrsao iz mrtvih.
Radost je ponovo ispunila srca učenika, kada su bili uvereni da gledaju lice svog Gospoda. Uvek je tako sa onima koji se upoznaju sa Gospodom. „Gledaće njegovo lice, i njegovo ime biće na njihovim čelima“ (Otkrivenje 22,4 – Čarnić). „U tvom prisustvu je punina radosti; u tvojoj desnici je milina zauvek“ (Psalam 16,11 – KJV). „I reći će se u ono vreme (taj dan – KJV): Gle, ovo je Bog naš, Njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, Njega čekasmo; radovaćemo se i veselićemo se za spasenje Njegovo“ (Isaija 25,9 – Daničić).
Međutim, nije neophodno čekati dok se Gospod ne otkrije na nebeskim oblacima, pre nego što Ga vidimo i obradujemo se. „Blago onima koji su čista srca, jer će oni Boga gledati!“ (Matej 5,8 – D. Stefanović). „Svagda vidim pred sobom Gospoda: On mi je s desne strane da ne posrnem. Toga radi raduje se srce moje, i veseli se jezik moj“ (Psalam 16,8.9 – Daničić). Ovo je sadašnje iskustvo. I to je ono što nas priprema za vreme kada će On doći u sili i velikoj slavi. Oni čija srca nisu očišćena i koji nisu prepoznali Gospoda u Njegovom postupanju sa njima, jesu oni koji će se plašiti: „muke i bolovi spopašće ih“ (Isaija 13,8 – Daničić). Iskustvo takvih, u taj veliki dan, opisuje se u sledećem tekstu: „I carevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i silni, i svaki rob i svaki slobodnjak, posakrivaše se po pećinama i po gorskim stenama, i govorahu gorama i stenama: padnite na nas i sakrite nas od lica onoga što sedi na prestolu i od gneva Jagnjetova“ (Otkrivenje 6,15.16 – Čarnić). Ne upoznavši i ne naviknuvši se na „svetlost pozn[va]anja slave Božije u licu Isusa Hrista“ (2. Korinćanima 4,6 – Karadžić), On je za njih vatra koja proždire. Za njih je poželjnije da ih pokriju planine, nego da se nepomračeni pogled tih očiju, koje su „kao plamen ognjeni“ (Otkrivenje 19,12 – D. Stefanović), usmeri na njih. Sada je vreme da se pazi na reči: „Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski“ (Isaija 45,22 – Daničić).
„Onda se učenici obradovaše videvši Gospoda“ (Jovan 20,20 – Karadžić). Da li mi čeznemo za vremenom kada će se On otkriti usred nas i da li ćemo se obradovati tog dana? Mi smo već u svanuću tog dana. „Pogledajte i podignite svoje glave, jer se približava vaše otkupljenje (izbavljenje – Čarnić)“ (Luka 21,28 – KJV).
1. jun 1899.